Pet stvari koje niste znali o Jezdimiru. Ili ste ih možda ipak znali.
I tako, dobila sam sijede čekajući da mi netko proslijedi taj usrani meme ili kako se to već zove, odnosno da dobijem povod da nešto napišem, pa je to konačno učinio kralj bloga Hybrid. Na tome mu zahvaljujem, a ujedno Vas molim da ne klikate na njegov blog, jer nas je kralj u zadnjem postu zamolio da ga ne smetamo, budući da se, citiram, osjeća ranjivo i želi biti malo sam. Unaprijed hvala.
APDEJT: "Kralj" je u međuvremenu (od sinoć) napisao još cirka sedamnaest postova, tako da je njegova ranjivost upitna. Žene, ne vjerujte mu.
APDEJT 2: Ispalo je da mi je jutros "štafetu" uvalio i Ovajonaj (čiji višestruki Meme možete škicnuti ovdje), tako da s ponosom mogu reći da sam njegov zahtjev riješila ekspresno brzo - čak i prije nego je postavljen!
A sada pet stvari koje niste znali o meni.
1. IZ DOMENE OSOBNIH SKLONOSTI:
Kad sam bila jako mala, Don Johnson je za mene bio najseksi muškarac na svijetu. Moja je fascinacija bila tolika da su me frendice iz razreda jedno vrijeme zvale Donđonsonica (tko može nadmašiti taj nadimak?). Bile su to osamdesete, a na TV-u su puštali Miami Vice. Dapače, dan-danas mislim da nijedan muškarac nikada nije tako dobro nosio špagerice i zafrknute rukave lanenog sakoa, kao Sony Crockett u njegovoj interpretaciji. Niti neće. I zato kažem, Coline, ajd' pođi doma!
No dobro, reći ćete, to baš i nije nešto kontroverzno priznanje, jer, kao, bila si mala, bilo je to davno i sve to. Pazite ovo - Vlado Kalember mi je i danas seksi!
Ako to nije iskrenost, onda ne znam što je.
2. IZ DOMENE TRAUMA IZ DJETINJSTVA:
Iako bi neki vjerojatno i Dona Johnsona nazvali traumom iz djetinjstva, imam ih još nekoliko koje su mi ostale u živom sjećanju. Kad sam bila klinka, na nacionalnoj televiziji se nisam mogla suzdržati od toga da iskopam gaće koje su mi ušle u guzicu. Starci su se križali od sramote kad su to gledali, jer to je bio moj jedini konstruktivni doprinos prilogu u kojem sam sudjelovala, dok su moje su-sudjelovateljice pjevale, svirale i recitirale. Pokazalo se da ipak nisam dobro izračunala kad kamera snima u mom smjeru, a kad ne snima.
Da se nije radilo o prolaznom hiru svjedoči i činjenica da su mi i danas gaće u guzici najgora noćna mora. Netko bi možda pomislio da sigurno mrzim tange, ali prevario bi se - jedino tange i nosim, jer je njihovo prirodno stanište upravo u guzici! S druge strane, ostalim vrstama gaća tamo mjesto nije, pa bih vjerojatno umrla od unutrašnje napetosti da ih u najkraćem mogućem roku nekako ne potegnem van.
3. IZ DOMENE OBRAZOVANJA I KARIJERE:
Samo totalnom idiotu puka slučajnost može biti odlučujući moment u odabiru karijere (tako upicanjeni i samovažni japiji zovu pos'o).
To bi bila Jezdi, naravno.
Kao osoba koja je čitav svoj mladi život željela studirati engleski i talijanski, u četvrtom razredu srednje razvila sam čudnu želju da možda ipak studiram pravo. Okolina je mahom bila nezadovoljna tom idejom, pa sam uglavnom slušala litanije o prednostima profesorskog posla, počev od radnog vremena i godišnjeg odmora, pa do širokih mogućnosti legalnog maltretiranja nevine dječice. Mislim da je njihov otpor uglavnom proizlazio iz toga što nisu mislili da ja to mogu, jer, kao, navodno je ful teško.
Da zadovoljim sve upletene strane, izašla sam na oba prijemna, s tim da sam otpilila talijanski, i odabrala samo jednopredmetni engleski, na koji se, kao, bilo užasno teško upisati (primali su ih ukupno dvadeset). Naime, pametno sam zaključila da će se sudbina, ako doista trebam studirati engleski, pobrinuti da upadnem unatoč praktički nikakvim izgledima. Na pravu je prijemni ionako bio totalna pizdarija, koja se svodila ocjene iz srednje škole, pa je upis bez plaćanja bio sigurna stvar. Na drugoj strani igrališta, pri Filozofskom fakultetu, rezultati su pokazali 16. mjesto od ukupno 256 kandidata (pamtim to, kao da je bilo danas...).
Odlično, kažete?
Možda i je, međutim, taf lak, samo deset ih ide bez plaćanja, ostalih deset plaća. Neopterećeno sam odmah odnijela papire i upisala se na pravo. Čemu odgađati, ne? Nakon tri dana su me zvali s Filozofskog, da se prvi put u povijesti crta na jednopredmetnom engleskom pomaknula i da ulazim u besplatnu kvotu i nek se dođem upisati.
O, Bože, što sam to učinila?!?
Sorkač, rekoh, usrećite sedamnaestog na listi, ja sam već upisana drugamo. Dok sam poklapala slušalicu, iz nje se čulo 'Pa ljudi moji, je li to mogućeeeeeee'. Ne znam kad sam shvatila to ipak nije bila slučajnost, već da me zapravo sudbina onog dana vukla za rukav s papirima za upis. Međutim, onda sam se zapitala zašto me sudbina, ako je već htjela da idem na pravo, nije srušila niže na listi za engleski. Tu dvojbu sam razriješila zaključivši da vjerojatno postoje dvije sudbine, koje se međusobno kolju oko moje životne trase.
Vjerojatno je čista slučajnost dovela do toga da je pobijedila ona sudbina koja je navijala za pravo.
4. IZ DOMENE OSOBNIH OBILJEŽJA:
Imam prilično dubok glas za žensku osobu. Osobno nemam s time problema, jer smatram da je dubok ženski glas više seksi od piskutavog ženskog glasa (hm, tko zna je li to slučajno zbog toga što ja imam dubok glas?), ali mi bude malo smiješno kad ljudi preko telefona misle da sam muško. Prošli tjedan je neki lik zvao u ured, razgovarao samnom deset minuta, da bi na kraju pitao kojeg gospodina treba tražiti kad sljedeći put nazove.
Ležerno sam se nasmijala i rekla da, zadnji put kad sam provjeravala, nisam bila gospodin nego gospodična, na što se on ispričao, budući da nije mogao znati da sam prehlađena. Došlo mi je da mu kažem 'nisam prehlađena, majmune uskogledajući', ali sam, umjesto toga, rekla kako ni ja nisam znala da sam prehlađena. To je, nažalost, bila preintelektualna fora za njega, pa smo se pogubili u međusobnim doskočicama.
Međutim, nije to ništa prema mami moje drage prijateljice Ivke, koja je godinama, javljajući se kad bih nazvala telefonom, vikala 'Ivkaaa, treba te neki tip!'. Nakon toga bi se začuo uvijek isti odgovor negdje iz dubine stana: 'Mama, kad ćeš naučiti, nije tip nego Jezdimirka!'
Ne znam što je žalosnije - to što mama nikad nije prepoznala da moj glas nije muški ili to što je Ivka uvijek pouzdano znala da ju sigurno ne zove neki muški.
5. IZ DOMENE SEKSA, LAŽI I... VIDEO-VRPCI?
Strašna, prestrašna, grozna, užasna laž, laž koja me mori već godinama! Kad smo se jubavnajveća i ja upoznali, imali smo krajnje čednu i poluplatonsku morsku avanturicu od nekoliko dana, radnog imena tour'd'klupice'd'Hvar (jer ja sam, naime, fina djevojka - drpanje po klupicama gimnazijskim stilom može, seks za jednokratnu upotrebu sa sumnjivim likovima - nema šanse).
Sudbina je htjela da ja budem ta koja će prva otići put unutrašnjosti, budući da sam ona od nas dvoje koja nema nekretnina na hrvatskoj obali, osim ako more uslijed globalnog zagrijavanja ne poplavi sve do Samobora, pa Žumberak postane novi Hvar. Jubavnajveća je osvanuo u Zagrebu nakon brat-bratu dva tjedna, sa željom da utvrdimo što smo naučili i odmah krenemo dalje s gradivom. Program nam je, međutim, bio iznimno napredan, pa smo, već nakon dva dana, došli do toga da il' se treba seksati, il' jednostavno više nećemo napredovati, nego ćemo stagnirati u razvoju.
A stagnacija je, zapravo, isto što i nazadovanje, reći će vam svaki ekonomist.
On na to predloži seks. Ja na to razvijem duboke psihičke poremećaje, jer
a. rekli su mi neki prijatelji da novom tipu ne smiješ dati barem tri mjeseca, jer inače će misliti da si kurva i ostaviti te čim mu daš (pičke pokvarene lažljive...),
b. tip se uopće ne izjašnjava oko toga što smo si mi, već stvari stoje na tome da smo dvoje ljudi koji se slabo poznaju i provode vrijeme drpajući se škuribandi, ali
c. tako bih mu rado dala.
Sva sreća da je današnji jubavnajveća, a ondašnji sumnjivi tip iz škuribande, razuman čovjek sklon razumnoj komunikaciji, pa na moje 'zašto bi kupio kravu, kad mlijeko možeš dobiti besplatno, ha?!' nije pobjegao glavom bez obzira, već je učinio sve razumno moguće da ipak dobije besplatno mlijeko, a da kravu, eto, barem dugoročno renta.
Tako je pristao odmah da se prema javnosti prezentiramo kao 'cura i dečko' *blush*, obećao da me neće ostaviti baš iste sekunde nakon što ga izvadi i suglasio se da danom početka naše složne veze proglasimo dan kad smo se prvi put poljubili na klupici u Hvaru.
Zašto?
Zato što smo tako, umjesto dva dana, bili 'zajedno' već tri tjedna i dva dana, uslijed čega sam ja manja drolja nego što stvarno jesam.
I tako, godine prolaze, a mi živimo u laži i godišnjicom obilježavamo dan kada još nismo znali ni međusobna imena. Taj dan je, usput budi rečeno, slučajno i moj rođendan, tako da uvijek dobijem usrani jedan poklon, umjesto dva.
Ali, što je tu je. Ova krava (koja je, usput-budi-rečeno, još uvijek rentana, samo je danas ofucana uslijed uobičajenog korištenja i sa znatno smanjenom tržišnom vrijednošću) si je za to sama kriva.
Doduše, uskoro će biti rentana u ganc-novom stanu u suvlasništvu s jubavnajvećim na jednake dijelove.
(uzmite ovo kao 'platiš pet, a dobiš i šestu bonus stvar koju nisi znao o Jezdimiru Uskokoviću!' akciju)