Kako je već prije rečeno tri člana Komisije došla su 29. svibnja1985. u Međugorje k „vidjelici“ Vicki da uzmu dnevnikekoje je obećala dati u Mostaru, 11. listopada 1984. Odmah je rekla da nam dnevnike ne može dati, da dođemo drugi put.
Dogovorili smo se za 30. svibnja 1985. oko 17 do 18 sati.

U razgovoru s Vickom opet sam joj pokazao njezino pismo biskupu u kojem ona tvrdi da su poruke kapelanima iz njezina Dnevnika i upitao:

“Dobro, je li se u tim tvojim dnevnicima nalazi sve što si ti zapisala o kapelanima?”
Vicka: “Ne nalazi!”
Bulat: “Ne nalazi?”
Vicka: “Ne nalazi se sve zato jer ja sam, ja sam pitala, ja sam njima odmah davala odgovore, pisala sam na papir.”
Bulat: “A nisi pisala u Dnevnik?”
Vicka: “Nisam, nisam! Ja kažem fino, kad su oni mene pitali i kad su zahtijevali, ja sam te odgovore njima davala. Jer ja nisam ni na kraj pameti imala, da će nešto biti ovo kasnije.”
Puljić: “Kome njima, kome?”
Vicka: “Njima dvojici: Ivici i Ivanu.”

Toga 30. svibnja veoma sam se iznenadio kad mi je Vicka uz dnevnike dala i rokovnik iz godine 1983. u kojem su bile poruke kapelanima iz 1981. i 1982. za koje je dan prije rekla, da ih nije pisala u dnevnik. Ne znajući još da je rokovnik
tiskan 1983. (otkrilo se to tek nakon povratku u Mostar), a imajući na pameti da je dan prije rekla da poruke kapelanima nije pisala u dnevnik, rekao sam joj da je ona te poruke “trebala prvo zapisati u svoj Dnevnik.”

Odgovorila je: “Ja sam trebala zapisati, ali zato što je to bilo pitano za njih dvojicu i kad su oni meni davali pitanja, ja sam njima davala odgovore, jer ja sam mislila da meni neće to trebati.”
Bulat: “I onoga časa kad si ti potpisivala ovo pismo (biskupu, primj. N.B.) to nije bilo (poruke o kapelanima, primj. N.B.) u tvojim dnevnicima, i onoga časa kad si ti ovo (pismo) pisala, to nije bila istina. Drugim riječima ti si u onom času potpisala što nije bila istina.”
Vicka: “Ja sam potpisala, ja kažem, ja sam tu bila i potpisala sam.”

Kako sve ovo shvatiti? Vicka 30. svibnja 1985. s jedne strane ponovno tvrdi ono što je dan prije rekla, da poruke kapelanima nije pisala u dnevnik, a s druge mi strane daje rokovnik tiskan 1983. u kojem su zapisane poruke iz 1981. i 1982.
i kaže da ih nije ni odakle prepisala u rokovnik, što očito nije istina, jer su poruke iz 1981. i 1982. morale biti negdje drugdje zapisane. Rokovnik iz 1983. tada još nije bio ni tiskan.

Tako je Vicka izrekla cijelu seriju kontradiktornih pa stoga i neistinitih izjava!

Msgr. Žanić, uvjeren da su izvatci koje mu je donio p. Grafenaueriz Vickina Dnevnika, već je 9. veljače 1983. upitao fra Tomislava Vlašića zašto su od biskupa skrivali taj Dnevnik i zašto nisu objavili poruke koje je “Gospa” rekla o kapelanima.Vlašić je odgovorio: „Pa objavite Vi!“ „Nije rekao da izvatci
doneseni od p. Grafenauera nisu iz Dnevnika ili da Dnevnik ne postoji”, primjećuje biskup Žanić.

Međutim kad je biskup, poslije više neuspješnih pisanih traženja, 16. studenoga 1983., osobno otišao u Međugorje da zatraži Kroniku i Dnevnik, o. Vlašić je tvrdio da Dnevnik ne postoji “i da se može na križ zakleti da ga nikada nije imao u rukama”.

Fra Tomislav Vlašić je 14. prosinca 1983. opet u Mostaru razgovarao s biskupom o “skrivenom“ Dnevniku: tom prigodom zakleo se na križ da nije imao u ruci Dnevnik o kojem govori biskup. Zakletva glasi:

“Nako me pomogao svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, dnevnik skriveni o kojem otac Biskup govori, nikada nije bio u mojoj ruci, niti znam da postoji Vickin Dnevnik. Najiskrenije sam se interesirao i kod Vicke da doznam da li postoji i iz
razgovora sam došao do uvjerenja da ne postoji taj Dnevnik. U tom razdoblju sam Vicku poticao da piše Dnevnik i nije ga pisala koliko sam mogao doznati i ja o Dnevniku ništa više ne znam - Amen!”

Nakon nekoliko dana o. Vlašić osjetio je potrebu da još neke stvari razjasni. I to je učinio u pismu Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, 21. prosinca 1983. Između ostaloga tu piše:
“Ono što ima napisano o mostarskim kapelanima, što ste Vi razašiljali, uglavnom je s listića koje je Vicka davala kapelanima, a koje su kapelani natipkali i meni pokazali”.
“Jedini Vickin Dnevnik koji sam pregledao, je onaj iz početka 1982. a koji obuhvaća svega par mjeseci ukazanja (radi se o Trećem dnevniku, primj. N.B.).

Na taj dnevnik odnosi se moje pisanje u kronici 16. 03. I 982, ‘Kako mi odavno nije donosila svoj dnevnik ukazanja...’ Tog dana, spomenutog u kronici, Vicka mi je doista rekla da ‘u svoj dnevnik sve po redu bilježi’.”

Kasnije je biskup Žanić u jednom pismu meni, 23. listopada 1984., primijetio na gornje Vlašićeve tvrdnje:
“Onoga časa kada se zakleo da dnevnik ne postoji, ja sam mu pokazao što
je napisao u kronici 16. III. 1982. On me nije upozorio da je mislio na onaj treći dnevnik nego reče: pa gdje piše da sam ga imao u rukama?! Naravno, on kada dođe kući smišlja kako izići iz onoga u što se uvalio”.

Biskup je Žanić uvjeren da se p. Vlašić krivo zakleo. Može li se to tvrditi sa sigurnošću? To je teško reći. Neke činjenice bi govorile u prilog tomu, ali je teško ulaziti u subjektivnu odgovornost, jer se p. Vlašić mogao poslužiti kakvim svjesnim ograničenjem nakane (restrictio mentalis) kao i p. Grafenauer, kad kaže da je, govoreći o Vickinu dnevniku, mislio na dnevnik s “malim slovom”. Jer: “Bili su to datumi, djeca su stvari zapisivala, zašto ne bih u tom ozračju tome rekao dnevnik?”

Radilo se o desetak datuma “Gospinih poruka” kapelanima.
“Govori li Vicka da se šire izvaci iz njezina dnevnika, valjda govori u istom smislu kao i ja”, tumači dalje Grafenauer. Ipak Vicka nije govorila u tom smislu, nego o Dnevniku pisanim velikim slovom, koji vodi od početka ukazanja. Isto tako nije lako uskladiti Vlašićevo tumačenje onoga što je zapisao u Kronici, 16. ožujka 1982., sa samim tim zapisom.

Iz zapisa u Kronici izlazi: da mu je Vicka taj Dnevnik donosila već prije, da je to Dnevnik u koji bilježi sve po redu, da od 24. lipnja 1981. “Gospa” joj se nije ukazala samo pet puta do 16. ožujka 1982. U stvari se ovo slaže s onim što Vicka tvrdi o svom Dnevniku u pismu biskupu i s onim što je rekla pred
članovima Komisije. Prema Vickinim riječima Treći dnevnik je samo dio njezina Dnevnika. Upravo sam to želio znati u razgovoru, 11. listopada 1984. Pokazao sam Vicki fotokopiju Trećega dnevnika i upitao:
“Je li se u ovom Dnevniku nalazi sve što si ti pisala u svoj Dnevnik?”
Vicka: “Da!”
Bulat: “I ništa više nemaš nego ovo?”
Vicka: “Nemam tu, ali imam druge (...). Ali to je jedan izvadak iz jednog, razumiš? Iz jednoga što se izvadilo”.
Bulat: “Prema tome, znači: ovo je (Treći dnevnik) samo dio jednog Dnevnika?”
Vicka: “Dio jednoga!”

Iz Vickinih izjava izlazi samo jedan logičan zaključak:
Vicka svojom rukom piše Dnevnik od početka ukazanja, “svaki dan”, “po datumima” i u tom se Dnevniku nalaze “Gospine poruke” dvojici kapelana, i taj je Dnevnik (ne samo dio, tj. Treći dnevnik) imao u rukama i čitao fra Tomislav Vlašić. Sve je ovo u suprotnosti s onim što kaže o. Vlašić: da takav Dnevnik
ne postoji, da je čitao samo Treći dnevnik. Je li moguće da Vicka kaže o. Vlašiću da piše Dnevnik “sve po redu”, tj. kako joj se Gospa “ukazuje” svaki dan, tako po redu piše i Dnevnik, a da on, ako je vjerovao Vicki, ne zatraži da vidi cijeli Dnevnik, nego se zadovoljava s malim izvatkom od 33 dana? Mogu li se Vlašićeve riječi u Kronici: ‘’Kako mi nije donosila svoj dnevnik ukazanja...” odnositi samo na ta 33 dana? Sve to ostavljam za razmišljanje onima koji budu ovo čitali!