istina o životu

subota, 29.11.2008.

Civilizacija nije hrpa smeća.

Posumnjati u zdrav ljudski razum je lako, ali ja rađe ne bih, jer sam po prirodi optimist i smatram da civilizacija nije hrpa smeća nego jedna dobra ideja i da su ljudi usprkos mnogim glupostima kao naprimjer ratovima, klanjima, mržnjama ipak stvorili jedno puno bolje mjesto za življenje nego što je to bila Zemlja prije 35 tisuća godina kada smo se za komad mesa otimali s vukovima i medvjedima. Sad se otimamo sa svojim prvim susjedom, ali se počesto i počastimo zajedno. U tom napretku su sudjelovali i izgrađivali ga etički i estetički dijelovi mozga pa kako teatar podrazumijeva i etiku i estetiku tako je on, htjeli to mi ili ne, ipak jedna od karika u razvoju civilizacije.
Sve je počelo, s vrlo plemenitim namjerama, prije dvije i pol tisuće godina na krajnjem jugu Balkana, u Grčkoj.
Mjesto početaka je iz današnje perspektive vrlo sumnjivo, ali to nije bilo uvijek tako. U vrijeme nastanka teatra na tim prostorima su bile vrlo slobodne demokratske, robovlasničke državice koje su imale toliko robova i takvo bogatstvo da se jedna manja elita mogla vrlo dobro zajebavati.
Sad, jest malo teško govoriti o slobodi i demokraciji među robovima, ali u to vrijeme je to bilo normalno stanje i niko si previše s tim nije razbijao glavu.
A zašto bi je i razbijao kad je bog tako lijepo uredio svijet da možeš sjediti i naprdivati o jednom i svemu, o postanku svijeta, o Nikomahu i njegovoj etici, a uz put ti robovi serviraju pečena kopuna u crnim maslinama, kozji sir iz maslinova ulja i crno vino s padina Olimpa i još te poslije mlada robinjica ili ropče počaste u krevetu svojom čvrstom stražnjicom. Pri tom si naravno dovoljno pametan da kažeš da ako je vrhovni bog Zeus pritiskao mlađahnog Ganimeda, a Ahil Patrokla zašto ne bi i ja ovo mlado, crno, orijentalno ropče.
Bilo je to prvi put da se etika i estetika tako lijepo spoje s hranom, pićem i razvratom. Sve to skupa je dobilo i vrlo lijep i zvučan naziv, naime, simpozion.
Pošto su po cijele dane naprdivali i ljenčarili mezeć i pijuć često bi im ponestalo teme za razgovor. Tada bi uskakao rapsod – čovjek koji još nije imao pojma da je glumac – i odrecitirao ili uz liru otpjevao nešto iz života bogova ili junaka.
Na jednoj od takvih sjedeljki se jednog dana pojavio i Eshil, koji je uvijek sve najbolje znao, i počeo stavljati primjedbe na rapsodovo pjevanje. Te:» nije bilo baš sve tako»,» nije tako Orest govorio, nego ovako» te «otkud ti ideja da je sve zamutio Egist»»zašto se nisi raspitao i o Klitemnestrinoj zloći»... Tako je u rapsodiju uvedeno drugo lice i pomalo se prelazilo u tragediju. Naravno da su Eshila smirivali drugi sudionici sjedeljke i govorili mu da je dosadan, da se ne petlja u pjesmu i malo pomalo se iz njh razvio kor.
Sve se počelo komplicirati kad se na sjedeljke uvukao mladi Sofoklo i počeo proturječiti i Eshilu i koru, te tako uveo treće lice, a kad se kriomice uvukao i svadljivi, cinični Euripid sve je vrag odnio. Nije se više znalo ko što govori i ko kome ljušti mater i da ne bi krv pala napravili su teatar, usječen u brdo i okrenut moru, za 5 tisuća ljudi, pozvali sve na tri dana na feštu i da svaki od ovih pametnjakovića napiše po tragediju pa da se vidi koji je bolji.

29.11.2008. u 06:39 • 17 KomentaraPrint#

srijeda, 26.11.2008.

Budalaši dostojni poštovanja !

Jesmo li se iznadocirali ? Jesmo.
Jesmo li se iznadosirali ? Jesmo, ali ne dovoljno.
O teatru i umjetnosti se beskrajno dugo
može raditi i jedno i drugo.
Poznajem ljude koji su čitav život proveli u teatru i o njemu ne znaju ništa. Oni jednostavno glume ili režiraju.
Ima isto tako ljudi koji imaju četiri sina i tri kćeri, a da ženi nikada nisu vidjeli pupak. Oni ne gledaju. Oni šegaju.
Gluma i režija mogu biti vrlo ugodne profesije, ako se na vrijeme iskopča mozak i ako se bivanje u teatru shvati kao pristojno radno mjesto.
Nije baš najbolje plaćeno, ali u usporedbi s blagajnicama u trgovini, građevinskim radnicima i rudarima i više nego pristojno. Osim toga nisi izložen vremenskim nepogodama. Teatri ne prokišnjavaju, zimi se radi publike ugodno griju, a ljeti ne rade.
Postoji jedna mala opasnost, ali stvarno minimalna, da te se kritičar okrzne i napiše nešto loše o tvojoj glumi. U većini slučajeva će se desiti da ako si dobar da te pohvali, a ako nisi onda te obično preskoči i ne spomene. To i tako i tako nikom nije važno, a ponajmanje tebi, jer si uvjeren da si genije, a kritičar budala.
Kritike tako i tako nitko ne čita, osim članova ansambla predstave o kojoj se piše, a oni su uvijek na strani predstave i ansambla...nikad na kritičarovoj.
Samo su povoljne kritike dobre kritike i one se primaju sa zadovoljstvom, sa zadovoljstvom komentiraju i čuvaju kao uspomena, a kako to i kritičari znaju pišu ih upravo tako.
Ponekad se pojavi i poneka loša kritika, ali je to sigurno od kakvog mladog, nadobudnog kritičara i ne treba ga se odmah paranoidno smatrati zločestim...vrlo vjerojatno je to samo odraz njegove gluposti. Zloća je ipak profinjeno tkanje i ne bi je trebali toliko ponižavati.
Popravit će se on u protoku vremena. Treba ga samo pozivati na premijere i kad postane očajan sve će mu biti isto....dobro...
Postoje dobri i loši teatri.
Dobar teatar je uvijek dobar jer se u njemu izvode tragedije, drame, komedije, farse i nekakvi suvremeni komadi koji ne spadaju ni u šta od ovoga, a radi se uvijek o ljubavi, mržnji, ljudskim strastima, ljudskim manama, vrlinama, podvalama, prevarama i vječnoj vjernosti.
Loš teatar je uvijek loš jer se u njemu izvode tragedije, drame, komedije, farse i nekakvi suvremeni komadi koji ne spadaju ni u šta od ovoga, a radi se uvijek o ljubavi, mržnji, ljudskim strastima, ljudskim manama, vrlinama, podvalama, prevarama, i vječnoj vjernosti.
Kako nikada u životu nisam bio u lošem teatru, niti na lošoj predstavi, a već sam ušao u godine i vjerojatno izgubio sve šanse da to postignem, ne preostaje mi ništa drugo nego da pišem o onome što sam vidio...,dakle, o dobrom teatru i o dobrim predstavama po principu:
« Što nije bilo u iskustvu, nije ni u sjećanju» iliti »Budali je svaki dan dernek».
Kao poznati ignorofil – ljubitelj neznanja, odgojen na najboljim zastupnicima ignorologije – nauke o neznanju koja je svoje korijene našla u svjetskoj ignorozofiji to jest neznalačkoj mudrosti potrudiću se da po teatarskim vodama brčkam samo po površini ne zalazeći u još pliće dubine.
Kad samo pomislim koliko se ljudi moralo mučiti, gladovati, patiti i biti prezreno od drugih čestitijih i pristojnijih ljudi da bi se ja danas hurčio po sceni uhvati me muka.
Dvije i pol tisuće godina tragedijanja, komedijanja i dramljenja, uzdisanja, buke i bijesa, plača, tuge, kreveljenja i smijeha da bi nastao teatar kakav imamo danas?
«Mnogo vike ni zašto» i «Uzaludni ljubavni trud» skupa.

26.11.2008. u 06:09 • 20 KomentaraPrint#

petak, 21.11.2008.

Mi proizvodimo pametne........

Kao drugo me je uvijek zanimalo što se u takvom procesu prvobitnih zanosa događa i gdje nastaje krivi spoj. Mi proizvodimo pametne, obrazovane, talentirane, čestite ljude, a kud god se okreneš posvuda cvijeta glupost, neznanje, tupost, korupcija, gramzljivost i karijerizam. Objašnjenje da naš sustav sjedinjuje veliki koeficijent parazitizma s malim koeficijentom korištenja stvaralačkih mogućnosti stanovništva i da je strašno i pomisliti koliko narodne pameti i talenta uzaludno propada me ne zadovoljava, jer koliko god to mi znali svaki put se nađu novi pametnjakovići koji obećavaju da će» provesti reforme» i «poduzeti mjere» i stvarno ih i poduzimaju, a rezultat je da je činovnika i petljanaca, parazita, lijenčina i profitera sve više, a prave umjetnosti i kruha i mesa sve manje.
Kao treće mi se nameće i pravi, sebični, duboko ljudski razlog...Moram to sam sebi objasniti.
A zašto?
U posljednje vrijeme su me potresla i zabrinula četiri događaja:
1. Počele mi su se vršnjakinje javljati.
2. Na ulici mi je ispao ključ od auta. Jedan mladić se sageo, brzo ga podigao i dao. Skoro sam ga poslao u materinu.
3. U tramvaju, dok sjedim, više me ne gledaju prijekorno starije gospođe u očekivanju da im ustupim mjesto. Umjesto toga meni se neki dan ustala mlada djevojka, vjerojatno studentica i ustupila mi ga.
4. Čuo sam ispred sebe jednog, otprilike, vršnjaka kako nekontrolirano prdi. To me je kao studenta uvijek zabavljalo, a sad me je zabrinulo.
Ima još jedan razlog, lokalno-mentalni. Naime ja sam Hercegovac.
Hercegovci ne slušaju nikad nikoga, čak ni meteorologe. Često pokisnu, zapadnu u snijeg ili se ispeku na suncu, ali i dalje na svaku vremensku prognozu zvanične meteorologije samo odmahnu rukom i kažu:» On će mi govorit'»?! I rade po svom, jer znaju bolje. Ništa iz knjige, sve iz glave. A kad počne padati kiša neće ni da je gleda. Kroz zube promrmosi:» Ona će mi padat'»?! Izađe na ulicu bez kišobrana, pokisne i dobije upalu pluća.
Eto i zato hoću ja sam sebi sve objasniti. 'Ko će kome k'o svoj svome.
Pa neka mi poslije bude ko mom pokojnom prijatelju Budilici kad je sedamdesetprve ušao
s gitarom u poznatu birtiju, mračnu i zadimljenu jazbinu »Kostanjevac», u Palmotićevoj, u kojoj su se skupljali aktivni i umirovljeni udbaši i milicionari i dobro raspoložen počeo zazivati Bana da ustane, da ga Hrvatska treba i zove, a pozdravljao je i diku našeg roda Velebitsku vilu, pa je sutra, poslije noći provedene u milicijskoj postaji Centar, na Zrinjevcu 13, došao na Akademiju krvava nosa i svečano izjavio:« Naredili su od mene, Krf i Kefaloniju». Kako nitko nije razumio o čemu govori, spremno je preveo:» Iskefali me i pustili krv ».
Pa evo da i ja počnem ljuštiti krastu s davno sasušene rane.

21.11.2008. u 16:27 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 19.11.2008.

Barbarski običaj

Kad su me prvi put primili raspitao sam se o svrsishodnosti i porijeklu tog nemilosrdnog, bezdušnog i barbarskog običaja.
Odgovorili su mi da živimo u kapitalizmu i da moramo proizvoditi samo najbolje. Ako se predstava ne igra barem trideset puta u sezoni to je bačen novac, a da bi se prodala trideset puta mora biti dobra. Zato se bira ansambl prema tekstu i prema afinitetima redatelja, glumaca i repertoaru teatra. Ne može svatko igrati sve. Tu često otpadnu i bolji glumci, a prođu lošiji koji bolje odgovaraju tekstu i bolje se uklapaju u podjelu. Ansambl predstave i teatra je kao nogometna ekipa. Ne možeš imati tri vratara, dva braniča i šest lijevih krila. U taktici četiri-četiri- dva imaš vratara, četiri braniča, četiri veznjaka i dva napadača.
Drugi šok me je zadesio na prvoj čitaćoj probi i nakon prve čitaće probe.
Kao prvo dobili smo potpuno uređen tekst. Redateljski, dramaturški i lektorski obrađen sa svim štrihovima i objašnjenjima uz napomenu da će se možda nešto malo i mijenjati, ali vjerojatno neće ništa.
Zatim je redatelj objasnio što misli napraviti od tog teksta i što očekuje da napravi pojedini glumac. Redateljevo pitanje je» zašto»?, a glumčevo»kako»?. Zatim se lijepo oprostio s nama i rekao da se vidimo za petnaest dana na istom mjestu sa potpuno naučenim tekstom, jer da što glumac ima probati ako ne tekst. Tekst se uči kod kuće, a na probama se proba. Tako se štedi novac i vrijeme koje je novac.
Direktor nam je poželio sreću i zamolio da dođemo potpisati ugovore pa je s tim proba bila završena.
Kad smo došli za petnaest dana sa otpuno spremljenim ulogama na sceni nas je dočekala gotova scenografija i kostimi.
Od tada do premijere smo igrali na sceni dvadeset i pet generalnih proba, a popodne su sa redateljem radili oni koji na probi nisu bili dovoljno dobri ili su se uvježbavale nedovoljno dobre scene.
Kako smo cijelu predstavu na probama vrlo ozbiljno odigrali dvadesetak puta tako smo to uradili i na premijeri koja se razlikovala od proba samo po tome što je taj put u gledalištu sjedila publika.
Poslije premijere je, naravno, bio premijerni party... I to dobar.
Ispričao sam sve ovo svojim kolegama, prijateljima još s Akademije i od tada me zovu barun Münchhausen. Eto kako jedno dobro uređeno kazalište od istinoljubiva čovjeka napravi lašca.
Poslije sam se pitao što mi je trebalo da sve to pričam, ali bilo je kasno, jer se gradom već širio glas da poslije Andersena ja izmišljam najbolje bajke.
Sad se, evo, pitam što mi treba da sve ovo pišem?
Pozvat ću se naravno, kako to i dostoji pravom čovjeku i Hrvatu, prvo na opći interes, to jest u ime jedne generacije koja je došla studirati glumu s široko otvorenim, naivnim očima iz kojih je sukljala strast za pravom umjetnošću glume i u ime prekrasnih nam nastavnika s Akademije koji su nam usađivali ljubav upravo za takvu umjetnost.

19.11.2008. u 15:56 • 17 KomentaraPrint#

utorak, 18.11.2008.

Redatelj ponavlja priču od jučer.

Na sutrašnjoj probi se pojave neki od onih koji su jučer snimali, ali nedostaju neki koji su na probi bili jučer, ali danas snimaju.
Redatelj ponavlja priču od jučer.
Peti dan se uspostavi da od dvanaest izabranih glumaca trojica nikako ne mogu raditi jer su zauzeti drugim poslovima izvan teatra, pa se uzmu tri nova glumca da bi se kako tako zatvorila podjela. Najveća ti je satisfakcija što su uzeli i onoga zluradog kolegu koji ti je telefonom javio da ti igraš, a da se on izvukao. E, hoćeš...Bog sve gleda i pravedan je.
Onda počnu čitaće probe na kojima vrlo brzo ustanoviš da će se mjesec dana stvarno samo čitati, jer ranije nitko nije pročitao komad, pa čak ni redatelj. Ako se radi o djelima klasične literature onda su, naravno, pročitana, ali prije dvadeset godina i to na brzinu prije ispita iz književnosti.
Nakon petnaestak dana se ustanovi da u komadu «ima nešto».
Prođe još petnaestak dana u čitanju, a onda se ide» u prostor», to jest na scenu. Tad nastanu muke pakljene, jer se tekst zna i ne zna pa se malo govori iz glave, pa se malo čita iz teksta koji glumac nosa u ruci, pa se malo nešto glumi, pa brlja i čeka se kraj probe.
Do premijere ipak svi nauče tekst. Postoje i takvi bezdušni redatelji koji zahtijevaju da se tekst zna napamet čak pet dana prije premijere. Tirani... ni u putu sresti.
Kostim ćeš dobiti najranije na generalnoj probi, ali češće pola sata prije premijere. Jednom sam ga dobio u pauzi između prvog i drugog dijela. Sreća je bila u tome da u prvom nisam imao scenu.
Scenografija se još farba pet minuta prije ulaska publike pa sam jednom izašao na scenu krvavih ruku kao Macbath, mada sam igrao sasvim bezazlenog udvarača u laganoj komediji. A što je bilo...? Vrata koja sam trebao otvoriti bila su obojena u crveno. I naravno tko je bio kriv? Ja, jer je scenograf stavio upozorenje iza scene da je scenografija svježe ofarbana, ali nije računao s tim da ta upozorenja glumci ne mogu zamjetiti, jer iza scene za vrijeme predstave vlada potpuni mrak.
Kad završi premijera i kad se nauživamo pljeska publike idemo u garderobe, presvučemo se i odemo na prijem primati čestitanja od kolega, prijatelja, kritičara i privilegirane publike kojoj se obavezno sve sviđa.
Sve mi se to činilo normalno dok me nije zapalo da igram u jednom normalnom teatru.
Tu su prvo napravili casting to jest izbor glumaca za određenu predstavu. Mogu doći svi koji misle da mogu igrati u toj predstavi. Redatelj, dramaturg i direktor teatra sjede u gledalištu, a glumci, od koji su neki i po trideset godina u teatru, se natječu za uloge u tom i tom komadu. Poslije neki odpadnu, a onima koji ostanu podijele se tekstovi komada koji će se igrati da izaberu što bi igrali i da do sutra nauče jedan monolog iz uloge koju bi htjeli igrati.
Sutra se ponovo izlazi na scenu i glumi ono što si izabrao.
Za dva tri dana ti dođe obavijest jesi li primljen ili nisi. Kad su me prvi put primili raspitao sam se o svrsishodnosti i porijeklu tog nemilosrdnog, bezdušnog i barbarskog običaja.

18.11.2008. u 06:44 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 12.11.2008.

Igrao sam i u komedijama.

Igrao sam i u komedijama koje su rađene kao komedije pa bi na koncu ispale drame, jer ima i takvih redatelja koji su u stanju uništiti i samog Držića i Moliera i Šekspira i Goldonija. Tima se odmah dodjele nagrade i postavi ih se da odgajaju nove generacije redatelja misleći da ćeš ih tako odmaknuti od teatra.
Ali hoćeš. Evo ih opet dogodine s još boljom idejom.
Komediografi se okreću u grobu, a oni režiraju.
Postoji i farsa što dolazi od francuske riječi farce iliti punjenje, to jest mješano, mljeveno meso kojim se puni paprika, kupus, tikvice, luk, balancane ili tijesto.
To je jako omiljen žanr u teatru. Većina redatelja ne zna što bi s komadom koji želi režirati
pa onda napravi bilo što i onda to što je napravljeno nazove farsa. Dakle, oni počnu režirati tragediju, dramu ili komediju pa kad ne ispane ništa od toga onda na plakat stave farsa i
bog te veselio.
U zadnje vrijeme se pojavio i neki kazališni bastard koji mladi nadobudni redatelji jako vole
i nazivaju ga performans. Performans – kako to gordo zvuči, uzvišeno, nedokučivo, strano. Evo, ja kad čujem, samu, riječ performans...naježim se, prođu me trnci. Stalno zamišljam redatelja performansa kako u dugim noćima prebire po svjetskoj dramskoj literaturi i ne nalazi u njoj ništa što bi bilo dostojno njegovog talenta da bi to postavio na scenu. Pošto je već davno odbacio Aristofana, Šekspira, Ibzena i Čehova zadnjim naporima zaklapa još i Becketa i već napola spavajući škrgućući zubima prosikće:» Šit. Napraviću performans». Ujutro ode u teatar, okupi glumce, pjevače, muzičare, baletane, gutače vatre, žonglere i par narkomana spremnih na sve i nakon dva mjeseca se publici ukaže nešto što i ljude s boljim želucima tjera na bljuvanje. Sve sam do neki dan mislio da performans zapravo treba izgovarati kao preformans to jest nešto što je prije forme to jest amorfno. Ako je dijete forma i pri tome produkt spajanja spermatozoida s ženskom jajnom stanicom tako bi performans mogli protumačiti kao spermatozoid koji besciljno luta tražeći jaje da ga nikad ne nađe.
A kako, zapravo, nastaje taj kazališni proizvod zvani predstava.
Jednoga dana na oglasnoj ploči u predvorju kazališta osvane podjela uloga za predstavu koja će se raditi. Ta i ta predstava, režira taj i taj, a glumci su ti i ti. Zluradi kolega kojeg nije zapalo da se maltretira sljedeća dva mjeseca ti to smjesta javi na telefon i još doda:» Sretno, počinjete sutra u deset u probnoj sali». Naravno da nisi imao pojma da se ta predstava radi i tek ćeš sutra na probi saznati da se odustalo od nekog drugog teksta, jer je bio prezahtjevan i preskup. Na probi se pojavi pola glumaca, jer su ostali na snimanjima, i ambiciozni redatelj kome to ne smeta i koji odmah krene objašnjevati što će on napraviti od tog užasnog teksta da bi u konačnici predstava na nešto sličila. Tekst je uvijek nedostojan njegovog talenta bilo da se radi o Šekspiru, Čehovu, Marinkoviću ili Becketu.


Dragi prijatelji neće me biti nekoliko dana. dinaja će u moje ime objavljivati za vas tekstove, a ja ću kada se vratim odgovarati i sve vas posjetiti. Veseli me da vam se moji tekstovi sviđaju i veselim se vašim komentarima.

12.11.2008. u 17:25 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 11.11.2008.

Gdje nema bogova nema ni tragedije.

Da se ne bi igrale nerazumljive, prekrasne grčke tragedije danas se često igraju Šekspirove tragedije koje to nisu. Gdje nema bogova nema ni tragedije.
Drame su najteže za igrati i za to ih najčešće i stavljaju na repertoar. To je zavjera teatarskih ljudi koji su se urotili protiv sebe htijući se što više izblamirati i osvetiti se publici koja dolazi na takve zabave. Specijalno je uperena protiv probrane, stalne publike...» Opet ste došli? Došli se zabavljati? E, nećeš majci dok smo mi živi». I tako se užive i tako prebiru po svojim utrobama i tako suze i dršćućim glasovima mole za malo ljubavi i pažnje da na koncu ne znaš da li se publika urotila protiv glumaca ili glumci protiv publike. Ja sam dobar čovjek i vjerujem u dobrotu ljudi sve dok ne pogledam dramsku predstavu i vidim upornu publiku koja sjedi i perverzno uživa u svojim mukama i u mukama glumaca. Tada prestajem vjerovati da su ljudi božije djelo i obavezno napuštam teatar. U svom životu nisam odgledao dramu do kraja. Igrao sam u dramama i ostajao, disciplinirano, do kraja na pozornici, ali odgledao do kraja nisam nikada.
Komedije su danas od gledatelja najprihvaćenije te zato i imaju najviše publike. Međutim se publika često prevari jer u njima ne bude ništa smiješno. Ljudi bi se htjeli nasmijati, ali se pozornicom i gledalištem širi neka tuga da se iz gledališta češće čuje ridanje za izgubljenim vremenom nego na dramama i tragedijama. A zašto? Komediju je teško postaviti, a kako svi misle da je lako tako to odrade s pola snage i tek po bolnoj šutnji gledališta, na premijeri, shvate da su zabrljali i da je komedija isto tako ozbiljan kazališni žanr kao i tragedija. Budale namaju prazne glave. Budale imaju pune glave krivih stvari.
Često se i pisci zezaju s kazališnim trudbenicima pa tako Čehov i Krleža uz naslove « Galeba» i «Lede» stave komedija. Čitaš, čitaš, čitaš i stalno ispada drama. Postaviš u teatar, dođe publika, žedna komedije i odu kući tužni i stisnutih vilica od bijesa mrmljajući:
» E ako me još jednojm vidiš u kazalištu možeš mi slobodno reći da sam budala», i ako je stalna publika evo ga opet na sljedeću premijeru.

»Budalo»!

Postoje i redatelji koji sve krivo shvataju i zareknu se sami sebi, valjda, u dugim noćima samotnog, stvaralačkog razmišljanja, da će od komedije napraviti tragediju, a od tragedije komediju i toliko se upnu da stvarno i naprave takvu predstavu, a zašto im to treba ne znaju ni oni ni glumci ni publika.
Jednom sam radio s redateljem koji je od Goldonijeve» Krčmarice Mirandoline» htio napraviti tragediju. Radili smo tri mjeseca tragediju i napravili komediju. Goldoni je pobjedio. Vrlo je rijetko da u teatru razum pobjedi bezumlje, ali eto to se taj put dogodilo. Ili je Goldoni bio prejak ili mi nismo bili dovoljno uporni.


Dragi prijatelji neće me biti nekoliko dana. dinaja će u moje ime objavljivati za vas tekstove, a ja ću kada se vratim odgovarati i sve vas posjetiti. Veseli me da vam se moji tekstovi sviđaju i veselim se vašim komentarima.

11.11.2008. u 07:21 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.11.2008.

Opereta je tak nešto bedasto!

U kazalištu se izvode tragedije, drame, komedije i mješano sve zajedno – farse. Postoje naravno i opere, kazališta u kojima se izvode operete i mjuzikli i baleti, ali ja ću ovdje samo
o onome što bolje poznam dakle klasični teatar.
Opera je pjevana drama u kojoj tenor hoće pofukati soprana a bariton ga u tom sprečava. Opereta je nešto tako bedasto da zapanjuje čak i najveće glupane, a kad je najbedastije onda počinju pjevati.
O baletu neznam ništa, ali sam upoznao nekoliko balerina i cure su, možete mi vjerovati na dobru sjećanju, sasvim u redu.
Balet može biti vrlo opasan, zapravo balerine.
Jesenjin ( Zvonimir Črnko ) se ubije zbog Wanese Redgrawe, zapravo Izidore Duncan, a Matu Hari strijeljaju.
Tragedije se rijeđe igraju, jer su komplicirane sa puno dosadnih dugačkih monologa s vrlo malo zapleta i već na početku vidiš ko će nahrdati i ko će za svoja stremljenja da se izdigne iznad ljudskog platiti glavom. Nekad, u ozbiljnija vremena, ljudi su hrlili na tragedije, a u današnjem vremenu ih masovno izbjegavaju pa se najčešće prikazuju na otvorenim pozornicama ljetnih festivala, kada su ljudi na odmoru, pa se mogu nakon cjelodnevne zabave malo i dosađivati. Osim toga su ljetne pozornice obično na lijepim mjestima, uz more ili na lijepim tvrđavama s pogledom na more pa se ne moraš zamarat slušajući glumačke tirade nego lijepo gledaš prirodu i arhitekturu i uživaš.
Jednom sam to neposredno doživio pri radu na jednom Šekspiru u Dubrovniku. Redatelj je poslao prevodioca u posljednji red da sluša kako zvuče njegovi stihovi u prekrasnom trbuhu drevnog Lovrijenca. Glumci su počeli čerečiti velikog autora, a iz posljednjeg reda se začuo uzvik:
» Vlado! Vlado»!
Glumci su prekinuli probu misleći da su nešto pogriješili, redatelj se okrenuo prevodiocu, a on je oduševljeno pokazivao rukom na pučinu:
»Pogleđ, brod»!
I doista, morem, nad kojim se gasilo zlaćano, zalazeće sunce, je plovila u plavo obojena jahta s nadutim bijelim jedrima. Nezaboravan prizor.

Tragedije uvijek završavaju smrću glavnog glumca, a nerijetko i cijelim pokoljima pa gledatelju često padnu na pamet Tezejeve riječi iz Šekspirovog » San ljetnje noći»:
« E da je glavnog glumca igrao onaj koji je to napisao, pa da se zapravo objesio o podvezicu glavne glumice to bi bila krasna tragedija».


Dragi prijatelji neće me biti nekoliko dana. dinaja će u moje ime objavljivati za vas tekstove, a ja ću kada se vratim odgovarati i sve vas posjetiti. Veseli me da vam se moji tekstovi sviđaju i veselim se vašim komentarima.

10.11.2008. u 06:01 • 10 KomentaraPrint#

petak, 07.11.2008.

Teatar i paradoks

Postoji u teatru i jedan paradoks koji sam nazvao paradoks socijalističkog finansiranja teatra. Što se manje predstava radi u teatru i što su gore, plaće zaposlenika su veće. Teatar finansira država po broju uposlenih i po broju premijera za koje te poslije niko ne pita kakve su bile nego jesu li bile i ako su su se dogodile ma kakve one bile, novac poreskih obveznika sjeda na račun teatra koji je tu da zadovoljava kulturne potrebe dotičnih obveznika. Kako dotičnih obveznici nemaju baš kakve kulturne potrebe tako je najbolje igrati male predstave koje ne izazivaju velike troškove postavljanja, a zadovoljavaju potrebe ministarstva i kulturnih potrebnika.
U jednom su teatru jedne godine odigrali pet monodrama na praznoj pozornici i te su godine svi zaposlenici bili najbolje plaćeni.
Takav socijalistički zaostatak u kapitalizmu je neodrživ jer poništava strukturu i teatra i kapitalizma, ali koga to brine i zašto uopće promišljati takve defetističke tvrdnje.
Veselo! Veselo!
Postoji u kazalištu još jedan paradoks, bolje rečeno anakronizam. Naime, zakon o kazalištu. On postoji, u ovakom obliku, u jako malo kazališta u Europi, ali kako Hrvatska još nije u Europi formalno, a mentalno će u nju ući još teže taj će zakon biti jedan od onih koji će se posljednji promijeniti.
Da bi ušao u teatar čovjek najprije mora završiti Akademiju. Škole su kod nas prilično dobre i onima koji stvarno ozbiljno studiraju pružaju ozbiljne mogućnosti da mnogo toga nauče. Mala je greška koju bi se lako moglo ispraviti što one uče mlade cure i momke kako da postanu glumci, a ne brinu se ili se vrlo malo brinu, da postanu ljudi. Moja je teza da bi Akademija trebala pomoći mladiću i curi da postane čovjek, a onda će ona ili on u protoku vremena od sebe napraviti glumca.
Na Akademiju dolaze zdrava mlada djeca sa osamnaest, devetnaest godina sa široko otvorenim, naivnim očima ispunjenih žudnjom za pravom umjetnošću.
Do tridesete godine otpadnu samo neki dok se kod većine ta želja zadrži još neko vrijeme.
U četrdesetoj je svaki peti već odustao zamoren stotinama malih, loše plaćenih poslova u sumnjivim predstavama. U pedesetoj je odustao svaki drugi jer je mlin sastavljen od kazališnih repertoara i nerazumnih odluka uprave toliko jak da samelje sve osim stvarno, upornih, talentiranih i posvećenih teatru. U šezdesetoj se takve ljude može nabrojati na prste, da bi ih u šezdeset petoj bacili pod teški kameni kotač nerazumnog zakona i poslali u mirovinu. Glumce bi trebalo slati u mirovinu po umjetničkim dostignućima, pa bi neki u nju trebali otići već u četrdesetoj, a neki bi i u sedamdesetoj mogli nositi repertoare.
Kao prvo glumac koji se uspio održati u formi i koji je čitav život ozbiljno radio u tim godinama već sve zna i od takvog glumca mladi glumci mogu naučiti više u toku rada na predstavi, za dva mjeseca, nego na bilo kojoj školi za cijeli semestar.
Kao drugo ti su ljudi veza između teatra i publike i stare publike i nove publike i na neki način su simboli dobrog teatra, dobre tradicije teatra. I umjesto da ih se koristi kao izvore znanja i hodajuće spomenike kvalitete i upornosti njih se otprema u mirovine iz samo birokratima poznatih razloga. Mladim se glumcima oduzimlju uzori, a publici sjećajna spona s teatrom.
Poslije ih viđamo kako igraju u nekakvim putujućim družinama, teatrima i grupama još uvijek na višoj razini sa još uvijek više talenta, entuzijazma i energije nego većina mladića mlađih od njih po trideset godina.
Njih nema mnogo, ali bi ih se moralo čuvati kao malo vode na dlanu kao primjere dobrog života i kao nadu mlađim glumcima da se može uspjeti i da nije svejedno radiš li u životu dobro ili loše.
Evo vidite dosežem izvanrednu razinu razmišljanja mada posljedice ne bi bile ni bolje ni
gore da sam rđavo razmišljao.
Veselo! Veselo!
Kazalište se sastoji od zgrade kazališta, glumačkog ansambla, direktora, dramaturga, scenografa, kostimografa i radnika u kazalištu ( binski radnici, rekviziteri, stolari, frizeri, maskeri, električari, portiri i administracija).
Direktor je jedan, redatelja, dramaturga, scenografa, kostimografa može biti dva i više, a ansambl se sastoji od deset, dvadeset, trideset glumaca zavisno od veličine kazališta.
Pomoćnog osoblja i administracije mora biti barem tri puta više nego članova ansambla. Zašto je tomu tako nitko ne zna, ali je tako.
Od trideset ljudi u ansamblu desetorica stalno rade i oni vuku repertoar na svojoj grbači. Desetero radi povremeno i manje role, a desetero prima plaću i ne radi ništa.
Poznajem glumce koji su po trideset godina u teatru, a ne poznaje ih ni njihova redovna publika, pretplatnici.
Ansambl je obično podijeljen u dvije-tri grupe okupljene oko najboljih mediokriteta i još dva tri individualca koji ne pripadaju ni jednoj grupi pa su već u početku odbačeni i mogu mirno piti u kazališnom bifeu, jer u podjelu mogu ući samo preko leša vođe najjače grupe, kojoj se obavezno priključuje i direktor da bi sačuvao funkciju. Kako šef najače frakcije ne umire individualci od kojih je nešto i moglo biti postaju notorni alkoholičari, legende kazališta u kojem će sigurno doživjeti mirovinu. Nisam čuo da je netko dobio otkaz u teatru i pošto sam već u godinama vjerojatno neću ni čuti.

Dragi prijatelji neće me biti nekoliko dana. dinaja će u moje ime objavljivati za vas tekstove, a ja ću kada se vratim odgovarati i sve vas posjetiti. Veseli me da vam se moji tekstovi sviđaju i veselim se vašim komentarima.

07.11.2008. u 14:45 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 05.11.2008.

Zbrka u teatru!

Zamislite kakva bi zbrka nastala da uvijek radiš najbolje. Kvalitetan redatelj je skup kao i kvalitetan scenograf koji ti onda sa svojom razigranom maštom nabije takve troškove za scenografiju da se cijelom ansamblu mora odbiti 10% od plaće, pa onda se priključi i dobar kostimograf, jer dobar redatelj neće raditi sa benevrekom, već zaposlenim u teatru, već sa tipom koji hoće napraviti najbolje nove kostime, a ne krpati one iz fundusa, a traži još i muzičara izvana koji se smisli da u predstavi sudjeluje simfonijski orkestar, veliki jazz orkestar i dvije najbolje pop grupe što naravno uvjetuje i dovođenjem dobrog dirigenta koji će sve to uskladiti i koreografa koji onda sa sobom dovuče baletni ansambl HNK, « Lado» i folklorno društvo « Preslica» iz Babine Grede. Što više redatelj ne pristaje na glumce iz ansambla koji su već na plaći u teatru nego inzistira na boljim glumcima izvana što troškove podiže u nebesa.
I što dobivaš s time?
Ništa. Povećaš troškove, napraviš zbrku u teatru, a gradsko ministarstvo za kulturu i državno ministarstvo za kulturu te smjene, dok si rekao britva, s mjesta direktora, zbog prekoračenja teatarskog budžeta, i onda ti živi bez plaće. Smjene i dramaturga koji te na takvu glupost nagovorio i Upravni odbor koji ju je potpisao.
Publika je, naravno, oduševljana. Kritičari, naravno, pišu: dogodila se umjetnost... Vrag se crni dogodio. Dogodila se propast. Ljudi ostali bez posla, zaposlenici bez dijela plaće i to sve samo zbog toga da bi nekoliko ljudi ostvarilo svoje pretjerane umjetničke ambicije, kritičari bili zadovoljni, a publika mogla uživati u umjetnosti. Kao da je teatar tu radi publike i kritičara ili ne daj Bože zbog umjetnosti. Teatar je tu zbog nas, zbog zaposlenih u teatru.
Zar ne bi bilo puno bolje da sve što se dešava u teatru rade ljudi već zaposleni u teatru.
Imaš redatelja koji je već na plaći i mora raditi barem jednu predstavu godišnje. To što bi za te pare ( dvanaest mjesečnih plaća za dva mjeseca posla) mogao dobiti bilo kojeg redatelja u Europi nimalo te ne brine. On uzme scenografa iz teatra koji točno zna sve svoje scenografije u posljednjih deset godina pa će iz te mase izvući dovoljno materijala, drveta, tkanine da će zasigurno moći napraviti najeftiniju momumentalnu scenografiju u kojoj će mramorne stepenice rimskog Foruma biti malo pogužvane, ali tko to gleda i kome to smeta. Eventualno bi moglo smetati onoj dosadnoj stalnoj publici, koja stalno nešto izvoljeva i koje se tako i tako hoćemo riješiti. Kostimograf iz teatra dobro poznaje fundus pa će izvući stare kostime iz Goldonijeve Mirandoline i napraviti moderne kostime za nekakvu dramu iz postmoderne... Pa što i Goldonijev barok je bio postmoderna Renesanse.
Muzičar neće tražiti nemoguće nego će snimiti « Zid» od «The Who», a to paše uz bilo koju dramu ili tragediju. U mojoj sam karijeri igrao barem osam različitih predstava u kojima je bio lajtmotiv «Zid» i nikome to nije smetalo. Kad se igra Šekspira ili nešto iz tog vremena dobra je i melodija Lady Greenslives. Domaći koreograf ne dovodi nikakav baletni ansambl nego od glumaca i glumica pravi plesače, što dovodi do dobrog učinka ako je u pitanju komedija, ali ako je u pitanju drama ili tragedija to poništava učinak tih plemenitih žanrova pa se do premijere obično izbaci ili iz zezanja ostavi kao opuštajući trenutci u tragičnoj situaciji. Što može bolje poništiti tragediju od tragedije same.
E sad kad si tako lijepo uštedio na premijeri što te sprečava da napraviš dobar postpremijerni party. Dobra vina, dobra klopa, gosti samo najprobraniji iz državnih institucija koje ti daju novac i koji se i tako i tako ne razumiju u teatar, ali u prijeme svakako zbog čega i zagovaram tvrdnju da je bolje napraviti dobar prijem nego dobru premijeru. S ovim bi se sigurno složila i većina kazališnih kritičara i ljudi iz medija koji rađe prate što se dešava prije i poslije premijere nego na samoj premijeri.


Dragi prijatelji neće me biti nekoliko dana. dinaja će objavljivati tekstove u moje ime za vas, a ja ću kada se vratim odgovarati i sve vas posjetiti. Veseli me da vam se moji tekstovi sviđaju i veselim se vašim komentarima.

05.11.2008. u 18:26 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 04.11.2008.

Teatar je ipak umjetnost

Po onome što se sve tamo vidi ispalo bi da to nije umjetnost, ali se tu i tamo pojave neki ljudi koji se tim ozbiljno bave i u teatru naprave takve stvari da posumnjaš u svoju prvu tvrdnju i da pomisliš da je to ipak umjetnost. Samo kako se to rijetko zbiva mogli bismo utvrditi da teatar spada u umjetnost samo u izuzetnim slučajevima, dok je u većini slučajeva posao kao i svaki drugi samo nešto teži jer se izvodi pred publikom.
Sreća je tih teatarskih trudbenika da publika i nije previše zahtjevna pa se mogu izvlačiti na kolutanje očima, lamatanje rukama, galamu i izvođenje svakakvih neprirodnih kretnji pri čemu publika aplaudira zapanjena tolikom količinom bezumlja.
Pri tome im naravno pomaže scenografija, kostimografija, lijepa tiha muzika, prigušena rasvjeta i mrak u gledalištu tako da gledaoci mogu do mile volje diskretno spavati. Najnezgodniji su posjetitelji koji hrču. Takvima ne bih preporučio posjete teatru, a moglo bi ih se i potpuno eliminirati kroz diskretno provedene ankete prije predstave.
Pitaš ženu hrče li ti muž, a muža kako stoji s ženinim hrkanjem pa ih nakon potvrdna odgovora ljubezno zamoliš da ne kvare atmosferu u gledalištu. Ne radi se samo o tome što oni hrču, jer to ne bi smetalo glumcima koji se deru u požudnom žaru stvaralačke igre, nego bi budilo druge ljude u gledalištu koji su već blaženo zaspali, i tako bi na vidjelo izašle sve strahote koje se događaju na sceni.
Mi, pravi teatarski ljudi smo samozatajni i nama ne treba vaša pažnja. Dovoljno je da platite ulaznicu da bismo mogli podmiriti troškove predstava i podijeliti plaće, a zapravo bi najbolje bilo da pošaljete novac poštom i uopće ne dođete. Time biste uskratili muke i sebi i nama.

Najgori posjetitelji teatra su savjesni posjetitelji ili ono što se zove stalna publika. Ti se kod kuće spreme, kao da će oni izvoditi predstavu, a ne mi. Pročitaju tekst, naprave svoju režiju, podjelu i onda naravno da su poslije predstave nezadovoljni i postavljaju pitanja na koja se uz najbolju volju ne može odgovoriti, kao primjerice :
Zašto Ofelija, tako slatka i draga curica, umire u četvrtom činu, a ne kasnije i da li je uopće trebala umrijeti ?,
Zašto je Nina obučena u crno, a stalno govori da je galeb? pa za boga gavrani su crni, a galeb je bijel... Objašnjenje da postoje i riječni galebovi koji vuku na crno naravno ne prihvataju kao ni objašnjenje da je kostimograf daltonist.
A kad se pojavi kakav nadobudni, moderni redatelj pa Otela obuče u ronilačku opremu, i pošalje na Cipar da lovi za lov zabranjene prstace, koji ubije Dezdemonu zato što ga je otkucala pomorskoj policiji onda nastane užas.
To tako ne može javljaju se u gnjevu i preko stranke Zelenih traže zabranu predstave zbog propagiranja kršenja zakona o izlovu prstaca i štetnog utjecaja na mlađu publiku. Kao da je teatar tako utjecajan medij da će navesti mlade na uništavanje podmorske flore i faune. Oni će izlovljavati prstace, činio to Otelo na obalama Cipra ili ne.

Ti su u stanju napraviti i frku oko repertoara i oko kvalitete predstave, kao da je to tako važno. Pa recite mi molim vas kad su to teatru uskraćene dotacije zato što repertoar nije valjao ili što su mu predstave nekvalitetne. Glavno je ispuniti broj predstava, a što se tiče finansiranja za teatre je puno bolje da je repertoar skučen, a predstave nekvalitetne. Na nekvalitetne predstave se troši puno manje para, pa ostaje više za osobne dohotke direktora, glumačkog ansambla i ostalih djelatnika u teatru.

04.11.2008. u 08:09 • 11 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.11.2008.

Evo kazat ću vam: "za onu stvar"

U teatar, na predstavu, treba ići zapravo samo kad sam igraš, jer su one ostale u kojima ne igraš i tako i tako da ti ne kažem zašto.
Evo kazat ću vam: "za onu stvar" i ne pravite se nevješti...
znate vi za koju.

Posebno je dobro ako igraš monodramu. Siguran si da su svi na broju i da je predstava fantastična, a kako i nebi bila kad je igra najbolji na svijetu.
Ima još jedna nezgoda s teatrom. Mora se plaćati ulaznica. Nikad mi nije bilo jasno zašto. Oni se zabavljaju, kolutaju očima, lamataju rukama i izvode svakve neprirodne kretnje pričajući gluposti, a ti sve to moraš platiti. Ja bi tu nekako uveo demokraciju to jest da se plaća po izlasku iz teatra. Ako ti se sviđa predstava platiš, a ako su te izmučili svojim glupostima plate oni tebi. Poslije nekih predstava bi trebali plaćati i odštetu zbog narušavanja duševnog zdravlja posjetitelja.
Osim toga je dobra i ideja da se u teatar ide ćoroblaje to jest nasumce. Da nema ni plakata, ni programa, ni tko je režirao, ni tko glumi, ni koji je komad, nego jednostavno piše tad i tad predstava. Uđeš i gledaš pa ako ti se svidi ostaneš i gledaš i platiš, a ako ti se ne svidi izađeš i ne moraš platiti. Ponekad umjesto predstave naletiš na igru tombole ili kakvu drugu nagradnu igru pa bi čovjek mogao i profitirati, a to bi sigurno povećalo broj kazališnih posjetitelja.
Znam jednog direktora koji je vodio jedan od najdosadniji teatara na svijetu koji je shodno tome imao i jako malo publike. On je uveo da se igra samo zimi i samo čista dosada. Teatar je grijao dobro, a garderobu za gledaoce bi zatvarao odmah po početku predstave. Na pauzi bi očajni ljudi tražili garderobijere da uzmu kapute i pobjegnu iz tog pakla dosade, ali ih nisu nalazili. Neki, škrtiji gledaoci bi ostali do kraja pa bi dobili svoje kapute i bunde, a većina bi pobjegla bez kaputa samo da se spasi tih pakljenih muka. Roba se poslije prodavala na javnoj prodaji, uz dobru zaradu, i sjećam se da je jedan šinjel, gotovo nov, pukovnika JNA , za dobre pare, kupio jedan ambiciozni potpukovnik.
Već četrdeset godina se pitam zašto, zapravo, ljudi idu u teatar i do sada nisam našao suvisao odgovor.
Jedino što mi se donekle čini zadovoljavajućim odgovorom bi moglo biti da se radi o sadomazohizmu. Ljudi dolaze u teatar da bi mučili sebe i izvođače koji moraju pred njima igrati. Da ne dođu ne bi bilo predstave pa se ne bi mučili ni jedni niti drugi. Kad se uzme broj posjetitelja teatra na broj stanovnika Hrvatske dobije se rezultat da 3 do 4% Hrvata ide u teatar. To je točan prosječan broj sadomazohista u svakoj naciji u Europi.
Kad bi u teatar išli šećeraši broj bi se naglo popeo na 12 do 15%, alkoholičari bi davali 30% posjetitelja, a pušači već cijelih 40%.
Po tome se može zaključiti da u teatar ne idu ni šećeraši, ni alkoholičari ni pušači nego sadomazohisti među kojima, naravno, ima i šećeraša i alkoholičara i pušača.
Postavlja se pitanje što je to, zapravo, teatar i da li spada u umjetnost.

02.11.2008. u 07:38 • 19 KomentaraPrint#

subota, 01.11.2008.

Zašto i kada ići u kazalište?

Da ne bi bilo težih posljedica ja ću razmišljati, kako mi i dostoji, sitno o malim stvarima..., primjerice:» zašto i kada ići u kazalište»?
Recimo na premijeru...? Premijere su nešto tako glupo da na njih ni u kom slučaju ne treba ići, kao uostalom ni na reprize, ali o tome ćemo poslije.
Bolje bi bilo umjesto premijere organizirati premijerni party, a premijeru igrati tek sutra.
Lijepo postavljeni stolovi, s dobrom hranom, kvalitetno vino, ugodno društvo i neobavezan razgovor o budućoj uspješnoj premijeri, čestitanje glumcima, režiseru, kostimografu, scenografu i direktoru teatra. Nikakvih kritičkih primjedbi, a nema ih zašto ni biti jer je premijerni party bio ugodan, bogat, proveden s veselim i dragim ljudima.
Poslije premijere su glumci umorni, režiser nervozan i ljut jer ništa nije ispalo onako kako je on, potpuno uvjeren u svoju genijalnost, zamislio, a sada mora primati čestitanja i stalno odgonetati koja su zlurada i lažna, a koja dobronamjerna i iskrena.
Direktor je ljut iz samo njemu poznatih razloga...većinom zbog toga što se toliko potrošilo na jelo i piće, a predstava je da ti ne kažem za koju stvar. Igrati premijere zapravo nema smisla kao ni predstave. Bolje je odmah sjesti i piti i jesti.
Nešto se slično desilo kod nas na selu u ono vrijeme bezrazložnog udarničkog poleta, u vrijeme prve petoljetke, kad su našu zadružnu krčmu pretvorili u zadružnu radionicu. Uložili novce, dobili, od reparacija iz Njemačke, dva-tri stroja, posjekli vrbe uz rijeku i počeli praviti košare, sepete, krtole i praviti bukare i šćemlije i po njima crtati narodne motive. Recimo kenju i kenjca u ljubavi i malo pule kako se pokraj njih igra i odapinje nogama, goluba i golubicu kako se otimaju o maslinovu grančicu ili dvije cure i jedan momak u narodnoj nošnji na bukari ili cijelo kolo momaka i cura na bačvi jer na nju može više stat, a šteta je ostavljat prostor prazan... Stavi šta bilo samo da je šareno...Bolje se proda.
I što? Ljudi radili, radili, pretvorili krčmu u radionicu, radili i postigli udarničke uspjehe u proizvodnji i onda to što su zaradili prenijeli u krčmu pored zadruge i popili. Bolje bi im bilo da se nisu mučili i preuređivali krčmu nego u nju sjeli i napili se i to tako temeljito da im nikakva stvaralačka ideja i nikakvi proizvodni uspjesi ne padnu na pamet.
Poslije su se, naravno, opametili prodali strojeve u drugo selo i vrbovinu i sav drugi materijal za proizvodnju, vratili prostorije u prvobitnu funkciju i nisu više trošili novac u konkurentskoj krčmi nego u svojoj zadružnoj.
Po kiši se ne ide u teatar, naročito ne po velikoj kiši i kad puše vjetar. Tu te ništa ne može spasti. Možeš imati najveći kišobran na svijetu i najbolje cipele pa ćeš svejedno sjesti u gledalište mokrih nogu i gaća. U pola predstave ćeš osjetiti kako ti se hlade noge, curi nos, a već prije pauze te škaklje u grlu i počinje potiho kašljucanje. U pola predstave zakašlje prvi, a čim ga čuju i ostali se ohrabre pa na koncu uhvatiš sam sebe kako krhaš, kašlješ i kišeš u horu sa svima ostalima u teatru. Kišu i na sceni jer su i oni došli po kiši. Da na sceni stoje Laurens Olivier, Eleonora Duse i Inokentij Smoktunovski u Brookovoj postavci « Bez trećega» Milana Begovića... ništa ne bi pomoglo. Prehlada će pobijediti.
Izmisle raketu i odlete na mjesec, izmisle mikser i podmornicu i lak za nokte, a ne mogu smisliti protiv kiše ništa osim najgluplje i najnepotrebnije stvari na svijetu – kišobrana.
Najpraktičnije bi bilo ići u ronilačkoj opremi s perajama na nogama. Prvo ne bi pokisnuo, drugo ne bi čuo što govore na sceni, a treće kad ti se od disanja zamagli ronilačka maska ne bi ih ni vidio, što sigurno dobro djeluje na duševno zdravlje.
Po lijepom vremenu se također ne treba ići u teatar, jer na Stradunu, Bogovićevoj, na Rivi ili bilo kojem lokalnom korzu ima više života, igre i pametna razgovora nego u bilo kojem teatru. Jedino da teatri daju predstave u ono mrtvo vrijeme od 16 do 19 sati kad nikog nema u gradu i to samo u one dane kad nije svjetsko prvenstvo u nogometu, rukometu, košarci, atletici i kad nije Olimpijada i kad nema skijaških natjecanja i natjecanja za Mis Hrvatske za Mis Svijeta i za pjesmu Eurovizije, a to je nekoliko puta godišnje.
Što manje to bolje. Teatar bi se tih dana stvarno ukazivao kao rijetko i svečano događanje što nam i jeste cilj.

01.11.2008. u 10:29 • 13 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog čovjeka koji je čitav život proveo ozbiljno se baveći teatrom i neozbiljno se igrajući životom. Pisano sa velikom ljubavlju za jedno i drugo.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

odmor za umorna srca

Miško

Maslackica.hr

Vedran.hr

Rusalka.hr

Lucija9.hr

Trazeci sebe.hr

Plejadablue.hr

Necutako.hr

Koraljka.hr

Vitae.hr

Poezija duse.hr

Decembar2001.hr

Barbara.hr

moji dani i noći.hr

Dream_maker.hr

Zmajka.hr

Majstorica s mora.hr

Sewen.hr

Mendula.hr

dordora.hr

obicna ja.hr

morska zvijezda.hr

prorok!.hr

prostransvo

zvijezdanova

promatram

teuta

luki

gustirna

lobyM

fra gavun

viaminveniam

santea

smotani








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se