istina o životu
srijeda, 26.11.2008.
Budalaši dostojni poštovanja !
Jesmo li se iznadocirali ? Jesmo.
Jesmo li se iznadosirali ? Jesmo, ali ne dovoljno.
O teatru i umjetnosti se beskrajno dugo
može raditi i jedno i drugo.
Poznajem ljude koji su čitav život proveli u teatru i o njemu ne znaju ništa. Oni jednostavno glume ili režiraju.
Ima isto tako ljudi koji imaju četiri sina i tri kćeri, a da ženi nikada nisu vidjeli pupak. Oni ne gledaju. Oni šegaju.
Gluma i režija mogu biti vrlo ugodne profesije, ako se na vrijeme iskopča mozak i ako se bivanje u teatru shvati kao pristojno radno mjesto.
Nije baš najbolje plaćeno, ali u usporedbi s blagajnicama u trgovini, građevinskim radnicima i rudarima i više nego pristojno. Osim toga nisi izložen vremenskim nepogodama. Teatri ne prokišnjavaju, zimi se radi publike ugodno griju, a ljeti ne rade.
Postoji jedna mala opasnost, ali stvarno minimalna, da te se kritičar okrzne i napiše nešto loše o tvojoj glumi. U većini slučajeva će se desiti da ako si dobar da te pohvali, a ako nisi onda te obično preskoči i ne spomene. To i tako i tako nikom nije važno, a ponajmanje tebi, jer si uvjeren da si genije, a kritičar budala.
Kritike tako i tako nitko ne čita, osim članova ansambla predstave o kojoj se piše, a oni su uvijek na strani predstave i ansambla...nikad na kritičarovoj.
Samo su povoljne kritike dobre kritike i one se primaju sa zadovoljstvom, sa zadovoljstvom komentiraju i čuvaju kao uspomena, a kako to i kritičari znaju pišu ih upravo tako.
Ponekad se pojavi i poneka loša kritika, ali je to sigurno od kakvog mladog, nadobudnog kritičara i ne treba ga se odmah paranoidno smatrati zločestim...vrlo vjerojatno je to samo odraz njegove gluposti. Zloća je ipak profinjeno tkanje i ne bi je trebali toliko ponižavati.
Popravit će se on u protoku vremena. Treba ga samo pozivati na premijere i kad postane očajan sve će mu biti isto....dobro...
Postoje dobri i loši teatri.
Dobar teatar je uvijek dobar jer se u njemu izvode tragedije, drame, komedije, farse i nekakvi suvremeni komadi koji ne spadaju ni u šta od ovoga, a radi se uvijek o ljubavi, mržnji, ljudskim strastima, ljudskim manama, vrlinama, podvalama, prevarama i vječnoj vjernosti.
Loš teatar je uvijek loš jer se u njemu izvode tragedije, drame, komedije, farse i nekakvi suvremeni komadi koji ne spadaju ni u šta od ovoga, a radi se uvijek o ljubavi, mržnji, ljudskim strastima, ljudskim manama, vrlinama, podvalama, prevarama, i vječnoj vjernosti.
Kako nikada u životu nisam bio u lošem teatru, niti na lošoj predstavi, a već sam ušao u godine i vjerojatno izgubio sve šanse da to postignem, ne preostaje mi ništa drugo nego da pišem o onome što sam vidio...,dakle, o dobrom teatru i o dobrim predstavama po principu:
« Što nije bilo u iskustvu, nije ni u sjećanju» iliti »Budali je svaki dan dernek».
Kao poznati ignorofil – ljubitelj neznanja, odgojen na najboljim zastupnicima ignorologije – nauke o neznanju koja je svoje korijene našla u svjetskoj ignorozofiji to jest neznalačkoj mudrosti potrudiću se da po teatarskim vodama brčkam samo po površini ne zalazeći u još pliće dubine.
Kad samo pomislim koliko se ljudi moralo mučiti, gladovati, patiti i biti prezreno od drugih čestitijih i pristojnijih ljudi da bi se ja danas hurčio po sceni uhvati me muka.
Dvije i pol tisuće godina tragedijanja, komedijanja i dramljenja, uzdisanja, buke i bijesa, plača, tuge, kreveljenja i smijeha da bi nastao teatar kakav imamo danas?
«Mnogo vike ni zašto» i «Uzaludni ljubavni trud» skupa.
