istina o životu
petak, 31.10.2008.
Uvijek sam bio grandoman.
Odkad znam za sebe bio sam grandoman. Sa sedam godina sam htio postati nogometna legenda, vratar beogradskog “Partizana” Franjo Šoštarić – Šola, ali jedino što mi je od tog pothvata ostalo su bila oderana koljena i lakti i nadimak Šola.
Sjedeći na Kucima iza kuće babe Jake u Grabovini i promatrajući kako sunce zalazi iza Crnog brda nad dolinom Trebižata shvatio sam da je zemlja okrugla i da se vrti oko sunca.
Doznao sam, nažalost, da je to prije mene shvatio Kopernik. Zatim sam padajući s babine smokve imao što reći i o zakonu gravitacije, ali se tu ranije ugurao Newton. Zatim sam počeo sastavljti roman o ženi koja se zaljubi i uda za jednog muškarca, pa se nesretno zaljubi u drugog i kako ne vidi izlaza iz te zavrzlame baci se pod vlak.
Opet sam bio drugi.
To je već Tolstoj, jako dobro, napisao. Plagijat pod naslovom: »Ana Karenjina».
Darwin je prije mene postavio teoriju evolucije, Einstein relativiteta i jedino u čemu sam bio prvi to je kod jedne male Ličanke u studentskom domu na Savi u sunčanu, kasnu jesen 1966.
Posljednje polje djelovanja koje mi je preostalo bilo je kazalište. Mislio sam:» tko će se baviti efemernim stvarima koje traju cijeli život osim budala»? I tu sam zakasnio, bilo ih je već mnogo koji su se time poodavno bavili.
Efemeridama, među insektima i leptirima, vječnost traje samo jedan dan što im je dovoljno
da se izlegu, proletuckaju od cvijeta do cvijeta i naveče se, polažući jaja za novu koloniju efemerida, oproste od vječnosti.
Čovjek je u nešto boljem položaju.
Da ne ulazim u dublje rasprave o razlici u efemernosti ljudi i leptirova, navest ću samo jednu ljudsku prednost...ako ima čime može i razmišljati. Da je misliti lako svi bi ljudi bili mislioci, ali to je očigledno teško pa ljudi rađe kopaju, oru, hendeče, blanjaju, sjeku drva, zidaju, kopaju rudu u dubokim rudnicima da bi tu istu rudu pri paklenim vrućinama ubacivali u visoke peći. Cijele se nacije rađe pretvore u vraga nego da misle. Dokazano 1914, 1939, 1990 godine.
Mišljenje je napor, nemir pa čak i riziko, a zašto je mišljenje riziko pokazat ću vam na svom primjeru.
Zamisli kad budala nešto smisli. U našoj bližoj i daljoj povjesti ćemo naići na desetke takvih primjera, radi kojih su stradavali cijeli narodi. I taman kad pomisliš:» Neće valjda više», pojavi se opet neki mudrac i počne iznova.
Da ne bi bilo težih posljedica ja ću razmišljati, kako mi i dostoji, sitno o malim stvarima..., primjerice:» zašto i kada ići u kazalište»?
četvrtak, 30.10.2008.
Kompilativni kompendij za mlade
Ovo, što pišem, se može shvatiti i kao kompilativni kompendij za mlade glumce, režisere i sve one koji, ukratko, hoće doznati, jedno, mišljenje o teatru , jednog, glumca.
Mozak djeluje čudesnim treptajima i umrežava se. Proces umrežavanja osnovnih crta karaktera se dovršava do osamnaeste i ko do tada ne dovrši etiku nikad je neće dovršiti. Bez etike estetika može postojati, ali biva besmislena pa je time zapriječen put u kreativno i umjetnost. Poslije se na tu mrežu samo slažu znanje i iskustvo. Ovo je naučno dokazano. Pokušavajući se sjetiti što je najviše na mene utjecalo u tim godinama, osim kućnog odgoja, sam došao do zaključka da je to usmena narodna književnost i razgovori najabanu.
Ova dva pojma ću, poslije, posebno objasniti, da sada nebi upadao u nepotrebnu sentimentalnost, ili što bi u nas rekli:
»Vidi ga, pao u sevdah ko šljiva u balegu».
Ovca brabonja, krava balega , a čovjek ide na stranu.
Po uzoru na Hitchcock-a počet ću od kraja, jer se u kraju , kao i kod njega, najbolje vidi početak . Kako sam rođen u provinciji uklještenoj između lindža i gange, a odgojen na klasicima od malog Vrankića i Bariše Skoke do Shakespearea i Becketa, te muzički obrazovan u rasponu od ojkalice do Bacha, najprimjerenije je da krenem od onoga što svi već znate, a završim s onim što samo ja znam.
U ovome što pišem o teatru je uložen moj trud čitača / čitam već 55, a ozbiljno već 40 godina/ i trud mnogih stvaralaca, na raznim poljima nauke, koje sam besramno pokrao.
O tome više u bibliobiografiji.
S uvodom sam malo odužio , ali to je samo zato, vjerujte, da mi danski Kraljević ne bi zamjerio da je kratak ko zapis na prstenu.
srijeda, 29.10.2008.
Panta rei ili život moj svagdašnji
Tužna bilanca jedne generacije, moje generacije. U jednoj godini mi ode Darko Ćurdo, ode mi Mladen Budišćak, ode mi Branko Supek , vršnjaci , 40% moje klase na Akademji , a i ja sam prešao šezdesetu kad te srčani može svaki čas opalit ili moždani.
Pitao sam jednog prijatelja, liječnika kako smanjiti rizike. Odgovorio mi je da se ostavim alkohola, cigareta i mlade ljubavnice.
Ja sam se odrekao ljubavnice, jer se najlakše odreći onog čega nemaš. Uredno i dalje pušim i na dobrom sam vinu, koje se i preporuča kao lijek za sve bolesti, osim povremene gluposti i jutarnjih treskavica.
Počeo sam, dakle, pisati to čudo od libra, al' kako počeo tako i odustao.
Parafraziraću Goethe-a:
Mravčić htjede u Ameriku poći,
Ploče – New York bješe njeg'va ruta,
u Gabeli ga zabolješe noge,
pa odustade od daljnjega puta.
Shvatio sam, naime, da sam imao buran život , a još uvijek, dobro pamćenje i kad bi stvarno htjeo napisati sve čega se sjećam to bi trajalo još šezdeset godina, a toliko vremena nemam. Osim toga sam shvatio da nije najveći problem to što toliko živim nego da je problem ono čime se bavim.
Naime, gluma, kazališna umjetnost, kazalište, film, umjetnost glume ili kako bi već čovjek nazvao čudačko zanimanje s kojim se četrdeset godina natežem i koje me isto toliko godina zabavlja. Usput sam pomislio da bi bilo dobro sve to zapisati i za mlade ljude koji tek sada stupaju «na trnoviti put slave», da ne ponavljaju greške koje sam ja pravio i da im , možda, pomognem da shvate čime se, zapravo, bave i kako da lakše dođu do rezultata, u procesu rada, u toj tajanstvenoj šumi od koje se prave daske koje život znače.
utorak, 28.10.2008.
Tarantela za starog clowna
Jučer je na blogu odmor za umorna srca objavljena moja najdraža pjesma koju sam davnih sedamdesetih godina napisao, a pjevao ju je IBRICA JUSIĆ. Danas sam od rU dobio na poklon Clowna i evo pozdravljam vas pjesmom i slikom.
Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da na svijetu osim scene,
Postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Doskakutao u arenu
Ne bi nikad tako tužan
Izigravao sjene sjenu.
S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.
Da je znao, da je znao,
Da je znao clown stari
Da su život i arene
dvije sasvim iste stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Proskakutao svijetlom binom
Svoj bi nos umjesto šminkom
Rumenio dobrim venom.
S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.
Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da za komadićke sreće
Nitko, nitko baš ne mari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Poklanjao svu ljepotu
Drukčije bi tekle stvari
U tom tužnome životu.
S osmijehom u suznom oku
Evo s osmjehom u suznom oku ja vam govorim:
Razuman čovjek teži ka istini, k njoj teži i umjetnost i to je, možda , ona točka u kojoj bi se umjetnost i čovjek mogli susresti.
Odavna me progoni ideja, ne baš da progoni nego škakljuca, kako bi bilo dobro da svi ljudi na svijetu napišu po jednu knjigu. Nepismeni bi je izgovorili u magnetofon ili pred kamerama, mada mogu zamislit i tisuće lijepo uvezanih stranica ispunjenih križićima i otiscima palca. Knjige ne bi bile namijenjene za izdavače, za tiskanje i prodaju nego bi ih ljudi trebali napisati i pospremiti za sebe same. Bez cenzure, duboko iskreni, trebali bi, koliko je to moguće, opisati svoj život , detalj po detalj , ili barem one događaje u životu koji su presudno utjecali na njegov razvoj. Ta knjiga bi mogla biti i nevješto pisana, ali bi morala biti poštena. Čovjek je ono čega se sjeća. Na taj bismo način, možda, mogli razjasniti sami sebi naš odnos prema svijetu, društvu i sebi samome. Teško da bi to popravilo svijet i ljude učinilo boljim, ali bi im barem oduzelo nešto vremena u kojem bi , sigurno ponavljali, već sto put, učinjene greške. Kako pisanje iziskuje maksimalnu koncentraciju bio bi to, ako ništa drugo, izvrstan terapeutski postupak za njeno ojačavanje.
Početak pisanja ovog epohalnog djela sam stalno odgađao , nešto zbog urođene lijenosti,
/Ja sam, naime, kopofob. Kopofobija – paničan strah od bilo kakvog fizičkog napora./, a nešto i zbog toga što sam planirao malo duže živjeti . Otac mi je umro u 84-toj, majka u 96- oj pa sam mislio da ću, s obzirom na moj način života i ja doživjet barem sedamdeset.
Ali rekao bi Villon :
«Otac mi umro, dušu mu golu
gospode uzmi , blag budi čin .
I majka kreće ,
zna to jadnica, udes je fin...
Ni sin im dugo izdržati neće.»
ponedjeljak, 27.10.2008.
Evo mene u blogosferu
Dragi Blogeri...
Nikada nisam mislio da ću se baviti nečim što ima ikakve veze s elektronikom.U vrijeme kad sam odrastao toga nije bilo, a i danas mi je to pomalo izvan mog načina mišljenja.
Pošto mi se sviđa vaš razigrani, raznovrsni, blogerski, demokratski svijet odlučio sam s vama podijeliti svoja "stogodišnja" iskustva iz svijeta teatra, života, seksa, pića i ljudskih snova koji su naš život.
Neću tupiti sa Shakespeareom i da je svijet igra lude puna buke i bijesa i da ne završava ničim nego ću o svom životu i svojim iskustvima pisati otvoreno, čestito i na ljudskom, našem, blogerskom nivou.
Sve što napišem za mene je istina. Neću vam ništa izmišljati. Ja izmišljati ne znam.To ostavljam književnicima.
Predmeti mojih rasprava su veoma različiti, pristup samoironičan i podložan svakoj vrsti kritike.
Uključite se kritizirajte, sve nadopune i nove ideje ću rado uvrstiti na svoje stranice. Budite naivni...
"Kad čovjek nešto radi čista srca sve mu je oprošteno" rekli su i sveti Augustin i Abelard.
Ja neću filozofirati...Ja ću govoriti istinu...Ja hoću biti Vi...Ja hoću biti narod.
