istina o životu
subota, 28.03.2009.
O sceni i šaranu.
SCENA - Vraćamo se s Gumenjaka...Bliže je jutru nego ponoći. Hladno je. Sinoć napadali snijeg se već pomalo ledi. Dolazimo do podvožnjaka kad...na samo nekoliko metara od ulice uz strmi, osnježeni nasip željezničke pruge vidimo biblijski prizor. Sodoma i Gomora. Jedna raskuštrana, ocvala plavokosa dama nagnuta naprijed se podupire rukama, ali ne dlanovima nego prstima o snježnu padinu...Iza nje jedan dugački crni kaput na kojem je samo muška glava prekriva daminu pozadinu i muškarca koji duboko diše. Dokaz da u velikoj nehebici i snijeg do koljena može biti afrodizijak. Branko daje znak da stanemo ... Stajemo... Promatramo...Par osjeća da je promatran i oni staju. Branko se izdvaja iz grupe i ide ravno k uživaocima u ljubavi na brzaka ... Pita čovjeka cigaretu...Čovjek prtlja po džepovima i vadi cigarete...Dama prvo puše u prste jedne ruke...drugom se pridržava za nasip...pa u prste druge...Branko pita vatre...Čovjek prtlja po džepovima, nalazi šibicu i pokušava zapaliti Branku cigaretu...Puše vjetrić i prvih nekoliko pokušaja ne uspjeva...Dama kune i naizmjenično puše u prste sad lijeve sad desne ruke... Čovjek daje Branku i šibice i cigarete. ...Dama se s olakšanjem naslanja s prstima obiju ruka na padinu...misli da je gotovo...Branko krene dva tri koraka prema nama, ljudi nastavljaju raditi svoj posao, a on se vraća i pita čovjeka da ima li malo lovice...Čovjek ga gleda...gleda nas..ozbiljan čovjek u godinama...Ne činimo mu se opasni...ali gdje je vrag. Maša se za džep, vadi novčanik, prebire po njemu, ne nalazi sitnih i daje Branku stodinarku. Vraćamo se na gumenjak.
Smještamo se za naš, nedavno napušteni stol. Branko donosi cugu. Smijemo se pušimo...
Za pet minuta dolazi plava dama, nije više raskuštrana...gleda krvnički prema našem stolu...Mi pušemo u prste prvo lijeve pa desne ruke i kliberimo se. Dama odlazi na šank, uzima kuhano vino, priključuje se svojim dvjema prijateljicama za susjednim stolom čvrsto stišćući vruću čašu kuhanog vina smrznutim prstima...Mi se smijemo, pušimo, pijemo i pušemo u prste.
Osim ovakve scene postoji i kazališna scena koja dolazi od grčke rječi skene, a znači pozornica; mjesto za nastupanje glumaca i drugih izvođača u kazalištu. U Grčkoj je bila od kamena, a danas je drvena pravljena od dasaka. To su one legendarne Shakespearove «daske koje život znače», mada sam čvrsto uvjeren da Shakespeare nije mislio na te daske nego na dvije daske u glavi.
ŠARAN S PRILOGOM – Cyprinus carpio – slatkovodna riba iz porodice šarana, najraširenije porodice slatkovodnih riba koštunjača rasprostranjenih u vodama Europe, Azije, sjeverne Amerike i Afrike.
Darku je bilo dosta» Expresa» i graha bez mesa, a počela se zarađivati neka lova na radiju... Znao je da se ja počesto hranim u «Puli», za njega nepoznatom i nedostižnom mjestu. Jednog dana me čeka pred Akademijom da idemo u»Pulu». Obradovao sam se da je i njemu krenulo. U « Puli» svi poznati ...Ivica, Stevo, Marko...Konobar Huso nas smješta za stol s njima. Naručujem za se i za Darka po riblju juhu i porciju sipe s blitvom i lešo krompirima i dva kuhana jaja i pola litre crnog i običnu vodu za bevandu. Darko jede obliziva se...Nije nikad tako što pojeo. Stvarno je bilo dobro. Sutra me opet čeka pred Akademijom....Idemo u
«Pulu» i jedemo janjetinu u grašku....Darko se obliziva... Stvarno je bilo dobro...Prekosutra opet ... Lešo govedina s lešo povrćem i pire krompirom ...Lizati prste...
Četvrti dan...bio je petak...sjećam se ko danas, sjedamo Marku za stol... Pitam Darka je li kršćanin, a on da kako mogu pitat kad znam da je iz Posušja...»E onda ćeš danas ribu». Sebi naručim bakalar, a Darku pohanog šarana.... jedino nejestivo jelo u «Puli»...zašto su ga držali na jelovniku u inače dobrom restoranu to niko ne zna ... vjerojatno zbog dva do tri posto mazohista koji lunjaju svakim gradom u Europi. Pohani šaran u «Puli», je imao okus presavijenog, zgužvanog i poslije pohanog, nedeljnog «Večernjaka». Meni je došao bakalar in bianco, a Darku pohani šaran s pomfrijem. Veselo smo čavrljali sve dok Darko nije stavio prvi zalogaj u usta...pa drugi...pa treći ...Gledao je mene i Marka kako se kurvanjski smješkamo i sve mu je bilo jasno. Pojeo je sve do kraja žvaćući drvenu, nesvarivu stvar...Zalijevao bevandom da može progutati nešto što je više ličilo na koru oraha nego na ribu. Bio je uporan i za nepun sat je savladao pohanog šarana. Zatim se ustao, platio i sa vrata dobacio:» S tobom više nikad na ručak».
Sutra pred Akademijom čeka opet. « Što je?» pitam. « Idem u «Pulu», ali danas ja biram».
Naručio sam švoja s blitvom i krompirom, a Darko se mašio jelovnika. Huso dolazi svaki čas za stol, nervozan, da što hoće, a Darko uči jelovnk napamet. Ne razumije što piše..... Zamislite što Posušaku znači: švoj, sipica, brancin ili ne daj bože Sanpjero... Ostavlja jelovnik ... poziva Husu i pokazuje prstom u moj tanjir:»Daj mi što i njemu».
TEATAR - Kuća u kojoj se igraju predstave.
srijeda, 18.03.2009.
Biti dijete
PATOS – po mom dragom Klaji - od grčkoga – nesreća, zlo, nevolja; strast, uzbuđenje. Strastveno oduševljenje, zanos, žar, uzbuđenost, polet, uzvišenost, silina i visoka osjećajnost – sve skupa plemeniti patos.
U mene bi nekako poredak kod stvaranja u teatru bio ovakav : ljubav, žudnja, entuzijazam, strast, patos, katarzični orgazam.
Razum bi ostavio publici i kritičarima.
Razum ne znači znanje, a nerazum neznanje. Mi znamo i zato smo nerazumni. Razum znači racionalno promišljanje činjenica, a mi smo nerazumni zato činjenice ne razmatramo racionalno nego ih ovijamo strašću, ljubavlju koja je uvijek nerazumna pa žudeći patetično doživljavamo katarzu.
Predstava izvođena u jednom odsječku vremena..., vremena izvođenja predstave, mora biti shvaćena u toku njezina trajanja, u vremenu izvođenja predstave. Ako je shvataju kasnije mogli smo je isto tako igrati u Splitu, a da gledaoci sjede u nekom drugom prostoru u Mađarskoj...Čak bi i ta prostorna razdaljina bila bliža nego vremenski razmak između kraja predstave i jedne minute nakon kraja.
Nitko ne brani ljudima da raspravljaju o predstavi poslije predstave, ali vrijeme trajanja predstave na sceni je ono vrijeme i mjesto gdje im moramo pružiti sve što možemo da osjete, da dožive pročišćenje da bi poslije toga mogli razmišljati.
Vrijeme je iluzija i ako ga ne doživljavamo u istom vremenu kad i gledamo to je kao da se nije ni dogodilo ili kao da se dogodilo prošlog stoljeća ili će se tek dogoditi.
Što publiku uvlači u predstavu u toku njenog trajanja? Ljubav, žudnja, entuzijazam, strast i zato je patetika konstitutivni dio katrze i ko je ne doživi u toku predstave neće je sigurno doživjeti kasnije uz hrkanje muža ili čak u seksu s dotičnim, jer ako ti se čak i desi vrhunac u seksu – orgazam, to sigurno neće biti radi predstave nego nekih puno prostijih, ali uzvišenijih stvari. Sve što se dešava i što se treba desiti je u vremenu trajanja predstave. Sve prije toga je probanje i pretpostavljanje, a sve poslije toga je razmišljanje o predstavi ili dobra večera i dobar seks bez razmišljanja.
Bavim se seksom i teatrom već četrdeset godina i kunem se, nikad pri dobrom seksu nisam razmišljao o teatru.
E sad ima i ona, za neke, negativna strana patetike to jest kad je netko prepatetičan. To mnogim ljudima ide na živce i po njima je protiv dobrog ukusa. Meni ne ide na živce i ne mislim da patetika ima ikakve veze s dobrim ukusom...Ona ima veze sa strašću i sa osjećanjima i sa našim životima...Meni je i takav stav i način puno draži od ravnodušnosti,
jer je bliže životu. Zašto nebismo bili prepatetični. Biti prepatetičan znači dobro shvatiti život.
Život je smrtonosan i imamo vrlo male šanse da ga preživimo. To većina publike shvaća i ljudi puno češće plaču na melodramama glumljenim patetično, s puno uzdaha, drhtaja, suza i ridanja na tuđem ramenu nego na predstavama koje su pametne i racionalizirju svijet i sve na svijetu i analitički razlažu činjenice u kakvoj modernoj drami. Još nisam vidio nikoga da se rasplakao gledajući Ionesca, ali sam vidio puno ljudi i žena kako plaču čitajući Zagorkinu «Gordanu» ili gledajući film» Prohujalo s vihorom», a specijalno scenu gdje se Clark Gable i Vivijen Leigh rastaju na terasi u zalazak sunca držeći se najprije za obe ruke pa za jednu pa onda samo se dotičući prstima ruku, pogleda uperenog u oči partnera i sve to traje minutama, moglo bi se reći i satima i godinama dok krvavo južnjačko sunce neumitno tone na horizontu. To je bliže ljudskome nego bilo kakav razum. Ljudi su bića osjećaja i oni su im važniji od racionalnog promišljanja svijeta. Racio dolazi poslije i on nije pitanje duše i strasti nego potrebe da se pobjegne od života.
Patos čak i u svome drugom značenju-» pod «- je bliži čovjeku nego uzvišeni ideali u magle zavijenog uma. Po njemu hodamo, bivamo često na nj oboreni...Neki se dignu prije nego završi sučevo odbrojavanje, neki nikada, a samo dobre balerine mogu po njemu hodati na vrhovima prstiju kao da lebde.
Patos, ma koliko se činio prizeman, je bliži životu od bilo kakvog uzvišenog razmišljanja. Vrati li se patos u teatar vratiće se i publika.
REMAMBIŠKATI – od talijanskog ribambire – podjetinjiti, islahpjeti od starosti. Da li se to meni dešava? Možda. Sve se više sjećam događaja iz pretpovjesti, a jučer sam zaboravio.
REDIKUL – od talijanskog ridicolo – smiješno. Smiješan čovjek ...obično ne radi ništa... o svemu ima svoje posebno mišljenje...prisutan je svuda i uvijek prvi ocjenjuje stvari i komentira ih sa svog aspekta, pa pošto je poseban i ne uklapa se u mišljenje većine ispada smiješan. Posebna pozicija čovjeka na Mediteranu. U Dubrovniku ga zovu lero – deran. Malo ih je. Na dvorovima su postojale dvorske lude. U gradovima na Mediteranu postoje gradske lude i njih zovemo redikulima. Od njih su nastali glumci. Redikul nemože rebambiškati, jer nikad ne ostari. Dijete nemože podjetinjiti...Ono je podjetinjilo.
srijeda, 11.03.2009.
E, moji negromanti !
LJERMONTOV - Mihail Jurjevič, ruski pjesnik 1814 – 1841. Napisao je puno pjesama, lirski ep»Demoni» i roman « Junak našeg doba». Dobro, a veza s hrvatskim teatrom? Ima direktna i indirektna. Mnogo naših kolega je čitalo njegovu poeziju, ep i roman, a mene veže to što smo Branka zvali Ljermontov. Isto malo, plemenito lice, sitne kosti, isti nos, ista plavkasta kosa, čak i isti žućkast brk, isti romantičan odnos prema životu i svijetu. Sve isto, ko klonirani, ko jednojajčani blizanci. Imam Brankove fotografije i kad god ga se sjetim, a to je često, uzmem njegovu fotografiju i zbirku Ljermontovljevih pjesama na čijoj je naslovnoj stranici slika Ljermontova i samo uzdahnem:»Braća, braća».
NEGROMANCIJA – prizivanje duhova, spiritizam, čarobnjaštvo.
To je ono čime upravo se bavim. Zazivanje duhova prošlosti...Prizivanje duhova nekakve mladosti koja je prošla u hipu ne davši nam vremena da ostarimo i da se konačno smirimo. Neki su se rodili stari, neki su ostarili prebrzo i sad se bave ozbiljnim poslovima, neki, najljepši i najmlađi su umrli, a ja, u gluho doba noći, ogrnut crnim plaštom po kom su posute zvijezde, magična slova i astrolabi, s čarobnjačkim šeširom na glavi, pri drhturavom svjetlu voštanice, vadim iz tajne kese zmajeve zube, nos Turčina, usne Tatarina; prstić ugušenog majke sina, što ga drolja porodi u jarku i pokušavam doseći nekakav viši smisao... Kao da ga ima... Možda je negromancija ono što nas je privelo teatru...Čarobiranje na sceni, pravljenje drugih ljudi od sebe...alkemija spajanja sa dušom drugog čovjeka, drugog lika koji nisi ti... Taj lik je umjetno stvoren i ti od njega stvaraš živog čovjeka posuđujući mu tijelo i dušu. Zar to nije stari san svih alkemičara, Paracelzusa, Nostradamusa, od olova praviti zlato kao što mi od papira želimo praviti ljude...Izmišljati metodu, kamen mudrosti koji će nam omogućiti da se to svaki put desi...praviti homunkulusa – biće slično čovjeku do kojeg se dolazi kemijskim putem – putem metode glume.
Ej, negromanti moji, gdje su vam sad negromancije?
Izgubile se...Nestale u grobljanskim maglama.
Mislili ste ostati u sjećanju???
Što vas je navelo da pomislite da se ljudi ičega sjećaju...?...To što se vi sjećate...?
Ali vi niste ljudi...Vi ste negromanti.
ORGAZAM – po Klaiću od grčkog orgao – jedram, bujam, gorim od žestine, strastveno nastojim, uspaljen sam. Vrhunac seksualnog užitka, slast, pohota; zanos, veliko uzbuđenje, razdraženost, uspaljenost.
Dolazi Mladen jedno jutro na Akademiju...Smije mu se lukava zagorska kljuka i vidim da mu je bilo dobro, jer sam ga sinoć bio ostavio u svojoj sobi sa malom i vražjom Marijom s kojom je hodao već mjesec dana bez šanse da se pohvataju. On je još stanovao kod roditelja, a ona u domu sa još šest cimerica. Vidim smijucka se zadovoljno i drago mi je jer mu je bilo dobro, ali mu se jedna bora na čelu malo iskrivila i vidim da je zabrinut. Pitam ga kako je bilo, a on će:
» Čuj stari dobro ...Ma, kaj dobro, strašno dobro».
« I šta sad ne valja»?
« Niš».
Na pauzi me pozva na stranu. Nije mogao izdržati.
« Stari imam problem. Ono kad si otišel...mam smo se bacili u krevet i sve u redu ide bogovovski, ali ona odjedamput : «Imam orgazam, imam orgazam». I isto kad smo i drugi put spavali u najlepšem trenutku ona opet da ima orgazam. I sad bilo nam je lepo, stvarno lepo, ali se celo jutro spremišljam kaj je orgazam...Nekaj opasno? Ti studiraš te hebene Političke nauke to bi trebal znat».
Rekao sam mu da ja to slučajno znam inače da nema veze s politikom nego sa osjećajima i fiziologijom pa bi mu bolje bilo da upita kakvog psihologa ili medicinara.
« Doktora? Daj nemoj me zajebavat. Reci. Kaj je to neka bolest... nedaj bog triper»?
« Nije – umirio sam ga – Kako vi na Trešnjevci kažete kad ste s ženskom pa se lepo spraznite pa vam je dobro»?
Gledao me je lukavo, nepovjerljivo, umornim okicama:
«Pa kažemo da smo svršili».
«Eto to ti je to».
Poslije su vrlo dugo ozbiljno hodali. Bila je mala, slatka i sva vražja. Gdje je puklo ne znam. Vjerojatno je našao goru...To mu je uvijek polazilo za rukom.
Orgazmičko je ono što me privlači teatru. Glumac traje dok je na sceni i ako u tom trenutku na uspije s publikom stvoriti nekakav orgazmički odnos onda bolje da i nije počinjao. Predstava traje točno onoliko koliko te publika gleda i tad se mora stvoriti odnos. Hebeš teatar bez patosa i orgazma. Sve ono što dolazi poslije predstave...ono kao poslali smo poruku pa nek ljudi kući razmišljaju je nevažno. Ljudi poslije predstave odu na večeru ili piće ili kući gdje imaju druge probleme...Važno je ono orgazmičko što se dešava na sceni. Sve ostalo su priče...Pusta teorija.
