Indijanka vegetarijanka
11.02.2014., utorak
Jedan ponedjeljak, jedna šetnja
|
Kiša bi, ne bi. Sitne kapi lijeno mi padaju po smeđoj kapuljači, neke završe na trapavicama i zamagle mi pogled. Kupa nabujala, nabubrila, kao ženske grudi prije mjesečnog pročišćavanja. Ribiči na obali, blatnoj i sklizavoj. Jedan, neotesan, piša ispred sebe. Vidim samo mlaz i paru koja se diže. Blato postaje još veće blato. Uz nabujalu vodu leti nešto plavo, gotovo neonsko. Nešto neobično. Nešto što popravlja sumorni dan, barem kada se radi o bojama. Vodomar. Zalijeće se u vodu, hvata ribu i staje na obližnju otkinutu granu. Blizu je meni. Gleda me. Riba se koprca u njegovom kljunu. Blizu sam mu. Blizu mi je. Gledamo se. Riba se koprca. Vodomar odlazi. Voda lijeno teče, barem se tako čini. Čini se tako dok ne čujem oštro pucanje stabala i glasanja pataka. Crni pas trči prema nama. Vlasnik tiho pozdravi. Osmijehnem mu se. Blato pod nogama kao da žvače vodu. Odlazi jedan dan, jedan ponedjeljak u veljači i više se neće nikad vratiti. Oznake: Ponedjeljak, šetnja, veljača |
