Indijanka vegetarijanka
23.01.2015., petak
Lako je tuđim dupencetom po trnju
|
Nedavno sam na svom blogu pisala o istraživanju u kojem se kaže da većina vegetarijanaca prestane to biti nakon otiprilike jedne godine, a kao razlog ne navode ni da im nedostaje meso ni da im je vegetarijanska hrana loša i nemaštovita već – zbog okoline, zbog neprihvaćanja. Upravo tako. Najteži dio vegetarijanskog načina života drugi su ljudi, društvo u kojem živimo. Danas je hrana sveprisutna. Teško je nekamo otići, a da te netko nečim ne ponudi. Dakako, najčešće su to naresci ili kakav drugi vid mesa. I eto ti problema ako to ne jedeš. Stvar je takva da sam odlučila izbjeći, kada god to mogu, bilo kakva druženja (budući da ne mogu protiv drugih, a ne mogu ni protiv sebe). Jer i kad misliš da te ljudi poznaju i znaju da ne jedeš meso, uvijek i iznova moram odgovarati na ista, ruku na srce, iritirajuća pitanja. Dakako, na kraju ne nalazim razumijevanje ni za takvu odluku. Čak ni oni koji su mi najbliži ne shvaćaju zašto mi je svega dosta i zašto sam odlučila to što sam odlučila. Površno mi kažu da pravim od buhe slona i da nek me boli dupe za to što drugi govore i misle. U biti me i boli dupe, međutim jednostavno nemam ni volje ni živaca svaki put iznova prolaziti iste scenarije, iste zbunjene i zblanjene poglede, ista glupa i površna pitanja. Jednostavno nemam. I ne želim. I onda kažem stvar na koju se svi malo obrecnu i zamisle: 'Evo ti izazov – 'adje ti jednom, samo jednom na nekom druženju, formalnom ili neformalnom, nemoj jesti meso, reci da ga ne jedeš!' Naravno, nikome ne pada na pamet to učiniti jer tek tada shvaćaju što to znači. Što to znači da npr. cijeli jedan stol u svatovima gleda u tebe kao u osobu pomračena uma, a ti se crveniš i žutiš, mijenjaš farbe kao semafor i moliš boga da se Zemlja taj tren otvori i proguta te. A zapravo sve što želiš od svijeta jest neka te udari salatom u glavu i pusti da je pojedeš u miru. Oznake: vegetarijanstvo |
