Zrake. Lete mi veselo u lice. Auto vozi. Svijet izgleda lijepo. Život je napokon super.
*tek toliko da vas malo obavijestim :P
„ I eto, svakog dana na istom mjestu stojim i brojim avione koji se s otoka dižu, odlaze... Kao da brojim kišne kapi koje se tope u zemlji. Točno tako se avioni tope u nebu. Lete daleko, možda bježe, možda idu negdje gdje će ostati. Vrag će ga znati. Ljudi su kao ti avioni, svako ima svoj raspored letenja, svatko ide na svoje odredište, ni ne mari za one koje ostavlja za sobom. To postaje rutina, ti odlasci, a dočim postaje rutina znači da nikome više ništa ne znači.
Možda je samo varka, ti odlasci i sve to... Možda ljudi nekada jednostavno nisu ostajali dovoljno dugo da bi se moglo pomisliti da odlaze kada bi nastavili putovanje. “
Blijeda dugokosa djevojka sjedila je za stolom sa pisaćom mašinom pred sobom. Četvorica muškaraca sjedila su pod starom trešnjom u vrtu i kartala remi. Žena, majka nalazila se u kuhinji, iz čega bi se dalo zaključiti da sve žene želim smjestiti u kuhinju, ali istina je da je jednostavno ondje više pasala nego da je otišla frizeru.
Djevojka je pokušavala nastaviti svoj na pola dovršeni tekst. Riječ putovanje bila joj je u glavi, možda bi ona mogla obići svijet jednoga dana, bez predugog zaustavljanja na jednome mjestu tako da ljudi ne pomisle da odlazi. Odlasci su ju činili tužnom. Djevojke koje su plakale za njihovim momcima kada bi se odali čarima dalekih zemalja. Jadne one, nikada nisu zapravo znale da je tome došao kraj, već su se uvijek nadale. Pričala mi je jednom baka, kako je davno njen djed otišao u Ameriku. Otišao zaraditi za djecu i nikada se nije vratio. Njegova žena, čekala ga je sve do zadnjeg dana. Jadna ona ili jadan on? U stranoj zemlji nepismen, pa su mu kolege pisali pismo kući, nije niti znao čega su sve unutra stavili. Pa se baba rasplakala i zapalila pismo. Umrla je neznajući što joj se s mužem dogodilo.
Tako je djevojka tipkala po svojoj mašini, zamišljala je priče nekadašnjih žena. Njihove suze i puste riječi koje su ostavili odlasci. Svatko jednom ode. Zar nije u tome poanta? Ostajanje na istome mjestu predugo znači potpuno gušenje istog prostora i vremena, a zatim i ljudi. Ljudi odlaze isto kao što zrak cirkulira. Nijedno vrijeme nije nam dobro kada je ovdje predugo. Pa je zaključila. „ Odlasci su potrebni i nama koji ostajemo i onima koji odlaze. Čovjek naprosto osjeća kada je na nekom mjestu gotov. Kada je završio svoj posao ondje. Odlazi kada osjeća da nema više čemu da se vrati. Možda se čak odlučio otići da očisti svoj život, a i život onih koje je ostavio za sobom, tek toliko da bi napravio mjesta za nove ljude, nove stvari, nove događaje. Zato nemojmo činiti dramu iz odlazaka i pretvarati ih u nešto ružno. Prisjetite se svih stvari ili ljudi koji su se pojavili u vašem životu, nakon što ste isplakali hiljade suza za nekim tko je otišao. To je ljepota odlazaka, uvijek dođe nešto ili netko novi...
Ljudi su kao avioni; neki lete u suprotnom smjeru, dok drugi možda čak i bolji lete točno prema nama... Na nama je red hoćemo li pratiti vrijeme polaska ili vrijeme odlaska, čeznuti za onima koji odlaze ili širiti ruke onima koji će tek doći... „
Gledala sam bijeli trag aviona na nebu, oblake koji polako putuju u bezdan, djevojku što sjedi na klupi i dječaka sa plavim kovrčama.
Svijet oko mene zračio je neizmjernom pozitivnošću. Srednjovječna žena sa simpatičnim borama oko očiju čitala je neku cheek lit štampu u malom kafiću sa ružičastim jastučićima, a njena suprotnost djevojka plavih očiju, sjedeći preko puta nje, ispijala je kavu.
Tramvaji su odlazili jedni za drugim, auti su stajali mirno, a ljudi su se vozili na šarenim biciklima. Bio je lijep dan za kretanje. Sjedeći na balkonu i promatrajući okolinu, poželjela sam se uklopiti, a ne promatrati. Navukla sam svoje smeđe, vunom podstavljenje čizme, obukla jaknu i nabila dječačku kapu na glavu... Crvena kosa mi je skakutala kako sam se brzinski spuštala stubama, kojima je kad sam prolazila onuda uvijek harao neki grozan miris patušine.
Izvukla sam svoj pony bordo boje iz preddvojra i zapedalirala najjace sto sam mogla, letala sam kraj ljudi i osjećala se aktivnom. Možda sam zato i žudila za velikim gradom, jer je sam grad po sebi aktivan. Veseli i različiti ljudi ga čine takvim. Različitost je dobra, ona je ta koja uspjeva usrećiti ljude poput mene... Identično okruženje iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec me ubija...
Sava je bila lijepe boje danas, na njoj se oslikalo nebo i izgledalo je kao plava košulja... Miris toplog peciva prostirao se ulicom. Potegla sam jos jace pedalu i osjetila vjetar u kosi. Tog trena sam shvatila da sam uistinu sretna. :)
xoxo y'all
nedostajali ste mi :+
Odavno mi život više ne ide onim smjerom kojim ja želim. Barem ne u ljubavi. Jedino jedna usamljena suza curi uvijek istim putem. Sreća više ne zalazi u moj kutak, a sunce me izbjegava i kada one pored mene grije. Ponekad znam sjediti na prozoru, jednostavno ne radeći ništa. Zarijem si glavu u ruke i isplačem onoliko duše koliko je spremno izaći.
On je ostavio dubok trag u meni. Veliki ožiljak posred lica, jer ne mogu reći srca kada na licu vidim tu zlovolju i sama. Nisam tužna, razočarana sam. Ne bi ovo očekivala niti od najgoreg neprijatelja.
Suzana, nazvat ću je Suzana, tu kap što mi vječito curi niz lice...
Nekoć je bila lijepa, radosna. Moja Suzana bila je najdivnija... Sada su ju oteli, odnijeli i uništili krivi ljudi. Ili sam ja kriva, 'ko će ga znati... Možda sam bila previše naivna, predobra ili mi pak život vraća nešto. No jesam li ikoga izbrisala iz života bez ijedne riječi. A to je ono što najviše boli. Kada čekaš, i čekaš i sve ti postane svejedno i onda saznaš da nikada nisi vrijedila. Da si bila samo zamjena, spravica za ubijanje ljetne dosade koja je nemilo harala ovim prostorima. Prebije ti srce, raspori ti misli, spali te živu. E tako se sada osjećam. Zgaženo. Izdano. Prokleto.
Ljetna večer kao i svaka druga, nebo obasuto zvijezdama, a zrak ispunjen toliko da postaje težak. I jedna već uobičajeno zamišljena i pretrpana ja da je to teško za izdržati. Ruke su mi umorne i već dugo nisam imala olovku u ruci pa polagano osjetim bol na mjestu gdje olovka struže moju ruku. Mačka radoznalo njuška okolo naokolo u ovih naših par kvadrata i napokon se smjesti. U glavi stoji uvijek ista dilema, upaliti klimu ili pootvarati sve prozore. Ovoga puta prvo se odučujem za klimu jer osjetim znoj kako probija. Pogledom prelazim svaki dio prostorije koja kao da rađa bube. Tražim koju ću bubu prijr ubiti, ppa kad shvatim koliko ih ima, zgrožena pogasim sva svijetla i u konačnici sklopim oči. Poželim sanjati nešto lijepo. I na kraju sanjam poželjeno...
Sanjaris...i onda zastanes i misli ti luduju. prolaze neke slike glavom za koje uopce nisi znao da su memorirane negdje u tebi toliko jasno da se osjecas kao da se dogadaju upravo sada. i shvatis da je covjek cudno bice. izmislio je toliko nacina kako da ti prode vrijeme, a niti jedan da se zaustavi. pokusavao je, ali sve je to sizifov posao jer mali smo mi naspram citavog svemira. postoje toliki svjetovi koje nase oko ne vidi, a uho ne cuje. nismo svjesni sto nas okruzuje, a pravimo se sveznajuci, svemoguci i uzviseni. istina je da si toliko krhak covjece da te sve sto hoda na zemlji moze povrijediti. ali vidis, nisu ti stvorovi zemaljski takvi. cuvaj se svoje vrste, samo mi umijemo povrijediti uistinu gadno. i jebes onda sve, places, urlas, razbijas... ali nema ti svrhe, rade budi sretan, jer ionako na kraju dana kada legnes i pogledas gore, ta tuga samo na tebi ostavlja traga.. samo tvoje misli ubija, drugi za to ne mare, znas.. i zato zapamti, sve lose stvari su samo tvoje misli i nema karme i nema sudbine niti bilo kojeg drugog fiktivnog krivca. samo ti mozes promijeniti svoj zivot. mozda jesi malen covjece, ali dobio si veliku odgovornost. zivot je teska stvar. moze biti najteza utakmica, a moze biti i najbolje sto ti se ikada dogodilo, samo trebas pazljivo birati poteze. ucini nesto s onime sto ti je dato, ne bacaj to u vjetar. pozalit ces, vjeruj mi...
M.
*pisano je s mobitela pa nema č,ć,š itd. :)
Moraš biti žešći baksuz da ti se naredaju loše stvari, ja sam baksuz. Kap po kap, cure mi suze niz lice. Vrištim, skačem, plešem... Vikanje se pretvara u urlanje. Zabrinuti susjedi oko mene, jer je prozor širom otvoren da se ne ugušim u vlastitom jadu.
Zaista mi se naredalo toliko muke i jada u svim područjima života da me to dovodi do ludila i počinjem ličiti na neuroznu babu kojoj fali seksa.
Za neke stvari sam si sama kriva, pa mi se sad sudbina osvećuje, ali to kužim. Ne kužim zašto me išamara sve u isto vrijeme tako da ako se jedno popravi da slučajno nisam sretna.
I dalje urlam, skačem po dnevnom (naravno home alone), plešem, ples se pretvara u živčani slom na koljenima u mittelpunktu dnevnog boravka. Ogromna vrata terase su tako pogodna pa su u svrhu ogledala trenutačno, da ni na sekundu ne zaboravim kako mi je život rasulo.
Prosto pizdim, kao baba kojoj kronično već fali seksa.
Želim ispariti, samo neka problemi nestanu, želim pobjeći. Da da, znam kukavice biježe, ali i ja želim pobjeći. Preteško je postalo. Venem. Gotova sam.
Samo za Pepeljugu koja je pitala kada će novi post :P
M.
Vjerujem da je svaka prica posebna i da niti jedna ljubav ne moze biti pogresna. Sretni su oni koji nadu svoju drugu polovicu i time upotpune ono sto su bili do tada.
Dan je tek poceo, sunce jos nije bilo na obzoru, a Jane je vec imala nalivpero u ruci. Daljinu je htjela ublaziti tintom na prstima. Ljudi su napravljeni da vole. Jane je voljela, iskreno i ludo, no sve se cinilo nedostizno. Ponekad ljudi ne shvacaju koliko je tesko biti daleko od svoje ljubavi. Mozda zato sto su nauceni da potisnu osjecaje i ljude koji im nedostaju zamjene stvarima.
Plava kosa letjela je na povjetarcu koji se prikradao i remetio ljudima misli. Matthew, odavno ga nije vidjela. Htjela mu je pisati, no strahovi su joj prozimali misli. Bojala se da ako ga stegne previse da ce se uplasiti i pobjeci. Nije bila naucena na ljude koji ostaju, niti na ljubav koja traje. Sreća je bila u tome sto je znala sanjati. Svakim snom produzila bi si srecu za sat, dan... Iako je to bila puka masta, Jane je znala da ju vrijedi sacuvati. Njeni plavi uvojci i ludo srce zaigrali bi na svaki spomen njegova imena. Voljela je biti zaljubljena u njega.
Mladenacke ljubavi cesto propadnu, no bas nam one odluce ostaviti najljepse uspomene zapisane duboko u nama. I steta sto ljudi vise ne pisu pisma, sto je tipkanje zamjenilo plave ostatke tinte na prstima. I sve one male slatke tajne ostavljene u pismima. Zamjenilo je covjekovu rijec, a uskoro ce i osjecaj.
I svakim danom nestaju ljudi kao sto je Jane, no ostaje nada za bolje sutra i vracanje na one stare, bolje stvari te ljubavi kojih se vrijedi sjecati..
Sretan Uskrs svima...
M.
Danas sam za ručak imala kruh od prekjučer. Stvar bi bila podnošljiva da nisam došla mrtva umorna i gladna iz škole...
Onda sam shvatila da se ja osjećam zapravo kao kruh od prekjučer i da nije ni čudo što mi je život (koji se u ovo slučaju poslužio mojim roditeljima) zaista nabacio kruh star tri dana. I još uz maneštru [mi tako kažemo na moru, a to vam je inače minestrone ili varivo ili kako god kažete doma ;)].
Vrhunac današnjeg dana je naime kao što vidite kruh star tri dana. Iako uopće ne znam zašto mi je to tolika tragedija. Kupili su starci jučer kruh, ali je onako cijel i fin i friško kupljen išao djedu i baki koji su trenutno nepomični. Djed je operirao kuk pa je na štakama a baka je mentalno nepomična ahah. OMG.
Ljubav. Nula bodova bih rekla. Vrte se stalno jedno te isti... Bivši dragi je našao novu dragu koja će jednog dana isto tako biti bivša. haha. Baljezgam beveze.
Uglavnom, ništa pametnoga kod mene. -.- opet.
do slušanja
M.m>M.
Već neko vrijeme skupljam svoje djelove razasute uokolo. Stvar je da nisam bila sigurna želim li ih sakupiti. Možda sam upoznala nekoga tko će mi pomoći u sakupljanju. Nisam uopće sigurna je li pametno sve to. Je li se pametno upuštati u bilo što. Srce mi je bilo slomljeno i svaku nježnost smatram ozbiljno, a nisam sigurna je li on ozbiljan samnom. Zabavno mi je biti s njime, drag je. Zaista je. Ali ja nisam ona prava, uvijek se nadam divoti. Možda bi se prestala nadati? Ili ipak ne?
_______________________________________________
-Ruža u zimi-
Grimizan cvijet u snijegu,zimi
U nevrijeme izrastao, kao čemer djeve neke
Iznikao u doba kad vjetrovi hladni pušu.
Na skrovitom mjestu nađen
Blistav rubin, neokaljan,
Crven poput kaplje krvi slomljenoga srca.
Djeve koja navrh stijene uplakana čeka
Ostavljena, sve dok se njezin srebrni ratu zaklet vitez
U bitke i pohode više vraćat neće.
Ne boj se, draga Jo, što u vrištini toj truneš,
Jer zimska ruža obećanje nosi, još u runama drevnim zapisano
Da jednom nađena prava ljubav iznova se rađa. *.*
M.
| < | ožujak, 2014 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Gdje da putujem, gdje da ostanem uz tebe ja sve sam vidio stare mostove, mokre ulice, duge obale i more nemirno svijet dok se rušio...