Eliksir Sreće https://blog.dnevnik.hr/hyperventilating

subota, 02.11.2013.

Avioni

„ I eto, svakog dana na istom mjestu stojim i brojim avione koji se s otoka dižu, odlaze... Kao da brojim kišne kapi koje se tope u zemlji. Točno tako se avioni tope u nebu. Lete daleko, možda bježe, možda idu negdje gdje će ostati. Vrag će ga znati. Ljudi su kao ti avioni, svako ima svoj raspored letenja, svatko ide na svoje odredište, ni ne mari za one koje ostavlja za sobom. To postaje rutina, ti odlasci, a dočim postaje rutina znači da nikome više ništa ne znači.
Možda je samo varka, ti odlasci i sve to... Možda ljudi nekada jednostavno nisu ostajali dovoljno dugo da bi se moglo pomisliti da odlaze kada bi nastavili putovanje. “
Blijeda dugokosa djevojka sjedila je za stolom sa pisaćom mašinom pred sobom. Četvorica muškaraca sjedila su pod starom trešnjom u vrtu i kartala remi. Žena, majka nalazila se u kuhinji, iz čega bi se dalo zaključiti da sve žene želim smjestiti u kuhinju, ali istina je da je jednostavno ondje više pasala nego da je otišla frizeru.
Djevojka je pokušavala nastaviti svoj na pola dovršeni tekst. Riječ putovanje bila joj je u glavi, možda bi ona mogla obići svijet jednoga dana, bez predugog zaustavljanja na jednome mjestu tako da ljudi ne pomisle da odlazi. Odlasci su ju činili tužnom. Djevojke koje su plakale za njihovim momcima kada bi se odali čarima dalekih zemalja. Jadne one, nikada nisu zapravo znale da je tome došao kraj, već su se uvijek nadale. Pričala mi je jednom baka, kako je davno njen djed otišao u Ameriku. Otišao zaraditi za djecu i nikada se nije vratio. Njegova žena, čekala ga je sve do zadnjeg dana. Jadna ona ili jadan on? U stranoj zemlji nepismen, pa su mu kolege pisali pismo kući, nije niti znao čega su sve unutra stavili. Pa se baba rasplakala i zapalila pismo. Umrla je neznajući što joj se s mužem dogodilo.
Tako je djevojka tipkala po svojoj mašini, zamišljala je priče nekadašnjih žena. Njihove suze i puste riječi koje su ostavili odlasci. Svatko jednom ode. Zar nije u tome poanta? Ostajanje na istome mjestu predugo znači potpuno gušenje istog prostora i vremena, a zatim i ljudi. Ljudi odlaze isto kao što zrak cirkulira. Nijedno vrijeme nije nam dobro kada je ovdje predugo. Pa je zaključila. „ Odlasci su potrebni i nama koji ostajemo i onima koji odlaze. Čovjek naprosto osjeća kada je na nekom mjestu gotov. Kada je završio svoj posao ondje. Odlazi kada osjeća da nema više čemu da se vrati. Možda se čak odlučio otići da očisti svoj život, a i život onih koje je ostavio za sobom, tek toliko da bi napravio mjesta za nove ljude, nove stvari, nove događaje. Zato nemojmo činiti dramu iz odlazaka i pretvarati ih u nešto ružno. Prisjetite se svih stvari ili ljudi koji su se pojavili u vašem životu, nakon što ste isplakali hiljade suza za nekim tko je otišao. To je ljepota odlazaka, uvijek dođe nešto ili netko novi...
Ljudi su kao avioni; neki lete u suprotnom smjeru, dok drugi možda čak i bolji lete točno prema nama... Na nama je red hoćemo li pratiti vrijeme polaska ili vrijeme odlaska, čeznuti za onima koji odlaze ili širiti ruke onima koji će tek doći... „

02.11.2013. u 14:55 • 7 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< studeni, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Ožujak 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (3)

Gdje da putujem, gdje da ostanem uz tebe ja sve sam vidio stare mostove, mokre ulice, duge obale i more nemirno svijet dok se rušio...