Ova knjiga Paula Coelha jako mi se svidila i zaista želim s vama podjeliti ovaj dio.
Kao i uvijek iskreni komentari su željeni. :*
- Potrebno je izazvati sudbinu, rekao je. Doista ćemo razumjeti čudo života tek kad dopustimo da se dogodi neočekivano. Svakoga dana Bog nam daje - kao što nam daje i sunce - jedan trenutak u kojem je moguće promijeniti sve što nas unesrećuje. Svakoga se dana pokušavamo zavaravati da ne shvaćamo kako bismo trebali prepoznati taj trenutak, da on ne postoji, da je danas jednako kao što je bilo jučer i kao što će biti sutra. No tkogod poklanja pažnju svojoj svakodnevici otkrit će magični trenutak. Može se kriti u času kada stavljamo ključ u ključanicu izjutra, u kratkotrajnoj šutnji neposredno nakon večere, u tisuću i jednoj stvari koje nam se čine jednakima. Taj trenutak postoji - trenutak u kojem sva energija zvijezda ulazi u nas i daje nam moć da činimo čuda. Sreća je ponekad blagoslov, ali uglavnom je moramo osvojiti. Dnevni magični trenutak pomaže nam da se promijenimo, pokreće nas u potragu za našim snovima. Propatit ćemo, proći kroz teške trenutke, suočiti se s mnogim razočaranjima - no sve jer to prolazno i ne ostavlja ožiljke. A u budućnosti moći ćemo gledati unatrag s ponosom i vjerom. Jadan onaj tko se boji riskirati. On se doduše možda nikad neće prevariti, niti razočarati, niti patiti kao oni što imaju san koji slijede. Ali kada pogleda unatrag - jer uvijek gledamo unatrag - čut će svoje srce kako mu govori : "Što si učinio od čuda koja je Bog posijao tvojim danima? Što si učinio s talentima koje ti je tvoj Gospodar povjerio? Zakopao ih duboko u jamu, u strahu da ih ne izgubiš. Onda neka ono bude tvoje nasljedstvo : spoznaja da si potratio svoj život. "
Jadan onaj tko čuje takve riječi, Jer će po tom povjerovati u čuda, a magične trenutke svog života već je propustio. -
Ove riječi navele su me da malo promislim o životu, jer kako gore stoji uvijek gledamo unatrag i mogu vam reći da možda nisam zgrabila svaki magični trenutak koji sam mogla imati, ali ne žalim za ničim, jer sam većinom, ne baš uvijek, ali većinom slušala srce. A srce nikada ne griješi.
" Ceste služe da se otputuje. " - u to sam sigurna.
Veselim se životu, jer je lijep.
Iako knjigu još nisam pročitala do kraja, ovo je definitivno najbolja knjiga koju sam ikada čitala. Savjetujem ju svima.
Već standardno reagiram na svaku promjenu godišnih doba, spuste mi se kapci, nos mi curi i na kraju izgledam kao Rudolf u božićnim predstavama... Baš tako izgledam sada kada vam pišem ovaj post. :)
* VAŽNO ZA MENE : Jahala sam Floru, po prvi put sam jahala bez sedla! I to skoro 40 min :3 Bilo je brutalnooo!!!
Neću početi kao uobičajeno s onime što sam odlučila, jer ja svakodnevno odlučujem mnogo toga.
Krenut ću ovako... I met this guy...
Što se ljubavi tiče...
Znači, upoznala sam dečka, na piru, divan krasan, 6 godina stariji, sve super. Živi na drugom kontinentu (Y). End of the story... Nothing else happened. Tolko o onome YOLO !!! ;)
Što se općenito života tiče...
Nazvala bih svoj život pasivnim vegetativnim preživljavanjem. Možda malo previše čekam taj faks i Zagreb, al ajde ako ništa bar sam se odlučila u školi potrudit da mogu upast na dobar faks. :)
Što se hrane tiče...
Iako sam bolesna, jedem više nego inače... NOT GOOD. 164cm - 54kg. Ljudi kažu da sam prave ženske građe, shvaćam da pri tome misle da moje mjere (krenuvši odozgora) 95 - 62 - 100, natjeraju ljude da mi pogledaju u guzicu. YEAH.
Što se sreće tiče...
Nebih mogla reći ni da imam dana kad sam sretna i kad nisam jer bi to bilo bullshit, zato što u danu promjenim onako mali milijun raspoloženja, ali da, uglavnom sam sretna...
Što se škole tiče...
Spomenula sam to gore u "što se života općenito tiče". Tako da se može zaključiti da mi je škola život (krenulo je, bljak)
Što se zabave tiče...
Zabava nije problem, zabave nema!
Što se želja tiče...
Kao i uvijek imam ih možda i previše... Al, znate onu? Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti... E pa tu sam negdje hahaha :)
Primjetila sam da uvijek ljubav stavljam na početak svakog posta, i da često pišem uglavnom o ljubavi. E pa sada sam vam odlučila objasniti zašto to tako radim...
Jednostavno zato što smatram da je ljubav početak svega. Početak života, početak sreće, POČETAK HRANE. ahhaha. Ma svega...
Smatram da je čovjek napravljen kao vulkan koji "pljuva" ljubav... Iako se to s vremenom izgubilo. Sve s vremenom izblijedi...
Ja sam onaj romantični tip, koji bi htio dobiti ljubavno pismo koje nije sprdancija il tako nešto, ali kad se kaže da su vremena izopačena i da toga više nema, nije istina. Vremena su se jednostavno promijenila, i sve starije generacije misle da su ove nove izopačene, jer je njihovo vrijeme jednostavno prošlo i svaki puta kada nam pričaju neku dogodovštinu iz djetinjstva to nama izgleda divno i krasno, a zapravo je bilo veoma surovo i realno kao i danas...
Jer kad malo pogledate, naši roditelji nama pričaju kako je u njihovo vrijeme bilo bolje, ne toliko izopačeno, onda pak njima naši djedovi i bake, njihovi roditelji, pričaju tu istu priču. Naime, ja uopće ne smatram da je onda bilo bolje, samo se neke stvari jednostavno nisu znale, npr. kad bi cura bila trudna prije braka, onda bi se to skrivalo i brže bolje bi se organiziralo vjenčanje, da nebi narod pomislio kako je ona "nečasna". Danas jednostavno rečeš, čuj trudna sam prije braka, i radi tog definitivno ne kanjim srljat u brak bezveze, i onda ispadne "nečasna". Ali to je sve stvar gledišta, jer osuđuju samo ograničeni ljudi. Tako da nemojmo bit ograničeniii, nikako nikako!!!
Okej, bogzna šta sam ja tu sad sve napisala, ali oke.
Monogamija, ja sam za monogamiju, iako su mi sva mišljenja totalno neograničena. To ne znači da ja osuđujem ljude koji u životu imaju više partnera, nedao Bog. Ja jednostavno za sebe želim jednog partnera, i smataram da ako nebudem srljala da će doć. Iako moja "Isjecliteljica" kaže da smo stvoreni za više partnera u životu, jer kada od jednog partnera nemamo više što naučiti idemo dalje, na drugog. Meni to izgleda ko kad se pčela zasiti nektara iz jednog cvijeta da ide na drugi. Nemogu si to baš tako gledat, neznam zašto.
Razmišljala sam o imenima za djecu. Odlučila sam da će mi se prvi sin definitivno zvat Gabriel, po arkanđelu.
Što se tiče ženskih imena imam puno opcija, mali milijun. Kao npr. Maria Angela, Ella Maria, Cataleya, Federica, Fabiola... BLA BLA BLA. neću ja još dugo rodit, tako da se tog mogu ostavit.
Muzika... Počela sam pretežito slušat domaće, staro i novo. Cajke sam makla skroz ća, iako ih nisam nikad baš previše ni slušala. Al npr. rađe ću poslušat Opću opasnost, Prljavce, Tešku industriju ili pak klape i tako to. NEMOGU BEZ NARODNOG RADIJA <3
Hm... Dragi moji neznam više što vam pljunut tu, toliko sam toga nabacala, nemojte mi se izgubit... :)
xoxo
M.m>M.
Oznake: ljubav, monogamija, hrana, sreća
Riskirajmo makar doživjeli neuspjeh, razočaranje, grubo otrežnjenje, ali nikada nemojmo odustati od potrage za Ljubavlju. Onaj koji ustraje u potrazi, na kraju će uspjeti.
-Brida-
Zatekla sam se u valu ljubavi. Voljela bih kada bi ljudi udomaćili ljubav jer ljubav je ključ za shvaćanje svih tajni. Htjela bih da se svi osjećaju kao ja u ovome trenutku. Htjela bih da svi mogu osjetiti ljubav i mir.
Odlučila sam se pretipkati vam prolog, zato što sam ja izvukla neke stvari iz njega koje su mi pomogle. Zamolila bih vas da si za čitanje ovog prologa odvojite posebno vrijeme, tako da o njemu možete razmisliti, a kasnije da mi razmišljanja ostavite u kometar.
Paulo Coelho - Brida
PROLOG
Cijelu smo večer proveli u kavani u Lourdesu. Ja, ho dočasnik
u Rim, koji je danima tragao za svojim Da -
rom. Ona, Brida O’ Fern, koja je predvodila put.
Jedne večeri usudio sam se upitati ju je li je obuzela sil a
osjećaja kad je ugledala samostan koji čini dio puta zvjezdastog
oblika koji su prevaljivali Početnici na Pirinejima.
»Nikada nisam bila tamo«, odgovori ona.
Ostao sam zapanjen. Uostalom, ona je već posjedova -
la Dar.
»Svi putovi vode u Rim«, reče Brida, citirajući staru izreku
kojom mi je dala naslutiti da se Darovi mogu pobuditi na bilo
kojem mjestu. »Svoj sam put u Rim odradila u Irskoj.«
U našim sljedećim susretima pričala mi je o svojoj po -
trazi. Kad je završila, upitao sam je bih li mogao jednog
dana napisati priču o onome što sam čuo.
Odmah je pristala. Međutim, svaki put kad bismo se
našli postavljala mi je prepreke. Zamolila me da promijenim
imena osoba, htjela je znati koji tip ljudi će to čitati
i kako će reagirati.
»To ne mogu znati«, odgovorio sam. »Ali mislim da to
nije pravi razlog oko kojeg stvaraš probleme.«
»Imaš pravo«, reče. »Razlog je što to smatram osobnim
iskustvom i nisam sigurna može li ono koristiti drugima.«
* * *
To je rizik koji nas očekuje oboje, Brida. Neki anonimni
tekst o Tradiciji kaže da svaki čovjek u svom životu ima
dva izbora: graditi ili saditi. Graditelji mogu godinama
odugovlačiti sa svojim poslom, ali će jednoga dana i za -
vršiti što su započeli. Zatim se zaustave i ostanu zatvoreni
unutar svojih vlastitih zidova. Život gubi smisao kada
je gradnja završena.
Ali postoje i oni koji sade. Njima posao remete oluje,
godišnja doba i rijetko se odmaraju. Ali, u odnosu na zgra du,
vrt nikada ne prestaje rasti. Iako od vrtlara zahtijeva stalnu
pažnju, istovremeno mu pruža i pravu pustolovinu.
Vrtlari se međusobno prepoznaju – jer znaju da je u
korijenu svake biljke napredak cijelog Svijeta.
Autor
| rujan, 2012 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Gdje da putujem, gdje da ostanem uz tebe ja sve sam vidio stare mostove, mokre ulice, duge obale i more nemirno svijet dok se rušio...