>
Gasi se šesti mjesec. Trčim posljednji krug. Ondje je vjerojatno tiho, vjerojatno su iste one tople večeri kada možeš uživati u zvijezdama, tamna se površina jezera ljeska pod mjesečinom.
Ovdje je tako bez krvi. Gledam te zgrade već neko vrijeme, sve te silne građevine, djelo ljudskih ruku, tako tvrdo a ujedno isprazno. Lebdim tim ulicama.
Ovdje kao da nema crkvice na uzvisini, okružene samo livadom, pogledom u daljinu i...grobljem. Nema ni onog vjetra koji kao da ti govori "Još uvijek si među živima".
Bojim se te praznine, bojim se toga da će me ista ta praznina iz nekog razloga dočekati i ondje.
Sve će biti drugačije. Hodati ću normalno ali prekriven tom nevidljivom crnom kukuljicom. Tražiti će odgovore od mene, zabrinutim pogledom znam...no duša mi je u noći.
Carry my soul into the night
May the stars guide my way.
I glory in the sight
As darkness takes the day.
Ferte in noctem animam meam
Illustre stelle viam meam.
Aspectu illo glorior
Dum capit nox diem.
Cantate vitae canticum
Sine dolore acte
Dicite eis quos amabam
Numquam obliviscar
Sing a song, a song of life
Made without regret
Tell the ones, the ones I loved
I never will forget
Never will forget.
In noctem
30 lipanj 2010komentiraj (5) * ispiši * #
U njegovim rukama
12 lipanj 2010Postoji sitan komadić vremena koji je predodređen za predaju. To je nešto čega se svatko boji. Poseban po tome što ga osjetiš ali ga istog trena ne percipiraš, upravo po tome ulijeva strah u kosti. Prođe te poput ekspresnog vlaka koji ne staje na svakoj stanici.
Neprijatelj se pregrupira. Njegova snaga raste iz dana u dan, dok domaćin slabi, teret koji nosi postaje mu sve teži. Objaviti rat potiho i voditi ga tako, bila bi dobra opcija. No načina za to kao da nema. Bombastična izjava koja će zalediti krv u žilama svake osobe u mojoj blizini, kao da je neminovna.
"Svi junaci nikom ponikoše." Koliko su riječi samo snažne, koliko emocija se nakupi u njima, koliko težine.
Toliko glasova može utihnuti. Držim konac toga na vršcima prstiju. Gubio sam mnogo puta do sada. Gubio sam ih redom, ona naša i dalje vrije u meni, ne popušta osjećaj da sam mogao učiniti više, da sam mogao bolje, da sam bio više od čovjeka ili barem on.
Volim vas sve.
komentiraj (0) * ispiši * #
Lipanj
05 lipanj 2010Možda ne biste vjerovali, no ljudi, 23. svibnja ove godine, moje pisanje na blog.hr-u navršilo je punih, velikih pet godina.
Samo da se na trenutak vratim u to vrijeme,vrijeme mog početka pisanja na tadašnjoj (http://harry.blog.hr) adresi - prvi sam razred srednje, dan-dva prije ispod čepa od 0.5l cole kupljene za vrijeme velikog odmora u kuhinji škole, pronašao sam oznaku Bijelo dugme, osvojio ulaznicu za "koncert desetljeća". S razredom idem na izložbu i predstavu u Zagreb, u gradu je norijada...
Pet godina i kusur kasnije, nakon otprilike 300 napisanih postova, studiram u tom Zagrebu, bliži se kraj moje prve godine na novinarstvu. Naravno, slijedi najzahtjevniji dio, ljetni rok.
A što slijedi nakon njega?
Slijedi jedno neispisano ljeto. Odlazak na Dirty Old Festival, volontiranje na Motovun film festivalu? Što s ekipom? Prošle godine pružena mi je šansa za promjenom i šansa za....najljepše ljeto. Ljeto nakon prve godine faksa...
Pravim se da ne gledam na kalendar, no 5.lipnja je. Dvanaest dana dijeli me od druge punoljetnosti...
Što će biti s tim rođendanom? Vremena nemam, pri novcu nisam...
Ipak, trebao bih taj 17.lipnja podići na jednu novu razinu. Ako ništ drugo, oduvijek mi se sviđao taj datum ovako, kada ga izgovorim...super zvuči :)
komentiraj (0) * ispiši * #