Postoji sitan komadić vremena koji je predodređen za predaju. To je nešto čega se svatko boji. Poseban po tome što ga osjetiš ali ga istog trena ne percipiraš, upravo po tome ulijeva strah u kosti. Prođe te poput ekspresnog vlaka koji ne staje na svakoj stanici.
Neprijatelj se pregrupira. Njegova snaga raste iz dana u dan, dok domaćin slabi, teret koji nosi postaje mu sve teži. Objaviti rat potiho i voditi ga tako, bila bi dobra opcija. No načina za to kao da nema. Bombastična izjava koja će zalediti krv u žilama svake osobe u mojoj blizini, kao da je neminovna.
"Svi junaci nikom ponikoše." Koliko su riječi samo snažne, koliko emocija se nakupi u njima, koliko težine.
Toliko glasova može utihnuti. Držim konac toga na vršcima prstiju. Gubio sam mnogo puta do sada. Gubio sam ih redom, ona naša i dalje vrije u meni, ne popušta osjećaj da sam mogao učiniti više, da sam mogao bolje, da sam bio više od čovjeka ili barem on.
Volim vas sve.
Post je objavljen 12.06.2010. u 01:34 sati.