>
Nije važno je li u pitanju noć ili dan, svjetlo ili mrak, više se ne mogu opustiti. Dok naša ljubav prolazi sitne drhtavice, dok mi je prava obitelj daleko od mene, rad kaska za vremenom, u sebi molim za snagu koja mi je potrebna ako želim ostati među svima.
Otišlo je predaleko.
I dok slušam zvuke jedne te iste pjesme, električne gitare koja govori o teškim trenucima životne borbe, riječi koje opisuju vječnost, u sebi nemam ništa osim čistog, stravičnog straha.
Je li moja greška što sam uvijek želio izvući maksimum od sebe? Uvijek sam želio pokazati drugima da sam oličje sretne osobe. Želio sam dati do znanja da sam motor, da u sebi imam toliko vatre koja bukti, želio sam dati do znanja da se nikada neću predati, da ću gurati dalje, da ću se natjecati do zadnjeg atoma snage, da ću uvijek iznova izlaziti na svjetlo kao pobjednik.
Ovaj dnevnik gubi riječ hrabrost. Jer ja, ja nemam hrabrosti za nekoga na koga sam toliko zaboravio. Nemam hrabrosti za sebe. Zaboravio sam štititi sebe.
Ako nemam sebe za sebe, kako ću imati sebe za druge? Kako ću i dalje biti taj motor, taj pokretač, vatra koja bukti?
Čini mi se da znam toliko mnogo, previše. Želio bih znati manje. Želio bih da ljudi koje volim budu sretni, da ne moraju patiti, da ne moraju žaliti. Čovjek nije stvoren da bi bio zavijen u crno. Samo želim da to prestane.
Želim izaći kao pobjednik i iz ovoga. Želim olakšanje, prije svega želim mir.
Nemam sebe za sebe
17 svibanj 2010komentiraj (0) * ispiši * #