3.kat. Opet dolazim na satove neke druge grupe, svoje ne. Prije samog početka predavanja, u hodniku čučim s ruksakom na ramenima, držim dlanove na obrazima.

Kolegica ne znam ni sam koja, priča o svom novom životu ovdje. O tome kako ne može opisati snažnu vezu koja ju drži za njen grad, o tome koliko joj nedostaje. Kao da ju nitko u toj grupi ne razumije. Profa ju ispituje pitanja kao da želi saznati je li ispravno odlučila po pitanju dolaska i zanimanja.

Ima li uopće smisla govoriti kako sam ja taj koji točno zna što to žensko biće osjeća?

O da. Čini se kako za mene ne postoji važnije.

Kao da su moje usne žedne te tekućine i nikako da se napiju svega što ona jest. Dovoljno je nekoliko dana biti bilo gdje drugdje i moj će osmijeh splasnuti.

Već se nižu godine, ne mjeseci, o danima da i ne pričam - otkako sam takav. Stalno pod opsadom.

"Ti iznutra truneš. Polako se širi tvojim duhom i tijelom, kao potok pušten na slobodu - otrov koji ti guta oba smjera krvotoka."

Kako ovaj blog ne bi zadesila sudbina slična onoj stadiona u Maksimiru, vrijeme je da se malo trgnem.

Mnogo stvari se događa kod svih nas. Društvo prolazi trnovit put. Nije li, ustvari, uvijek bilo tako?

Otkako ne soliram, brinem se za ovo mjesto. Brinem se što će biti s njegovom budučnošću. Možda bih trebao živjeti za trenutak, da, to bi vjerojatno bilo najpametnije, no znate mene, barem većina vas zna.

Razdvojeni kilometrima, svatko od nas živi svoju priču, barem naizgled. Okupljanja nikada nisu bila rjeđa.

Je li to razlog zbog kojeg ona nevidljiva veza između nas nekolicine dolazi do snažnog izražaja?
I dalje smo svoji, i dalje nas prepoznaju po našem jedinstvenom načinu ponašanja.

Međutim, prošli smo mnogo toga. Kad stanemo jedan kraj drugog vidite onog krakatog u crnoj jakni, vidite onog s dobrim listovima, onog ljepuškastog i dobro uhranjenog, onog koji je od dečkića najednom postao daleko ozbiljniji, onog koji je lud totalno i skroz, onog samozatajnog i čudnog...i mene kako hodam onim bezglavim hodom, nevjerojatnom brzinom lutajući očima po svemu, emotivca s procjenjujućim pogledom.

Nismo ušminkani, nismo od onih koji subotama traže gužvu, nismo popularni. Ipak, većina nas zamijeti...netko nas pozdravi, zagrli, izljubi...popriča, zajebava se, druži, partija, roštilja, kupa, igra nogomet,badminton,odbojku, popije, slavi, tuguje...

Uvijek iznad i ispred svega stajalo je društvo. Ta ekipica iz provincije, mi koji smo odrasli i prošli svega zajedno.

Ovaj tekst je napisan za Stoju, Peru, Matiju, Pipu, Kuma, Dinu...pa i za mene samoga, da osim svih onih silnih slika i uspomena, imamo još nešto što će nas podsjetiti na to da smo društvo uvijek i svugdje.

Nakon jednog dugačkog niza slabog spavanja, sustigla me večer koja mi je rekla (ili sam ja rekao njoj) - "dosta!". U krevetu, tom sigurnom, opuštajućem svemiru, zaklopio sam oči. Vodena sila je puštena na slobodu.

Kada bih morao proći pakao koji će me zasigurno i sustići, pitam se: "Koliko bi njih bilo spremno biti uz mene, koliko bi njih bilo spremno ostaviti se svakodnevice i prolaziti sa mnom, ono što bih sam morao proći?"

Toliko ih ima koji ne razumiju. Vojska, masa ljudi koja ne razumije, koja je zaslijepljena nižim ciljevima. A ja se tako uvijek, baš tako uvijek, okrećem izigravanju Boga. Prkosim smrti, prkosim životu, zakonima prirode i njezinim instrumentima.

Eno me, mali revolucionar, slijedim svoje ideale spuštenih ruku. Ili podignutih, držeći nečije tuđe riječi koje ću izgovoriti jer nemam boljih. Ili možda imam ali nisu primjerene.

Kako je njemu bilo dok je prolazio kroz svu tu muku, kroz pasiju koju je nosio sa sobom? Dok je ležao ondje sam, u svom tom sivilu koje ga je okruživalo?

Kao da godinama nisam liječio dušu, dopustivši sumnji da me dobro zagrize.

"Kada je život strašniji od smrti, veća je hrabrost živjeti nego umrijeti." Pierre Corneille