Nižem dane do petka navečer. Tako je nestao i prošli četvrtak. Mogao me stajati čak i više od onoga što sam razmatrao kao moguće posljedice. Gotovo 6 mjeseci boravka u drugom gradu bilo bi bačeno u vodu,da ne spominjem financijski gledano,materijalno...Ali čemu to? Morao sam doći do crte. Morao sam jednostavno osjetiti strah kako bih znao koji je pravi put. Toliko je po mene bila opasna ta ravna linija. To ne-reagiranje na uspjehe i neuspjehe.

Elektronskim putem primiti lošu vijest...jučer mi je teško palo. Nakon predavanja, kad ti netko od bližnjih javi nešto jako tužno i uznemirujuće,ne...čovjeka prođe jeza i taj neki silan osjećaj ponavljanja,česte nemoći u borbi sa posljednjim neprijateljem. Od tog trenutka popodne,kada mi je stigla poruka tužnog sadržaja,cijeli dan mi je prošao sa nedostatkom riječi,s onom nevjericom u očima.

Život ima jake adute zbog kojih mu ne prestajem biti odan. Jedan od njih su prijatelji. I pričam,i razmišljam o tome...kakvim sam osobama okružen,kakve osobe biram u svoj krug. "Pravi prijatelj se u nevolji prepoznaje". Koliko samo jakih,tužnih priča oko mene. Koliko osakaćenih obitelji. Zašto? Zato što sam i ja dio toga. Zar ne shvaćaš? Možda se suprotnosti privlače,ali sličnosti su te koje održavaju odnos i zajednicu dvoje ili više ljudi. Ja sam dio toga,da. Da je moja priča,priča moje obitelji lakša...(kako mi samo nakaradno sada zvuči ovo lakša no što je tu je),vjerojatno bih i ja bio prijatelj sa drugačijim ljudima,sa onim tipovima osoba koje sada prezirem,polu-ljudima.

Stižu me moji grijesi. Opsovati oca svih nas (nije me briga koje ste vjere,u nešto ili nekoga vjerujete svi) težak je teret već sam po sebi,istoga trena. Grižnja savjesti javlja se u mom ranjivom umu. I onda čujem lošu vijest. Svatko tako ranjiv kao ja,spojit će slagalicu. Pravo ili krivo,nije bitno više.

Hoće li me pogađati smrt drugih ljudi i kada jednom ja porazim/pobjedim svog vlastitog, posljednjeg neprijatelja??? Neka tjedan protekne mirno. Život uvijek mora teći dalje...

Slušajući melodiju koja me smiruje,u zamračenoj sobi,gledam kroz prozor. Oduvijek sam zapravo želio po noći,kroz prozor vlastite sobe imati pogled na mjesec. U takvom je položaju da moram podići glavu kao da gledam film iz prvog reda partera u kinu. Sitne note klavira vode u sve dublje noćne sate. Malo je vremena ostalo. Tek nešto više od dana. Igra sa sudbinom-moje namjerno provociranje,čista drskost,dovela me je u nezgodan položaj. Sve visi o niti. O tome hoću li upaliti svjetlo, reći Da nakon toliko dana u kojima sam mislio Ne. Točka razdvajanja putova. Nakon toga više nema povratka,nema nećkanja u 2009.više.

Glava me zasijeca po lijevoj strani. Mora da je od subote. Ostavila je teške posljedice na mene. U oba smisla. Još se nisam oporavio. Kao i kad sam nedavno ozlijedio taj prokleti gležanj. Inače bih se uvijek pridignuo nakon nekoliko sekundi,krivo bih stao samo. No nedavno je ipak bilo drugačije. Znao sam to istog trenutka. Ali u mom načinu života nažalost (što će me doć glave jednom a možda već i je) nema vremena za bolovanje. Za 10 dana putujem u Njemačku.

S pokidanim gležnjem,rasturenom glavom,i još nekim stvarima o kojima ne pričam...živim. Radio sam dosta grešaka proteklih dana. Ispričavam ti se. Prsti prebiru tipke na klaviru a violine u pozadini vuku nježnu melodiju. Prešao sam granicu. Nisam trebao. Izluđuje me to. Čim se probudim i čim liježem,vraća mi se. Poželim da sam jači,da se mogu oduprijeti. Da to nisam ja. Zamišljam da sam uza sve i Gospodar osjećaja,no oni su gospodari mene.

Lopta često vrckavo odluta u drugom smjeru. Ponovi promašaj sa iste udaljenosti,istog kuta. Živim u nadi da ćeš shvatiti. Za razliku od nje,s tobom želim ostati prijatelj.

Mjesec se namješta točno iznad mene. Sjaji omeđen žutim križem.Posljednji skokovi u notama. Nježan kraj.

Vlak koji me vozi u nepostojećem smjeru,živčani slom u učionici osnovne škole,uloga klauna kojeg svi ismijavaju na pozornici, katastrofalna,dramatična avionska nesreća. Od 5 snova koje sam sanjao u posljednjih 2 tjedna,što je apsolutni rekord u mom životu uopće,njih 4 završavalo je istim izlazom. Trzajem iz ležećeg položaja,sav okupan u znoju,prestrašen...preliven strahom. U takvom stanju,svako drugo,treće jutro...jedino što sam mogao je sjediti u krevetu i sam sebe uvjeravati da ništa od toga nije stvarno. Doslovno sam mogao osjetiti vlastite pokrete tijekom sna,reakcije na koje me tjeraju uzbunjeni centri u mom mozgu.

Počeo sam moliti jednu večer,"molim te...daj mi jednu lijepu REM fazu,znam da kad se probudim da ću biti razočaran što lijep san nije stvarnost,ali pokloni mi to,molim te. Želim se osjećati sretnim,podvali mi lažnu sreću,poigraj se,ucjeni me..."

I zaista,kada želiš nešto od čega nećeš imati prave koristi,kada ćeš samo na trenutke,prividno biti sretan,osjetiti taj privid...želja će ti biti ispunjena. "Vidiš,samo osoba koja je željela uzeti kamen,uzeti,ali ne upotrijebiti ga,mogla ga je dobiti."

Nekoliko dana kasnije,pedesetak kilometara zapadnije, "drugačiji dječak" probudio se u svom toplom krevetu,nakon obične...prazne,besane noći.

Petak. Dan koji je nekada bio značajniji,koji je nekad bio jedva dočekan od strane njega i prijatelja. Sada je u njegovoj glavi strujala samo jedna misao,cilj dana. Odlučio je.
Nakon totalno nepotrebnog i glupog razgovora koji je nešto trebao promijeniti,počeo sam osjećati samo još veću mržnju,veću iscrpljenost toliko već puta pretovarenim glupostima. Dan je bio kao stvoren za odluku. Ovoga puta dobro sam razmislio i konačno posegnuo rukom za mišem. Delete,also remove & block contact from the list...i tako 3 puta. Tu večer smo se ostali i ja zabavili kao nekad,za vrijeme naših najboljih dana. Ustvari,ne smijem ovo reći ovako. Naši najbolji dani sada tek dolaze...kada smo slobodni,slobodni prijatelji. Petak je spašen.

Subota. Brisao sam joj suze s lica. I opet je bila bolno lijepa. Biti toliko blizu osobi da joj osjetiš titraj duše guši te svojom snagom. Razgovor koji odiše čistoćom i slobodom,jednostavnošću i brigom...nasuprot nezadovoljstva koje je stisnulo gotovo sve ostale dane u tjednu.

Nedjelja. Dovoljno da netko spomene nedjelju,živim napola. Postoji li išta depresivnije od nedjelje u posljednje vrijeme? Ne brine me zbog dolaska ponedjeljka,preklinjem da što prije dođe tih 00:01 i početak novog tjedna. Dan koji utihne,koji stoji sam i uvlači sve gradove u sebe poput crne rupe. I nakon duple šetnje,ne idem kući. Ostajem u gradu,silazim...sjedam za šank i slatkasti okus me ponovno prevari. Smiri moje podivljalo srce.