Slušajući melodiju koja me smiruje,u zamračenoj sobi,gledam kroz prozor. Oduvijek sam zapravo želio po noći,kroz prozor vlastite sobe imati pogled na mjesec. U takvom je položaju da moram podići glavu kao da gledam film iz prvog reda partera u kinu. Sitne note klavira vode u sve dublje noćne sate. Malo je vremena ostalo. Tek nešto više od dana. Igra sa sudbinom-moje namjerno provociranje,čista drskost,dovela me je u nezgodan položaj. Sve visi o niti. O tome hoću li upaliti svjetlo, reći Da nakon toliko dana u kojima sam mislio Ne. Točka razdvajanja putova. Nakon toga više nema povratka,nema nećkanja u 2009.više.
Glava me zasijeca po lijevoj strani. Mora da je od subote. Ostavila je teške posljedice na mene. U oba smisla. Još se nisam oporavio. Kao i kad sam nedavno ozlijedio taj prokleti gležanj. Inače bih se uvijek pridignuo nakon nekoliko sekundi,krivo bih stao samo. No nedavno je ipak bilo drugačije. Znao sam to istog trenutka. Ali u mom načinu života nažalost (što će me doć glave jednom a možda već i je) nema vremena za bolovanje. Za 10 dana putujem u Njemačku.
S pokidanim gležnjem,rasturenom glavom,i još nekim stvarima o kojima ne pričam...živim. Radio sam dosta grešaka proteklih dana. Ispričavam ti se. Prsti prebiru tipke na klaviru a violine u pozadini vuku nježnu melodiju. Prešao sam granicu. Nisam trebao. Izluđuje me to. Čim se probudim i čim liježem,vraća mi se. Poželim da sam jači,da se mogu oduprijeti. Da to nisam ja. Zamišljam da sam uza sve i Gospodar osjećaja,no oni su gospodari mene.
Lopta često vrckavo odluta u drugom smjeru. Ponovi promašaj sa iste udaljenosti,istog kuta. Živim u nadi da ćeš shvatiti. Za razliku od nje,s tobom želim ostati prijatelj.
Mjesec se namješta točno iznad mene. Sjaji omeđen žutim križem.Posljednji skokovi u notama. Nježan kraj.
Post je objavljen 10.03.2009. u 22:56 sati.