Pregrizi jezik i učini nekoga sretnim
Eto, ponedjeljak je, ja i dalje šmrcam, dragi je i dalje negdje na Sjevernom Jadranu... Ne znam... Nemogu reći da smo se pomirili, kad se čujemo svega na par minuta, i ne vidimo, ali eto... Na neki svoj način primijetila sam da se trudi. Da mu je stalo. Nazvao bi me ujutro i poslije podne. Pokušao je ostaviti dojam da se ne zabavlja... Tipično... Ali, to mi je bilo tako tužno... Ne želim da se ne zabavlja... hej... pa zar sam stvarno ja tako grozna? A možda i jesam, malo.
Poslala sam mu poruku da ga volim i da želim da se zabavi, bez obzira na sve. Nakon desetak minuta veselo me nazvao i rekao da i on mene voli. Bilo mi je ugodno čuti njegov veseli glas. Dotad su naši razgovori bili kratki, mučni, s puno okolišanja i nimalo lijepih riječi.
Danas smo se čuli dvaput. Prestalo je njegovo zabavljanje s ekipom, jučer su stigli Francuzi i više nije sve med i mlijeko. A i jedrenje izgleda nije toliko zabavno koliko se priča... Tako da... do petka... bit će mu i više nego drago da može provesti duuugi vikend sa mnom na kopnu uz obalu i sunce. Nadam se :-)
Laži, ljubomora...
Ajme, napisala sam ogromni post i sad se nekako izbrisao... grozno... baš sam ljuta i razočarana... i uopće mi se ne da pisati novi, no baš sam nekako tužna i zbunjena, i htjela bih da mi vi sve pomognete... pa ću ukratko pokušati uvesti vas u stvar...
Naravno, imam problema s dragim. Uz to sam i bolesna, pa mi ležanje doma sama nikako ne olakšava cijelu tu situaciju. Danas je otputovao "službeno" u Opatiju, i neće ga biti do kraja sljedećeg tjedna, ako ne odluči i za dugi vikend produžiti bez mene, što bi mogao, kako je krenulo. Već mi 10 dana kuka kako mu se ne da ići dolje, a kada sam mu spomenula jednostavno rješenje - nemoj ići, jer nije mu baš nužno biti dolje tjedan dana, počeo se izmotavati. Skužila sam da želi ići, i ok, neka ide, i neka uživa. No, zašto baš mora ići za vikend, kad konferencija počinje u ponedjeljak, nikako mi nije bilo jasno. Objašnjenje, stižu poslovni partneri iz Francuske danas, pa moraju ići. Dobro. Ja ne mogu, naravno, ići s njim, kad je to poslovni put.
Danas, naravno, poslovnih partnera nema, i kao slučajno je cijela muška postava firme s njim, i uzeli su jedrilicu u Puli, noćas idu u Lošinj... bla bla... Tek je danas saznao. Ma, tko tu koga mulja??? Poludila sam kad sam čula. Ja tu cijelu noć ne spavam jer ne mogu disati, gušim se u kašlju i vlastitoj slini, a on plovi s dečkima.... I njegov komentar kad sam rekla da očigledno nije baš MORAO ići ovaj vikend - pa zašto ne bih i ja uživao kad mogu.
I ima pravo. Ali sam ja ipak tužna, bijesna, povrijeđena... Poslala sam mu sms da bude muško i prizna da je znao da Francuzi neće danas doći, i naravno, nije odgovorio. A jučer se nismo ni vidjeli jer se dogovorio s drugim frendom / poslovnim partnerom za večeru.
I gdje ja spadam u cijelu tu priču? Nigdje.... Smetnja.
A što je najgore, pitam se, jesam li ja uistinu tako grozna da ga tjeram na neki način da me laže, mulja, vara? Smeta li mi samo to što mi je lagao, ili i to što se sada zabavlja s ekipicom dok ja bolesna ležim? Moram priznati da oboje. Možda je to sebično, ali jebiga, neću lagati, tako je...
A najveće pitanje je zapravo kako se postaviti u cijeloj ovoj situaciji? Osim što bih njegovog odvratnog šefa (samac, puno love, 30 + nešto sitno godina) zadavila vlastitim rukama što stalno odvlači mog dečka sa sobom na svoje lovačke pohode, i najvjerojatnije ga ohrabruje da mi laže... A moj dečko za njim ko neki pesek... Mislim, zar zaista želi biti kao on? Taj čovjek sam putuje za Božić i Novu Godinu, NEMA NIKOGA... kako itko može željeti biti kao on? Njega treba žaliti, a ne zaviditi mu... A svakim mjesecom što je moj dečko duže u toj firmi, naša veza je korak bliže kraju... Ne mogu ne primijetiti povezanost.
Ali opet, što da ja radim u cijeloj toj priči?? Kako da se sada postavim? Hladno? Ili da mu pokušam pružiti podršku (i lagati)? Stvarno ne znam... Totalno sam se pogubila.
Putovanje
Evo me opet... prije nego me svi osudite zbog mog ignoriranja svih vas, dozvolite da objasnim... Bila sam u Budimpešti na nekom seminaru koji je sasvim slučajno uletio pa sam se nabrzaka morala spakirati i krenuti... Nakon toga sam Uskrs provela na moru s proširenom obitelji, koja uključuje i mog dragog te bratovu "kokoš". Potom sam se na tjedan dana "preselila" kod dečka jer su moji ostali na moru, a ja ne volim biti sama u stanu... I tako, vrijeme je prošlo brzo, no sada sam se vratila...
Faks standardno, puno posla, stalno neki projekti i eseji... Baš su nam ga zapaprili ovu zadnju godinu... Veza trenutno dobro, iako smo imali nekih manjih-većih poteškoća... Naš zajednički suživot i nije prošao bajno kao inače. Posvađali smo se i nismo razgovarali jedan dan pa sam se ja vratila doma. A onda smo se nekako pomirili, bez priznavanja krivnje s ičije strane. A kad ne znam ni tko je bio kriv. Ja mislim da je on. A on misli da sam ja. A možda smo oboje. Za sve je potrebno dvoje, zar ne?
Puno radi u zadnje vrijeme, stvarno puno. I sam si iz nekog razloga nabija taj grozni tempo, iscrpljuje se, a onda je nervozan i nesretan. I znam da mu je teško, no nemam ideje kako mu pomoći. Možda je najbolje što mogu učiniti jest pustiti ga na miru, da sam riješi te stvari. Muški ponos teška je stvar. Možda bih mu trebala prepustiti da sam to riješi, tako da barem sam prema sebi bude miran. Iako mi je stvarno teško gledati ga ovakvog. Još ima i posla na poslije diplomskom, pa je i zbog toga dodatno nemiran.
Ovaj vikend... ma, čudno mi je to uopće reći... vodili smo ljubav ujutro, što on inače obožava, a kako je morao ići za sat-dva naći se s jednim dečkom oko nekog seminara, nije se mogao opustiti... i nije svršio... bilo mi je to tako čudno! Prvi put nam se takvo što dogodilo, i nije mi uopće jasno zašto, jesam li ja kriva? Dan prije sve je bilo u redu, nekoliko puta smo vodili ljubav i bilo je prekrasno... a onda, ujutro, sve se nekako promijenilo... on kao da odjednom više nije bio on. Postao je nemiran, zabrinut... Neobičan. I vidim da ga nešto stvarno muči, i ne znam ni sama što da radim, da li da ga pustim na miru ili?
Mislim, i dalje je drag prema meni, no osjećam neku hladnoću... Baš mi je to grozno... Htjela bih ga grliti cijeli dan, šetati se s njim, uživati na suncu kao što smo nekad prije uživali... Hoće li se ti dani ikada vratiti? Ili će odsada samo ići nagore?
