dijalozi

28.11.2014., petak

Godina za godinom




Da, da, danas je taj dan… priča počinje jednog hladnog 28. studenog kada su moji roditelji ugledali svoju malu dugo isčekivanu curicu. Pogađate, upravo tako, dobili su mene. Prolazili su dani, mjeseci, a moja obitelj bila je zaokupljena svojom novom prinovom. Zanos i sreća orili su se našim domom, veselje oko prvih zubića, koraka, prvih riječi, rođendana. Obiteljsku idilu u mojoj 3. godini života prekinuli su neki nenadani i čudni padovi pri hodu. Igru djeteta koje trči za loptom, otkriva svijet, zamijenili su padovi na koljena, sve češći susreti s hladnim tlom, a onda i sve teža dizanja na noge. Tada su i moji roditelji shvatili da je vrag odnio šalu te uvidjeli ozbiljnost cijele situacije koja je iziskivala medicinsko mišljenje i dijagnostiku. Nisam shvaćala što se događa oko mene, odjednom su me okruživala zabrinuta lica mojih ukućana, a zatim se zaredali odlasci u bolnice, stričeki doktori, tete koje stalno nešto viču, mali bolesnici koji ne znaju što ih je snašlo. Šture informacije liječnika o bolesti, dobila sam dijagnozu.

Moji roditelji našli su se u potpuno novoj i nepoznatoj situaciji boreći se sami sa sobom kako bi uopće postali svjesni moje bolesti i posljedica koje ona nosi. Počela sam jako često padati i morala sam uložiti puno snage kako bi uspjela na nogama prijeći samo 5-6 metara. Odgajana sam u radničkoj obitelji, roditelji nisu bili u mogućnosti priuštiti mi razne igračke koje sam kao i svako dijete željela. Stoga je za mene pravo iznenađenje bio poklon, lutkica s dječjim kolicima koja su ustvari imala za cilj što duže održati me na nogama kroz igru. Vođeni željom da mi pomognu u liječenju, da daju sve od sebe, iskoriste svaku moguću priliku, moji su se roditelji hvatali za svaku slamku spasa. Tako sam već znala da nakon svakog novog dolaska rođaka, susjeda i poznanika slijedi odlazak na neko novo alternativno liječenje. Bili su to odlasci u udaljene gradove u Hrvatskoj, pa i izvan nje kako bi me liječili kojekakvim metodama poput: liječenja viskom, čajevima, bioenergijom, odabranom prehranom, a posebno mi je u sjećanju ostalo spavanje u razrezanim gumama od auta koje su mi svuda po koži ostavile ranice kao porezotine. Uglavnom sa svakim novim alternativnim liječenjem budila se u meni nova nada u ozdravljenje. Za dijete koje sam tada bila, nažalost sva ta nadanja, očekivanja, čuda koja su se trebala desiti, probuditi me iz tog ružnog sna, nisu se dogodila, samo su ostavljala još veću gorčinu.

U 6. godini više nisam mogla hodati te sam na preporuku liječnika dobila prva invalidska kolica. Sve je to još uvijek u mom dječjem svijetu bila samo nova zabava, no mojim roditeljima veliko olakšanje jer me više nisu morali nositi na rukama. Došlo je vrijeme kada sam trebala krenuti u 1. razred OŠ u mome mjestu, škole koja je meni predstavljala barijeru s velikim brojem stepenica, a mojim roditeljima susret s novim izazovom i nalaženje novog rješenja. Počela su uvjeravanja kako postoji OŠ u Krapinskim Toplicama gdje ima puno djece i bit će mi dobro. Našla sam se u novom okruženju hladnih lica koja su me dočekala tamo, te tužna lica mojih roditelja za koja mi se činilo kako me napuštaju i moje suze koje još i sada osjetim na srcu. Provodila sam noći i noći u suzama, razmišljajući o tome kako moj braco uživa u roditeljskoj ljubavi kod kuće, a ja, ja se nalazim daleko od njih u sobi sa puno djece i tetama koje nam svako malo daju neke naredbe. Međutim, roditelji me nisu napustili, uslijedile su posjete svake nedjelje, po suncu, kiši i snijegu. Ona hladna lica postala su sve toplija i dobila sam svoju drugu veliku obitelj. Prema mišljenju i savjetima liječnika u mojoj 9. godini roditelji donose odluku o operaciji produživanja tetiva s uvjerenjem da će mi time olakšati kako bi barem mogla stati na noge.

Operacija nije donijela željene rezultate.Poslije provedenog boravka u bolnici i pretrpljenih bolova sve više sam se počela zanimati i raspitivati o svojoj bolesti i shvatila da jednostavno nikad više neću stati na noge i hodati. Najviše je boljelo moju spoznaju prenijeti roditeljima i oduzeti im nadu da se neće desiti čudo. Bilo je teško jer u to vrijeme nisu bile razvijene stručne podrške roditeljima koje danas postoje. Stručne podrške psihologa, radnog terapeuta, pravnika i drugih koji bi usmjerili moje roditelje da ne budu prepušteni sami sebi i ne troše ionako teško zarađene novce na alternativna liječenja koja su se pokazala beskorisnima. U razgovoru s roditeljima zaključili smo da je najučinkovitije svu energiju i financijska sredstva umjesto raznih alternativnih liječenja usmjeriti na prilagodbu mog doma i okoliša kako bi bio prilagođen mojim potrebama. Da budu uz mene i pružaju mi podršku da se unatoč svom invaliditetu razvijem u osobu koja će znati cijeniti životne vrijednosti i iskoristiti pružene šanse za okusiti sve čari života. Vrijeme je prolazilo, moje osnovno školovanje privodilo se kraju, morala sam napustiti gnijezdo u kojem sam se našla, drage prijatelje koje sam stekla za vrijeme školovanja u Krapinskim Toplicama. Prijatelje s kojima sam dijelila i dobro i zlo i sve one dječje ludosti.

Slijedilo je moje srednjoškolsko obrazovanje u Zagrebu. Opet novi počeci, novo okruženje za mene. U Hrvatskoj je plamsao domovinski rat i nisam imala vremena za neke prevelike osjećaje. Bila sam sretna da se maknem od kuće u kojoj nemamo podrum, a detonacije granata i pucnjava čule su se sve bliže i jače. Zagreb mi se tada činio daljim nego ikad jer sam u njega stigla pod uzbunom, nekim obilaznim putevima, ali ipak sam stigla do cilja. Bila sam u Zagrebu i to je bilo to. Postala sam tinejdžerica, bavila se izvanškolskim aktivnostima, pjevala u zboru, pisala, putovala, upoznala prve simpatije i osjećala se živom. Po prvi puta pokazala sam svijetu sebe onakvu kakva jesam i koliko vrijedim. Sve to vrijeme roditelji i obitelj bili su uz mene, pružali mi podršku onako kako su najbolje znali i koliko su mogli. I tako je krenula moja životna borba….Danas nekoliko wink godina poslije, volim, radim, učim, dišem i radujem se svakom novom danu okružena ljudima koji me vole i koje volim jer oni su razlog mog postojanja, baš kao i ti ljubavi.



- 19:42 - Komentari (17) - Isprintaj - #

09.11.2014., nedjelja

Bilo jednom... i nikada više





BILO JEDNOM…

Sjedila je u kafiću pored prozora i dok ga je nestrpljivo očekivala, promatrala je kapljice kiše na staklu kako zavodljivo stižu jedna drugu i nestaju. Bila je pomalo zbunjena neobjašnjivim emocijama koje su je preplavljivale, no kad ga je ugledala kako joj dolazi u susret i sjeda za stol, osmijeh je bio jedina njena reakcija. Osmijeh koji je zračio toplinom, a vragolasti pogled odavao je želju da se okupa u njegovim očima. Bio je njeno zabranjeno voće, misao koja joj je stalno lebdjela iznad glave kao aureola, ne, ne smije….i što je više isticala to NE, sve više joj je bio drag. Krenuli su s ugodnim čavrljanjem, letjeli s teme na temu, čas se smijali, čas samo promatrali u tišini hraneći duše pogledima jedno na drugo. Bio je visok, atletski građen, imao je pogled koji bi uvijek iznova rasplamsao ugodnu toplinu u njenom krvotoku i usne o čijim je dodirima samo maštala. Znala je da je on u sretnom braku i nimalo mu nije zavidjela na tome, iako, prisjetivši se svog propalog braka, pogled joj prekrije tuga. Poznavali su se kratko, ali dovoljno da bi osjetili raspoloženje i kako se ono drugo osjeća.

Vrijeme je odmicalo, a kiša je i dalje pljuštala, no u njeno uho dopirao je samo njegov glas. Ipak, kada je predložio da se idu provozati i popiti još po koje piće, trgnula se. Uvjeravala je samu sebe da nije dobro čula, u glavi je već vrtila izgovore samo da pobjegne od njegove blizine koja je opijajuća. Nije imala vremena, nije ni izustila, a već se je našla sklupčana u njegovu autu tik do njega. Ok, krenuli su sa startne pozicije, dakle više nema povratka, neka avantura počne. Odagnala je sve misli iz svoje glave, prepustila se trenutku i osjetila olakšanje, odlučila je u svoju svakodnevicu pustiti malo sreće samo za sebe. Osjećala se kao princeza u kočiji koja prelazi iz bajke u bajku i dok joj je mislima letjela ona poznata „i živjeli su sretno do kraja života…“ palcem je nježno dodirnuo njene usne. Zadrhtala je i nesvjesno ih rastvorila kao da će izreći najmudrije riječi, no u magli između jave i sna osjetila je samo toplinu, toplinu njegovih usana na svojima. Prstima je mazio njen vrat, nježno se igrajući kosom dok su im se jezici isprepleli kao da su oduvijek jedno.

Da li je to sudbina protkana željom ili želja vođena sudbinom? Kako god, nije ni bitno, nalazili su se na parkiralištu obiteljskog hotela u malom mjestašcu za koje su već znali da im je priraslo srcu.


...I NIKADA VIŠE

Ugledao ju je, nije ga još primijetila. Promatrao ju je par sekundi prije nego što joj je prišao. Pogled joj je bio nestrpljiv, gledala je kroz prozor ili u prozor, tko će ga znati? Odabrala je dobar stol, udaljen od šanka i središta kafića, bez blizine drugih gostiju. Ljepša je u stvarnosti, pomislio je, prelijepa. Krenuo je prema njoj skrivajući iza leđa desnu ruku u kojoj je držao crvenu ružu. Pogledala ga je svojim zelenim očima i široko se osmjehnula. Osmijeh joj je očaravajuć, tako godi srcu da je automatski uzvrat neminovan. Pružio joj je ružu i sjeo za stol.

Uzbuđivala ga je svojim pogledom, govorom, gestama... Njegova želja da je istog trena stisne u naručje i strastveno poljubi bila je neodoljiva. Vidio je vatru strasti i u njenim očima, osjetio njenu želju da je uzme. Kako se to dogodilo? Nedužno druženje preko fejsa završava kao ljubavna avantura, s njegove strane i kao preljub. Voli svoju ženu, ne namjerava ugroziti brak. Ali, njoj ne može odoljeti, kao da ga je začarala. Kad ju je napokon poljubio osjetio je nevjerojatno ispunjenje, zar mu je ipak nešto nedostajalo? Nije bitno, ovo će ionako biti samo jednom... i nikada više.






- 17:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Ožujak 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Studeni 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'KO VOLI NEK' IZVOLI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se