London u predolimpijskom raspoloženju

27 srpanj 2012

Igrom slučaja, ovaj sam se tjedan po prvi puta našao u Londonu, taman pred početak Olimpijskih igara. Konačno sam doživio čari grada koji se oduvijek nalazi na osobnom popisu gradova koji se moraju posjetiti. Prirodno je kako su mi pri tome događanja oko samih Olimpijskih igara bila u drugome planu. Svejedno, neke stvari nisu mogle ostati neprimijećene.


David Cameron sinoć je ushićeno izjavio kako su ove Igre plod sedmogodišnjeg mukotrpnog rada, hvaleći besprijekornu organizaciju ovogodišnjih Igara. I doista, sav taj rad urodio je plodom, istočni dio grada oko Stratforda postao je novi London i to je vjerojatno najveće ne-sportsko postignuće nastalo kao plod Olimpijskih igara. Siromašan i imigrantski dio grada zasjao je novim sjajem. Ipak, bojim se kako je riječ tek o klasičnim Potemkinovim selima koja ne rješavaju srž problema.

Nisam mogao ne primijetiti kako se infrastrukturni dio organizacije Igara otegnuo do samog početka istih. Grad je bio prepun zatvorenih dijelova ulica, rekonstrukcije su se odvijale punom parom, a i poneki turistički lokalitet (poput 0. meridijana kod Greenwicha) ostao je nedostupan za razgledavanje. Ostaje dojam kako se moglo i trebalo bolje. 

Bilo kako bilo, grad odiše olimpijskim duhom i prepun je simbola povezanih s nadolazećim Igrama. Poneki dijelovi grada asfaltirani su u bojama atletskih staza, uzduž Temze postavljene su maskote Olimpijade, a i turističke atrakcije prigodno su ukrašene. Tako su na Tower Bridgeu zasjali olimpijski krugovi (slika ispod). 





Ostaje vidjeti kako će proteći same Igre. Započele su skandalozno. Valjda tako neće i završiti. A scenarije iz Atlante i Münchena ne valja ni zamišljati.

Doskora,

M.

Povratak otpisanog

10 srpanj 2012

Teško je nastaviti nešto što je već odavno zakopano. Skupiti motive i predano se posvetiti nečemu nikada nije lako, a kamoli kada ponovno započinjete s nečime što vam je donedavno bila rutina. Poriv za povratkom u blogerske vode nakon gotovo pet godina došao je naglo, a možda jednako naglo i prođe. Ništa ne garantiram. Garantiram jedino da se štošta toga u mome životu promijenilo od 2007. godine. Počnimo!

Moglo bi se reći kako sam te godine doživljavao svoju blogersku afirmaciju. Nagrada za drugi najbolji junior-blog Hrvatske, brojni pratitelji i objavljivani postovi na naslovnici Blog.hr-a. Sve to kao da je dovelo do svojevrsnog zasićenja. Bilo mi je svega dosta, a motiva je definitivno nestalo.

Danas kada čitam što su mi tada bili prioriteti, kakva su mi bila razmišljanja i planovi, zapitam se tko je ta osoba. Sve se promijenilo. Niti sam više gimnazijalac, niti studiram kroatistiku kojom sam bio opčinjen, iako prijatelji još uvijek gube živce na moju preosjetljivost po pitanju pravopisa. Uspješan sam bio, uspješan sam i ostao. Po tom pitanju ništa se nije promijenilo. No u mojoj glavi podosta je drugačije.

Ako sam prije očigledno nalikovao na tipičnog karijerista, vjerujem da to danas više nisam. Napominjem, vjerujem. To ne znači da je tome zaista tako. Iskreno, ni sada s nepune 22 godine još uvijek se ne poznajem dovoljno dobro. Autosugestija poprilično funkcionira u mom slučaju pa se nerijetko uvjeravam u stvari poželjnog karaktera, unatoč tome što se one kose s realnošću, a i zdravom pameću. Kad se sjetim kako sam nekoć očajnički žudio za uspjehom i izjavljivao kako bih bio spreman žrtvovati zdravlje za karijeru, padne mi mrak na oči. Obilo mi se to pošteno o glavu. Razbolio sam se i shvatio da su tri stvari u životu od neprocjenjivog značaja, miljama daleko od svega ostalog, a posebno karijere. Ljubav, prijatelji i zdravlje. Malo sam prekasno to shvatio pa mi se vratilo. Danas pijem tablete protiv povišenog krvnog tlaka, u svojoj 22. godini života. Meh...

Skratit ću. Ipak je ovo povratnički post pa treba ponešto ostaviti i za kasnije. Pet godina kasnije, zahvalan sam za svaki trenutak života koji mi je podaren. Za svaki poziv dragog prijatelja. Svaki sms najbolje prijateljice. Svaku kavu ili sladoled s najdražima. Sjajnu knjigu. Ma za sve.

Najlakši je način učenja učenje na tuđim greškama. Stoga naučite nešto iz moje priče. Ne gubite živce zbog kakva neuspjeha. Ne zamjerajte drugima zbog nebitnih stvari. Čuvajte, ljubite, pazite i mazite svoje najbliskije. Njihovo postojanje je neprocjenjivo.

Oni će ostati zauvijek.

S ljubavlju,

M.

Obavijest

07 prosinac 2007

Poštovani čitatelji, prijatelji i blogeri, ovim putem obavještavam vas kako je kucnuo čas kada ovaj blog prelazi u drugu fazu svoga stanja, fazu mirovanja. Ovu odluku, naime, donio sam prije nekoliko mjeseci otkada i ne pišem redovito, stoga samim time potežem logičan potez kojim do daljneg paraliziram svoj blogerski rad. Uistinu mi je bilo izuzetno zadovoljstvo dijeliti s vama svoje najiskrenije mišljenje. Hvala i Carnetu koji je prepoznao tu iskrenost u mojim postovima, i tamo jednom prije godinu dana, nagradio me 2. mjestom na natječaju za najbolji blog Hrvatske. Isto tako zahvala ide i uredništvu blog.hr -a koji su mi u nekoliko navrata omogućili medijsku eksponiranost na službenim stranicama i time podigli ovaj blog na višu razinu.

Ipak, shvatio sam kako je moja misija trenutno završena, kako su mi apetiti zadovoljeni, a i ciljevi dosegnuti, samim time, zahvaljujem se na vašoj podršci tijekom ove dvije i pol godine koliko blog egzistira i izričem nadu u ponovni susret jednom kada ću ponovo osjetiti potrebu da se čuje moj glas.

U burnim sam životnim godinama, o leđa se prelamaju sve važne životne odluke i najiskrenije mi je žao što te detalje ne ću moći podijeliti upravo sa vama koji ste, iako malobrojni, rado svraćali k glorytothebrave-u i podržavali ga u radu i djelovanju.

Konačno, isprika svim onima koji su ovih mjeseci očekivali više od mene, no takvima poručujem: vratit ću se ! Jači, bolji i iskusniji. A do tada, do tih možebitno dalekih vremena, lijep pozdrav! Srdačan pozdrav do onih dana kada ću se vjerojatno osvrtat na svoju mladost u oblicima memoara, ali znajte, u ovome blogu ima još potencijala i ja ću ga nastojati maksimalno iskoristiti. Živjeli !

Kralj svih ( wimbledonskih ) kraljeva

08 srpanj 2007

Image Hosted by ImageShack.us

Roger u društvu bivšeg Jamesa Bonda

Suze koje naviru na oči, nevjerica koja ispunjava dušu i golemo zadovoljstvo, to je ono što se u mom tijelu već pet godina za redom ponavlja kada gledam finale svog omiljenog, nedosanjanog Wimbledona. Mnogi će reći da je to konačna potvrda, drugi će, poput uvijek skeptičnog Johna McEnroea odmahnuti i reći -tek ćemo vidjeti da li je najveći svih vremena-. No zamislite osobu koja iz godine u godinu živi za jedan san, za rekorde i svoj boravak, preotet od Borisa Beckera, ta osoba mora da je genijalac.

Roger Federer po peti je puta izvadio svoj čarobni štapić i začarao čitavi svijet svojom vanserijskom igrom na wimbledonskoj travi. Peti pehar u vitrini, ako se ne varam, to znači da će originalni pehar moći zadržati zauvijek u svojim vitrinama, što inače nije običaj. Igrači dobe utješnu kopiju s kojom su više nego zadovoljni, ali imati pehar s tolikom tradicijom golemo je zadovoljstvo.

Nekoć su to bili dvoboji Becker-Sampras ; Agassi-Sampras - danas je dvoboj Federer-Nadal taj koji para srca nebrojenih obožavatelja bijelog sporta. Ali jedno zauvijek ostaje sigurno, samo je jedan Santana, samo je jedan Borg, samo je jedan Sampras, no iznad svih je čarobnjak, perfekcionist, konformist, ultimativni pobjednik - Roger Federer.

Ne sjećam se kada mi je zadnji put srce toliko podrhtavalo za jednog sportaša koji nije Hrvat, kada sam bio toliko živčan i isfrustiran pri svakoj pogrešci kao da je moja vlastita, kada sam posljednji put nekome toliko želio uspjeh. Današnji triler u pet seta po mnogima je bila naznaka Federerova 'konačnog pada' u Wimbledonu, u petom setu. Ono što takvi zaboravljaju jest da kada si vladar nekog područja, onda u njemu nitko drugi nema što tražiti. Roger je naprosto svijet za sebe, prihvatili to mnogi ili ne.

Ako ću biti iskren, reći ću da sam pri Goranovu osvajanju Wimbledona zaplakao, istinski zaplakao ne vjerujući vlastitim očima kao ni Goran svojim. Za takve se momente živi, iako nisu vlastiti, vrlo su dragi i slatki kada znate da je uspjeh zaslužen mukotrpnim radom i doživotnim odricanjem.

I dok živimo u vremenima kada košarkaši redovito podcjenjuju hrvatski barjak, kada se domoljublje i danasve čast igranja pod hrvatskom zastavom ne cijeni, postoje hvala Bogu oni drugi koji dokazuju da nije uvijek tako. Kakvi su ljudi ovi prvi, a kakvi ovi drugi? Za prve ne želim komentirati, a za druge? E, pa takvi su poput Rogera Federera, ili u našim terminima njegov pandan u rukometnom sportu, Ivano Balić. Takvi su skromni borci i neumorni radnici, ponosni na svoj identitet, genijalni na terenu i izvan njega.

Otmjen, elegantan kakav Roger je, izišao je primiti u ruke svoj peti pehar pred wimbledonskom publikom. Izjavio je kako za uspjeh ponekan treba imati i sreće. Možda malo preskroman, dokazuje da ne podcjenjuje svoje protivnike. Ponekad se jednostavno sve treba poklopiti.

U već tradicionalnom bijelom sakou, diže u zrak pehar, dokazujući da je jedan od najveličanstvenijih članova All England Cluba ikad.

Dragi moji sportaši, ugledajte se u takve poput njega, jer to je kulminacija sporta, ono zbog čega mnogi žive i pate. Pitate se kako je primjerice Eduardo uspio? Odmah ćete znati što ga je vuklo da žrtvuje sve što ima, kada vam kažem da kao dijete nije imao ni kruh za jesti. To se dragi moji blogeri zove borba za egzistenciju.

Nekima nije sila igrati, pa makar u čast svoje domovine. No takvi ionako neće ostati zabilježeni u analima sporta...

30 lipanj 2007

Veliki pozdrav

Ovo bude jedan kratki post u kojem ću vas samo obavjestiti da zbog
tehničkih problema naš Marek nažalost neće biti prisutan jedno vrijeme.
Sve vas puno pozdravlja,i želi da uživate u ovim predivnim danima.
Javit će vam se čim bude imao priliku,tako da morate znati da vas nije
zaboravio.

Lijep pozdrav od Jelene.

Vas si govnen, kneže usrani !

19 svibanj 2007

Jeste li osjetili kada potrebu izraziti svoje negodovanje, antipatiju ili rivalitet prema nekoj osobi, bez korištenja fizičke sile? E pa Junije Palmotić je bio majstor u tome. I da vam samo demonstriram sa čime se sve nepoželjna ličnost neprijatelja može usporediti, donosim vam nekoliko početnih, no ujedno po izražaju i najimpresivnijih stihova iz Palmotićeve političko-filozofski isprovocirane porugljive poeme ' Gomnaide' . Uživite se u njegovim stihovima i zaželite barem na trenutak da su sve brige po strani !

Gomnaida

Govnušinu pripijevati
spravite se, pjesni moje !
Nećete se izmrljati
zasve er gnusno djelo to je,
čim svud siva zraka sunčani.
Vas si govnen, kneže usrani !

Govnene su riječi tvoje,
govnena su tvoja djela,
u nosu ti govna stoje,
govna su te odsvud splela,
u ustijeh djestro hrani.
Vas si govnen, kneže usrani !

Sve je tijelo tve govneno,
po svemu činu govnen ti si,
a u gaćah usmrđeno
mješte zvonca govno visi,
smrade iz repa istiskani !
Vas si govnen, kneže usrani !

Tako infame imaš pare,
rilica ti tako smrdi
kako župsko kao magare
mlade trave sito prdi,
kad goniti mas podrani.
Vas si govnen, kneže usrani !

Iz govnena fjata tvoga,
gdje ti kimci bradom vrve,
ustim, kako iz brljoga,
bljuješ žabe, rigaš crve.
Zatisnite nos, građani !
Vas si govnen, kneže usrani !

TITO, KOKI I BRIJUNI

06 svibanj 2007

Uistinu je teško u današnja se vremena kvalitetno akomodirati društvu i mladenačkim hirovima, a da time ne narušiš vlastiti ego i mišljenja. Sva sreća što sam čovjek koji ne podliježe okolini, niti na bilo koji način tome teži, dapače, sve što oduvijek želim biti, to već i jesam, JA !

Proteklih nekoliko tjedana prošlo je u putničkom ambijentu. Tek što dođem s puta kući, već se polako spremam za drugi. Nekako mi takav način života prija, prvenstveno zbog nezasitnosti velikim avanturama i radnim okruženjima.

Tako su protekla dva dana prošla krećući se na relaciji Zagreb-Poreč-Rabac-Pula-Zagreb . Dovoljno vam govori podatak da nam je prolom oblaka u petak poslijepodne znatno otežao put prema Rapcu, našoj privremenoj boravišnoj točki. Kiša se slijevala niz ulice stvarajući sitne slapove divne za oko, no muke po vozača kojemu je vožnja bila svojevrsni test koncentracije i snalažljivosti. Pogled izvan autobusa otkrivao nam je 100m dugu provaliju, pa je strepnja bila utoliko veća.

Iz izleta ću izdvojiti tek jučerašnji posjet Velikom Brijunu, sve prije toga nije vrijedno spomena. Sami zaključite čemu je većina težila iz noći s petka na subotu. Dobro, to je za mladost sasvim razumljivo, no kakva je svrha u propuštanju unaprijed plaćene večere kako bi se pripremilo za ''uzbudljivu'' noć usred ''megalomanskog'' Rapca. Wow !

Image Hosted by ImageShack.us
drug Tito

Kao što vidite iz slika, najveća atrakcija, ako ga takvim možemo nazvati, ipak je drug Tito, osoba i autoritet koji je Brijune učinio rezidencijom, ljetnikovcem i vjerojatno jedinim mjestom u RH čijim tlom je zakoračilo toliko zvijezda i predsjednika. Vraćamo se ponovno na pitanje 'mladosti'. Naime, uživajući u slikama Josipa Broza i njegovih mnogobrojnih prijatelja, malo sam se previše zanio, pa sam ostao jedini u grupi koji je tada još bio unutar dvorane, uz profesoricu i vodiča. No složit će se one: Neka malo i oni čekaju, nismo došli na Brijune uzalud ! '' Pa je tako mala grupica ljudi iznervirano-ushihoćena uskliknula vidjevši me kako izlazim sa izložbe. Ja kažem, patite ! :)

Image Hosted by ImageShack.us
Koki

Koki, vjerojatno najslavnija papigica naših područja nije bila toliko impresionirana masom. Tko i bi, kada oko stotinu ljudi bulji u tebe kao u izvanzemaljca, no on je ipak spasio slavu izustivši pokoju riječ kao : kako si, Koki, dobro sam, a pokojom akrobacijom zaradio i pljesak....Znamo svi kakav je Tito bio zaljubljenik u životinje, ali Koki ipak nadmašuje sve :)

Safari u malom vlakiću donio je okrijepu kako za tijelo tako i za oko. Zebre, svete krave, slonovi, konji, nojevi i mnoge druge životinje, samo su dio čari koje Brijuni nose u sebi kao nacionalni park.

Nažalost, gdje postoji glamur i prirodna ljepota, tamo postoje i ljudi koji tu ljepotu narušavaju svojim ekstravagantnim stilom života i idealima izvan naših dosega. Ogromna je površina, naime, jedno ogromno golf igralište. Pogledi bogatih prepuni arogancije i prepotencije, nisu ostavili predubok dojam na meni, jednostavno sam se odmaknuo od takvog okruženja.

Što reći, barem će i nešto pametno ostati u glavi od pregršt onih neslavnih poteza, no sve je to dio ljudskosti i života. Generacije se mijenjau, kao što se i vrijeme mijenja. S ovom kišom prošao je i jedan val mladih ljudi modernog doba, doba koje poprima karakter nedoba.

BOL+TUGA=SMRT ?

24 ožujak 2007

Jeste li se upitali kada što to znači umrijeti zbog tuge? Da li vjerujete uopće da je takva dijagnostika realna i moguća, i zašto? Mislim da su primjeri životinja upravo najprikladniji pokazatelj onog duhovnog faktora koji vas može dotući pa i do te mjere, da doživite smrt.

Nedavno sam čitao kako je negdje u Americi zbog posljedica tuge, boli i jada, preminuo dupin, žaleći i tugujući za svojom netom preminulom vlasnicom. Zapitao sam se, kolika je to moć prirode, božanski udio u svima nama? Kolika je to silina emocija koja može dovesti do toga da umrete upravo zbog tog duševnom pritiska, nemogućnosti suočavanja s gubitcima?

Shvatio sam da je ljubav ta, koja određuje sve. Određuje naše rođenje, određuje naš život, a određuje i našu smrt. Ona je razlog naših muka, naših jadi i zadovoljstva, beskrajne melankolije i sjećanja.

Drugi primjer također pokazuje kako gubitak voljene osobe može utjecati na vaš život. U zagrebačkom zoološkom vrtu preminuo je slon, nakon teške bolesti. Taj događaj povukao je za sobom i smrt drugog slona. Uzrok smrti- tuga !

Mada nisam upoznat sa medicinskim stajalištima u svezi s takvim događajima , ipak sam uvjeren da svi zapravo znamo koliku razornu snagu ima naše mentalno stanje, a koliko tek utječe na naše zdravlje. Što nam pokazuju takvi primjeri, osjećate li nešto kada čujete takvo što? Ja osjećam. Osjećam strah, strah od Boga koji je u sve nas utkao nešto nevidljivo, ali toliko značajno i neophodno.

Duša je eto, dokaz da postoji jedna viša veza, od one zemaljske. Sve će nam biti jasno - nakon smrti.

Kultura klađenja

21 veljača 2007

Prije nekoliko dana, na putu prema školi, vozim se javnim prijevozom i prisluškujem 'spiku' zagrebačke klinčadije, starosti cirka 10-11 godina. Silnom jačinom odzvanjao je autobusom taj kreštavi dječački glas, izričito naglašavajući riječ 'klađenje'.

Naime, grupica od nekoliko dječaka okupila se u stražnjem dijelu autobusa i burno raspravljala o najnovijim utakmicama i pristojećim koeficijentima. Manchester, Bayern, Lille...stručno su baratali nogometnim žargonom. Odjednom čujem : ' Kladio sam se na Manchester danas! ' - mrak mi je pao na oči. Nisam zapravo mogao vjerovati svojim ušima, ne znajući da li da zaplačem ili grohotom se nasmijem.

Kultura klađenja u nas, kao što vidite, dosegla je razmjere mlade pubertetske ili predpubertetske dobi. Sjećam se sebe u njihovoj dobi od kojih 11 godina i razmišljam kako tada zapravo nisam shvaćao pojam ' koeficijent' u kockarskom smislu, niti i u kom slučaju to povezivao sa kladionicama i klađenjem. Čini se da je ovaj narod zahvatila groznica igre na sreću. Što nam je drugo i preostalo u ovoj sveopćoj kataklizmi u kojoj rad više ne pali, gdje su ljudi očajni i traže nadu za boljim sutra. No začudio me prizor gdje jedan jedanaestogodišnjak s ponosom ističe svoje kladioničarske manire, ne shvaćajući da sebe uvaljuje u sve veću gabulu, što psihičku što novčanu. Pitam se, uostalome, kakve su to kladionice u kojima se djeci dozvoljava klađenje? Tipičan primjer za prosperitetno društvo željno što veće zarade.

Štošta toga je u današnjem svijetu čudno, ne sama pojava djece u kladionicama, ima tu još ovisnosti takvog tipa, na koje treba pripaziti, no klađenje je domena za sebe. Taj spomenuti dječak ili će zaraditi silne novce na klađenju ili će završiti u mraku ovisnosti, ništa gorem od onog u kojem vlada droga. Posljedice za psihu su nezaobilazne i vrlo vjerojatne.

Pripazimo da u takav svijet kladioničarskih ovisnosti ne uđu oni najmlađi, jer je to daleko od prave sreće, sreće koja je dostižna i na drugačiji način.

DUHOVNA OBNOVA

06 siječanj 2007

Image Hosted by ImageShack.us

Pošto polagano napuštamo eruptivnu zonu božićnog i blagdanskog raspoloženja, smatram kako je besmisleno upravo sada nakon gotovo mjesec dana ne pisanja postova, zaželiti svu sreću za tekuću godinu. No na sreću, vjerujem da svi oni istinski prijatelji koji me poznaju i cijene, znaju kako im ionako želim samo najbolje, ma kad to bilo i u kojoj mjeri.

Poprilično dugo sam oklijevao sa današnjom temom, koja je takoreć meni idilična, gotovo preslika mene samoga, u izbezumljenom traganju za rješenjima na koja materijalni svijet i život nemaju odgovora. Ma koliko se trudili da sve ovozemaljsko shvatimo logičnim slijedom događaja, igrom slučaja ili puke sreće, ne možemo zaobići ponekad misli, koje su vezane za ono istinsko i pravo, izvanmaterijsko i nedohvatljivo za naša ovozemaljka poimanja.

Kamenita vrata kao takva, u posljednjim nekoliko godina moja su utjeha i nada u spasenje i nadasve pomoć koja mi je kroz čitav sadašnji period života prijeko potrebna. Ono što zamišljam tek hipotetski, pokušavam pretvoriti u pravilan niz gdje mi Majčina pomoć ima presudnu i krucijalnu ulogu. Ne tako davno, prije jedno desetljeće i nešto više, za mene se dogodio presudan događaj, raskrižje mog daljneg života i razmišljanja o budućnosti i smislu života. Prolaznost života uvijek je prisutna u našim glavama, nikada jače nego što je to upravo sada.

Ono što sam shvatio jest da nikada nismo sami, ma kroz što prolazili. Utoliko mi Kamenita vrata, Majka Božja i sitni Isus pružaju utjehu i nadu da je sve izvedivo, samo kada vjerujemo. Ja dakle vjerujem, sasvim pouzdano i čvrsto, da to blaženo mjesto sadrži tolike impulse energije koji nadilaze potrebu svakog čovjeka. I ako ste ikada bili jedna od osoba koja je nešto istinski priželjela, vjerujući u pomoć sa visine, zna da se ta želja u neku ruku ispunila ili će biti ispunjena. Griješimo kada doslovnu želju ne dobijemo ispunjenu, ali dragi blogeri, dođe ona u obliku kakvom se vi niste nadali, pa čak i u boljoj verziji.

Kroz moj životni put upravo me nosi ta vjera, vjera koja mi je mnogo puta ustupila u trenucima kada nisam vjerovao u sebe i vlastiti ego. No zato ta duhovna obnova koju nose Kamenita vrata, je u neusporedivoj prednosti naspram svim ostalih oblika pomoći, prošećite barem jednom onuda, pa ćete osjetiti tu bliskost, ako je naravno želite osjetiti.

Ne zaboravite da sve vi ti koji donosite odluke o svom životu, koji krojite svoju sudbinu i razvijate ju svakodnevno. Ne dopustite da negativni utjecaj nadvlada vaše osobne zamisli i principe. Ostanite dosljedni sami sebi, i vjerujte u svoj uspjeh. On će doći, ako se usudite primiti pomoć koja je namjenjena vama.

PRAKTIČNOST JEZIČNIH SAVJETNIKA

10 prosinac 2006

Image Hosted by ImageShack.us

U današnjem društvu, u kojem je nadasve teško razaznati pravo od krivog, dobro od lošeg ili pak istinu od laži, također dolazi do nezaobilazne žargonizacije, kao produkta sustavnog provođenja mjera modernizacije. Način na koji se u medijima propagiraju moderni izrazi, potiskujući autentične hrvatske tvorevine, spomenute zadiru u osjetnu krizu u kojoj se zahvaljujući promodernističkim nastojanjima, poistovjećuju sa arhaizmima. Netko će reći da je ovakav proces prirodan i opravdan s obzirom na sve utjecajniju amerikanizaciju koja je neizbježna, no jedna žena se time neće složiti.

Maja Marija Matković, dugogodišnja lektorica i urednica najčitanijih hrvatskih novina Večernjeg lista, piše kako sama kaže ,, prijeko potreban priručnik učenicima, studentima, nastavnicima, novinarima i lektorima te svima koji se žele izraziti lijepim hrvatskim jezikom''. Najjače svakako odzvanjaju posljednje riječi. Kako rekoh, bauk današnjem modernom novinaru koji se rađe oslanja na frazeologiju zapadnog svijeta, lijep i bogat hrvatski rječnik malo znači. Pogreške koje im se tada događaju, plod su i sveopćeg prihvaćanja nepravilnog i krivo protumačenog izražavanja. Maja Matković nam donosi osnove koje bi svatko zapravo trebao imati usvojene, ali ih rijetko tko ima. Kako se i njoj u bogatoj karijeri događalo da je ostajala bez riječi kada bi je suradnici upitali za savjet pri pisanju pojedinih izraza jer jednostavno nije pronalazila pravi odgovor, daje nam jasno do znanja kako se hrvatski jezik uči iz dana u dan, te da nitko njime u stopostotnoj maniri, ne može vladati.

Jezični savjetnik koji je izdala ove godine, podijeljen je u 3 dijela gdje se u prvom iznose pravopisne i gramatičke nedoumice, zatim hrvatskoengleski jezik i česte nepravilnosti u jeziku, ukratko. Ono u čemu se danas učestalo griješi, prvenstveno su kratice na koje nailazimo sa svih strana, no vjerovali ili ne, i u tiskovinama se treba pridržavati bontona i pratiti neka sveopća pravila lijepog i sadržajnog pisanja. Kratice poput msgr., vlč., dr., mr., prof., fr. obavezno se pišu sa točkom, no kardinalne greške pri pisanju mjernih jedinica s točkom, i danas se nastavljaju. Cm, dag, ml, s, t, mm pravilni je niz za razliku od onoga sa točkama. Pri pisanju skraćenica ustanova ili organizacija, valja uvijek na početku staviti puni naziv kako ne bi došlo do zabuna. Deklinacija imenica ženskog roda poput INA-e ne glasi INE, INOM već INA-e, INA-om. Pisanje riječi sa ije/je/e daljnji su problem koji se lako može riješiti ako se poštuju određena gramatička pravila. Također, u suvremenom svijetu prisutna je i manijakalna uporaba velikih slova. Opće imenice se pišu velikim slovima poput onih u engleskom jeziku, što je loš primjer. U slučajevima kada pak pišemo o stranim mjestima, rađe ćemo zadržati izvorni grafemski izraz, nego li onaj fonološki, izbjegavajući moguću zbrku. Zbog toga ćemo reći Haaški sud, a ne Haški. One greške koje ostaju gotovo neopažene, često su vezane uz prijedloge s/sa . Zapamtimo da se ispred riječi koje počinju sa s, z, š, ž, i suglasničkim skupinama ps, pč i ks piše prijedlog sa. Kamo idete? Kuda idete? Gdje idete? Što je pravilno? Ta vjerojatno najčešća greška u kolokvijalnom govoru, bezopasna je, no krivo zvuči. Gdje znači na kojem mjestu se nešto nalazi, kamo u koje mjesto se kreće, a kuda kojim pravcem se kreće. Aktualno pitanje pak pri ulasku u gostionicu jest, kako ćete naručiti ono pjenušavo alkoholno piće. ,,Pivo, molim!'' –reći ćete, naime riječ pivo vrlo je stara slavenska riječ, pripadnica malobrojne skupine onih riječi na-ivo. Dakle nije piva, već pivo.

Ako je namjera gospođe Matković bila da u neusiljenom tonu i
razumljivim jezikom pučanstvu prenese svoja svakidašnja iskustva sa istaknutim nepravilnostima, onda ju je uspješno ostvarila. Kako drugačije pripraviti sve one kojima je u interesu pravilno i tečno pričati hrvatski jezik, ako ne kroz praksu. Jednostavno i lako pamtljivo, ako niste biflerski tip. No ako ste kloni usavršavanju, ovim savjetnikom dobit ćete potrebno usavršavanje. Ako pak ne želite izostaviti ljepotu hrvatskog jezika, pripazite da ne zapostavite glagolski prilog sadašnji, koji neopravdano biva izostavljen i zamijenjen glagolskih prilogom prošlim. Razloga za takvo što, ponovo nema, ali što činiti protiv sve učestalijeg izobličavanja pravilnog književnog, kada jasnih crta zapravo nema. Vrijeme je blagdaskih ugođanja, a sa njima nam stižu i dragi Djed Mraz i Djed Božićnjak. Vjerojatno uz ovakav trend, za nekoliko godina za Božić više nećemo slaviti Rođenje Isusovo, već trijumfalni dolazak marketinškog junaka Djeda Mraza sa svojim poklončićima i dugom gustom bradurinom. Naprosto je zadivljujuće kako reklamne izmišljotine mogu poprimiti svojstva svetaca, ali pošto kod svih u svijetu poprimaju neko značenje, nismo niti mi iznimke među njima, mada uvijek postoje oni koji su za ukidanje dotičnih.

Kako je prisutna težnja za što većom amerikanizacijom i uporabom anglicizama u hrvatskom jeziku, postajemo stranci unutar vlastitog jezika i pribavljamo izraze koji će estetski zvučati privlačnije. Fast food hrana umjesto brzogriz ili jela s nogu, favourite brojevi umjesto najmiliji brojevi, tek su neke od preinaka u cilju pojednostavljivanja jezika. Treba biti svjestan da je jedini način kako održati autohtonost hrvatskoga jezika, u što izvornijim frazama i riječima. U suprotnome ćemo postati robovi nametljive okoline i njezinih upadljivih, besmislenih i krivih rješenja.



UPDATE:
ZAHVALJUJEM CARNETU ZA PREPOZNAVANJE POTENCIJALA MOGA BLOGA I NAGRAĐIVANJA NA WEBFESTIVALU 2006. ZAHVALJUJEM OD SRCA!

ŠTRAJK SE NASTAVLJA

24 studeni 2006

Emisija Otvorenu u kasnim jučerašnjim satima, donjela je neke konačne stavove i misli koje ćemo susretati sljedećih nekoliko dana. Moguće prepreke u sporazumu između Vlade i Sindikata obrazovanja upravo je dotični sindikat koji je spreman, kako kažu, na štrajk do Božića, što je defakto apsurd!

Najveći se problem nameće u pitanju nastave, koje već tri dana nema u većini hrvatskih srednjih škola. Kao iznimke tu su privatne škole i one pod okriljem Vatikana ili Crkve. Mislim da bi u slučaju njihova štrajka, sve otišlo k vragu, naime, takve škole nemaju prava za štrajk, ali vjerujem da bi štrajkali kad bi mogli i smjeli.

Oni malo pametniji i odgovorniji đaci s razlogom su zabrinuti. Izostali su već 21 sat iz škole, gradivo koje je trebalo biti obrađeno nagomilava se, a što je najgore, nikoga to ne zanima. Na kraju ispada da će učenici morati ispaštati za profesorske srdžbe i nerad. U cijeloj toj priči, najmanje se gleda upravo na učenike. A što će se desiti kad prosvjetari kad tad iziđu iz štrajka nezadovoljstva? Nadoknađivanje sati i nove muke pred vratima, samo zbog njihovih indignacija.

Dakako, opravdavam i držim do ovog štrajka jer se u potpunosti slažem da je jedno plemenito i krucijalno zanimanje kao što je profesorsko, zanemareno i premalo izraženo u našem društvu. S time i plaće su užasno male što apsolutno ne odgovara onome što standard nalaže. No nedopustivo je, da ti ljudi koji drže do toga na nauče današnju mladež nečemu, da naprave iz njih obrazovane ljude sa budućnošću, upravo njima otežavaju život svojim nezadovoljstvom, a da toga nisu niti svjesni.

Moja trenutno najveća želja i životni prioritet jeste završiti za profesora i zaposlit se u gimnaziji u kojoj je taj san i započeo. Vjerujte mi, preelitan je i nadasve častan taj posao, da bi mi na prvome mjestu stajala plaća. Zar je ona uopće svrha tog zanimanja?

SVI PUTEVI VODE U AVELLINO

28 listopad 2006

U jedinstveno opuštenom ambijentu, toga dana 6.10. uputili smo se kao sitna grupica entuzijasta sa našom mentoricom na put koji će obuhvatiti 9 dana pustolovina, nepoznanica, novih poznanstava i svađi s ciljem da naše jedinstveno iskustvo razmjene učenika što bolje uobličimo.
Kao što sam rekao, riječ je o iskustvu sa kojim se rijetko tko može podičiti, prvenstveno jer je premalo onakvih škola koje takve projekte podupiru i materijalno financiraju. Sa zadovoljstvom mogu ustvrditi kako smo mi jedni od rijetkih koji smo imali priliku za takvo što i vjerujte, mnogo je onim iz naše sitne grupice koji bi ponovno pošli putevima DSD-a (njemačka jezična diploma) i razmjenjivali iskustva sa europskim susjedima. Konkretno, mi smo se zaputili u jedno mjestašce nedaleko Napulja, Avellino, no krenimo jednim kronološkim redom, kako biste si bolje predočili to iskustvo.

Već uobičajeni problemi na slovenskim granicama nisu ni nas zaobišli, na sreću, nismo pretjerano dugo čekali no odnekud se odjednom iza nas pojavio autobus hrvatske nogometne reprezentacije. Dečki valjda, zaneseni slavom, nisu ni primjetili našu gestikulaciju. Ta duga noć punog mjeseca vodila nas je prvo u Rim gdje bismo se našli sa lektoricom njemačkog jezika u Rimu i koja bi nam u tih par sati pokazala najvažnije znamenitosti grada. No vjerujte mi, nemojte nikada ići u Rim na dan, dva jer će vam se to pretvoriti u mučenje a ne užitak. Što vidjeti u tih 4 sata? Meni najvažnije, Panteon, hram bogova kraj kojeg mi je srce kucalo na 180 definitivno je bio vrhunac toga dana. San se pretvorio u realnost i mogli smo mirne duše nastaviti dalje. No nešto što nam je opčenito zapelo za oči tijekom tih 9 dana je sveopća kriza komunalnih radnika koji štrajkaju, nadasve u Avellinu. No grad poput Rima pretvara se sve više u smetlište (kao što vidite po slici) a grad naseljava sve veći broj crnaca i Roma sa nadom da zarade. Nakon što smo vidjeli grandiozne građevine poput Koloseuma, Trajana ili Tita, krenuli smo na daljnja 3 sata puta do konačne destinacije Avellina. Tamo su nas srdačno dočekale zamjenske obitelji, no mi kao kolektiv samo smo se nadali da ne dospijemo u obitelj momka u lila majci, smiješna situacija. Uvjereni da Talijani nisu niti dobri govornici engleskog niti njemačkog, već prvu noć uputili smo se u avanturu nočnog života grada, bez znanja naše profesorice. Vjerujte, ne bismo mnogo propustili niti da nismo izišli van tu subotu.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Nezanimljiva nedjelja započela je uobičajenim talijanskim doručkom koji je čista monotonija i bijeda. Koji keksić i mora se priznat, odlična kava, jedine su poslastice jutarnjih sati. Da čak Avellino ima uspinjaču uvjerili smo se krenuvši na najviše brdo, visine kao Sljeme. Predivan pogled sa Montevergina nije izostao. Obilaskom grada i daljnjim uvjeravanjem da je ovaj grad deponij smeća, njemačko društvo u Avellinu nam je u večernjim satima priredilo zabavu dobrodošlice. Zamalo da smo zakasnili, što bi bio loš predznak za sljedeće dane, šizio sam iz minute u minutu sve dok nismo dospjeli tamo gdje smo trebali. Razlog je bila košarkaška utakmica na kojoj smo bili. Simpatično druženje uz koju lazanju i sok, dobro nam je došlo.

Ponedjeljak je, što znači prvi dan u školi! Međusobni cilj da napravimo projekt koji će obuhvatiti znamenitosti Zagreba i Avellina prerastao je u jednostrani jer pretjeranu angažiranost Talijana nismo mogli ni očekivati. Apsolutni šok tog posljepodneva priređen nam je na način da smo pretrčali cijeli grad natjecajući se. Bili smo mrtvi umorni ali sa osmijehom od uha do uha jer nam je nakon tolike zabave bilo svejedno dali smo umorni ili ne. Glavno da moju grupu lokalni svećenik nije izbacio iz crkve, dok drugu je. Hehe, žao mi je!

Stigao je i najopasniji dan, formalno. Krenuli smo na put za Napulj. Ja bez mobitela i fotića zbog sigurnosnih razloga, što se uspostavilo glupošću. Trebali smo se pripaziti krađa. Jeste, krađa je bilo, ali kakvih? :D U podzemnim katakombama upoznao sam susretljive Kanađane koji su valjda odlučili svoj godišnji provesti u Napulju. Na sreću svih, ponovno smo se našli sa najsimpatičnijom osobom u Italiji ,našom rimskom lektoricom. Večernjim satima i povratkom u Avellino odigrali smo par rundi bowlinga i biljara. Jedina bojazan nam je bila kako se ponovno prilagoditi prometu u Zagrebu. Naime, već smo se navikli prelaziti cestu gdje god nam se prohtije bez da vam netko trubi. Uobičajena scena u Italiji.

Sada nakon što smo se malo bolje upoznali sa talijanskim učenicima, mogli smo bolje surađivati oko projekta, pa je odmah bilo i lakše. Neke nedoumice i konflikti do kojih je došlo brzo su se raščistili pa smo se uvjerili da su Talijani zapravo vrlo simpatični i prijateljski raspoloženi. I dalje smo radili i radili, mada uvijek s pogledom na posljepodne jer je to odmah značilo=izlet. Ovaj put krenuli smo u Benevent, najdivniji grad koji smo vidjeti tih dana. Trajanov luk jedan je od poslastica (na slici) pošto je Benevet nekoć bio pod upravom toga slavnog cara iz doba Antonina. Čistoća i mirnoća grada nas je zadivila. Jednom kolegi čak je bio i ponuđen smještaj ukoliko bi se jednog dana vratio u Benevent. Zaista velikodušno.

Image Hosted by ImageShack.us

Novi planinarski izlet uslijedio je u četvrtak kad smo cijeli dan proveli u Pompejima i na Vezuvu, obližnjem vulkanu. Prvo smo se popeli na Vezuv i promatrali krater sa milimetarske blizine (na slici) i pokušavali se malo zabaviti ispitujući ljude na boratov način, gdje je Vezuv? To je izazvalo histeričan smijeh kod dotičnog turista, pa smo naglasili da smo iz Kazahstana,lol. Svi dani snimljeni su naravno na kazeti kamere koja je non-stop bila uz nas. Niti ovdje nismo očekivali povoljne cijene suvenira. Kao i dosad, zaprepastile bi nas astronomske cijene. Pobjednik je definitivno Napulj gdje smo za limenku 0,3 l izdvojiti 4 eura. U pompejima smo postali varalice. Pretvarajući se da smo učenici iz Njemačke, uspjeli smo dobiti besplatne ulaznice za arhitekturno područje Pompeja kroz koji nas je vodio vodič. Od zakamenjenih ljudi do erotskih freski i trkačih staza (na slici) uvjerili smo se i u mogućnosti cjenkanja. Nadolazeći dan ponudit će svima nama najemotivnije trenutke, najganutljivije i najradosnije, također.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Jutarnji sati bili su rezervirani za daljni rad na projektu koji se bližio kraju, no poslije toga krenuli smo gradonačeniku Avellina koji nas je srdačno primio u vijeće grada. Nakon kratkog govora, bacili smo se na poslastice i krenuli izvan zgrade. Prvotno misleći da je riječ o šali, morali smo se pomiriti sa činjenicom da Avellino ima velike probleme. Ispred ulaza u vijeće, grupa nezadovoljnika je iskipala gomilu smeća. Nadamo se da će se problem komunalija ubrzo riješit. Da smo u gradu bili promatrani kao elita uvjerili smo se i nakon obilaska historijski važnih mjesta i prostorija u koje ni sami građani avellina nemaju pravo ulaza. Primjerice, vidjeli smo krevet na kojem je nekoć spavao sin Napoleona Bonapartea. I ono čemu smo se mi momci najviše veselili, okršaju naše nogometne momčadi i Talijana ponudila nam je zabavu u 70 minuta ludila. Pobijedili smo 12:3 i deklasirali modno osvještene Talijane! :)

Generalni osvrt: Ovih nekoliko dana izbivanja iz doma definitivno se isplatilo.Vidjeli smo neke stvari koje više nikada nećemo imati priliku vidjeti, a neki su se na žalost ili sreću i zaljubili. Zašto kažem na žalost? Jer cijela ta situacija ne dozvoljava nikakvu ozbiljnu vezu,to su tisuće kilometara udaljenosti. Najzad, predivna oproštajka koju su nam priredili Talijani i zajedno sa nama otpjevali Serbus Zagreb dirnula nas je i potakla želju da ostanemo. Nažalost, već u ponoć smo se morali oprostiti od drugova, zahvalivši im što su nas tako velikodušno ugostili i sa željom da će se i njima za par mjeseci svidjeti u našoj metropoli.

A što sada? Vratili smo se na normalu, treba nadoknađivati gradivo.No to je najmanji problem kada znate da je sve ovo imalo svrhu.Iskustvom te vrste, rijetko što se može mjeriti!

PRAVAC ITALIJA...

05 listopad 2006

Cijenjeni blogeri, prijatelji, koristim ovu priliku da vas obavjestim kako sutra navečer odlazim na dalek put u jedno južno talijansko mjesto gdje ću provesti 9 dana na razmjeni učenika.Očekivanja su velika i nadam se da neće biti razočaravajuće po mene, no oko druge nedjelje možete očekivati izvještaj popračen sa foto-galerijom iz pregršt mjesta diljem Italije.Budite živi i zdravi i čujemo se za 9 dana!

Uz lijep pozdrav!

p.s. ispričavam se na kratkoći posta, no urazumite moju konfuznost i zauzetost trenutno...

TRAGIKOMIČNO!

24 rujan 2006

Poštovani blogeri, suočen sam sa strašno važnom odlukom u životu i preostaje mi još današnji dan da donesem konačnu odluku nego li ću se sutradan izjasniti pred nadležnom osobom.

Naime, prije nekoliko dana sam dobio ponudu za odlazak na devetodnevni put u središnju Italiju sa svojom školskom formacijom koju ne bih želio specificirati. Zamislite si to kao razmjenu učenika u kojoj biste prenoćili kod sasvim nepoznate obitelji.

S razlogom sam skeptičan i teško mi je donjeti odluku. Štoviše, činjenica da bi sve to bilo gotovo besplatno pošto su se škola i grad Zagreb pobrinuli za financije, odluku mi čini još težom. No, ne sjećam se kada sam zadnji put izbivao iz domovine 9 dana. Otkako sam na ovoj mentalnoj razini, nisam, tako da bi to bilo novo životno iskustvo. Ne znam kako bih se suočio sa time da 6 dana ne bih pohađao nastavu, viđao obitelj, prijatelje, i grad Zagreb. Totalno nenaviknuta slika.

Istovremeno sa tim terminom, razred kao cjelina planira put u Veronu, Veneciju i Gardaland! Propustiti Veneciju koju oduvijek želim vidjeti, bio bi smrtni grijeh. S druge strane Rim i Napulj zvuče neodoljivo i bombastično.

Da budem iskren, još uvijek ne znam za što ću se opredijelit, ali znam da će odluka biti u zadnji tren i sasvim slučajna i spontana, kao što je uvijek kod mene. Prijatelji do kojih mi je najviše stalo, uglavnom mi sugeriraju da krenem na taj dugi put, ali i da slušam unutarnji glas. Mislim da će njihova riječ na koncu biti odlučujući faktor.

Da li vam je poznat osjećaj kada nekamo ne odete i kasnije doživotno žalite za tim propustom? Ja to ne želim osjetiti, ali ne znam da li sam spreman progutati ovako velik zalogaj!

Sve mi ovo poprima osobine tragikomike!

FILOZOFIJA BESPLATNIH UDŽBENIKA

15 rujan 2006

Image Hosted by ImageShack.us


Ne želeći se uopće miješati u političku stranu cijele priče, spomenut ću onu činjeničnu stvar iznešenu na susretu dvojice 'radikala' od početka HDZ-ova mandata.Jedan od dvojice, Ivo sanader, bezglavo se upušta u europske integracije, drugi pak mijenja školstvo iz korijena, oslanjajući se pritom na primjere iz 'Europe'.

Ta gospoda međutim zaboravljaju da Hrvatska nije ta 'Europa' i da Hrvatska nije europska velesila, gledajući specifična polja.No čelno rukovodstvo predvođeno snažnim likom Ive Sanadera i djelom Dragana Primorca vuče ključne poteze u pridobivanju što većeg broja kolektiva, prije svega ženskog dijela populacije.

Čitamo naime ovih dana o besplatnim knjigama za sve đake koji pogađaju obaveznu osnovnu i od sljedeće godine obaveznu srednju školu.Filozofija je : 'Zašto bi roditelji plačali knjige djeci, ako je školstvo obavezno i nema izbora '. Podupirujem tu izjavu koja je precizno i jasno izrečena, ali ponovo ostaju zakinuti oni koji koji ne spadaju u te navedene okvire.Uzmimo za primjer nas gimnazijalce.

Svima je više nego jasno da kada upisujete gimnaziju, ne postoji niti jedna druga opcija osim daljnjeg tj. fakultetskog školovanja.Dodatni trošak, naravno!No kako lijepo rekoše : 'Zašto plačati nešto što se mora ' u nas se čini sličnim.Upisani smo u škole koje nisu obavezne, no koje zahtjevaju daljnje,višlje školovanje, pa dobivamo oksimorom neobaveznog obvezivanja.

I uopće, problem knjiga na daleko je poznat.Roditelji nemaju dovoljno novaca za cjelokupni pribor, podižu se krediti.Izdavačke kuće pak debelo kasne sa isporukom ili tiskom izdanja što dodatno otežava nabavku materijala.Neke pak knjige stižu u toliko malom broju da je ta naprosto apsurdna!

Ako već težimo ravnopravnosti i olakšavanju materijalne strane školovanja, pobrinimo se barem da svega ima onoliko koliko je potrebno, da uvjeti za rad budu ravnopravni i da pravo na znanje nikome ne bude uskraćeno.

Ne želim se miješati u političku formulaciju ovog pitanja jer nisam kompetentan za to, ali osiguravanjem školskih knjiga svih školarcima od sljedeće godine, pokušava se ujedno podići i fertilitet. Poznato je da smo u dubokoj krizi prirodnog prirasta, objašnjivog na razne načine, no ne treba uvijek gledat kako bi kolektiv imao korist ili Sanader od jednog podatka kojeg će cijeniti u Europi, nego treba gledat i pojedince kojima maksimalno mora biti osiguran materijal za rad koji je neophodan za daljnji tijek života.

Jer znamo, znanje je moć, dragi školarci!

HVALA TI ANDRE!

03 rujan 2006

Image Hosted by ImageShack.us


I taj čas je, na žalost svih tenisomana kucnuo! Suze su mi se povile niz obraz kada sam ugledao taj tugaljivi i nezaboravni pogled u očima Andrea Agassija u svojem posljednjem profesionalnom meču karijere.Osjećalo se u zraku da je došao kraj svim čarolijama u koje nas je upravo taj teniski majstor uvalio.Neki su se čak ponadali da može dosegnuti uspjeh pa možda čak i drugog najboljeg tenisača svih vremena, Petea Samprasa, koji je upravo opraštajući se na svom domaćem terenu Flushing Madowsa taj turnir i osvojio.Takvo čudo, nažalost je izostalo, teniski svijet ostao je uskraćen za još jednu živu legendu.

Andreu su 36 godine, godine kojima bi rijetko koji sportaš nastavio svoju karijeru, uglavnom su to sami počeci tridesetih kada organizam kaže 'stop'.Andre je taj moment osjetio tek u 36. godini.Sa nepunih 16 godina igrao je svoj prvi Us open, 20 godina poslije živi život heroja i oprašta se na dotičnom turniru.Bajkovit kraj jedne fantastične i nadljudske karijere, u mnogo čemu prepune amplituda, skokova i padova.

Podaci su naprosto zapaljujući.60 turnirskih pobjeda, 30 finala, 8 Grand Slamova, više od 1100 odigranih mečeva, 3 finala Davis cupa i zlato iz Atlante.Zapitate se može li bolje, ali ne vjerujete da može.

Mnogi će ga pamtiti po ekscesima i novitetima koje je uveo u svijet teniskog blještavila.Duga bujna kosa, rinčice, punkerski stil, pregršt atraktivnih žena, droga-slika je ranih devedesetih.Danas je Andre elegantan gentleman, oženjen, ponosan otac i smireni nepretjerano visoki, skromni veteran zaokupljen čelavošću.Slika se drastično promijenila od samih početaka do kraja.Kao što rekoh, život prepun amplituda.Iskustvo ga je vjerojatno poučilo pa se tako i u maniri obiteljskog čovjeka i preobrazio.Supruga Steffi mu je tu velika potpora.

Što se tiče njegova kreativna duha u teniskom smislu, svi će ga vjerojatno pamtiti po njegovom slavnom razmatanju svježih reketa kada bi reputacijom najvećih, foliju dao skinuti skupljačima lopti.Nezamjenjivo!Isto tako, on je taj koji je prvi stavio običnu gumicu na reket kao otklonjač vibracije.Isto tako, danas slavni potezi kao forehand iz voleja, njegova su invencija.I kao šlag na kraju na kraju svakog meča, autentično klanjanje publici na sve četiri strane svijeta.

I nakon još jednog ciklusa u životu Andrea Agassija, danas je nakon poraza od Benjamina Beckera drhtava glasa rekao: 'nakon 21 godine što sam s vama, vi ste ti koji ste me uvijek nosili.Neću vam to nikada zaboraviti, spadate u moju galeriju!' Cijeli središnji teren je zapljeskao, kao što je i pljeskao prethodna dva meča koja su se igrala defakto pred stojećom publikom koja bi lavovskim intenzitetom bodrila svog miljenika, svog Andrea.

I nakon cjelokupne zbrke i rasula, Andre će ostati smiren, ponizan i zahvalan.Kao što je bio svo ovo vrijeme!


P.S. SVIM ŠKOLARCIMA ŽELIM USPJEŠAN POČETAK NOVE ŠKOLSKE GODINE!

UMRO GEORGE W. BUSH!!!

29 kolovoz 2006

Šokirani ste? Ne shvaćate? Veliki ste obožavatelj Busha? Mrzite ga iz dna duše i jedva ste čekali ovaj dan? Smirite se, riječ je o običnoj novinarskoj varci!Naime, današnja tema bit će svima nama poznati, tabloidi!

Susrećemo se sa njima svakodnevno.Otvorimo dnevne novine i u prvi mah ostajemo šokirani priloženom viješću, da bi se ubrzo smirili shvativši da je riječ o sasvim uobičajenoj prenapuhanoj priči fiktivna sadržaja.No koliko god to bezazleno zvučalo, mnogo je onih koji nakon što pročitaju sam naslov članka, feljtona, umetka ili sl. niti ne pokušavaju dalje čitati, uvjereni da su opskrbljeni pouzdanom informacijom.Vidite, ovim naslovom gore htio sam vam skrenuti pažnju koliku zbrku mogu stvoriti tri isprazne riječi začinjene ničim drugim do li fantazijom i laži!

Prije koja dva tjedna čitam u novinama senzacionalnu vijest na naslovnici dnevnog lista kojeg ću ostaviti neimenovanim, kako Milan Bandić nudi milijun kuna Ćiri Blaževiću ukoliko demolira Hajduk usred Splita, u nogometnom smislu.Budimo iskreni, mnogi su povjerovali toj priči ogorčeni kako gospodin Bandić razbacuje novac ,no velikoj većini nije zapeo za oko milimetarski tekstić pored onog udarnog, kako Bandić nikad u životu to nije rekao u tom smislu i da Ćiro neće ništa dobiti.

Svrha tabloida i je da se privuku čitatelji, da se dotičnima nabije na nos nešto izrazito skandalozno i senzacionalno zbog čega bi bili spremni išćupati novac iz džepa.Pritom se iz nas rade budale!Zavarava, ismijava i blati se masa!

Nikada nisam bio pobornik senzacionalističkog načina izvještavanja i pisanja.Mnogi će reći da je takav način najunosniji no bome ne donosi slavu.Što ljudi mogu misliti o novinarima koji u nedostatku tema i inspiracije posežu u svog 'Harry Pottera' u glavi i u djeliću sekunde stvore bajku dostojnu i velikom Andersenu? Slavni u mojim očima na takav način postati neće, a niti bolji novinari.

Kome na kraju vjerovati, tko je najpouzdaniji? Po mnogima je to televizija, sa čime se slažem, naime nikome na televiziji nije u interesu da se ljudima prodaje magla, na koncu, nisu ni ljudi glupi.Pri tolikom medijskom bogatstvu od silnih informacija zaboli i glava.Samo, što je bajka a što istina? Procjenite sami, ali jedno je sigurno, Bush mlađi je živ! ;(


P.S. ZBOG SIGURNOSNIH RAZLOGA IZVJEŠTAJ O ZEMUNIKU OSTATI ĆE NEOBJAVLJEN. PRIMITE MOJU ISPRIKU!

A POSTERIORI

20 kolovoz 2006

Image Hosted by ImageShack.us

pogled na otok Ugljan

Poučen iskustvom iz prijašnjih godina u vrevi zadarskog turističkog kruga, jučer predvečer uputio sam se na put nazad u rodni Zagreb, iako se i u samome Zadru osjećam kao da sam na domaćem terenu.Nakon toliko godina i kilometara prijeđenih na zadarskom asfaltu, znatiželja očekivano splasne jer ono što bi pobudilo nečiju znatiželju, već je odavno istraženo.No kao što velika većina vas zna kako neočekivanosti i neugodnosti dolaze iznenada, isto tako sreća i uzbuđenje,valja bit na oprezu.Nisam ni sam znao što će me očekivati ovoga ljeta.Proširena industrijska zona? Vjerojatno! Nove atrakcije i kulturna zbivanja? Manje vjerojatno! Na kraju se to ispostavilo i točnim.Nisam siguran, ali dao bih ruku u vatru za tvrdnju da je Zadar u proteklih par godina nakupio više trgovačkih centara nego Zagreb.Zvuči logično za grad koji je središnja turistička destinacija sa nekoliko stotina tisuća stanovnika po ljeti.No zato nedostaje inicijativa koja bi pokretala projekte za boljitak turističke sezone.Premalo je parkirnih mjesta, premalo zabavnog sadržaja, premalo interesa.Gradska riva koja je na jednom od okolnih plakata oslovljena kao 'najljepša riva na svijetu' ne nudi ništa doli same morske orgulje.Mjesta za zabavu manjka jer se okolni građani bune na buku.Ja se pitam, pa zar nismo spremni trpjeti tu buku koja će trajati koja 2 mjeseca, ako živimo od tih turista.U zemljama izvan Hrvatske nitko se od građana ne buni.Zapravo, ne pada im na pamet buniti se u određenom ljetnom roku kada je turistička sezona.Ljudi znaju; što se mora, mora se.

Da mi se ponudi prilika za preseljenje u Zadar, ugrabio bih ju objeručke za kojih 5,6 godina.Ne uzdrmavaju me nimalo okolnosti, mene drže ljubav, tradicija i vezanost za taj grad, tako da mi i sam boravak u njemu mnogo znači.

Jednog jutra, kretao sam se pravcem Nina u pustoš koja bi nam ponudila mir.Lagano se krećući začujem majčin uzvik 'gle! Richard Geer! ...Brzinom munje okrenem glavu i zaista, ugledam dotičnog i pogledam još jednom, već kada se udaljavao.Odavala ga je sijeda kosa i luksuzni bmw kabriolet.Sve je bilo logično.Snima se nekakav film, o kojem sada ne želim gubiti riječi.Jedna od ugodnijih zgoda u ovih 8 dana.

Druga pak, malo manje simpatična, događala se u vremenskom rasponu od 2 dana.Lijegajući jedne noći u krevet, iz susjednog apartmana počeli su stizati čudni glasovi, poput dječjeg plača.Kako me nagonila znatiželja, uputio sam se prema zidu i načulio uši. 'aaaaah....ooooh...mama miiiiaaaaa....uufff...mama miiiaaaa...'-sve mi je bilo jasno.Talijani se ugodno zabavljaju, ne mareći što ih cijela kuća čuje.Druge pak noći, samo što se nije zbio pokolj.Rušenje garniture, bacanje čaša, pljuske, gromoglasna dernjava, lupanje vratima.Opet mi je sve bilo jasno, žestoki par upustio se u avanturu alkohola i započeo opaku svađu.Može bit da se pak muški partner upustio u avanturu sa kojom prekrasnom zadrankom pa zbog toga tolika zbrka.Ne bih se začudio, primamljivost zadarskih ljepotica na daleko je poznata.

Kad već toliko naglašavam talijanski mentalitet bilo bi zgodno usporediti moja dosadašnja iskustva sa Nijemcima i Talijanima, pa da vidimo tko će ostaviti simpatičniji dojam.Slijedi lista od 10 karakteristika prosječnog njemačkog i talijanskog čovjeka-turista u hrvatkoj, temeljena na isključivo vlastitom iskustvu.

NIJEMCI

1.strpljivi i prijateljski raspoloženi prema Hrvatima
2.obiteljski ljudi;ne poznaju pojam stida
3.mirnim dijalogom pokušavaju riješiti sve probleme
4.vole popiti čašu više,pa postaju preveseli
5.relacija more i stan su im največi doseg u danu
6.zahvalni i uvijek spremni pomoći
7.nije im problem tražiti više
8.duboko unutra prepuni seksualnih maštarija
9.nestašni u nastojanju da prikriju trbuščić
10.dali bi glavu za domovinu,ali i za pivu


TALIJANI

1.vole se glasno seksati
2.jaki na riječima i naglim pokretima; najmanje konkretni
3.vrlo ''talentirani'' govornici engleskog
4.uvijek u šminkerskom trendu,pa i na plaži
5.diče se svojim identitetom,pa makar zastava bila na stražnjici,al uvijek mora negdje bit
6.deru se da to boli glava;trese se hrvatska zemlja
7.agresivni i nestrpljivi,a najmanje susretljivi
8.kad se sjena nebi micala onda kad i oni,prepali bi se do smrti
9.duboko u sebi, zamrljani i nemarni; animal in corpore sano
10.vodi ih nagon,a ne intuicija pa kadkad lupe u zid

Možda sam vas približio, možda udaljio od ova dva naroda, no sigurno je da više gajim simpatije prema konkretnijim Nijemicima, ipak je to meni srodniji narod.I kada planiram za budućnost, mislim da ću se i dalje držati sigurnog i poznatog teritorija, neospornog broja jedan, ljubljenog Zadra!

NAJAVA: U sljedećem postu očekujte izvještaj i intervju o tragičnoj i žalosnoj sudbini Zemunika-kraja koji zamire

SVI PUTEVI VODE U....

10 kolovoz 2006

Ostatak rečenice ću ostavit na vama da ispunite kako bismo ostali što objektivniji.Naravno, ne bismo bili ljudi kada se ne bi razlikovali u prohtjevima i stvarima koje sam usrećuju.Da smo klonovi sve bi bilo monotonije, sva sreća da smo diferencirani po genetskoj uputi.

Aludirajući na perfektno odredište(po vama) koje otvara mogućnosti alternacije zabave i pouke, odmora i avanture osvrnut ću se na planove posljednje četvrtine godine koja bi po svemu sudeći trebala biti pun pogodak.U mojem slučaju ove godine svi putevi vode u...Italiju.

Hint koji sam prije nekoliko dana dao roditeljima bio je i više nego jasan.Riječi samo što nisu vrištale umjesto mene, ponavljajuću neprestano :'potrebna mi je nova putovnica'. Problem je nastao u 12. mjesecu prošle godine kada je i istekla moja dotad važeća putovnica, a logičan je zaključak da od tada nisam prismrdio izvan zemlje.Jučer sam konačno navratio do policije u petrinjskoj ispuniti potrebnu dokumentaciju za izdavanje nove putovnice.Za dva tjedna zbrci će biti kraj.

Dakako, kada se upućujete van Hrvatske, nećete ići bez putovnice, osobne iskaznice ili vize.Kad je riječ o dvodnevnim ili trodnevnim izletima uzet ćete sa sobom i nešto odjeće (stvar individue :D ) i rekvizita za zanimaciju ako je put eventualno dugačak, što je, ako ciljate izvan granica.

Zapravo, ispuljava me sreća kada pomislim da ću konačno ugledati ono što sam nekoć gledao u časopisima ili na televiziji.Međuostalome, ne manjka zadovoljstva u spoznaji da ću eventualno imati kojih 50 sati samo za sebe i prijatelje.Vjerujte, intencija nije bazirana na danonoćnim ispijanjima alkohola.Mentalitet jednostavno nije takav.

Da završim priču, svako mjesto je savršeno ako ga vi možete učiniti savršenim, svojim društvom, odabirom lokacije i načinom iskorištavanja dana.Bila to Tirana, Beograd, Pariz ili Tokio...Možda se nekome neće svidjeti Pariz, dok drugi bruje o njemu...Opet se vraćamo na faktor samovolje, karaktera, potreba i mentaliteta.

Sljedećih desetak dana odložit ću svoje virtualno pero, naime putujem prema Zadru gdje ću provest već svoje rutinsko ljetovanje.Kao što znate, nezaobilazna destinacija svake godine je upravo Zadar čije me ljepote ujedno zapanjuju a ujedno ostavljaju ravnodušnim.To je taj sindrom 'dvoličnosti uobičajenog' , moja omiljena filozofija vezana uz Zadar (pogledajte prošloljetni post 'dvoličnost uobičajenog') .Želim vam ugodan nastavak ljeta i čujemo se za kojih desetak dana!

Uz lijepi pozdrav!

OD ROCKA DO TURBO-FOLKA - PROMJENE POSLIJE RATA

08 kolovoz 2006

Image Hosted by ImageShack.us


Budim se jedno jutro osluškujući u pozadini neartikulirano glasanje nepoznate pjevačice i shvaćam kako se radi o teškoj narodnjačini, srpskoj naravno.Pitam se, što bi rekli svi oni koji su se borili za trunčicu slobode, koji su imali tračka nade za ovu domovinu i koji su ginuli na bojišnicama dubokomotivirani domoljubljem i slikom neovisnosti.Riječ je o jednom od obližnjih susjeda.Iz kuće trešte cajke a dotična osoba uživa u 'naboju' pjesme, prepun elana.Ništa čudno za današnju Hrvatsku, samo kada ta osoba ne bi bila invalid, uz to sudionik Domovinskog rata koji je na koncu od Srba pokupio metak.

Postoje dvije fronte učesnika domovinskog rata.Jedni su oni koji su ulazili u njega iz interesa te se obogatili neprimjereno i ilegalno, a drugi su pak oni domoljubi koji su se odazvali svom unutarnjem pozivu da se bore za svoju zemlju, svoju Hrvatsku.

Kada ekipa iz Jutarnjeg kaže da je Hrvatsku branila Rock generacija, u potpunosti su u pravu.Oni koji su bili u ratu, znaju da su se puštali Pixiesi, Prljavci, Ac/Dc i Majke.Oni koji nisu bili znaju da se ekipa okupljala po šminkerskim centrima poput Saloona gdje su svome sjaju mogli dat značaj.

Koji paradoks!Gledam podatke koji prikazuju Rock obožavatelje u većini, u Domovinskom ratu, a nebrojena količina je onih koji danas briju i skaču na četničke cajke, izvor mržnje i zabave za vrijeme agresije na Hrvatsku.

I danas se lijepa naša razvija u negativnom smislu.Hodate gradom, vozite se u tramvaju, sjedite u kafiću i od svugdje dopire muzika turbo-folka , cajkaruša doseljenih u post ratno doba, oni koji uza svoje ime mogu objesiti 0% za zasluge neovisnosti.Došli su gaziti i blatiti našu domovinu, uz potporu naših dragih političara.Najviše zabrinjava što se oni koji su bili u ratu povode za njima.Današnji prosječni branitelj ili se kad tad ubije, predozira drogom, oboli od ptsp-a ili kao neki, počne slušati cajke...

Pitam se ja, danas sutra, nedaj Bože ako izbije još jedan rat! Tko će braniti našu zemlju? Janjevci? Tko će imati srca za domovinu i krenuti glavom bez obzira? Budite sigurni da to neće biti niti Janjevci, niti šminkeri niti djeca bogatih i elitnih. Bit će to obično građanstvo,alternativci koje vodi instinkt i domoljublje.Ponovno će ginuti rockeri, na krilima pjesama svojih idola, spremni ostaviti svoj perspektivan život za slobodu.

Sudbina poznatog Kulušića nije bila naklonjena onima koji su okrepu tražili u glazbi svoje mladosti.Kao i uvijek,ono što je nekoć valjalo, gašava se.Zar nije svugdje tako u našoj državi? Ono što istinski vrijedi uvijek propadne.A budite sigurni da bi Kulušić pri svojem ponovnom otvaranju okupio nepamčeni broj rulje.

Vjerujem i onih čija bi sjećanja sezala u nezaboravne trenutke,prije odlaska u rat....

p.s. Unatoč svemu,svatko ima pravo slušati glazbu koju želi!

DONACIJA KAO ALTERNATIVA

04 kolovoz 2006

Ljetni dani traju, puna je turistička sezona, a cirkulacija građana veća je nego ikada prije.Logična posljedica toga je i povečan broj prometnih sredstava a to pak sa sobom nosi povečani rizik od nesreća.Neizbježne su prometne nesreće, koliko god se pazilo na svaki korak, koncentracija u jednom trenu popusti, što zbog vanjskih čimbenika ili nemara, poput korištenja mobitela i sl.

Upravo zbog takvog stanja u ljetnim mjesecima, važan je odaziv građana za donaciju krvi jer se konstantno bilježi manjak krvi, a broj onih kojima je potrebno konstantno raste.

Kako se iskazati humanim? Kako spasiti nekome život? Po pitanju donacije organa, vrlo se rijetko zbori.

Pričat ću sada o vlastitim stajalištima.Toliko je ljudi danas na svijetu kojima je potrebna momentalna pomoć, hitna transplantacija, dobrovoljni donator, no broj takvih vrlo je malen. Otvara se pitanje, koliko je ljudi spremno nakon svoje smrti donirati svoje organe kako bi se spasio život nekoga tko može preživjeti.Koliki je postotak onih roditelja koji bi za svoje dijete učinili sve, pa i donirali svoj vlastiti organ.O tom pitanju počeo sam ozbiljno razmišljat.Što ja kao pojedinac mogu učiniti da spasim život drugome, potpuno nepoznatome ili bliskome. Osobno sam spreman nakon svoje smrti podariti organe, ma koliko se to nekima činilo neprihvatljivim, ali kao iskaz humanog postupanja i nužne pomoći, zašto ne.

Tako postupaju rijetki a one koji nisu spremni na nešto takvoga ne osuđujem.S pravom donose odluke o vlastitom tijelu, to je pravo svakog čovjeka na planeti. No kada je riječ o donaciji krvi, tu sam malčice rigorizniji. Smatram da je dužnost svakog građana donirati krv(onoga koji je sposoban) barem jednom godišnje. U tome uvelike pomažu akcije koje pokreću našeg građana u dobrotvorne svrhe, pa samim time otvorenih ruku prihvačam takve i slične apelacije.

Znate kakvi ljudi zavrjeđuju največe počasti? Oni koji nemaju, a daju. Isto tako, nevezano, lijepe su geste onih bogataša koji doniraju milijune kuna u dobrotvorne svrhe i nakon toga žele ostati anonimni.Takvim činom dokazuju da im nije problem dati , a da pritom ne budu eksponirani u javnosti.

Želite učiniti dobro djelo, dokazati samome sebi da možete i želite? Pomozite drugima na bilo koji način! Ne hvalite se okolo, jer onda taj čin nema smisla! Učinite to za vlastitu duševnu obnovu!

MARIO

JEDNO LJETA JE PROŠLO...

30 srpanj 2006

Prisjećam se godinu dana unazat, datum 30.7. i trenutak kada sam odlučio otvoriti blog.Tada je blogerska kultura još daleko bila od današnjih razmjera, bila je takoreć test-faza sa početničkom skepsom i nepouzdanjem.Danas vidimo kako 0,03 posto građana posjeduje svoj virtualni dnevnik na kojemu ima priliku pisati i isticati ono što mu je volja.Brojka takvih seže do negdje 150000 blogera i iz minute u minutu ih je sve više.prisjetit ću se gdje sam bio tada, prije godinu dana, a gdje sam sada.Kakva su mi bila razmišljanja i ciljevi tada, a kakvi sada.Mislim da je sada nakon točno godinu dana pravi trenutak za pravilnu procjenu.

Počnimo redom!Velika je brojka vas mogla posvjedoćiti mojem nastojanju da ih jedne stroge i jasno ocrtane teme izvučem vlastite stavove i razmišljanja.Smatram da je takav način analize i dvosjekli mač, jer uvijek se može naići na simpatije i pokude.Zadovoljno ustvrđujem da je brojka onih nezadovoljnika bila minimalna i da ste se večinom slagali sa mojim procjenama.Motivi su se mijenjali iz posta u post, uvijek sa dozom samoinicijative i željom da učinim post što zanimljivijim i prihvatljivijim.Tako su teme varirale od strogo političkih, privatnih, doživljajnih pa sve do poučnih i informativnih.

Jednog ranog jutra u polusnu uhvatila me spisateljska motivacija.moj logičan potez je bio da sam isti čas sjeo za kompjutor i prezentirao kratku novelicu javnosti.Dovoljan pokazatelj koliko blogerska kultura može postati zarazna.u osvrtu na ostatak blogerskog svijeta, zadivila me otvorenost blogera i spremnost svakome od nas otvoriti svoje srce i izreći ono što smatra potrebnim.Blogerski sistem se samim time nadograđivao iz dana u dan kako bi se brojka onih kojima je primarni cilj vrijeđati i maltretirat svela na najniži nivo.Sigurnosnim mjerama tome je sada tako, i malo je onih koji takva pravila ne poštuju.

Od toga dana, niti sam ne znam koliko je ljudi prošlo mojim blogom, ali znam da mi je blog otvorio novu perspektivu u životu sa koje mogu gledat.Naišao sam na prijatelje, na one koji prate moju progresiju.Samim time ostao sam im dužnik, a to nastojim kompenzirati jednakim angažmanom sa moje strane.

Nekako sam dojma da sam premalo promovirao svoj blog kod ostalih.Shvatit ćete da nisam od osoba koje će nasumično izabrati neki blog i uputit mu pozdrave samo sa ciljem da zadobijem pokoji komentar.Dapače, uvijek govorim da me veseli vidjeti komentar sa jasnom porukom i stavom.Zato su možda neki od mojih najboljim postova iz prošle godine ostali nezapaželi, što me pogađalo.

Jedna je godina prošla, a ja sam još zrelija i potpunija osoba.Isto tako, blog mi je otvorio mogućnost razvijanja spisateljskog talenta, što me neizmjerno veseli.zabrinjava me pak, što većim dijelom godine nemam pretjerano mnogo vremena za pisanje postova, pa prosječno pišem po jedan post tjedno.Ljeto mi odlično dolazi u susret, pa samim time mnogo pišem jer je više vremena.Vjerovali ili ne, ovaj mjesec će mi ostati u pamćenju kao najbogatiji temama i posjetiteljima.

Ustvrdit ću na kraju da nije postojao dan kada sam požalio što sam otvorio svoje malo carstvo motivacija.Štoviše, veselim se novim akcijama i radovima koji će nadam se ostaviti dubljeg traga na vama.Veselim se isto što sam ostao vjeran svojim stavovima.Zahvaljujem vam na podršci, pohvalama, pokudava i svemu ostalome, s nadom da ću iduće godine ponovo imati priliku proslaviti datum 30.7.!

Mario

'SAMUJ I MUČI SE...KOGA BRIGA!!'

27 srpanj 2006

Ljetni dani prolaze munjevitom brzinom.Večer je, u kući je tišina, a prostorije prazne i prepune ništavila.Savršeno je vrijeme za odlazak, odlazak sa svojim najmilijima, sa curom, dečkom, prijateljem.Ima li savršenijeg momenta za nešto takvo, nego što je ovaj.Pretpostavljam da ne.

Ubijaju nas ljetne vručine, brojčanik pokazuje astronomske razmjere vručine, a kada dođe večer, zapuše ugodan ljetni povjetarac i izgoni svakog čovjeka van kuće, da uživa u zalasku sunca, šetnji sa onim za koga bi život dao.Što je sa onim malobrojnim koji nisu toliko privilegirani? Koji se osjećaju napušteno i nesretno.O čemu oni razmišljaju?Mislim da im se sljedeća priča vrti u glavi...

Da li je uobičajeno pružati prijatelju potporu u trenucima kada je osamljen, kada ima dojam da je jedina nesretna duša na svijetu? Svako kome je imalo stalo pitat će što se događa, jer malotko neće razaznati indignaciju i mrzovolju na nečijem licu.Poželjno je u takvim trenucima sjesti uz prijatelja, držat ga u zanimaciji, kako bi se eventualno izbila iz glave negativna razmišljanja.Što je nepoželjno? Nepoželjno je vidjeti prijatelja dotučenog, shvatiti da nešto nije u redu i otići sa mjesta događaja kao da ništa nije bilo, s namjerom da ''ne ometa'' i sudjeluje u tuzi.Neke osobe jednostavno ne shvaćaju, nesvjesno. Druge pak nemaju što za reći. treće pak se ne žele miješati i trošiti svoje dragocjeno vrijeme na 'gluposti'.Što vi mislite da je najbolje,recite mi!

Ljeto je i osjećate se usamljeno, a uvjerenja ste da nema osobe kojoj ste prirasli srcu? Uzmite knjigu i čitajte! Uzmite časopis i učite! Povedite ljubimca u šetnju jer životinja je najbolji čovjekov prijatelj, zar ne? Ili najbolje, kupite meso i specite roštilj, sebi za gušt!

Kome vjerovati u današnjem svijetu? Izgleda da su životinje najpouzdanije.Uvijek bi se mazile, uvijek će skakati i nikad te neće povrijediti ako joj činiš dobro.Još samo kad bi mogle govoriti.

Nadao sam se da će moj jubilarni 50. post bit napisan 30.7. kada slavim svoju godišnjicu otvaranja bloga.Međutim, kada emocije i inspiracija u kolonama teče,teško ih je zaustaviti.Slično kao što je naoko teško biti uz onoga kada mu je najviše potrebno rame za oslonac....

Vidimo se 30.7. kada slavim godišnjicu!!! Pozdrav!

MAREK

NEHUMANOSTI NIKAD KRAJA...

25 srpanj 2006

Image Hosted by ImageShack.us


Ljubav, zaigranost, nevinost, sjaj...Sve su to riječi koje nam zorno opisuju ove gore zlatne retrivere, štence.U cijeloj njihovoj nevinosti, pitam se tko bi im naudio, tako predivnim i lojalnim životinjama.Ili bolje pitanje, tko bi imao srca ostaviti takve eksemplare životinjske krasote?No najteže pitanje od svih glasi, tko bi imao srca takvo biće ubiti?

Svima nam je već i više nego poznato kako se medijske pompe događaju tek kada situacije eskaliraju, završe izvan kontrole ili dođe do značajnijih demonstracija.Svi se sjećamo priče oko malih beaglova čije se kosti nemilosrdno lome u svrhu navodnog 'pronalaska lijeka za bolje zacjeljivanje '.Ja se jasno i glasno protivim takvom načinu omalovažavanja i općenito egzekucije nedužnih životinja.Saznajemo da se priča oko beagleova nastavlja,što nimalo ne čudi.U medijima se nešto započne, pa se stane na mjesec il dva i ponovno progovori.Ne zaboravimo,ništa drugačije nije ni kada pričamo o ptičjoj gripi,naime nitko o njoj više ne piše, nego je najnovija aktualnost svinjska kuga, navodno uzrokovana ilegalnim transportom iz susjedne Srbije.Krasno!

Uznemirio sam se i zgražao neki dan na jednoj od mojih omiljenijih web stranica za zaštitu životinja, nad nemarnim i bezobzirnim ponašanjem jednog Stephana Lupina.Dragi čitatelji, tko je Stephan Lupino da ima pravo maltretirati nedužne konje u svrhu svog ogavnog foto-shootinga sa nekim ''ljepoticama''? Tko je on da ima te ovlasti? Zar je to primjer jedne javne osobe, na dužnosti još uz to? Otvoreno kritiziram njegovo postupak i spravom ću zapljeskat udruzi Život koja je podnjela kaznenu prijavu protiv njega.

Za one koji ne znaju, sve se zbilo 17.7. ove godine u fotoklubu 'Split' kamo su dojahali Lupino i njegove 'zaštitnice-djevice'...pod teretom četiriju tijela jadni konj nije uspio podnjeti dugotrajnu torturu te je iscrpljen kolabirao.Uz to je prethodno bilo očito nezadovoljstvo konja, no to Stephana Lupina nimalo nije omelo da decentno odradi rad sa svojim 'najvrijednijim' curama.

Ovom prilikom ponovno bih uputio zahvalu udruzi 'Život' koja čini sve kako bi poboljšali uvjete života životinja, otvaranjem azila, darivanjem izgubljenih životinja i što je najvažnije pravovremenim izvještavanjem i informiranjem.

Pozivam uz to one koji su u mogućnosti da potpišu peticiju za kažnjavanje ubijanja životinja i time pomognu da se brutalnost barem primjereno kazni, ako se već ne može spriječiti.Nažalost, naš kazneni zakon nije reguliran na način na koji bi to bilo potrebno, pa se nadamo usvajanju novih odluka.

Svi oni koji imaju kod kuće životinje, znaju o čemu govorim.Kome ne smetaju bolni krikovi mačaka kada se ponoći zakače sa nekom ostalom životinjom.?Ili pak klanje svinja i kokoši? Ili bespomoćni uzdasi životinja isprebijanih od strane vlasnika?Takvi počinitelji bi trebali preispitat svoju savjest, ako uopće imaju srca.

MAREK

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se