Tisućama godina proganjani nakon drugog svjetskog rata dobili su komad pustare da obnove davno izgubljenu državu. Od pustare su napravili plodna polja, natopili ih svojim znojem i suzama. Svi susjedi ustali su tada protiv njih s devizom «židove u more». Krenuli su ih tjerati, krenuli su ih zatirati. Tad su izraelci rekli «Dosta je, ovaj put se nedamo, ostajemo ovdje.»
Preko 50 godina traje ta patnja u kojoj se na brutalnost samo brutalnošću može odgovorit, 50 godina traje ta agonija u kojoj je svaka ruka pomirenja odbijena s gnušanjem uz iste pokliče «židove u more».
Svaki život je predragocjen da bi nasiljem bio prekinut, svatko ima pravo udisati zrak ove planete i raširiti ruke uz krik slobode. Zato ne budimo kratkog sjećanja, zavirimo u prošlost malo dužu od i od nas samih. Pročitajmo koju knjigu, popričajmo s živim ljudima koji imaju spoznaju. Crpiti znanje i donositi sudove iz novina i televizije bolest je modernog društva.
Iz jedne knjige koju toplo svima preporučam vadim jedan citat za kraj ovoga posta.
«Okrenut ću sudbinu naroda moga Izraela:
obnovit će gradove srušene i živjeti u njima,
saditi vinograde i vino im piti,
zasaditi vrtove i jesti njihov rod.
Posadit ću ih u zemlju njihovu,
I nikad se više neće iščupati iz zemlje koju im dadoh»
- veli Jahve, Bog tvoj.
Zdravi i veseli bili.
|