èetvrtak, 10.01.2008.

»Gay« književnost umjetno je stvorena književna »vrsta« kako bi se homoseksualnost prikazala kao »normalna« pojava koja se ne mora više oblaèiti u dvosmislene rijeèi kako bi prikrila svoju biološku bit
Objavljivanje romana »Berlinski ruènik« Dražena Ilinèiæa prvo je deklarativno priznavanje hrvatske »gay« književnosti, pa je i èitanje štiva uz »originalnu« etiketu svakako slaðe. No, prvi hrvatski roman s eksplicitno homoseksualnom temom (muškarac pustolovno niže svoje ljubavi, predan užitcima, osloboðen straha) vrlo kasni za svjetskom slobodom koja je škripeæi otvarala vrata još u »puritanska« vremena, kada je zabranjeno voæe izazivalo na strasni i prkosni ugriz.
Kada je raskrinkana tankoæutna i ekscentrièna homoseksualna ljubav izmeðu Oscara Wildea i vjetropirastoga mladog lorda Alfreda Douglasa, u javnosti su se stale lijepiti bijele trake preko autorova imena, donedavno slavna kazališnog pisca, a ugledni umjetnik pade pred nemilosrdnim sudom javnosti i završi u ozloglašenoj tamnici u Readingu kao otpadnik koji se drznuo oskvrnuti javno æudoreðe.
Tako je to bilo u drugoj polovici 19. stoljeæa, koje nije iskazivalo milosti prema slobodnim ljubavima, a zgražanje nad »neprirodnim« bludom obogatilo je i biografije mnogih nekonvencionalnih pisaca koje i danas èitamo kao uzbudljive avanturistièke romane.
Homoseksualnost za društvo bijaše skandal, a za mnoge pisce hrabri ulazak u raj neobiène slobode u kojemu su, pod cijenu društvenoga uniženja, uzvisivali svoje osobne žudnje.
Wilde je svoju slobodu grozno platio – neznanci, željni moralizma, pljuvali su po njemu na cesti, a povuèena mu je i knjiga »Dorian Gray« u kojoj su mnogi vidjeli, osim raskošne prièe, i prikriveni homoseksualizam (iskazan kroz lik perverznoga lorda Henryja Wottona ili kroz lik slikara koji se nježno zaljubljuje u svoj model).
U svojevrsnu obranu Wildeu Thomas Mann piše svoju novelu »Smrt u Veneciji« u kojoj se, iza umjetnièkih fasada Venecije, dogaða umjetnièka ljubav izmeðu uglednoga književnika i poljskoga djeèaka, a èar žudnje ostaje decentan i uzvišen jer je daleko od oèiju javnosti, odnosno ostaje dubinski intimni doživljaj s onu stranu društvenih konvencija.
I homoseksualac Walt Whitman svoju »tajnu« ljubav izjavljuje još pod koprenama romantike i »dozirane« stidljivosti, pa u pjesmi »Kada sam èuo na kraju dana« zapisuje ove (slobodno prevedene) stihove: »Kada sam pomislio na to da moj prijatelj, moj dragi, stiže, tad sam bio sretan, oh, tada je svaki dah bio slaði i cijeloga dana jelo me bolje hranilo...«, a užitak mu kulminira u prizoru ruke ljubavnika koja se blago i povjerljivo spušta na njegova prsa, dok svijetli mjeseèina i dok se osluškuje grgoljenje vode uz obalu.
»Zabranjene« ljubavi bijahu mahom vješto estetski dekorirane, da ostanu vibrirati na granicama stvarnih ispovijesti i fikcija, da tako ostanu zaštiæene od javnih osuda. Umjetnost se svojim zagonetnim stilovima branila od moralne »doslovnosti« društva.
No, do doslovnosti je došlo – uzmimo za primjr Denisa Coopera koji, baš kao i Burroughs, izbjegava u djelima ženske likove i koji skida s opisa estetske »prezervative«, te suoèava èitatelja s golim homoseksualnim užitkom kao prirodnom èinjenicom, jednako ravnom svima drugima u svijetu deklariranog liberalizma.
U romanu »Soft Machine« Burroughs opisuje »gay« ljubavi veoma naturalistièki, gdjegdje i brutalno, primjerice u prizorima erekcija u blatnjavom sprudu, u smradu prljavštine i uz crnu vodu.
A Cooper u romanu »Closer« èitatelje iznenaðuje i agresivnim prizorom sadomazohistièki iscrpljena punkera koji želju za samouništenjem želi pojaèati brutalnim seksom s dvojicom muškaraca.
Stilski bitno drukèiji, ali jednako osloboðen jest i Alan Hollinghurst, autor knjige »Linija ljepote« (koja je 2004. godine dobila i Bookerovu nagradu), a u kojoj glavni lik – homoseksualac prelazi put od stidljivosti i straha do iskusnog i promiskuitetnog ljubavnika.
Veo srama skinut je, a kovanica »gay književnost« poput štita èuva fenomen muške homoseksualnosti od navala predrasuda, koje više ne mogu nauditi piscu onako kako su naudile Oscaru Wildeu.
Allen Ginsberg, W. H. Auden i P. P. Pasolini, samo su neki slavni ljudi koji bi se mogli pridružiti plejadi slobodnih i obespravljenih homoseksualaca, onih koji su utirali put javnom oslobaðanu istospolne ljubavi otprilike onako kako je Clara Zetkin otvarala put ženskim pravima.
Društvene bitke (koje su preduvjet za potpunu umjetnièku slobodu) uvelike se dobivaju, a umjetnost æe onda, rastereæena moralnih presuda, otvoreno pokazati svoja umijeæa.
Dakako, »gay« književnost umjetno je stvorena književna »vrsta« kako bi se homoseksualnost prikazala kao normalna pojava koja, eto, ima i svoje teme i dileme i koja se ne mora više oblaèiti u dvosmislene rijeèi kako bi prikrila svoju biološku bit.
Klasifikacija je samo tematska, a umjetnost valja dosezati pojedinaèno. No, skandali su barem gurnuti u stranu, a to umjetnost i zaslužuje, jer ona, kako znamo, »ne poznaje granica«.
Svakako je ugodnije èitati Mannovu novelu o èarobnoj ljubavi muškarca prema djeèaku, ponirati u duševna stanja, nego li èitati senzacionalistièke èlanke o »gay« paradi koji slobodu privatnosti pretvaraju u masovnu atrakciju. O slobodi ljubavi umjetnost svakako može reæi mnogo, mnogo više.

Rimbaud, Verlaine, Burroughs
Stoljeæima potiskivana homoseksualna ljubav iskazuje se drskije na književnim stranicama zahvaljujuæi nekim »prevratnièkim« duhovima kao što su bili Arthur Rimbaud i Paul Verlaine (slavni ljubavnici), koji su, kao pripadnici boemske grupe »Prokleti«, za internu publikaciju zajednièki napisali »Sonet o šupku« te »stidljivu« simboliku homoseksualne ljubavi zamijenili eksplicitnim opisima.
Ljubavnici opjevavaju »tamnu neobranu rupu, rumeni karanfil što drhti smješten u mahovini još vlažan od ljubavi, koji prikriva nježnu oblinu bijele guze«, te tako otvaraju vrata jeziènoj slobodi, skladu rijeèi i nesputanih strasti, otvorenom hedonizmu, koji æe procvasti tek u novije vrijeme, primjerice u djelima homoseksualca Williama Burroughsa, koji upozorava na okrutne prizore devijantnoga seksa u svojoj knjizi »Goli ruèak«, posveæenoj fenomenima droge, seksa, a zapravo utopiji nesputane slobode koja nadvisuje svijet materijalne i površne zbilje.