subota, 15.12.2007.

RAZGOVOR S BORISOM PERIÆEM, KNJIŽEVNIKOM I ISTRAŽIVAÈEM POVIJESNIH I KNJIŽEVNIH VAMPIRA

Jure Grando možda je inspirirao i lorda Byrona!

Znanost se danas uglavnom slaže da se vampirska književnost u modernom smislu pojavila s Georgeom Gordonom Byronom, u èijim pjesmama možemo pronaæi dosta vampirskih motiva (a tu je i njegovo prešuæeno koautorstvo nad Polidorijevom pripovijetkom). Nekog æe možda zaèuditi i podatak da se u djelu Johanna Wolfganga von Goethea vampirski motiv javlja ravnih 22 puta
BORIS PERIÆ NA GROBLJU U kRINGI


Legenda je »mrtva« ako je ljudi ne preprièavaju, ako se barem s vremena na vrijeme na nju ne podsjeæaju, i ako ne privlaèi pažnju onih koji dotad za nju nisu znali. Jedna od tih drevnih legendi koja je tek posljednjih godina izvuèena na svjetlo dana je »sluèaj« istarskog vampira Jure Granda iz 17. stoljeæa, èije je »djelovanje« u istarskom mjestu Kringa zabilježio Johann Weikard Valvasor u svom èuvenom djelu »Slava vojvodine Kranjske«. Vampir Jure Grando privukao je pažnju i zagrebaèkog književnika i prevoditelja Borisa Periæa, koji je ovih dana posjetio Pazin, kao »pisac u gostima« u sklopu programa »Mreža gradova književnosti«.
Periæ je objavio zbirke prièa »Sezona stakla« (1993.), »Heartland« (1995.), »Quatro stagioni« (1998., zajedno sa Zoranom Feriæem, Miroslavom Kišem i Robertom Mlinarcem), te »Groblje bezimenih« (2003.), povijesnu kuharicu »Prièe iz beèke kuhinje« (2004.) te niz prijevoda s njemaèkog jezika, od kojih je posljednji roman Thomasa Bernharda »Gubitnik« (2005.). U posljednje se vrijeme intenzivno bavi kulturološkim i književnopovijesnim istraživanjem vampira, pa razgovor poèinjemo nastojeæi razluèiti »vezu« Jure Granda s ostalim poznatim povijesnim, legendarnim i književnim vampirima.
- Po èemu je izniman Jure Grando, vampir iz Kringe?
- U plimi vampirizma, koja je tijekom 17. i 18. stoljeæa preplavila Europu, Jure je, izuzmemo li da se pojavio meðu prvima, bio jedna od rijetkih vampirskih »osobnosti« što su ih predaja, a potom i pisana rijeè, zaista precizno definirali. Jure Grando, nemirni noænik iz Kringe, iskrsnuo je na krilima više nego bogate istarske tradicije štriga, štriguna, morâ, krsnika i drugih fantastiènih biæa puèke uobrazilje, no on je u svojoj potencijalnoj literarnoj inaèici, usudio bih se reæi, ujedno jedan od prvih modernih, »byronovskih« vampira.


To je pikantno, to djeluje!

- Zgodu o pojavi vampira u Kringi od Valvasora su prepisali mnogi drugi sastavljaèi vampirskih zbornika širom Evrope, pa je li moguæe da je, makar i bez direktnog pozivanja na njegovo ime, Jure Grando nekome poslužio i kao literarni predložak?
- Svakako nije nemoguæe. Tzv. »Rajnski antiquarius«, iz kojeg je Hermann Hesse 1924. preuzeo legendu o Juri Grandu, izlazio je do polovice 19. stoljeæa u Koblenzu, u njemaèkom Porajnju, odakle su se lord Byron, njegov lijeènik John Polidori te braèni par Mary i Percy Shelley za zajednièkog ljetovanja 1816. na Ženevskom jezeru opskrbljivali prièama i svjedoèanstvima o sablastima i vješticama, koje su ih jedne olujne noæi ponukale da se natjeèu u smišljanju prièa strave i užasa. Dok je Mary Shelley te noæi skicirala svoj planetarni bestseler »Frankenstein« ili »Novi Prometej«, Byron je, što je manje poznato, zapoèeo prièu o vampirima, koju je nezadovoljan odbacio, ne bi li je završio književno daleko manje talentirani Polidori i objavio pod svojim imenom kao pripovijetku »Vampir«.
Ta je pripovijetka snažno utjecala na kasnija ostvarenja tzv. vampirske literature kao što su novela »Carmilla« J. Sheridana Le Fanua ili roman »Drakula« Brama Stokera. Iako nikad neæemo sa sigurnošæu utvrditi je li se u obilju korištene literature – od kojih su ostali zabilježeni tek Laun/Apelova zbirka »Knjiga o sablastima« te ulomci iz Goetheova »Fausta« u prijevodu Matthewa Lewisa – nalazio i zapis o Juri Grandu, ništa nas ne prijeèi da to pretpostavimo, jer je njegov sluèaj u to doba veæ dobrano zaintrigirao njemaèke kronièare i polihistore.
- Kada se i zašto, s kojim pobudama autora i s kojim oèekivanjima èitalaèke publike, pojavila »vampirska književnost«?
- Znanost se danas uglavnom slaže da se vampirska književnost u modernom smislu pojavila s Georgeom Gordonom Byronom, u èijim pjesmama možemo pronaæi dosta vampirskih motiva (a tu je, dakako, i njegovo prešuæeno koautorstvo nad Polidorijevom pripovijetkom). Nekog æe možda zaèuditi i podatak da se u djelu Johanna Wolfganga von Goethea vampirski motiv javlja ravnih 22 puta (balada »Nevjesta iz Korinta«, drugi dio »Fausta«…). U razgovorima s Eckermannom, weimarski klasik æe, primjerice, sa žaljenjem ustanoviti kako su plemeniti sadržaji grèkih mitologija u književnosti njegova doba prisiljeni na uzmak pred vragovima, vješticama i vampirima, jer – »to je pikantno, to djeluje!«.


Vampirska književnost
- Mislim da je Goethe najbolje prepoznao kako pobude autora, tako i oèekivanja èitalaèke publike 18. i 19. stoljeæa, kad na zasadama gotskog romana poèinje cvjetati »vampirska književnost«. U razlièitim varijacijama vampirski motiv možemo pronaæi kod Baudelairea, Prospera Merimeea, Kiplinga, Novalisa ili Heinea, kao metaforu socijalnog i ekonomskog izrabljivanja rabili su ga filozofi poput Voltairea ili Marxa, dok ga u nas zgodimice pronalazimo kod autora poput Šimiæa, Kamova ili Tina Ujeviæa. To je sasvim lijep niz zvuènih imena za žanr koji smo pod pritiskom tzv. neorealizma u posljednje vrijeme skloni obezvrjeðivati kao neozbiljan.
- Po èemu se razlikuju vampiri iz puèkih legendi, iz književnosti i oni s filma?
- Vampiri su, èini mi se, u prvom redu ipak èeljad svog vremena i okolnosti u kojima ih predaja ili književnost zazivaju kao alegorijske krivce za širok spektar nimalo natprirodnih nedaæa. Dok je predmoderni vampir u puèkoj legendi uglavnom bio odgovoran za neobjašnjive smrti, epidemije, propale ljetine ili pomore stoke, Stokerov grof Drakula æe, primjerice, u svojoj »izbornoj domovini« Engleskoj odigrati dvostruku socijalnu ulogu: kao ispusni ventil za koliko-toliko erotsko pisanje u okolnostima rigidnog viktorijanskog morala, ali i kao odraz narasle ksenofobije u doba prvih naznaka propasti kolonijalizma i sažimanja imperija na Britansko otoèje, kad se uglaðeni London odjednom našao preplavljen strancima.
Kao kugonoša, što je doslovni prijevod rijeèi Nosferatu (prisjetimo se Murnauove i Herzogove ekranizacije), vampir æe se u novije doba, posebice u filmu, rado dovesti u vezu s neizljeèivim, a zaraznim bolestima poput side. U svom eseju »Sida i njene metafore« (1989.) pokojna Susan Sontag napravila je vrlo zanimljivu komparaciju metaforièkih znaèajki raka i side: dok rak buja iznutra, sida se javlja kao strano biæe, neprijatelj koji prodire izvana, invazija »aliena« na ljudsko tijelo. Ruku na srce, ima li u današnjim uvjetima bolje definicije vampira?


»Vampirska epidemija« krenula iz Srbije u 18. stoljeæu
- Epidemija »vampirizma« ponekad je zahvaæala i sfere »stvarnog života«, kao što se to zbilo u vrijeme carice Marije Terezije. Što se tada zapravo dogaðalo, i kako se to s današnjeg gledišta može objasniti?
- Nakon »vampirske epidemije«, koja se 20-ih i 30-ih godina 18. stoljeæa razbuktala u Srbiji, nakon što su austrijski sudski i medicinski struènjaci »verificirali« postojanje vampira, diljem dvoglave monarhije postalo je nevjerojatno popularno ekshumirati mrtvace, rezati im glave ili ih probadati glogovim kolcima. Beèki dvor osnovao je za tu svrhu tzv. vampirsku komisiju, a Marija Terezija morala je naposljetku objaviti tzv. Vampirski edikt, kojim su se zabranile daljnje ekshumacije i skrnavljenje leševa.
Pojave vampirizma u Srbiji, koje se najvjerojatnije svode na epidemiju bedrenice (antraksa), beèki su »vampirolozi« u potrazi za dobrom zaradom napuhali do nesluæenih razmjera, tvrdeæi da je svaki mrtvac èije se tijelo u lijesu nije raspalo u roku od dva mjeseca zapravo nemrtvi krvopija, iako nije nepoznato da proces raspadanja tijela traje bitno duže. No, zahvaljujuæi njihovim alarmantnim izvještajima, vampir je postao salonska tema dokone Europe.
- Je li Jure Grando bio »tipièan« vampir ili ima neke osobitosti po kojima se razlikuje od drugih vampira?
- Mogli bismo reæi da Juri Grandu iz samo njemu znanih razloga nije uspio skok iz šarenog svijeta anonimnih štriga i štriguna, kakvima vrvi istarska predaja, u moderni kontekst književnosti strave i užasa, iako mu je po opisima veæ uvelike pripadao: Kod Valvasora ili Hessea Jure se, naime, opisuje kao seksualno aktivan, štoviše, pohotan noænik, koji k tome bestidno ismijava crkvenu i svjetovnu vlast. I još jedan detalj: Jure je noænim kucanjem na vrata obilježavao kuæe u kojima æe u najkraæem roku nekog pokositi smrt. Iako tu tvrdnju zasad ne mogu potkrijepiti povijesnim dokazima, èini mi se da je takvo ponašanje »nemirna štriguna« itekako u vezi s metaforikom kuge ili kakve druge pošasti.



Jure Grando – pohotni noænik

- Legendu o Juri Grandu znamo iz Valvasorovih zapisa kao primarnog izvora. S obzirom na vrijeme kad je pisao svoju knjigu, i na dataciju tog »dogaðaja«, moguæe je da je on razgovarao sa živim oèevicima otkapanja Grandovog groba u Kringi. No, može li se racionalno objasniti što se tada u Kringi uistinu moglo zbiti?
- Na prvi pogled rekao bih da je Jure, koji, kako sam èuo, za života nije bio nimalo uzoran graðanin, nakon smrti poslužio kao žrtveni jarac za neke sasvim svjetovne gadosti. Tko zna, možda je netko bacio oko na njegovu mladu udovicu, pa joj se neukoj predstavljao kao pokojni suprug koji je netom ustao iz groba? Prema nekim etnološkim istraživanjima, takvih sluèajeva je itekako bilo. S druge strane, zapisano je da je Jure svojim zagrobnim nepodopštinama mobilizirao èitav pazinski kraj, od župnika do župana, što svakako upuæuje na zakljuèak da mu se pripisivao povelik znaèaj.
A možda je Jure zaista i bio vampir. Klinièki vampirizam kao psihièka boljka poznat je u znanosti više od stotinu godina, a od 1990. navodi se u literaturi kao »Renfieldov sindrom«, nazvan po jednom od intrigantnijih likova Stokerova romana. Jure je kao štrigun, bez daljnjeg, mogao sloviti i prije smrti, jer štrigun u istarskoj predaji ionako ima dva života, pa ako ga se nakon smrti ne primiri na odgovarajuæi naèin, u zagrobnom æe životu biti još strašniji.


Kafiæ »Vampire« u Kringi i srednjoškolski film »Vampir mog zavièaja«

- Kako bi se legenda o Juri Grandu mogla danas iskoristiti, primjerice u turizmu? Kakva su iskustva iz svijeta gdje ljudi to veæ rade?
- U Rumunjskoj je mit o vlaškom knezu Vladu Tepešu Draculei kao povijesnom predlošku za lik Stokerova Drakule veæ iznjedrio svojevrsni vampirski Disneyland, što nema baš previše veze s dobrim ukusom, a još manje s poznavanjem faktografije. Daleko bolji je primjer Londona, gdje postoje organizirane turistièke šetnje tragovima Drakule (prema topografiji Stokerova romana), ali i tzv. vampira s groblja Highgate, koji je poèetkom 70-ih godina 20. stoljeæa u britanskoj prijestolnici itekako uznemirio duhove.
Jure Grando predstavlja nemali potencijal, koji bi svakako trebao pronaæi svoje mjesto u turistièkom identitetu Pazinštine, prije svega kao etnološka i povijesna èinjenica, èemu širi kontekst istarskih vjerovanja, mirova i legendi može samo pozitivno pridonijeti. Ugodno sam iznenaðen otvaranjem kafiæa »Vampire« u Kringi, u èijem tematskom interijeru nema ni trunèice kièa, kao i filmom »Vampir mog zavièaja« pazinskih srednjoškolaca, jer u oba primjera nazirem ozbiljan pristup bavljenju temom koja kao èvrsta sastavnica istarskog identiteta zaslužuje da bude njegovana i na adekvatan naèin predstavljena gostima Istre.



»Vampirska kuharica«
- Vaš studijski boravak u Pazinu i istraživanje sluèaja istarskog vampira trebao bi rezultirati s nekoliko književnih projekata. Što zanimljivog u njima možemo oèekivati?
- Prvo bi se trebala pojaviti svojevrsna »vampirska kuharica«, kao literarno-gastronomska šetnja kroz fabulu romana »Drakula« i njegovih konotacija. Potom slijedi roman »Vampir«, u èijoj radnji Jure Grando igra središnju ulogu, pa prijevod »Prièa o sablastima i vješticama iz Rajnskog Antiquariusa«, što ih je 1924./25. priredio njemaèki književnik Hermann Hesse, te na koncu faktografska knjižica o sluèaju Jure Granda u europskom vampirskom kontekstu. Iako vampiri sasvim sigurno nisu moja temeljna literarna preokupacija, èini se da æu se još dugo baviti tom intrigantnom tematikom. Priznali mi to sebi ili ne, motiv vampira i njegove crne metafore nisu tek bezvrijedne prièe za plašenje naivnih, veæ književno vrijedni, te psihološki i socijalno itekako utemeljeni iskazi o stanju društva, njegovim paradoksima, nepravdama i moralnom rasulu, koje je posljednjih godina u nas, nažalost, uvelike zagospodarilo svakodnevicom.





Razgovarao: Davor ŠIŠOVIÆ
(objavljeno u Glasu Istre, 1. listopada 2005.)