Kolektivna panika ili trenutna senzacija?
Prošle sam subote nakon mjesec dana napokon otišao u Zagreb. Kako to inače biva, prije svakog odlaska, subotu prijepodne obično provedem dogovarajući se sa ekipom iz metropole i okolice gdje ćemo se naći i kamo otići. Tako sam i nazvao jednog svog frenda koji je upoznao mene sa mojim bivšim. Kako sam ga zvao sa mobitela, razgovor je bio vrlo jezgrovit, ali dovoljno dugačak da mu velim da nismo više zajedno, jer očigledno on to još nije znao. Na spoment toga, veli mi kako se ne čudi previše i kako ima "nekakav dokaz" tome. Meni nije bilo jasno na što misli, ali sam se ipak trebao strpiti do navečer da mi taj dokaz A pokaže. Večer je stigla, a i ja u Zagreb. Našli smo se na Trgu te se zaletili u jedan birc u Kaptol centru. Već mi je i putem do tamo objašnjavao o čemu se radi. Naime, nedavno je dobio popis gejeva sa imenima, brojevima mobitela, njihovim godištima, pa čak i prezimenima i kvartovima u kojima žive. Sad vam je sve jasno, ali meni tada još nije bilo. Zasjeli smo u cafe i od 400-tinjak imena na popisu izdvojio je ime mojeg bivšeg. I to sa detaljnim informacijama. U prvi mah nisam znao kako reagirati pregledavajući po popisu. Na neke sam se zgrozio, na neke čak i nasmijao. A kakve to veze ima s našim prekidom? E pa, taj frend je mislio kako sam je već došao do tog imenika i da sam prema tim nekim natuknicama koje su stajale uz ime mojeg bivšeg odlučio prekinuti s njim. To razlog nije, jer sam pravi i jedini razlog naveo prije nekoliko postova, što on nije znao. U nedjelju sam se našao na kavi sa bivšim, ali nisam imao srca mu spominjati popis i da je on na njemu jer bi vjerojatno dobio slom živaca on the spot. Navečer kad sam stigao doma i konektirao se na internet, nemalo sam se iznenadio: sve je vrvilo vijestima o gay imeniku koji kola internetom. Đizs! U ponedjeljak sam se porukom javio najboljem frendu svojeg bivšeg i pitao ga li zna da je na tom popisu. Kasnije smo se još i čuli te mi je rekao da to jutro kad su se vidjeli nije još znao, ali da je bio prilično uznemiren jer je pretpostavljao da bi mogao biti među 400-tinjak žigosanih. Ja sam to samo potvrdio. To isto popodne nazvao me je bivši te mi je rekao da ga je nazvao njegov najbolji prijatelj i rekao mu za naš razgovor i da mu točno velim što piše. Meni je bilo bed čitati, kamo tek njemu to slušati. Najgore od svega je to što uskoro treba početi raditi, odnosno zaposliti se, ali su ga sad počele prati paranoje da što ako netko od nadređenih dođe do tog popisa i vidi njegovo ime na njemu. Razumijem strah, jer kad ljudi vide takvo što, ne pitaju za razloge i da li je to uopće točno. Samo te prekriže. A naše novinarstvo, takvo kakvo jest, od svega voli napraviti senzaciju. Za boga miloga, u Jutarnjem od ponedjeljka to je bila glavna vijest preko pola naslovnice! U normalnom društvu to bi se spomenulo na jednoj osmini zadnje stranice i skoro nikoga ne bi bilo briga. Čuo sam i od prijatelja da su neki s posla češljali po internetu ne bi li se dokpoali tog imenika. Jao ljudi, get-a-life! Na spomenutom popisu nalazi se troje mojih prijatelja, na sreću ne i ja. S obzirom koliko se i nalazim na sceni, bilo bi i čudno da jesam. Baš čitam na jednom forumu temu o tom famoznom gay imeniku, ali se rasprava uglavnom svodi na zajebanciju između članova foruma. To što i kakvo mišljenje iznose, nije me previše briga, jer kad mi se počnu ti picofakeri* hvatat za Bibliju, Crkvu, Boga i pravila prirode kad se dođe do teme homoseksualizma, ne znam da li bih se izpovraćao ili jednu od tri želja iskoristio da ih preobratim u pedere.*Bez uvrede, molim, ako ja mogu biti bolestan, izopačen peder. |
Evo, samo da napravim mali intro tako da svoje obožavatelje (...zaboga...) obavijestim da mi zdravstveno stanje ide nabolje, odnosno da ona prehlada, viroza, možda čak i bronhitis popuštaju pred silnim čajevima, sirupima, tabletama i inim apotekarijama, tako da imam više elana za, recimo napisati još jedan post. Nisam ovoga tjedna bio u stanju ništa pisati jer kako je kolega prošloga tjedna mene zamjenjivao, tako sam skoro cijeli ovah tjedan i ja njega. Oko za oko, pasta za zube. Evo, napokon slobodan i voljan. Inače, što se posla i radnim mi kolega tiče, priznajem da sam zadovoljan. Kako još uvijek živim sa roditeljima i održavam se na životu živući u njihovoj kući i jedući njihovu hranu, onih cca tri tisuće kuna koje mjesečno zaradim i nisu toliko loša lova. Jest da imam i ja novčane obveze, kao što su mjesečne rate za životno osigiranje, račun za mobitel te račun za internet, ali opet uzfali. Evo, već više od godinu dana se ne mogu izvući iz prokletog minusa. Čim to napravim, obuzme me osjećaj novčane sigurnosti te krenem trošiti. Nisam neracionalan s novcima tako da idem do samog limita ili da se upuštam u posuđivanje, ali da bih mogao malo uštediti... Back to work. Kao što spomenuh, zadovoljan sam gdje sam trenutno. Imam želju za nečim boljim i bolje plaćenim, ali do onda ovo će mi radno mjesto poslužiti kao dobra podloga ili možda čak i odskočna daska za nešto (much) better. Tek dolaskom na radno mjesto na kojem sam sad već četiri i pol godine stekao sam prijateljstva u mjestu u kojem živim. Nisam baš tip za izlaske, stoga mi je sva ekipa "ostala" u Zagrebu još od srednje. Tako da s vremenom su se izkristalizirala prijateljstva koja bi trebala potrajati i nakon odlaska s tog posla. I što mi najbolje od svega, što pred tom nekolicinom ne moram glumatati da sam ovo, ono, ovaj ili onaj. Ja sam gej i kvit. I to im je najnormalnija stvar. A što je s ostatkom? Pa, kako živim u relativno maloj sredini, kad god nekamo se izađe, skoro se svi znaju, a to zaista ne volim. A na poslu je još i gore. Ako nisu poženjeni ili poudavane, onda imaju cure ili dečke. Osim mene. Ja sam cijelo vrijeme jedna velika enigma. O meni se malo zna. I kako je vrijeme odmicalo meni je postalo sve jasnije da zapravo im i ne predstavljam toliku misteriju. Stvarno nije teško za zaključiti da sam ipak malo drugačiji. Nisam se previše začudio kad sam prije par mjeseci od prijatelja s posla saznao da šef za mene kaže da zna. I da znaju neki bivši zaposlenici koji se ponekad i vide s njim. Mislim, halo! It's crystal clear. A kakav je moj stav prema tome? Uopće me nije briga. Niti jednom se nisam zabrinuo tko će znati ili tko bi mogao saznati. Jer, znam da drugi znaju ili barem pretpostavljaju i dok god imam ljude oko sebe kojima će to biti nevažna stvar, ja sam sretan. A i miran. Znam da to ne mora uvijek biti tako i da jednog bih dana mogao imati i problema zbog nekog idiota koji je na misiji čišćenja i raskrinkavanja bolesnog hrvatskog društva, ali o tome ću se onda brinuti. Ali, da ne bude zabune, nisam jedan od onih koji idu unaokolo i prilikom predstavljanja vele "ja sam gej", a isto tako nisam niti flamboy koji maše rukama i zglobovima svakom prilikom. Outao sam se desetorici (str8) ljudi, a samo me je jedna prijateljica izravno pitala. Zapravo, rekao bih da je heteroseksualcima bed pitati jer se možda boje da ne bi napravili scenu ili počeli histerizirati ili pak panično nijekati. Ne znam. Onih par hetera koji zalutaju na moj blog, neka mi iznesu svoje razloge. Naravno, ako ih imaju.
Kako se još od mojeg prošlog posta ništa nije puno promijenilo s mojom zdravstvenom situacijom, zadržat ću se na njoj. Još sam proli vikend osjetio da me "fata" neka viroza i bilo mi je prilično jasno da ću zakuriti vrlo skoro. To se nije dogodilo do prošlog utorka kad sam otišao na posao. Zapravo, čim sa se ustao ujutro već mi je bilo nešto sumnjivo, pa sam odmah nazvao frenda s posla da me pokupi da ne moram pješice. Dogovorimo se da ga pričekam u 10 minuta do 8 ispred moje kuće, što sam i učinio. 7.50..... 7.55..... 7.58..... njega nema. Uzmem mobitel, nazovem ga, a on se ne javlja. Ponovim to još jednom, za svaki slučaj i ista stvar. "No faking krasno", pomislim si te uđem natrag u kuću da si izvadim mp3 player koji mi inače pravi društvo na putu do posla. Taman kad sam otvarao torbu, zvoni mob. Zove frend, ja se javljam i u šali ga želim pitati da li je možda zaboravio na mene, kad ono: "Evo me za minutu". Ja: "Pa gdje si, dovraga?". -"Evo, pred poslom. Ono, zaboravio sam na tebe". Jezik pregriz'o! Tako da sam taj dan kasnio, zajedno s njim na posao nekih 15-ak minuta, a zapravo nisam niti trebao dolaziti, jer mi je iz sata u sat bilo sve lošije. Nakon 11 sam se javio šefu da gibam doma jer mi nije dobro, na što on zaskoči s pitanjem: "Što ti je?" Kaj da velim na to? Pa... boli me grlo, osjećam se da me hvata prehlada, viroza, gripa, štogod i ne mislim dočekat vrhunac bolest na poslu. Što me pitaš takve stvari, nisam doktor zaboga. Nakon tog informativnog razgovora, istog onog frenda koji me par sata prije vozio na posao sam zamolio da me vrati doma. Znam, natezanje, ali on se i tako voli šprancirati po gradu. Neka ono gradu ide pod navodnike. I od onda sam doma i bolujem. Točnije, mislio sam da mi je bilo malo bolje, pa sam jučer otišao na posao i opet se pokupio nakon nekoliko sati. Tek toliko da pokažem da nisam markator. A i tada me šef zaustavi i opet pred hrpom kolega me počne ispitivati da kako sam ja to svako malo bolestan, da što ne javljam, da jesam li bio kod doktora... Nisam, niti neću, jer ne mislim satima sjediti u čekaonici da bi mi se reklo da mirujem i pijem puno tekućine. Neka me Riječanka krivo ne shvati. Mislim da je i liječnicima u interesu da im u sezoni gripe ne dolaze svi, pa i sa najlakšim simptomima. A, uostalom, imam preko 20 dana prekovremenih koji mi se ne plaćaju, pa mi oduzimaj od toga. Isto me i pita do kad mislim biti na bolovanju. "Pa, kaj ja znam, mislio sam biti nekih tjedan dana. Tak' sam si nekako isplanirao da ću biti bolestan" WTF?! Pa vratit ću se kad ozdravim, naravno! Stvarno... I tako, doma sam, pokušavam izkašljati svo ono smeće koje mi već danima stoji u grlu i zbog kojeg dva dana nisam uspio zaspati. Zamislite to s obzirom da meni dnevno treba desetak sati sna. Not a pretty picture, I asure you. I stvarno mrzim, ali mrzim kad obolim. Znam, znam, nitko to ne voli, ali ja teško podnosim svu tu zajebanciju. Do prije nekoliko godina bio sam stvarno savršeno zdrav. Možda bih jednom-dvaput godišnje se prehladio ili pokupio kakvu virozu, a sad mi se čini da po danima provedenim doma zbog bolesti prednjačim među ukućanima. Još mi je u svježem sjećanju mjesec i pol pareze facijalis, odnosno paralize desnog dijela lica zbog najobičnije upale vanjskog uha. Onakav polu-pokočen sam sebi sam si djelovao kao Stallone ili Tuđman. I sve mi se čini da, kako mi je krenulo, da ću se ipak morati naviknuti na hektolitre čajeva s medom, tablete, antibiotike, vitamine, pastile, sirupe i ljude u bijelom. Kad smo kod njih, pozdrav 
Prema tome koliko je komentara bilo ostavljeno na ovom mojem bogu, možda se nisam niti trebao vraćati za tipkovnicu i dijeliti s vama malobrojnima moje "doživljaje". Ali, prst je zasvrbio i - tu sam. Da je zasvrbio čitav dlan, sad bih se nečim drugim bavio. :) Zašto? E, pa ima i nešto novosti kod mene u ovih 2-3 tjedna koliko sam izbivao. Počnimo s, recimo najvažnijom: ponovno sam solo. Dugo je trajao, komentirali niste najradije. Slobodno, i ja bih. Što je bilo? S obzirom da se ova veza može svrstati u one do mjesec dana, nije tako teško za zaključiti. To nije bilo TO. Jednostvno nisam se osjećao zaljubljeno, a manje za manje od toga nemam što raditi u vezi. Primjetio sam da neki ljudi budu u vezi samo da ne bi bili sami. To ne razumijem. Taj lažan osjećaj. Ja želim leptiriće u trbuhu, stezanje u prsima i grlu, dvostruku brzinu kucanja srca. A to obično osjetim kod totalno krivih tipova. Recimo, strejtera. Kad smo se prvi puta upoznali i drugi puta kad smo izašli van, vjerojatno sam primjetio kakvu iskicu između nas te sam se grčevito hvatao za nju vjerujući da je on onaj pravi. Očigledno je da nemam nikakvog iskustva u vezama. Ali, što je tu je. Na svu sreću, kratko je trajalo da bi bilo povrijeđenih. Što mi je drago je to da smo ostali u odličnim odnosima i već smo se dogovorili za izlazak u Grobal (za neupućenije Global). Znači, ponovno na početku. Ponovna notorna upoznavanja preko chatova, mailova, poruka, kava... A ništa. Duboko udahnem, izbrojim do 10 i na iskon. Druga novost je... dovraga, nema druge. Jedino ako vas zanima da sam uspio pobrati virozu i da već drugi dan izostajem s posla i vjerovatno je to razlog zašto sam odlučio postati ovaj tekst na blog. A kako čujem šef me komentira na sva zvona dok me nema: "Kaj? Dva put kihne, zašmrca i misli da je bolestan! Ha!". Ma zaboli me! Imam preko 20 dana prekovremenih i neiskorištenog godišnjeg. Neka mi odbije od toga! Ne pada mi na pamet na poslu se liječiti. Za to mi služe čaj, neo-angin, lupocet i "umjerena" doza surfanja. OK, OK, pretjerana. Tak' i tak', tu terapiju ja plaćam. ;)
