Kako se još od mojeg prošlog posta ništa nije puno promijenilo s mojom zdravstvenom situacijom, zadržat ću se na njoj. Još sam proli vikend osjetio da me "fata" neka viroza i bilo mi je prilično jasno da ću zakuriti vrlo skoro. To se nije dogodilo do prošlog utorka kad sam otišao na posao. Zapravo, čim sa se ustao ujutro već mi je bilo nešto sumnjivo, pa sam odmah nazvao frenda s posla da me pokupi da ne moram pješice. Dogovorimo se da ga pričekam u 10 minuta do 8 ispred moje kuće, što sam i učinio. 7.50..... 7.55..... 7.58..... njega nema. Uzmem mobitel, nazovem ga, a on se ne javlja. Ponovim to još jednom, za svaki slučaj i ista stvar. "No faking krasno", pomislim si te uđem natrag u kuću da si izvadim mp3 player koji mi inače pravi društvo na putu do posla. Taman kad sam otvarao torbu, zvoni mob. Zove frend, ja se javljam i u šali ga želim pitati da li je možda zaboravio na mene, kad ono: "Evo me za minutu". Ja: "Pa gdje si, dovraga?". -"Evo, pred poslom. Ono, zaboravio sam na tebe". Jezik pregriz'o! Tako da sam taj dan kasnio, zajedno s njim na posao nekih 15-ak minuta, a zapravo nisam niti trebao dolaziti, jer mi je iz sata u sat bilo sve lošije. Nakon 11 sam se javio šefu da gibam doma jer mi nije dobro, na što on zaskoči s pitanjem: "Što ti je?" Kaj da velim na to? Pa... boli me grlo, osjećam se da me hvata prehlada, viroza, gripa, štogod i ne mislim dočekat vrhunac bolest na poslu. Što me pitaš takve stvari, nisam doktor zaboga. Nakon tog informativnog razgovora, istog onog frenda koji me par sata prije vozio na posao sam zamolio da me vrati doma. Znam, natezanje, ali on se i tako voli šprancirati po gradu. Neka ono gradu ide pod navodnike. I od onda sam doma i bolujem. Točnije, mislio sam da mi je bilo malo bolje, pa sam jučer otišao na posao i opet se pokupio nakon nekoliko sati. Tek toliko da pokažem da nisam markator. A i tada me šef zaustavi i opet pred hrpom kolega me počne ispitivati da kako sam ja to svako malo bolestan, da što ne javljam, da jesam li bio kod doktora... Nisam, niti neću, jer ne mislim satima sjediti u čekaonici da bi mi se reklo da mirujem i pijem puno tekućine. Neka me Riječanka krivo ne shvati. Mislim da je i liječnicima u interesu da im u sezoni gripe ne dolaze svi, pa i sa najlakšim simptomima. A, uostalom, imam preko 20 dana prekovremenih koji mi se ne plaćaju, pa mi oduzimaj od toga. Isto me i pita do kad mislim biti na bolovanju. "Pa, kaj ja znam, mislio sam biti nekih tjedan dana. Tak' sam si nekako isplanirao da ću biti bolestan" WTF?! Pa vratit ću se kad ozdravim, naravno! Stvarno... I tako, doma sam, pokušavam izkašljati svo ono smeće koje mi već danima stoji u grlu i zbog kojeg dva dana nisam uspio zaspati. Zamislite to s obzirom da meni dnevno treba desetak sati sna. Not a pretty picture, I asure you. I stvarno mrzim, ali mrzim kad obolim. Znam, znam, nitko to ne voli, ali ja teško podnosim svu tu zajebanciju. Do prije nekoliko godina bio sam stvarno savršeno zdrav. Možda bih jednom-dvaput godišnje se prehladio ili pokupio kakvu virozu, a sad mi se čini da po danima provedenim doma zbog bolesti prednjačim među ukućanima. Još mi je u svježem sjećanju mjesec i pol pareze facijalis, odnosno paralize desnog dijela lica zbog najobičnije upale vanjskog uha. Onakav polu-pokočen sam sebi sam si djelovao kao Stallone ili Tuđman. I sve mi se čini da, kako mi je krenulo, da ću se ipak morati naviknuti na hektolitre čajeva s medom, tablete, antibiotike, vitamine, pastile, sirupe i ljude u bijelom. Kad smo kod njih, pozdrav Riječanki i njenoj gardi. ;)
Post je objavljen 05.02.2005. u 15:27 sati.