nedjelja, 13.11.2016.

Promocija

U utorak 15. studenoga 2016. u 18,00

Knjižnica Bogdana Ogrizovića u Zagrebu na Cvjetnom trgu (ulaz lijevo od KIC-a)

Promocija knjige "Zbogom ljubavi" od Predraga Pjevača (Anarhanđela)


...


Pozivam vas da dođete. Čitat ćemo poeziju. Zajedno obilježiti kraj jednog životnog poglavlja za njega i kraj jednog poglavlja za mene.

Predrag je mladi obiteljski čovjek koji ima dar za pisanje. Sa tim se rodite ili ne rodite. Knjiga je rezultat jednog sna i jedne želje. Njegovog sna i moje želje da pronađem smisao u tome da se bar nečiji san ostvari.

Nemamo baš neko iskustvo u organizaciji promocija, nikakvo iskustvo... imamo želju napraviti nešto dobro, čitati poeziju u ugodnoj atmosferi - predstaviti zbirku, njegovu prvu zbirku. Pozivam vas da nam svojim dolaskom pružite podršku.

I što da još kažem osim da Anarhanđela predstavim onako kako se sam predstavio u jednoj pjesmi:

"ja sam zapisničar noći,
mjeseca i zvijezda.
zapisat ću svaku noć koju su proveli skupa sjajeći
samo u tvojim očima.
neka svijet zna
neka ne zaboravi nikada
što je ljubav"






19:51 | Komentari (7) | Print | ^ |

Da ne ostane nedovršeno (6)

Pisanje mi postaje napor pa ću skratiti.

Podržala sam Predraga (Anarhanđela) da objavi svoju zbirku.

Nadam se da će promocijom zatvoriti jedno poglavlje u svom životu kao što i ja namjeravam zatvoriti svoja poglavlja.

Želim promijeniti san.

Moja podrška Predragu je besmislena ako ne bacim još zadnju reklamu za tu knjigu.

Voljela bih da dođete vi koji ste u Zagrebu. Nastojat ću i sama doći, makar mi u ovom trenutku nije jednostavno organizirati jednodnevno putovanje na relaciji Zagreb - Split i natrag. Duže ne mogu ostati.

To je podrška jednom mladom čovjeku koji vam se možda nekada činio pregrub, zatvoren, netko tko ne komentira druge blogove.

Dakle, za jedno vrijeme, poziv na promociju koji namjeravam staviti u zadnjem postu, trenutno bez osobite ideje kako se promocija reklamira, bit će moja zadnja objava na ovom blogu.

Moram promijeniti san tako da promijenim mnoge stvari u svom životu izvan virtuale.

Sve kako bih možda jednog dana napisala:

Moj život je prelazak iz jednog sna u drugi. Nikada nisam znala što je stvarno, a što nestvarno. Ne znam ni sada. Ne znam ni zašto sam ovdje. Ne znam što je pravda, što nepravda. što dobro, što zlo. Jedino što znam da sam našla onog koga sam čekala, koga sam prizivala i da ćemo od sada pa zauvjek biti zajedno, bez obzira kakva bude presuda vašeg suda, koji je samo jedan od mnogih sudova

(citat je iz knjige San o ljubavi i smrti, ne sjećam se više autora)

Onda se možda vratim.

Hvala svima! Na komentarima i podršci.

Hvala što ste bili tu kad mi je trebalo!

Hvala na svim lijepim riječima!

Volim vas!

(kraj)


08:05 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 11.11.2016.

Da ne ostane nedovršeno (5)

Maloprije su mi javili kako je umro još jedan moj rođak. Prije pet dana.

Sarajevski boem i alkoholičar. Nešto stariji od mene. Pamtim ga iz nekih drugih vremena.

Jedna velika ljubav. Nježna plava žena gledala ga je zaljubljeno. "Miješani brak" kako se se to zvalo. Dva sina. Rat.

On nije želio napustiti Sarajevo. Ona je s djecom otišla u Ameriku.

Zvala ga je da dođe. Nije nikada otišao. Propio se. Propao.

Razvod. Našla je Amerikanca. Eba te, to zovu "našla je Amerikanca" a ne "miješani brak". Sinovi su ga se odrekli.

Ako mene pitate on je umro tih ratnih godina u Sarajevu.

Zadnji put sam vidjela prilog o njemu na televiziji. Propao čovjek, noktiju lakiranih u crveno pričao je sarajevske priče.

I onda je spomenuo nju. Psovao je kurvetinu i plakao za njom.

A ona... Slala mu je novce... do zadnjeg dana.

Život stvarno ima tužne ljubavne priče.

Ipak, ako mene pitate, u svem ovom besmislu jedino smisleno je voljeti nekoga.

Eto... ubacih ovih par redaka jer ih je nametnula nenadana vijest. Pokušala sam saznati gdje je pokopan. Ma, on je umro u ratu, ako mene pitate.

Predrag (Anarhanđeo) piše o ljubavi na svoj način.

Sva ovo uvertira da vas pozovem na promociju njegove zbirke u utorak.

Eto - to je još ostalo da dovršim na ovom blogu.

(nastavit će se)


21:38 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 10.11.2016.

Da ne ostane nedovršeno (4)

Svi mi se krećemo u krugovima.

Da nije interneta ti krugovi bi bili gotovo pa hermetički zatvoreni.

Pripadamo određenim grupacijama, skupinama,... živimo paralelne svjetove koji se ne dodiruju.

Tako sam rekla Anarhanđelu u našem prvom kontaktu - mi smo svjetovi koji se ne dodiruju.

Ipak našli smo pukotine u tim zatvorenim svjetovima.

Od dijagnoze pa dalje, u tom košmaru u kojem sam se probudila nakon što sam počela miješati san i stvarnost, tražim smisao.

Puno ljudi traži smisao. U različitim krugovima i svjetovima. Svi ovdje na Zemlji.

Eto dodirne točke.

Pjesma koja me dotakla zvala se INDIGO DJEVOJČICA

Čitam puno. Ovdje ima predivnih tekstova. Ova pjesma me ponukala da komentirama njegov blog.

Svjetovi su se dodirnuli i ovo čudno prijateljstvo je krenulo.

Veza je iskustvo promatranja smrti kao prihvatljive opcije.

Nije to dobro iskustvo i nikom ga ne preporučam, ali eto dovelo je do nekog razumijevanja među nama.

Ili je ključ u emocijama?

Kako bilo, bez namjere da umanjim značaj bilo kojeg komentara koji sam dobila na svom blogu, želim naglasiti koliko mi je značilo da je poslije napisao pjesmu za mene.

OSTAVITE JE NA MIRU

Hvala ti prijatelju!

Hvala svima vama!

Pjesma, moja pjesma, ima temelje u jednoj mojoj priči koju nisam napisala na blogu. Neću je napisati ni sada. Mnoge priče ostat će za sada u meni. Neke možda zauvijek,

Kako bilo da bilo, Predrag je napisao svoju prvu zbirku poezije. Čudnom igrom sudbine sudjelovala sam u tome.

(nastavit će se)


20:03 | Komentari (1) | Print | ^ |

Da ne ostane nedovršeno (3)

Dakle, situacije je slijedeća:

- pogoršanje
- sama sam
- liječenje će trajati godinama

Nekad se osjećam da sam ušla u Kafkin Proces u medicinskim ustanovama. Nisam više sigurna ni od čega se točno liječim.

Od tuge?

Ne želim biti tužna, ali život oko mene je sve besmisleniji.

Ljudi trče za tako banalnim stvarima. Imati, imati, imati... Imperativi oko mene su sve bezvezniji.

Malo toga nisam probla u životu, a sve što nisam probala i onako me ne privlači da probam.

Ne mogu se sjetiti ni jedne stvari za kojom čeznem. Ne postoji mjesto gdje bih otputovala ili gdje bih u ovom trenutku željela biti.

Zagrljaj se ne računa. Ljubav se ne računa.

Ljudi su postali dovoljni sami sebi. oni koji nisu dovoljni sami sebu trude se postati dovoljni sami sebi.

Moderno je biti sam. Moderno je najviše voljeti sebe.

- To je preduvjet da voliš druge, voljeti sebe. - reče moj novi poznanit.

- Neki toliko vole sebe da u njihovom srcu nema mjesta za voljeti druge - odgovorih mu.

Ne želim se liječiti godinama. Nisam toliko uporna ni strpljiva.

Ne vidim baš neko rješenje.

Pokušavam na svoj život od ovog trenutka pa na dalje gledati kao na avanturu. Nemam jasan plan osim slijedećih odluka:

- nema antidepresiva

- nema akcije u pravcu mijenjanja života, pusti da se dogodi što se treba dogoditi

- što god da se dogodi, nastoj pronaći ljepotu u tome.

U meni već jedan dio zavija i psuje - Frida treba ti ljubav, traži je... Ubijam potrebu da tražim. Da djelujem.

Ne mogu nikoga prisiliti da me voli.

Nevoljena nisam sretna, ali tako je kako je. Tu sam. Što god da napravim ispadne loše. Ako nekome trebam nek me nađe. Možda i ja trebam njega, samo ja više ne tražim.

Blog je, ako ću baš biti brutalno iskrena, za mene bio način da se objasnim drugima. Bio je u zadnje vrijeme i poziv za pomoć.

Otkrila sam divne ljude ovdje, ali postajem virtualna, a to ne želim.

Od krvi, mesa i kostiju sam, a nestajem u stvarnom životu. Moram napraviti izbor na određeno vrijeme.

Dakle:

- postojim u stvarnom životu

- moje srce je otvoreno u stvarnom životu ali u njega treba ući bez moje inicijative

- ne želim se objašnjavati, želim prihvaćanje mene ovakve kakva jesam

Sve ove godine tražim da netko tko je poseban meni vidi osobu iza dijagnoze. Ja nisam osoba iza dijagnoze. Ja sam osoba sa dijagnozom i dijagnoza je, nažalost u ovom trenutku dio mene.

Možda je vrijeme da zavolim svoju dijagnozu kao svoj dio.

Sebe više ne objašnjavam.

Ako ne mogu presijeći vezu sebe i dijagnoze, možda se dijagnoza utopi u meni i tako nestane.

Ovo sad, u ovom trenutku sam ja.

Nije bitno kako sam postala ovakva ili zašto sam postala ovakva.

Ovo sam ja i želim biti voljena.

U stvarnom životu.

Bez da to tražim.

Ljutnja prema njemu koji me nije mogao prihvatiti, koji me ne voli, govori mi da izbrišem blog, jer dijelom sam se nadala da će on pročitati i shvatiti, zavoljeti.

Neću izbrisati blog. Ovo je uspomena. Ovo je i moj osobni prostor koji napuštam na jedno vrijeme.

U komentarima su ljudi koje sam zavoljela iako neke nikada nisam upoznala.

Prema Anarhanđelu imam i nezavršenu obvezu i zato ovo pišem.

(nastavit će se)

Oznake: depresija


13:42 | Komentari (3) | Print | ^ |

Da ne ostane nedovršeno (2)

- Bilo bi dobro da nisi sama Frida - kao da ja to ne znam.

Imam prijatelje. Ovih osam godina profiliralo je ljude sa kojima se družim. Najbolji od njih su ostali, a došli su i neki novi.

Ne tako davno sjedila sam s prijateljicom na kavi. Čudila sam se što mi je prijateljica. Čudim se što imam tako kvalitetne prijatelje.

- Zašto si mi prijateljica?, pitala sam.

- Zato jer si tako draga i iskrena. Jesi li ti vidjela svoje oči? Tvoje oči su iskrene, u njima se sve vidi. Prvi put kad sam vidjela tvoje oči znala sam da si predivna. - tako mi je odgovorila.

On mi je jednom rekao "Oči moje lijepe". Ipak moje oči nisu ga zadržale.

Sama sam i bojim se. Prijatelji tu ne mogu pomoći iako se trude. Moja T. je u utorak došla kod mene. Odgurnula sam psa iz njenog krila i tu postavila svoju glavu.

Češkala mi je kosu i to me činilo smirenom, gotovo sretnom.

- Nedostaje ti ljudski dodir. - zaključila je jučer.

Da. Nedostaje mi ljudski dodir. Nedostaje mi nježnost.

Danas je to veliki hendikep.

Nešto tako jednostavno kao dodir, zagrljaj, postaje tako dragocjeno u trenutcima tuge i straha.

Bilo je trenutaka kad sam mislila da nije bitno tko je uz mene. Bitno je da me grli.

Nisam bila u pravu.

Postoji ogromna razlika između zagrljaja osobe koja nam nije bitna i kojoj nismo bitni i zagrljaja osobe koja nas voli ili koju volimo. Prijateljski dodir je divan, ali je neusporediv sa dodirom nekoga kome smo poklonili emocije jače od prijateljstva.

Dodiri govore. Pričaju svoju priču bez riječi. Mi poput mene nekad se lakše izražavamo dodirom nego riječima.

- Zašto u vezama nemam toliko sreće kao sa prijateljima?, pitala sam.

- Polako, dogodit će se i to - odgovori ona.

Ne vjerujem ili ne želim vjerovati. Duboko u meni je želja da me netko zavoli u ovom trenutku, sa mojom dijagnozom, hendikepom koji me toliko ograničava. Potrebno mi je da me netko zavoli na onaj dublji način svjestan razlike između žene uz koju se nalazi i dijagnoze koju su joj prikačili.

- Pogledaj moj život!!! - toliko puta sam željela zaurlati.

- Vidi moje rane! Pogledaj što sam sve prošla. Sve to je slomilo nešto u meni u jednom trenutku i sad trebaju godine da popravim štetu. Ne znam što se događa u meni kada pada kiša. Ne znam gdje je nestala snaga sa kojom sam preživjela do sada. Ali, zar ne vidiš koliko sam jaka morala biti da preživim do sada? Pomozi mi da rane zacijele, ispod njih je osobnost za koju se vrijedno truditi. Sve što trebaš napraviti je zagrliti osobu u meni.

Moj Šugo je bio bolesno, slijepo crno mače koje nitko nije htio skloniti sa ceste. Mene je moj Šugo podsjetio na mene. Njegovo tužno mjaukanje na koje se drugi nisu obazirali osim kao na smetnju mene je podsjećalo na molbe male crne djevojčice koja se utapa u živom blatu. Pisala sam o tome.

Šugo i ja smo se zajedno borili za Šugim život. On je sad predivan veliki crni mačak koji držanjem podsjeća na panteru.

Najvrednije u tom spašavanju Šuge ipak je veza koja je nastla između njega i mene. Postao je važan dio mog kućanstva. Tu pripada. Šugo je dio mog života.

Eto, nisam imala sreće kao Šugo. Ta spoznaja je bolna.

Odluke o svom liječenju moram donositi sama. Ne izgleda kao neki problem, ali je zapravo veliki problem, jer liječenje se tiče moje vlastite psihe. Bojim se.

Bojim se dana u kojem neću prepoznati pogoršanje i na vrijeme zatražiti pomoć. Bojim se ispravnosti vlastitih odluka u pogledu liječenja jer ne znam koliko si mogu vjerovati kad je dijagnoza u pitanju. Kad je tuga samo tuga, a kad je to pretjerana tuga?

U ostalim segmentima moj mozak funkcionira. Zar sve ono drugo što jesam nije dovoljno da se netko zajedno sa mnom potrudi pobijediti ono što nisam?

Zašto netko ne može biti bilo tko? Zato jer sam još uvijek osobnost koja bira i dobro je da je tako, makar su se moji izbori do sada pokazali pogrešnima.

U situaciji kad mi netko treba bojim se dalje tražiti, jer rizik je otvaranja novih rana na već postojeće.

Moje zadnje iskustvo mi govori da nove rane mogu biti pogubne. Ono što bi netko prebolio bez jačih trauma mene može baciti u bezdan iz kojeg se čupam.

On je rekao da vidi koliko sam ranjiva. Nije vidio ili ga nije bilo briga.

Ali ovo nije priča o njemu.

(nastavit će se)


12:19 | Komentari (1) | Print | ^ |

Da ne ostane nedovršeno (1)

Već nekoliko dana kod sebe bilježim pogoršanje.

Počelo je sa kišom. Uobičajeno vrijeme kada me obuzme ta neprimjerena tuga koju doktori vole nazivati depresijom.

- Kako si Frida?, obvezno pitanje doktorice svake srijede. Ide mi na živce to pitanje.

Iz mene su potekle suze i ne sjećam se više razgovora. Segmenti ponekad izrone u mojoj svjesti i zatim nestanu u blaženom zaboravu. Sjećam se samo tih suza koje su potocima tekle niz moje lice. Sjećam se urlika u meni koji je ostao u meni. Sjećam se kako sam poslije sjedila pred bolnicom i nastavila plakati.

Prišla mi je neka nepoznata žena. U ruci je držala krunicu. Govorila mi je da budem hrabra i jaka, a ja sam samo plakala. Nisam mogla razgovarati sa njom. Nadam se da nisam bila gruba prema njoj. Jednostavno nisam mogla razgovarati.

Sjela sam u auto i nastavila plakati. Plač je bio olakšanje.

Već danima sam osjećala potrebu da plačem, ali te proklete suze nisu dolazile na moje oči. Svijet unutar mene je plakao. Sve mi unutar mene smo plakale. Suze nisu dolazile.

Željela sam lupati glavom o zid, samo da suze poteku.

Nisam lupala glavom o zid.

Pamtim dane kad sam to znala raditi.

Pogoršanje dakle. Moje zadnje priznanje ovdje na blogu.

Vrijeme je da odem. Da sve mi odemo, i Frida i Tvornica i sve te osobnosti u meni. Bolest bilježi pobjedu danas, ali bitka nije gotova. Samo, ne ide lako i brzo kako se činilo kad sam odlučila baciti antidepresive.

- Potrebne su godine. Ne ide to tako brzo Frida. - rekla je doktorica.

Nemam pred sobom godine. Imam samo sadašnji trenutak i ništa više. Imam svoju želju da živim. Nagon za preživljavanje koji me zaustavio i u trenutcima kad se smrt činila prihvatljivom opcijom.

Osjećam potrebu da napustim virtualni svijet. Ipak, kao i sve u životu, i virtualni život je donio neke obveze.

Kao i u životu izvan virtuale i ovdje sam zavoljela neke ljude. Ljude s druge strane ekrana. Neke sam upoznala, neke možda nikada neću upoznati, ali znam da u sebi imaju kvalitetu koja mi se sviđa.

Ovaj blog je počeo tamo negdje na Iskrici sa Fridom koju sam već jednom ubila pa oživjela ovdje. Teme su s vremenom prešle na tu famoznu dijagnozu depresije i danas se pitam je li u redu što sam pisala o tome.

Netko je morao pisati o tome. Hvala svima koji su razumjeli.

Jučer je doktorica predložila da ponovno uzmem antidepresive. Odbila sam. Neki novi, navodno. Odlični, kaže.

Odbila sam. Osam godina od postavljanja dijagnoze toliko sam lijekova promijenila da se užasavam pomisli da još neki probam.

Imam još puno toga za reći. Kao netko tko je prespavao dvadeset godina i nakon buđenja shvatio da se svijet strahovito promijenio. Ne snalazim se u danas i čini se da ipak nisam usamljena u tome.

Na poslu sam, ali ne uspijevam raditi. Bolovanje trenutno nije opcija.

Segmenti kojih se sjećam iz razgovora s doktoricom - dobro je da radim ali mi posao škodi. Trebala bih promijeniti posao.

- Imaš li se na koga osloniti Frida?, pitala je kao da ne zna da sam sama.

Dobro je što je moja ratnica u drugom gradu. Ni kada je bila tu nisam željela da vidi ovaj dio mene. Ipak, vidjela je, osjećala je, djelovalo je i na nju.

Dakle, situacija nije baš bajna.

Osjećam obvezu da dovršim ovu priču prije nego odem.

Moram i ispuniti jedan dug prema nekome sa bloga.

Želim se zahvaliti svima vama.

Želim se možda jednom vratiti. Drugačija, sretna. Možda, ako famozna dijagnoza tada bude iza mene, više ne bude potrebe spominjati što sam prošla.

Eto, do utorka ću nastojati ispuniti obveze koje osjećam.

U utorak ću, ako to bude ikako moguće, otići u Zagreb.

Želim prisustvovati promociji zbirke pjesama od Anarhanđela. Jer u toj zbirci je pjesma koja je bar dijelom za mene. To mi puno znači.

Sad idem izaći iz ureda, na zrak, pa vam nastavim pisati poslije. Da ne ostane nedovršeno.

Oznake: depresija


09:59 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 06.11.2016.

Zrcalo

Ponekad se osjećam kao zrcalo.

Pričala sam mu jučer o svojoj sposobnosti da lijevom rukom pišem s desna na lijevo tako da se tekst jasno može pročitati u ogledalu.

Prilično uredan rukopis, nalik onom kad pišem desnom rukom s lijeva na desno.

Ljevoruka od rođenja, naučena na desnu ruku, oduvijek sam imala tu sposobnost.

Jedan dan sam samo počela tako pisati. Meni čak ne treba zrcalo da razumijem napisani tekst.

Ja sam zrcalo.

Ponekad mi se čini da nestajem bez interakcije sa drugima.

Kad sam s drugima, u meni se reflektiraju oni. Moje emocije, moje riječi, sve je to zrcalni odraz osobe koja ih je izazvala.

Postojim li doista ili je moje postojanje uvjetovano osobom pored mene?

Ja sam ti. Tko god da si, u meni ćeš vidjeti sebe. I ako ti se slika ne sviđa ne krivi zrcalo.




13:11 | Komentari (5) | Print | ^ |

subota, 05.11.2016.

Nije bitno

- Nije bitno što on misli, bitno je kako se ti osjećaš, radi sve što ti pomaže da budeš dobro.

...


Otprilike tako mi je rekao.
Gledala sam ga kao da preko puta mene sjedi čudnovati kljunaš.
U par zajedničkih izlazaka podijelili smo brojna iskustva, razmišljanja, doživljaje...

Danas je bio tu radi mene. Mlađi je od mene par godina, još ne primijetim tu razliku, ali kao da preko puta sebe sjedim ja u muškom obličju. Druženje sa njim izgleda kao razgovor sa samom sobom.

Jutro je bilo loše.
Jedno od onih kad se uplašim vlastitog emotivnog potonuća i dohvatim mobitel tražeći pomoć.
Frendica, jedna, druga... moj novi poznanik. Uz to, idiotske poruke liku koji ih valjda i ne čita.

...


- Nije bitno, reče moj novi poznanik.
- Nije bitno, dobro ti je rekao, reče mi prijateljica. Preživjela si dan.

...


Zapravo nije bitno. Jedan dan, teška južina, šetnja po kiši uz more. Čaj u kafiću. Preživjela sam ovaj dan.
On nije bio uz mene. Nikada neće ni biti.
Vjerovatno nije bio uz mene ni dok je bio uz mene.

Ne, nije bitno.


18:01 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 02.11.2016.

Ne podrazumijeva se

Kao i svake godine u ovo vrijeme, stajala sam ispred njegovog groba.
Ove godine, prvi puta, kasnije sam to shvatila, nisam u glavi imala sliku njegovog tijela, tu ispod zemlje. Molitva je izlazila iz mojih usta mehanički, misli su nestale.
Obično bi se slika pojavila sama. Visok, crnokos, prezgodan, Mlad.
Takvog ga pamtim.
Ne znam pamti li ga moja sestra. Naši turbulentni životi su se prerano razdvojili. Mislim da ona nikada nije imala priliku da ga doista upozna.
Uz to, o njemu se, još dok je bio živ, u našoj obitelji pričalo ispod glasa, da djeca ne čuju.
Djeca svašta čuju.
Sjećam se kada sam sa nekih desetak godina došla u posjetu didi u pratnji tete i rodica.
Mladi momci sjedili su u dvorištu didove zgrade i igrali briškulu. Najkrupniji među njima, gol do pasa, samouvjeren, mišićav, preplanuo i glasan, imao je obrijanu glavu.
Dječjom radoznalošću, lišena obzira, pokazala sam rodici na njega. Ona mi je s neugodom dala mot da samo prođem.
Poslije mi je šapnula. "To je Mali I."
On je bio crna ovca. Rodicama je bilo zabranjeno da pričaju sa njim. Familija je, kako me uspomene iz razgovora koje sam prisluškivala služe, potegla veze da zbog prvog ozbiljnijeg nestašluka završi u popravnom domu. Da ga nauče pameti.
Tako pamtim. Možda nije istina, ali to se urezalo u moje varljivo pamćenje.
U Domu je ušao u narkomanske krugove.
Bio je "problematično dijete". Njegovi su se razveli kad je imao svega par godina. Otac se ponovo oženio i dobio drugo dijete.
Znam da ima sestru, ali nikad je nisam upoznala. Pričao mi je o njoj. Mislim da radi u općini ili tako nešto.
Ni ona, ni njegov otac nisu bili na njegovu sprovodu.
Nakon tog susreta, jedinog kojeg se sjećam iz djetinjstva, ponovno smo se sreli kad sam došla u Split na studij.
Više me nisu ograničavale obiteljske tabu teme.
Moj rođak.
Izgledom nije odavao narkomana, iako se ta etiketa kačila na njega ponajprije iz usta njegove majke.
Ono sto pamtim je sigurnost kojom se kretao, uvijek pomalo glasan, ali pažljiv prema meni.
Postao je pomorac. Dobro je zarađivao i slao je majci novce.
Vozio je skuter. Nije me bilo strah voziti se sa njim.
Uz njega je bilo nemoguće osjećati strah.
Sjećam se razglednica koje mi je slao iz svake luke u koju bi pristali. Bila su to zapravo kratka pisma na kartolinama. Dugo nakon što se zemlja na njegovom grobu slega čuvala sam te razglednice. Mjesta koja sam željela posjetiti.
Sve te silne promjene u mom životu, seljenja... više ne znam gdje su te razglednice, Ne sjećam se mjesta koja sam željela posjetiti.
Zapravo, više me putovanja uopće ne privlače.
Ponekad bi mi poslao dolare. Nisu to bili preveliki iznosi iz današnje perspektive, ali onda su mi se činili pravo bogatstvo. Ipak, nikada ni jedan dolar nisam potrošila. S vremenom sam shvatila da po silasku s broda obično nema novaca.
Navodno bi njegova majka počistila svu lovu sa njegovog računa kako je on ne bi potrošio na drogiranje.
Onda bi pitao novac od mene, pozajmicu, a ja bih mu uredno vratila dolare koje mi je slao.
Znao je doći gladan. Bila sam sretna kad mu imam ponuditi što za jelo.
Neko čudno razumijevanje je postojalo među nama.
Pričao bi mi o događajima sa putovanja. Uvijek me pitao treba li mi što za fakultet. Zapinjala sam s francuskim jezikom pa je doveo jednu svoju prijateljicu koja mi je pomagala kod učenja. Ipak, preosobnih tema se nismo doticali.
Podrazumijevalo se da ga volim. Za mene, to se podrazumijevalo, jednako kao što sam znala da sam ja njemu draga. Možda jedina u cijeloj familiji.
...

U mojim ranim dvadesetim, dan iza njegovog tridesetog rođendana koji mu nisam čestitala, njegova majka je došla u stan mog tad već pokojnog dide u kojem sam živjela, onako bez kucanja kako je već ulazila kao na svoje, da zapali cigaretu i popije štogod.
Pitala sam za njega, nisam mu još čestitala rođendan, nije bilo mobitela, a vremena se činilo napretek, dan prije ili poslije nije mi se činilo toliko bitno.
Rekla je kako su se posvađali i kako mu je rekla da se objesi jer više nije znala što da radi sa njim.
Ne mogu prenijeti točne riječi, niti mi je moguće opisati crnu slutnju koja se uvukla u mene.
Željela sam ga nazvati, ali me zaustavio čovjek sa kojim sam bila, za kojeg sam se kasnije udala. Rekao je da ima vremena. Planirali smo otići u restoran na ručak.
Nije mi prijao taj ručak. Duboko u meni je postojala želja da ga nazovem, čestitam mu rođendan sa zakašnjenjem i kažem mu da ga volim.
Trebalo se podrazumijevati da ga volim.
Danas se pitam je li mu itko čestitao rođendan.
...

Zakasnila sam.
Objesio se.
Nije se podrazumijevalo.
Ne podrazumijeva se.


20:01 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se