četvrtak, 29.09.2016.

Hvala

Ponekad poželim reći hvala,
Onome gore,
ljudima,
životu.
Pa eto, hvala!
Za danas.
Jer sam preživjela.
Jer sam živa.
Jer volim.


*********


Danas je gotovo pa sramotno nekome reći "volim te". Istrošila se ta rečenica u filmovima iz ranih sedamdesetih i u sapunicama, pa se ljudi sprdaju sa tim "volim te" i neugodno je to izgovoriti prvi, pa čak i drugi...jer što ako se suprotna strana samo šali.

A čini mi se da u svijetu koji sve više propagira neovisnost, samostalnost, snagu, ta rečenica mnogima strahovito nedostaje. Samo je to teško priznati.

Jer mi bi se htjeli osjećati voljeno, ali o tome se ne govori. Šuti i izvodi zaključke iz drugih rečenica, ali, za Boga miloga, nipošto, nikad nemoj priznati da i ti voliš.

Voljeti nekoga, to vam je velika slabost ljudi moji. A eto, meni se čini da je je u mojoj sposobnosti da volim moja snaga.

Vizija mog života u nastavku dobiva nove konture.

Strah je moj najveći neprijatelj.

Moj imperativ - pobijediti strah!

Voljeti!

Ne, nije se pojavio netko novi, poseban, nije na pomolu veza u klasičnom značenju te riječi. U vezi sam, u povezanosti, sa dobrotom kojom se okružujem. Zar mi uopće treba više?

Oko mene je toliko toga što mogu voljeti - ljudi, životinje... život.

Eh, da...

Rekoh svojoj A. danas "volim te". I srce mi bi puno, jer voli i ona mene, iako ne mora, nije uvjetovano, ali je obostrano... rekla mi je to tisuću puta, i dokazala na tisuću načina.

Volim i vas što čitate. Volim.


21:21 | Komentari (4) | Print | ^ |

subota, 24.09.2016.

Napredak

- Dobra je samo veza u kojoj se razvijaš.

reče mi prijateljica.

- Ja sam se razvijala u ovoj vezi.

odgovorih.

- Nisi. Ti si samo popunjavala praznine u sebi.


*********

Protiv svoje volje sam sama u ovom trenutku.

Za sedam dana odlazi i mala ratnica. U meni je mješavina ponosa i straha. Mračna razmišljanja koja me obuzmu za sada relativno uspješno tjeram od sebe.

Njen život se mijenja uskoro. Moj život se mijenja.

Imam nekakvu ideju provoditi na poslu više vremena. Jutro i popodne. Nisam sigurna da je to dobra ideja, iako bi mi pomogla da nadoknadim zaostatke zbog bolovanja. Moram paziti da ne "izgorim".

Trebala bih raditi na sebi. Uskoro, nadam se, počinju večernji sati gimnastike na Poljudu. Sa zahlađenjem će ponovno postati ugodne i šetnje sa psom na Marjanu. Slušalice u uši i postat ću još jedna od onih ljudi spojenih na žice.

Za novu vezu definitivno nisam spremna. Nekad se pitam hoću li ikada više biti u stanju pustiti nekoga u svoj život dalje od prijateljstva.

Riječi prijateljice mi se vraćaju poput jeke. Praznine u meni.

Kako popuniti praznine. Čak ne znam ni kolike su te praznine. Danas mi samoća prija.

Pospremam po stanu. Obećala sam prijateljima za sutra napraviti pitu zeljanicu. Nisam našla špinat, ali nisam se ni umorila sa traganjem. Trebam ispeći dvije pite. Jedna za sutrašnje druženje s prijateljima i jednu za malu ratnicu.

Duhovnost?

Mogu li se razvijati u tom pravcu?

Ponovno sam započela čitati knjigu "Razgovori s Bogom" N.D. Walscha. Prvi puta kad sam je dobila išlo mi je na živce što je prijevod na srpski jezik, a i nisam bila spremna dublje analizirati bilo što, tako da sam brzo odustala. Ipak ostalo mi je u sjećanju par zanimljivih teza iz te knjige.

Danas mi čitanje ide lakše. Za sada ću zabilježiti samo jedno razmišljanje koje se može primijeniti na svaku situaciju u životu.

"Jedini način da se krene naprijed je da se zapitate: "Šta bi se dogodilo da je sve što sam smatrao(la) 'pogrešnim' zapravo bilo 'ispravno'?" Svakom velikom naučniku je to poznato. Kada ono što naučnik radi ne dovodi do rezultata, on odbaci sve pretpostavke i počne ispočetka. Sva velika otkrića su zasnovana na spremnosti da se ne bude u pravu."


Osim uklanjanja ekavice, nisam radila lektorske zahvate. Misao dana je - kako krenuti naprijed?


15:34 | Komentari (8) | Print | ^ |

petak, 23.09.2016.

Zagrljaj

Ok... da vidimo...koji je moj problem?

Već dva tjedna radim. Za sada ide dobro iako ima dana, kao danas, kad gubim motiv. Što je moj motiv?

Moja mala ratnica je upisala fakultet. Uskoro odlazi u drugi grad. To je za jednu posebnu priču. Njeno rođenje, odrastanje, odlazak. Prirodni tijek stvari.

Nedavno me prijateljica moje sestre pitala koju kremu koristim za lice. Nemam neku određenu kremu, ovih dana trošim kremu koju sam dobila za poklon u kombinaciji sa reklamnim primjercima koje sam pokupila tko zna gdje. U pogađanju mojih godina "pomladila me" za deceniju. Ako uzmemo s rezervom kompliment, svjesna sam da realno izgledam mlađe nego jesam. Kad sam bila mlađa to mi je jako smetalo, trudila sam se izgledati starije kako bih na poslu bila ozbiljno shvaćena. Sad se ponosim svojim izgledom.

Za ženu od 45 godina posve dobro izgledam. Nisam estradna zvijezda, ali zadovoljna sam. pogotovu sada kad se bez lijekova stomak gotovo posve izravnao. Trudnoća na stomaku nije ostavila tragove. Noge bi mogle biti duže i ljepše, a stopala manja, ali ok. Moje grudi su lijepe. Ništa tu ne visi.

Otplaćujem preveliki kredit za stan koji sam "naslijedila" iz braka. Bivšem mužu sam poklonila onaj drugi stan koji je bez kredita, kompletno opremljen i uređen. Moja doktorica misli da je to ludost, odreći se svega što sam stjecala u braku. Mislim da nije u pravu.

Sloboda košta.

U trenutku razvoda, ni danas, nisam bila spremna otvarati nove frontove. A insistiranje na pravednoj diobi imovine u situaciji kad je druga strana nerazumno uvjerena da me "stvorila" je sukob koji bi trajao godinama. Čini mi se razumnijim okrenuti se budućnosti i stvarati iz početka.

Ovaj stan je nešto samo moje. Mogla bih napisati priču o tome kako novac razdvaja ljude. Jer jedinu stvarnu sreću u braku pamtim iz vremena kad ni on ni ja nismo imali ništa. Stan je kupljen na kredit pred sam razvod, kao finalno razdvajanje njega i mene, koje je otpočelo sve većim i većim bračnim krevetom, pa spavanjem u odvojenim sobama, pa spavanjem u odvojenim stanovima. Dakle, nikome ništa ne dugujem osim banci, a njoj uredno plaćam. Nije savršeno sređen, traži još puno ulaganja koja su mi trenutno neizvediva, ali nakon razvoda sam ipak uspjela od tog stana napraviti dom. Ima toplinu doma.

Unatoč kreditu, dok radim financijski sam neovisna. nije to luksuzan život, ali je moj, ne trebam nikoga moliti za pomoć.

Nakon razvoda sam za obitelj svog bivšeg muža postala persona non grata. Do ovog ljeta. Ok... trebala im je moja pomoć, skoro je umro. U tim situacijama treba zaboraviti na ego i postupiti ljudski. Uostalom, to je otac mog djeteta.

Nakon svih peripetija oko zdravlja čovjeka koji mi je "obećao" dokazati da sam bez njega nitko i ništa, a sad kad je izvjesno da će se on relativno dobro oporaviti, poslala sam ih sve lijepo kvragu. Jer ljudi se ne mijenjaju kako sam naivno mislila. Moj bivši još uvijek misli da novac koji po sudskoj odluci mora izdvajati za našu kćer služi za moje bogaćenje. I sad, mogu ja njemu crtati da ona odlazi u drugi grad, da su joj potrebe znatno veće nego u vrijeme dok je bila u osnovnoj školi, da je moje vlastito zdravlje narušeno... besmislene priče. Njene mjesečne potrebe su moj problem, a tata je "faca" koja se isprsi skupim darovima za Božić i druge prigode. Podmirujući te mjesečne potrebe svojoj ratnici jedva da kupim neki poklon.

Mrzim tražiti čak i za nju. Ona je još gora od mene po tom pitanju. Nikada ništa ne traži.

Zapravo sam jaka osobnost. Skoro koliko i moja mala ratnica koja jedva čeka raširiti krila.

Problem je u bajkama, rekoh prijateljici danas.

Jer u bajkama su princeze nježne i slabe. Princ ih spašava.

Ili je problem u požutjelim stranicama uvezanih časopisa "Obitelj" iz 1939. koje sam "gutala" kao dijete.

Mogla bih biti primjer jake, neovisne i samostalne žene.

Problem je što to nije moja vizija sreće.

Konzervativna sam, romantična i želim biti voljena. Želim biti slaba i imati nekoga da me štiti - od zločestih ljudi. Zagrljajem. Samo zagrljajem.

Iako se realno mogu sama nositi sa svakim problemom, meni na kraju radnog dana nedostaje zagrljaj. Ne bilo čiji.

Ona jaka osobnost u meni bira koga ću voljeti i kome ću dopustiti da me voli.

Ne znam zašto uvijek u tome napravim pogrešne izbore.


16:12 | Komentari (8) | Print | ^ |

srijeda, 21.09.2016.

Prije spavanja

Eto Bože.
oprosti na smetnji,
ali ako je moguće,
ja bih samo jednu malu želju,
ako je moguće
da mi ispuniš.

Želim biti bezosjećajna,
samoživa,
nezainteresirana,
manipulativna,
prijetvorna,
dvolična i
hladna.

Ma ne bih ja Bože
nikome zlo takva.
Meni je to potrebno
samo da se zaštitim,
da lakše podnesem
upravo takve.

Unaprijed hvala!



21:55 | Komentari (6) | Print | ^ |

Totalno cool

Evo spremam se održati govor k'o predsjednica ili kraljica prilikom inauguracije, srce mi puno, a čak ne znam ni čime sam to zaslužila.

Kako početi?

Dragi Blognjuz, oduvijek sam tvrdila da si ti jedan super lik. Nikada nikome nisam dopustila da te ogovara, čak sam i u anketi rekla da si najveći frajer na Blogu (nemoj sad ić' provjeravati, pa vjerujemo si na riječ). Ako se kome učinilo da nešto grintam kod onog grintavog Fresha protiv tebe, ne vjeruj tim zlobnicima. Uvijek sam od srca podržavala svaki tvoj mudri potez.

Dakle, stvarno si super (čuj ako si slobodan i iznad 40, a navratiš do Splita, idemo na kavu) i veoma cijenim tvoje odabire, osobito ovaj posljednji kojim si me prebacio na Cool listu.

Od ushićenja mi nedostaje zraka. Što da vam kažem ljudi moji?

Eto, jučer sam imala sastanak na poslu, jedan od onih koje ne volim jer im je jedina svrha da moj šef pokaže da je još živ. Ne volim ja tog svog šefa, ni one koji su ga za šefa postavili, ali lijepo je to jer su nam osjećaji obostrani, pa ne voli ni on mene. Dakle, nitko nije razočaran.

Ipak, moram doći na te sastanke od kojih mi je muka i praviti se da slušam njegovo baljezganje.

Jučer on priča, priče radi. Nit on zna što priča, nit ga itko previše sluša, dohvatio se i mene, ali nikako da me pogodi otrovnim strelicama koje izlaze iz njegovih usta.

Priča on, ja se pravim da pažljivo slušam i šutim, a u glavi mi odzvanja "Ja sam cool... ahoj ljudi Cool".

Nije da ću zaboraviti svoju staru momčad sa Fresh liste. Evo u inauguracijskom govoru im od srca zahvaljujem na svakom komentaru, ne znam što je dovelo do mog unapređenja iz jedne staleške skupine u drugu. Možda baš njihovi komentari. 'Fala vam ljudi!

Naravno, pozdravljam svoje kolege sa Cool liste, znam da je i među njima onih koji su me komentirali, možda je netko i iskoristio svoj utjecaj kod jednog, jedinog i jedinstvenog, predivnog i pametnog Blognjuza da me unaprijedi.

Čvrsto obećajem da vas neću razočarati. Na mom blogu će, jedino se nadam, biti sve više i više pozitive, ali jedino i samo istina, onako kako je ja vidim (naravno). Tako mi Blognjuz pomogao!

Sad idem probati 'oćel mi blog biti vidljiv bez da bacim prvi komentar i neću vam reći koje je bilo sigurnosno pitanje :)))))


13:16 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 19.09.2016.

Računi

Normalnom svijetu je potrebno cca 30 minuta da plati račune.

Meni je potreban cijeli dan.

Za tu prigodu sam uzela slobodan dan na poslu, u blokić sam zapisala samo jednu jedinu obvezu "Plati račune!!!!", veći dio jutra proveden je u nervoznoj šetnji po stanu, popušila sam kutiju cigareta,... Suspregnula sam potrebu da odem u kupovinu, jer baš danas mi je palo na pamet stotinu stvari koje moooram kupiti. Otvorila sam hladnjak jedno pedeset puta (nastojim u hladnjaku držati minimum namirnica baš zbog ovakvih prigoda)... izredala su se sva moguća loša raspoloženja.

Ne znam zašto je tako.

Pomisao da moram platiti račune, uglavnom se radi o mjesečnim režijama, ispunjava me panikom.

Relativno držim pod kontrolom potrošnju, nekakve mjesečne prihode ipak imam, visina iznosa za režije je predvidljiva, ali...

Kao dijete sam bila izrazito štedljiva, obično ne bih uspjela potrošiti mjesečni džeparac, na fakultetu sam imala punomoć na očev račun, nije bilo frke oko novaca do rata.

Eh... tad sam osjetila nestašicu u svakom pogledu, događalo se da danima nemam ni novčića, gledam u izloge i sanjam - je li to ostavilo traume? Mislim da nije, ali...

Financije nikada nisu bile područje o kojem sam voljela brinuti. Sa prvom zarađenom plaćom bivšem mužu sam ispustila punomoć i nekako se stavila u ulogu malog djeteta koje je od njega tražilo dopuštenje za svaki trošak koji bih napravila. On je vodio računa o režijama i potrošnji, davao odobrenje za svaki značajniji izdatak, pa čak i za one beznačajne...Znam da je glupo, ali takav odnos u pogledu novca je nekako došao prirodno i odgovaralo mi je to jednostavno pitanje imamo li novca da kupim ovo ili ono.

Dakle nisam nerazumno trošila, samo nisam imala kontrolu nad financijskim dijelom svog propalog braka.

Sa razvodom je došao prvi šok... moj tekući račun je bio u debelom minusu, pojma nisam imala koje režije su plaćene a koje nisu, koje uopće režije plaćam. Otkrila sam da, između ostalog, dugujem mjesečnu naknadu za parkiralište koje uopće ne koristim više od godinu dana. Bivši to jednostavno nije odjavio. A troškovi su stizali, novi i novi... Kad se razvedete, povučete punomoć na kartice svom bivšem dragom, ali kupovine na rate i dalje dolaze na naplatu.

Dovela sam to u red, krvavo i uz odricanja, bez pozajmica osim dobrovoljnog priloga mojih roditelja. Zatvorila sam minus, zatažila sam od banke da mi ga posve ukine, savladala sam internet bankarstvo, odrekla se zlatne vise, ostavila samo ameksicu jer mi je jednostavnije plaćati sa njom nego nosati gotovinu.

Dogodi se da se "zaletim", ali uglavnom pazim.

Ipak grč je ostao. Da grč, blaga riječ... to su traume, znojim se, bojim se, šizim... Za sada to ne uspijevam promijeniti.

U košmaru ovog ljeta račune sam većim dijelom ostavila neplaćene, osim najnužnijih, a i ti su plaćeni bez da detaljno izračunam sa koliko novaca uopće raspolažem. Tek orjentacijski sam shvatila da je vrijeme da prekinem bolovanje, svidjelo se to doktorici ili ne. Boreći se sa simptomima i nuspojavama, kao noj sam gurala glavu u pijesak kad treba pogledati financije. Do danas. Današnji jedini zadatak iz blokića je ispunjen.

Ponovno dišem.

Valjda s disciplinom i upornošću postane lakše s vremenom.

Do tada moram prihvatiti da meni, za razliku od "normalnih" ljudi, treba slobodan dan samo da platim račune.


22:13 | Komentari (7) | Print | ^ |

subota, 17.09.2016.

smisao

Bilo bi predivno da svo ovo moje pisanje ima nekakvog smisla. Na primjer kad bi nekome pomoglo ako se nađe u sličnoj situaciji.

Kad sam tek došla na blog, jedna mlada žena ovdje je pisala o svojoj borbi sa depresijom... nisam je previše pratila, čini mi se da nitko nije... ne znam je li itko zapazio taj njen blog - dnevnik borbe protiv te usrane dijagnoze.

Vjerovatno nikada neću saznati kako je završila njena priča. Bavila sam se sobom u sebi i nisam se mogla baviti sa njom u to vrijeme. Nisam bila spremna na toliku otvorenost kao danas. Je li uspjela? Iz njenog bloga se to ne vidi. Nadam se da je uspjela.

Ni jedna priča o depresiji nije ista. Često su različiti simptomi iste dijagnoze. Ipak, mislim da mogu naći poveznice, ovako iskustveno, kao laik.

Čini se da je zajednički strah... dakle, kad bih sve sabrala, u ovih osam godina znatno više me obilježio strah nego tuga koju tako rado ljudi vezuju uz sam pojam.

Druga važna stvar koju zapažam kod sebe je izmjena raspoloženja, ne na dnevnoj razini, već puno češće, iz sata u sat... skokovi i padovi, koje još uvijek nastojim kontrolirati. Čini mi se da te izmjene raspoloženja nisu moja karakterna osobina, makar bi valjda, ovako bez lijekova, već trebala biti ono što jesam. Ne sjećam se da sam prije "dijagnoze" toliko oscilirala u raspoloženju.

Slijedeće je želja da ne razočaram sve vas ovdje na blogu koji ste zdušno stali "na moju stranu"...i presretna sam kad mogu gurnuti naprijed pozitivne korake, ali... zbog onih koji su tek na početku borbe koju, nadam se, privodim kraju...treba reći da ni nakon što sam bacila lijekove, evo već više od mjesec i po od toga, ne mogu pouzdano tvrditi da je to to... jesam li zaboravila živjeti bez lijeka?

Zapravo sam kroz ovih osam godina izgubila mnoge ljude. Nema tu velike krivnje ni s jedne strane. Rijetki su spremni i sposobni biti uz "depresivca". Ne žalim se, ovo nije naricanje za ljudima kojih više nema u mom životu, već gola činjenica.

Mogu vrtiti film bezbroj puta, žaliti, razmišljati što bi bilo da nije bilo, besmisleno je...

Dobro je okružiti se ljudima i raditi sve ono što nas veseli, ali život nisu samo lijepi trenutci.

Imam nekakvu viziju dana kad će život sa svim trenutcima, lijepim i ružnim, dobrim i lošim, postati jednostavno život koji treba "odraditi".

Zato večeras, prije odlaska na spavanje, pokušavam sebi osvijestiti ovaj dan - pisala sam na blogu više nego inače, u različitim emotivnim raspoloženjima koja su danas posebno varirala.

Negdje već jutrom sam poremetila svoj raspored.

Čini mi se da je raspored u putu ka samome sebi jako važan.

Danas sam, stjecajem okolnosti, zbog obveze koju sam imala, preskočila svoju jutarnju kavu i popunjavanje blokića.

Mislila sam - ništa strašno, dobro mi je išlo ovih dana, kad obavim to što imam, sjest ću, zamisliti da je jutro i napisati si taj svoj dnevni raspored za ostatak dana.

Nije išlo. Jednostavno se dan odvijao stihijski, a to je djelovalo na mene.

Što je više dan upravljao sa mnom, umjesto da ja upravljam sa danom, sve sam više gubila sebe. Emocije su preuzimale kontrolu umjesto uma.

Ali, ok, tu sam... ovo je loš dan. Više subjektivno nego objektivno.

Poanta je - nema instant pobjeda.

Svaki korak naprijed je uspjeh.

S druge strane, moram biti svjesna kako svaki napredak, kad se opustim, može pasti u vodu - ovo nije kuknjava, ovo je gola činjenica koju bilo tko u mojoj situaciji mora znati.

Ipak, nakon svega idem pozitivna u krevet. Sa odlukom da sutra idem iz početka. Kava, blokić, popis obveza,...

Doći će dan kada će i blokić postati višak.

Motivacija kod mene je jaka. Ogromna.

Reći ću i to da mi duhovnost pomaže. Odgojena sam da vjeru čuvam kao dio vlastite intime o kojoj se ne priča. Uz to, nisam "uzorna" ni po jednoj religiji, ali... vjerodostojnosti radi, u želji da ovo pisanje nije samo meni radi mene, uz distancu da smo svi individue, moram reći da se učim "nerješive stvari" prepuštati Bogu - nek on riješi.

Toliko od mene. Disciplina spavanja i ustajanja je također bitna. Laka vam noć!


23:29 | Komentari (21) | Print | ^ |

želim

Želim potrčati zelenom livadom
u šarenoj haljini
nasmijana.


Želim si cvijeće splesti u kosu
i zamrljati lice kupinama
nasmijana.

Želim raširiti ruke
i poletjeti
nasmijana.

Hoću i mogu.




17:17 | Komentari (8) | Print | ^ |

Pozicije

Rekao je:

- Svaki čovjek je sebi na prvom mjestu.

Nešto je toliko pogrešno u toj tvrdnji. Nedokazivo pogrešno, ali složih se sa njim, jer rekla sam mu: - Moraš sebi biti na prvom mjestu.

Zapravo je meni bilo važno da on sebi bude na prvom mjestu, jer je meni bilo važno da njemu bude dobro, pošto ga stavih na ljestvici prioriteta na isto mjesto na kojem sam si i sama, zajedno sa još nekim dragim bićima koja su mi jednako važna.

I nikada se nisam pitala u izboru oni ili ja, jer ne želim zamisliti takav izbor i nadam se da takav izbor nikada neće biti ispred mene.

Samo, nešto hladno zazvoni iz tih njegovih riječi... Nešto strašno, što isti trenutak zaboravih, jer stalo mi je da on sebi bude dobro i da mu bude dobro.

Hladnoća tih i još nekih njegovih riječi danas me proganja... I opet, svima ću reći, on je dobar, kvalitetan čvovjek, koji nosi sve svoje rane i maske kojima se štiti.

Frida, idi dalje... ne možeš spasiti Svijet, ne možeš spasiti ni njega od njega, nikoga osim sebe ne možeš spasiti.

Mogu, nije točno da ne mogu - ja se mogu dijeliti i davati a da se ne pogubim, da ostanem i dalje svoja... mogu, ali samo one koji to žele, koji me trebaju, koji me zaslužuju i koji mi dopuste.

Dajući se njemu, danas osjetih da se gubim, jer mene u njegovim očima nema.

I tako, na mom vrhu, na kojem uz mene, u jednakom rangu prioriteta, stoje ljudi koji su mi važni, koje volim različitim ljubavima koje su opet jedna jedina moguća neizmjerna ljubav, osta jedno upražnjeno mjesto.

Jer uplašena hladnoćom, a opet u želji da mu bude dobro, pustih ga da napusti moj vrh kako bi se uspeo na vlastiti na kojem će sebi biti na prvom mjestu, dijeleći, makar i nesvjesno, to svoje prvo mjesto sa ljudima do kojih je njemu stalo. Gledajući dobrotu u njemu ispod svih maski, vjerujem da takvih ima. Ja nisam među njima.

Odoh iskoristiti more, da opere tugu.


13:51 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 15.09.2016.

Disanje

Danas mi kolegica na poslu kaže kako sam prepolovila težinu.

Nisam to primijetila.

Samo osjećam da se moje tijelo preoblikuje na dobar način.

Ništa u načinu života nisam osobito mijenjala, osim što više nema lijekova.

San se vratio.

Zapravo, jutrom se ne sjećam snova, ali budim se naspavana. Više se ne gušim po noći.

Radim. Ujutro zacrtam dnevni plan i nastojim ispuniti zadatke.

Ne ide uvijek lako. Ne ispunim uvijek sve sa popisa, ali taj mali blok na stolu mi je postao izuzetno važan.

Čak i kad sam nezadovoljna postignutim - bilježim. Pratim sebe. Zapišem kratke misli, jutrom uz kavu.

Nema bombastičnih vijesti, nisam postala super učinkovita, ali... Prije sam drugima dozirala sebe, sad druge doziram sebi. Učim se reći "Stop! Previše mi je!"

Nastojim raditi pauze. Koristim bablje ljeto... Nakon posla, ručka i obveznog dvadesetminutnog odmora idem na kupanje. Sve ostalo može sačekati.

Nije daleko do prve plaže, par minuta hoda.

Nevjerovatan me osjećaj obuzeo danas nakon kupanja. Kao da sam maslačak na vjetru... lebdim. Vantjelesna, a opet osjećam svaki atom svog tijela. Svjesna sam svakog pokreta, nogu, ruku...držanja...upravljam svojim tijelom, ali sve je nekako lako, odmorno.

Emocije su u meni još uvijek intenzivne... sve... ali ne preplavljuju me na način da vladaju sa mnom. Uspijevam promijeniti tijek misli, koncentrirati se na sadašnjost, na trenutak u kojem jesam i u kojem jedino postojim.

Postojim. Dišem.

Taj lagani udah je osvježenje.

Opraštam si.

Boli... ali opraštam si greške, propuste, zablude... ljubav.

Zagrlila sam svoje emocije. To sam ja. Emocije.

U meni je i intelekt. Moje znanje nije nestalo. Na poslu znam odgovore na zadatke... sve je tu, u mojoj glavi i izlazi vani.

Moj mali anđeo, moja ratnica, sprema se da odleti... Samouvjerena. Odrasla, a još dijete... još sam joj potrebna iako to nikada neće priznati.

Bježim od pitanja "Kako? Što će biti?"

Ne znam odgovore na ta pitanja, život će ih donijeti. Nadam se dobrome. Je li to optimizam?

Jesam li ga zaboravila i pustila iz srca? Nisam... Ne želim. Dobro mu je tu. Neka ga. Bez njega bi bilo prazno u onom dijelu srca rezerviranom za "nekog mog".

Možemo pripadati i onome tko nam ne pripada, zar ne? Nije to veliki problem. To je moje pravo i moj izbor.

Mislim da je grozno imati prazno srce u bilo kojem dijelu.

Počela sam uživati u glazbi. Često se uhvatim da pjevušim. Izborila sam se kod svoje ratnice za pravo da pjevušim iako ona tvrdi da nemam sluha.

Dišem. Želim zadržati ovaj osjećaj.


20:38 | Komentari (7) | Print | ^ |

srijeda, 14.09.2016.

Ne želim nikoga više voljeti

Ne želim nekoga drugog
ako me ne voliš
bit ću sama
zauvijek

Ne želim veće ljubavi
meni je bilo dovoljno
koliko si me volio
i koliko si mi davao

I mogu bez tebe
zbog tebe mogu bez tebe
jaka sam sama
sposobna sam sama kročiti

Samo...
zbog tebe želim uz tebe
da te zagrlim
da te sačuvam... od života

Boli svaki dan
boli do točke kad bih urlala
ali i tu bol mogu voljeti
ako je tako dobro za tebe

bit ću jaka
bit ću sama
bit ću u srcu tvoja
bez tebe nesretna

....

Poklanjam ti svoju sreću.
Pobijedila sam depresiju, ako je ikada bila točna ta dijagnoza.
Poklanjam ti svoju pobjedu.
I ništa ti ne zamjeram... razumijem i ono što možda ne razumijem.
Žao mi je samo što me nisi upoznao bez lijekova. Žao mi je što me nisi upoznao, iako si me mogao upoznati iza svih tih simptoma i nuspojava.
U srcu su mi trenutci kad si izgubio samokontrolu, tu svoju ogromnu samokontrolu... U srcu su mi trenutci kad si me volio, beskrajno.
Mogu ubiti potrebu da ti se javljam, da pišem, da te tražim, ... samo još nadu ne mogu ubiti.


08:46 | Komentari (6) | Print | ^ |

subota, 10.09.2016.

a svega bih se odrekla...

...samo da ponovno jutrom nazoveš i pitaš : "Ej, šta ima?"


09:42 | Komentari (10) | Print | ^ |

petak, 09.09.2016.

Školska

Draga učiteljice.
krivo ste nas učili,
jer danas su uspješniji
oni što se nisu baš mučili.

Draga učiteljice,
gledam sebe i prijateljice
ili ste nas pogrešno učili
ili smo krivo shvatile
jer sve smo iskreno voljele
i sve smo skupo to platile.

Draga učiteljice
negdje je sigurno greška
jer umjesto obećane svijetle budućnosti
naša je sadašnjost teška

I život nije fer kako ste nas učili
i dobro se dobrim ne vraća
život je prljava igra i
strada tko to ne shvaća

Draga učiteljice,
znam da ste u mirovini,
ali morate ponoviti
tu svoju školu za učiteljice.


22:43 | Komentari (6) | Print | ^ |

2008.

te strašne godine bila sam hrabra

bila sam jaka

nisam dopustila da me uplaše zločesti ljudi

koji su se durili jer sam došla na svoje po svoje.



oni su se durili jer sam ih otjerala iz svoje bašte

a baš su lijepo sjeli u hlad stare jabuke i ručali

u mojoj bašti, ispod moje jabuke

oni su uživali, a ja sam ih omela.



hrabro sam se držala dok su mi se javljali neznanci

kao da se znamo

kao da smo nekada bili si dobri

a pojma nisam imala tko su ti ljudi



svima sam uzvratila pozdrav

i glumila sam da ih poznajem

i da mi je drago što ih vidim

klimajući glavom kao lutka na koncu



bila sam jaka

sve dok nisam došla na grob svoje bake

zarastao u travu

koja je puzala preko mramora boje krvi



čupala sam tu travu

zamišljajući kosu djevojčice koja je palila moje slike

sve sam počupala dok nije ostala gola zemlja

oko crvenog mramora



a onda sam sjela kraj groba

i zaplakala

a mrtvi su plakali zajedno sa mnom

pa mi se učinilo da sam i sama umrla


19:35 | Komentari (8) | Print | ^ |

četvrtak, 08.09.2016.

Sloboda

Nekad mi se čini da baš nigdje ne pripadam
Nema mog grada, mog doma
Baš nigdje i nikome ne pripadam
je li to sloboda?

Nekad mi se čini da letim
Izvan sam vlastitog tijela
Pa mi se onda čini
Da ni tom tijelu ne pripadam

Nekad mi se čini da sanjam
dok koračam ulicama
Jer nisam tu dok sam tu
Niti sam ikada postojala

Poštovani gospodine
zar mislite da me poznajete?
Ne, ne poznajete me
jer ni sama sebe ne poznajem

Gledam svoj odraz u zrcalu
Gledam lice neznanca
kako da ikome i igdje pripadam
kad ni sebi ne pripadam?

Je li to sloboda?


19:24 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 06.09.2016.

Strah, anđeli i nada

2013. godine prognoza je bila da ću cijeli život biti ovisna o antidepresivima.

Tijek famozne dijagnoze na više je mjesta opisan na mom blogu.

Nakon što sam na svoju ruku bacila antidepresive, o čemu sam već više puta pisala, danas sam otišla na kontrolu kod svoje doktorice, psihijatrice.

Nisam hrabra. Ja sam najveća kukavica na Svijetu.

Od nedjelje se loše osjećam.

U subotu mi je bilo predivno, sa prijateljima u Mostaru. U nedjelju sam se probudila sa težinom na srcu. Ne znam zašto je tako, nemam sve odgovore. Strah da sam pogriješila bio je ogroman. Što ako sam samo umislila da je suicidalnost nuspojava? Što kad se vratim na posao? Čeka me stres. Kćer mi uskoro odlazi, kako ću sama?

Sav taj strah pretvarao se u simptom bolesti od koje bježim. Bolesti koju mnogi boluju u tišini i u samoći. Bolesti o kojoj se ne govori.

Tražila sam Boga, katoličkog, pravoslavnog... bilo kojeg ili svačijeg, u hramovima, u ljudima, u riječima... Poslao mi je prijatelje. Nisam bila sama na kontroli.

Uz mene je stajala prijateljica.

Nisam bila sama danas.

Obukla sam svoju "sretnu" haljinu. Ja sam je proglasila sretnom haljinom jer su mi je u Mostaru kupili prijatelji za rođendan koji je davno prošao. U haljini koju sam dobila od prijatelja, koja je po mojoj vjeri od Boga blagoslovljena, čekala sam na svoj kontrolni pregled. Sa mnom je čekala prijateljica.

Prvi put u ovih osam godina netko je čekao kontrolu sa mnom.

Već sam napamet znala koje je prvo pitanje.

"Kako ste Frida?"

Mrzim to pitanje. Nikad ne znam što je ispravno odgovoriti.

"Objektivno ili subjektivno?", odgovorila sam protupitanjem.

Doktorica nikada nema previše vremena. U tih malo više od dvadesetak minuta koliko je danas odvojila za mene uspjela sam joj u kratkim crtama prepričati ovo ljeto. Jer bila je na odmoru. Ona je žena od krvi i mesa, kao i ja. Ima svoj život, svoje probleme.

Opisala sam joj svoju želju da umrem. Suicidalnost. Odluku da naglo bacim sve lijekove. Pitala me koji doktor mi je to preporučio.

"Nitko mi to nije preporučio, naprotiv, to je bila isključivo moja odluka", odgovorila sam.

Opisala sam joj lijek po lijek, kako sam se osjećala prije i poslije njegova uzimanja. Sve što se događalo u mojoj misaonoj i osjećajnoj sferi. Događaje koji su me potresali izvanka.

Rekla sam joj kako je otac mog djeteta imao moždani udar. Koma, upala pluća, sepsa,... Ljudi koji su me se odrekli jer sam zatražila slobodu, jer sam u te dvadeset i dvije godine mog života postala previše nesretna, trebali su moju pomoć. Ne hvalim se time. Susrela sam se ponovno sa dvadeset i dvije godine svog života gledajući meni nepoznatog čovjeka kako se na intenzivnoj njezi bolnice Rebro bori za život. Gledala sam čovjeka koji je bio važan mom djetetu, koji to nikada nije dovoljno cijenio i molila sam Boga da ostane živ i bez posljedica.

Bit će on dobro.

Mislila je da se šalim kad sam joj rekla da je dan poslije mačka pala sa krova.

Nisam se šalila. Ne razumijem da bi to trebalo zvučati kao šala.

Mačka moje kćeri. Agresivna, razmažena oštrokondža. Goropadnica. Ne moj Šugo, mali crni anđeo. Slomila je zdjelicu na tri mjesta. Samo operacija stajala je 3.000,00 kuna, a naknada koju sam dobila zbog vlastitog bolovanja, nakon što je odbijena rata stambenog kredita, iznosi 2.750,00 kuna.

Zadnje novce sam potrošila danas. Moram se vratiti na posao. Nemam izbora, rekoh doktorici.

Pričala sam joj o strahu od samoće. Paničnom strahu i nesigurnosti zbog koje sam spremna pogaziti vlastito samopoštovanje. Pričala sam joj kako teško podnosim prekide veza u kojima sam darovala srce.

Nije tih veza bilo puno. Zapravo tek dvije od razvoda braka.

Zajednička osobina ta dva muškarca koja sam zavoljela bila je da su dobri očevi svojim kćerima. To je za mene jako seksi osobina.

Nažalost nisu voljeli mene. Bar ne dovoljno.

Imam i ja oca. Ja sam "tatina kći". Oduvijek je otac bio važna figura u mom životu. Znam da me voli i da je bezrezervno na mojoj strani, ali... odrasla sam, ne trčim mu sa svojim problemima. Ima već dovoljno godina i briga oko Kraljice majke pa mu ne trebaju još i moji problemi.

Nekad se pitam kako bi "moji" muškarci, oni koji vole svoje kćeri, beskrajno vole svoje kćeri kao i moj otac mene, reagirali da se jednoga dana netko prema njihovim kćerima ponese onako kako su se oni ponijeli prema meni. Jer ni jedan ni drugi nisu imali petlje biti uz mene dok sam se suočavala sa simptomima i nuspojavama. Čak ni kao prijatelji. A tražila sam to od njih jer su mi u jednom trenutku beskrajnog vremena bili najbliže odrasle osobe sa kojima sam željela podijeliti svoj strah.

Danas me prvi puta u ovih osam godina "liječenja" čekao netko ispred vrata psihijatrijske ordinacije.

Prijateljica.

Je li to drugi anđeo kojeg mi je Bog poslao?

Nije da se Šugo ne trudi. On osjeti kad sam tužna i dođe mi u krilo. Prede.

Prijateljica mi je danas rekla "Možeš! Ne trebaju ti lijekovi."

Čula sam ja to i ranije od drugih ljudi, od mnogih ovdje na blogu, ali nikada nisam bila posve sigurna. Jer teško je vjerovati drugima i sebi kad si osam godina bio pod kemikalijama koje te mijenjaju kao osobu. Treba te netko dobro poznavati, vidjeti te u tvojoj izvornosti, ispod svi tih kemikalija koje te mijenjaju i treba vjerovati u tebe umjesto tebe. Dovoljno vjerovati u tebe da uz sve svoje probleme ode s tobom do tvoje psihijatrice i čeka te ispred vrata.

Da se ne izgubim u priči, vratimo se u liječničku ordinaciju.

Danas sam čula ono što sam čeznula da čujem.

"Frida, vrlo je vjerovatno da je suicidalnost kod tebe bila nuspojava lijeka, kao i ostale stvari o kojima govoriš, ali činilo se najboljim rješenjem onda".

Ono "ali" meni više nije bitno, kao ni ono "onda".

Bitno je da se doktorica suglasila sa mojim sumnjama i potvrdila da sam dovoljno jaka ovako slaba i da mogu bez lijeka.

Dobila sam čak i jednu privilegiju u hrvatskom zdravstvu. Iznašao se adekvatan termin svaki tjedan za individualnu četrdesetpetminutnu psihoterapiju bez lijekova.

Nije se puno toga promijenilo u mom životu danas.

Problemi su još tu. Strah je još tu.

Ipak... Pojavila se nada.

Danas sam i službeno pobijedila mrak u sebi.

Oznake: antidepresivi


15:09 | Komentari (34) | Print | ^ |

petak, 02.09.2016.

Lijepo je znati

Da ste tu, da vas ima
Hvala svima

...

Izgleda da blog ponovno postaje ugodno mjesto za razmjenu misli.

Nemam inspiraciju za pisanje... eh... tako je to kad se osjećam dobro, stvarno dobro.

Već više od mjesec dana sam bez lijekova, pa se čini da je eksperiment "hoću biti JA sa pravom da budem tužna" uspio.

Osjećam se stvarno svoja, već par dana - jaka, prkosna, uporna, pozitivna i .... bez inspiracije.

Nekako se ponovno uklapam u brzi ritam života, postajem "prebukirana" obvezama, ali ide...

Sutra izlet u Mostar, moj mali zatvoreni krug ljudi koji se viđaju samo za rođendane već više od petnaest godina... možda i napravim fotoblog, ali se bojim da ću biti preumorna kad se vratim.

Prekosutra barkom do Čiova...joj, kad bih se samo mogla sjetiti kako se zove to mjesto, neko Gospino svetište, samo se barkom može do tamo, blagdan pomoraca, bit će nekakva fešta. Moja ekipa je opet vrhunska i znam da će nam biti odlično. Fotoblog? Hm... ne znam, fotoaparat ne osobite kvalitete imam samo na mobitelu.

Nisam tužna, nemam vremena biti tužna, a tek sam se izborila za pravo na tugu kao legitimnu ljudsku emociju.

Ispričala sam nedavno prijatelju svoju teoriju da će ljudi evoluirati u dva pravca. U ne tako dalekoj budućnosti koju ipak nećemo doživjeti (pa nek' ostane da sam vizionar) od današnjih ljudi razvit će se dvi vrste koje se neće baš podnositi:

1. Hladni ljudi - bemu treba mi latinski naziv za ljude koji će posve izgubiti emocije. Kod njih će emocije izumrijeti čak do te mjere da neće imati sposobnost ni manipulirati tuđim emocijama. Naprosto će biti vrsta bez emocija, vođeni isključivo mozgom, takva će im biti i djeca, koju će možda dobivati iz epruvete da ne gube energiju na tu smiješnu fizičku aktivnost. Nešto kao živi roboti. Racionalni, proračunati, hladni....

2. Topli ljudi - oni će razviti emocije i ovladati emocijama toliko da će se o većini stvari sporazumijevati samo pogledom ili pokretom. Ipak govor će opstati i kod njih, kao i pismo. Za stvaranje, za kreativnost, za poeziju, za knjige... Razmišljam kako će isti stvoriti odvojenu zajednicu od hladnih ljudi, bez novca, banaka... bez svih onih profesija koje po prirodi stvari zatiru emocije.

To su samo natuknice. Inspiraciju za pisanje nemam. Samo nisam htjela ostaviti blog na prošloj temi.

Tko je shvatio shvatio je, tko nije nije... lijepo je sve to Fresh objasnio u svom blogu, čak se slažem i sa idejom da Blogonjuz dobije pomoć od blogera. Samo se bojim zloupotreba ... jer treba biti veliki pa se ne ljutiti na svaku sitnicu i imati u vidu uvijek dobrobit cijele naše male zajednice.

Vratim se u nekom novom boljem filmu, ne znam kada....


23:36 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 01.09.2016.

***///***///***///***

!


23:24 | Komentari (9) | Print | ^ |



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se