ponedjeljak, 22.08.2016.

u kafiću Hanibal

Sjedila sam u društvu svojih četrdeset i pet
u kafiću znakovita imena - Hanibal
i lakirala nokte u sivo
kako bih imala nebo na rukama

Razmišljala sam o onoj koje više nema
koja me svemu naučila što treba znati dama
ali me nije uspjela u damu pretvoriti
ona bi sigurno imala dobar savjet

I htjedoh posjetiti njen grob
ali nije ostalo vremena
jer moja djevojčica reče
trebaju nas živi, grobovi neće pobjeći

Sjedila sam u društvu svojih četrdeset i pet
u kafiću Hanibal
sa nebom na rukama
i tamnim kišnim oblacima u kostima.

Kiša je padala,
a ja sam lakirala nokte u boju neba,
dok se život borio protiv smrti
ja sam se osjećala kao ovca koja ne zna blejati.


....


Od blogera s ovog bloga, u Zagrebu sam srela Creativu i Twirla. Svaki od njih je jedna priča. Knjiga koju vrijedi pročitati.
Htjela sam vam pričati o svom braci Twirlu kojeg već dugo nema na ovom blogu. Kad sredim dojmove....

Ma eto, imam biološkog brata koji me voli i kojeg volim, ali nekako smo previše različiti i tužna sam zbog toga.

Pozvao me kod sebe. Mogla sam otići kod njega, ali sam se ugodnije osjećala u jeftinom apartmanu tamo blizu Hanibala. Jer kad odem kod njega, uhvati me klaustrofobila njegovih stopedestet kvadrata savršeno sređenog stana. Uvijek mi se nekako čini da sam previše neuredna za taj prostor.

I tako sam pobjegla.

Onda sam pozvala brata kojeg sam izabrala za brata u virtualnom svijetu, da dođe sa svojim kombijem i sakrije me od ljudi.

Sjedili smo tako Twirl i ja u njegovom čuvenom starom kombiju iz kojeg izlaze najčudnije priče, negdje na rubu maksimirske šume, kao dva šišmiša oko ponoći. Pili smo pivo i pušili dok je oko nas padala kiša.

On se brinuo je li mi hladno i izvukao je dekicu kojom me pokrio i to je bilo najljepše što je netko za moj rođendan učinio za mene.

Pokrivena dekicom, pila sam pivo i pričala sa bracom Twirilom. Oboje smo pričali istovremeno, upadajući jedno drugome u riječ, baš onako kako nije pristojno, ali nije bilo vremena da mislimo na bon-ton.

U tom žamoru naših priča, kiša se nije činila toliko strašnom i depresivnom. Život je pod dekicom u starom kombiju izgledao savršeno jednostavan.



21:33 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 17.08.2016.

obećanje

Kristalna figurica stajala je na rubu najviše police mameći znatiželjni pogled dječaka svjetlošću koja se razlagala kroz njenu nutrinu.

Dječak se propinjao na prste da otkrije tajnu strukture koja stvara te optičke čarolije.

Figurica je promatrala dječaka blagim pogledom. Svidjela joj se nevinost njegove radoznalosti, pa se primakla bliže rubu, toliko blizu da je balansirala na toj visini, nadajući se da će je dječak uhvatiti ako padne.

Dječje ruke, zaprljane igrom, pružale su prste prema figurici.

Figurica je cijeli život bila usamljena u svojoj ljepoti. Na toj visini. Odložena i ostavljena da mami poglede.

Željela je osjetiti tople ruke oko sebe. Željela je zadobiti ljubav tih zainteresiranih dječjih očiju.

Pogledaj me. Propni se. Priđi bliže.

U čaroliji trenutka figurica se primicala dječaku, a dječak se uzdizao do figurice. Skok u prazno je bio neizbježan.

Male šake, uhvatile su figuricu u padu i figurica je osjetila toplinu dječakovih ruku. U tim rukama kristal se topio, a fluid od kojeg je nastao rasuo se po podu kraj dječakovih nogu.

Dječje oči postadoše krupne, okrugle, iznenađene i razočarane. Čarolija razložene svjetlosti u krutoj tvari za dječaka je nestala, a bio je premalen da shvati kako se prava čarolija zapravo odigrala u njegovim rukama, pod toplinom koju je isijavalo njegovo srce.

Dijete je otreslo ostatke fluida sa sebe, napuštajući svoju kristalnu figuricu, ostavljajući je prosutu po hladnom podu na kojem se, iza njegovih leđa, fluid ponovo kamenio u kristalnu strukturu.

Komadići rasutog kristala stvoriše puno malih optičkih čarolija koje su lomile svjetlo u dugine boje. Pod posta zvjezdano nebo koje dječak ne vidje.

On je otišao tražeći novu zabavu...


...



Kad sam pomislila da ne može biti lošije, onaj gore koji crta pogrešne nastavke pobrinu se da me uvjeri u suprotno - uvijek može biti gore. Ok, shvatila sam, Vrijeme je da mrtva točka postane točka. Kraj.

Čuj ti, što god da napraviš, nas dvi ćemo biti dobro. Mi smo ratnice. Prilagodit ćemo Svijet sebi. Bit ćemo nas dvi dobro. Iz inata.




23:12 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 16.08.2016.

u očekivanju dobrih vijesti


...
Vikne: "Pomoz', ma i tko si!
Baš da vrag mi pomoć nosi."
Tek si majstor riječi reče,
Iznenada kuc! na vrata.
Eto vraga: "Dobro veče!
Kakvo dobro od zanata?"
"Nije dobro", na to stari,
"Slab užitak staro šilo,
A u kući loše stvari;
Bi l' pomoći, vraže, bilo?"
Vrag će na to: "Pomoć laka;
Svega blaga preko mjere,
Al to znaš da ruka svaka
Drugu ruku opet pere:
Zato poslije sedam ljeta
Sa mnom ćeš put moga svijeta."
...

(A. Šenoa, "Postolar i vrag")

Čekajući dobre vijesti, izgubila sam se... Potpuno... A nisam se pomakla s mrtve točke na koju se popeh uz ogromne napore.... I pokušavam iskopati neku molitvu, a u glavi odzvanja praznina... Čini mi se da je lakše izgubiti se u pustinji nego u šumi...Kako zvuči poziv u pomoć kad si u pustinji? Čuje li se jeka?
Vrag jaše na svojoj dvogrboj devi i slijedi moje tragove, omotan šarenim maramama od grubog platna... Slike postaju fatamorgana obećanog okrepljenja.... Pijesak mi zatvara oči i uši, da ne vidim i ne čujem... Gdje sam sad?
Bilo kakve vijesti sada se čine dobrima. Nema vijesti. Ništa novo.


15:28 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 14.08.2016.

nije da ne znam slikati

Šugo je naprosto ružan. Siroče. Ne krivite umjetnika.

Btw. htjela sam večeras opet dramiti i analizirati sve okrutnosti ovog života, ali me nepredviđeni tijek događaja odveo u drugom pravcu... pa eto, ugalj je svuda po meni, ni Pepeljuga mi nije ravna, a rezultat je....


00:58 | Komentari (11) | Print | ^ |

subota, 13.08.2016.

Recept za preživljavanje

Udahni. Udahni!
Udahni, izdahni.
Diši!

Otvori oči!

Udahni, izdahni!
Ne zatvaraj oči!
Diši!

Probudi se!

Ustani! Diši!
'Ajde polako.
Udahni, izdahni...

Diši!

Doručkuj. Radi. Misli.
Misli!
Ne o tome glupačo!

Radi, misli, radi, misli, radi....

Možeš ti to!
Udahni! Udahni!
Otvori oči!


Udahni, izdahni.....

Ručaj!
Pojedi voće.
Diši!

Polako, diši...

Prošetaj!
Udahni, izdahni....
Diši!

Kvragu, diši!

Hodaj!
Lijeva, desna, hajde...
Lijeva, desna, lijeva....

Ne gledaj tamo!

Gore glavu.
Tko si ti?
Sjeti se tko si!

Tko si ti?

Hodaj!
Gore glavu!
Diši! Diši! Diši!

Udahni, izdahni....

Preskoči večeru...
Diši!
Ne razmišljaj više!

Udahni, izdahni...

Bravo! Dišeš....
Diši!
Možeš!

Moraš!

Zaboravi!
Oprosti!
Ne razmišljaj!

Diši!

Vrijeme je za spavanje.
Operi zube.
Zatvori oči!

Diši!

Spavaj!
Nemoj sanjati!
Samo spavaj!

Odmori, diši...

Diši!


10:23 | Komentari (15) | Print | ^ |

srijeda, 10.08.2016.

hodala sam nevidljiva

kao duh, hodala sam gradom,
nevidljiva, kroz drvored kestena,
tamo gdje smo se igrali,
a prelijepe fasade zgrada
preko noći su oronule

išarane gelerima

i nisam znala gdje su nestale adrese,
jer ulice mi postadoše nepoznate,
kao i ljudi
koji su sjedili na balkonu nekad moga stana

HEJ!!

vi sjedite na balkonu moga stana
a ja tu stojim i gledam
vama je čudno
možda neprijatno,
a kako je tek meni

oprostite mi na smetnji
ja tu više ne pripadam
kao ni ostali duhovi
koji su se igrali
nekad
u drvoredu kestena


23:06 | Komentari (2) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se