srijeda, 31.08.2016.

humanitarna akcija

Pišu livi, pišu desni
pišu lipi, pišu ružni
piše tko god, što god hoće
samo naš psihopat ne može

....

et, nisam mogla odolit da ne prokomentiram... a lipo sam rekla neću više brljaviti po blogu.

Naša nesrićica se javila, frustriran, glave pune izmišljenih neprijatelja.


Eto svi mogu pisat, osim našeg psihopata, a on jadan bit ne hvata.
Jer u njegovoj je glavi da je eto Hrvat pravi.
A blog mu se zamjerio pa ga nije objavio, pa sad vodi svoje bitke, a treba mu vode pitke.
kad već mutno je u glavi, da si limunadu pravi.


eh... nije nešto... dosadio mi je ... jer eto, odlučila sam samo čitati druge blogove i okaniti se pisanja, ali...

Mi bi našem psihopatu možda trebali pomoći? Da napravim akciju i sakupimo mu lovu za liječenje?

Ima li ideja?


21:46 | Komentari (14) | Print | ^ |

utorak, 30.08.2016.

Trag

Svaka riječ koju napisah
Svaka misao
tek je pokušaj da ostavim trag
kad me ne bude više

Jer živjela sam
Jesam
Molila sam
Jesam
Dozivala sam
Jesam

Neka ostane trag
da sam bila
da sam se borila
nisam se predala bez borbe

Idem sad, danas
tražeći odgovore
u nepoznato

Što ako se vrata ne otvore
ako me otjeraju kao djevojčicu
koja je u gluho doba noći
kucala tražeći pomoć

Neka ostane trag,
Misao,
Uspomena

Za svaki slučaj


14:31 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 28.08.2016.

čežnja

da ti smijem reći ime
bilo bi i rime
u stihovima mojim
u udisajima
u uzdasima

da su moje oči tvoje
da je tvoje tijelo moje
bilo bi i rime
u stihovima
u udisajima


....

Sutra je rođendan mog bloga.
Danas mi je jedna blogerica rekla da odlazi.
Čitam s druge strane poruke - jednom bloger, uvijek bloger.
Na blog sam došla prateći bracu Twirla, Zlatnu djevu i još neke.

Nisam dosljedna u odlukama, niti sam dovoljno uporna.
U meni je puno priča koje čeznu da ih netko čuje.
Osim priča, u meni su i emocije, vrlo intenzivne.
Osim emocija, u meni je i praznina.

Danas završavam jedno poglavlje svog života.
Neću otići sa bloga, ali se povlačim među one koji čitaju.
Neke priče jednostavno moraju ostati neispričane.
Neke pjesme nenapisane.

Osim priča, emocija i praznine, u meni je zahvalnost.
Danas, nakon godinu dana pisanja, osjećam se svoja.
Prihvatila sam sebe, ovakvu, emotivnu.
Hvala svima koji su pomogli u tome.

Čeka me narednih četrdeset i pet godina.
Planiram živjeti barem do devedesete.
Planiram živjeti kvalitetno.
U meni je ljubav ipak najjača emocija.

Svidjelo vam se ili ne, planiram se pomiriti s Bogom.
Nikad od mene neke jake vjernice po crkvenim pravilima, ali...
Vjerujem u božansko, u prirodi i u nama.
Svrstajte to gdje želite, u koju god religiju želite, ili me svrstajte u idiote.

Emotivna ja trebam božansko.
Svaka čast onima kojima to ne treba. Meni treba.
Vjerujem i u slobodu izbora
Najseksi stvar na Svijetu je sloboda.

Tko smo mi?
Obećala sam napisati svoju teoriju o tome tko smo i kako smo sve ono što drugi kažu o nama.

Evo ukratko.

Rađamo se s određenim potencijalom i imamo slobodu taj potencijal iskoristiti ili ne iskoristiti. Mi smo sve ono u što smo pretvorili naš potencijal.
S druge strane, smrtna smo bića, čekamo svoj trenutak koristeći ili ne koristeći svoje potencijale.
Kada umremo, iza nas ostaje samo ono što će drugi reći o nama.
Dakle, mi smo ono što drugi misle da jesmo. Ono što će iza nas ostati u drugima. Ono što drugi kažu da jesmo ili ono što kažu da smo bili.
Tužno ili dobro, kako se uzme... u konačnici, mi smo trenutak, misao, prolaznost.


Ne osjećam se depresivno.
Osjećam se svojom i slobodnom.
To je vrlo seksi.

Nije bitno tko me razumije ili tko me ne razumije.
Danas odstupam od svog pravila demokracije.
Zadržavam si pravo da svaku uvredljivu rečenicu na svom blogu, u komentarima, izbrišem.
Danas se ne želim nikome objašnjavati.

Eh da, volim.
Sposobna sam voljeti.
To je lijepo.
Čini mi se da je sve manje ljudi koji vole.

Moje su priče bile namijenjene jednom muškarcu.
On je nestao.
Nastavila sam pričati drugom, boljem, iako nisam vjerovala da postoji bolje.
Ni njega više nema.
Osim u snovima.

Rekoh mu - bolje da si mi ti u snovima nego noćne more.

Mislim da njemu to baš i ne znači puno.
Zar je bitno?



14:27 | Komentari (16) | Print | ^ |

subota, 27.08.2016.

a zašto da trpimo teror?

Volim kad se pojavi novi blog. Zanima me što drugi pišu, sve je to dio komunikacije.
Danas sam se opekla. Prvi put.
Ništa osobno meni upućeno, ali...
Degutantno je što postoji bolesnik koji ismijava neke meni izutetno drage blogerice.
Zadnjih dana sam se čudila njihovim reakcijama. Idiote je najbolje ignorirati, ali...
Ne želim u svojoj radoznalosti nabasati na dno ljudske psihe. NE ŽELIM.
Ako se tog lika ne makne... pobogu postoji IP adresa valjda... prijavite ga, hospitalizirajte.... odoh ja.
Ne želim si jutro kvariti nečijom bolesnom psihom.
Drage moje, oprostite mi... sad razumijem zašto ste ljute.
Udaljene ste od te psihe svjetlosnim godinama, ali teror je teror.
Apeliram na admine bloga. Mora postojati način da se bolesnika spremi tamo gdje spada...to je psihopat koji može postati opasan ako ga se ne zaustavi.


10:37 | Komentari (39) | Print | ^ |

petak, 26.08.2016.

dobro došao u moje snove

uđi, dugo te nije bilo
dobro došao
ovdje je bilo tužno
bez tebe

uđi u moje snove
dobro došao
u ovoj dimenziji
ne gubiš slobodu

uđi u moju podsvijest
dobro došao
bilo je mračno ovdje
bez tebe

uđi, nije zaključano
osjećaj se kao doma
ne brini za nered
koji ćeš napraviti

upoznaj boje moje aure,
zatvori oči, opusti se
dopusti bar u snovima
da život bude jednostavan


22:17 | Komentari (6) | Print | ^ |

Pismo mojoj doktorici (1)

Draga moja doktorice,
Vi ste jedna fantastična žena. Sjedila sam tu, kod vas, slušajući taj ugodni glas. Vaše kretnje su odmjerene, vaša odjeća uredna, skupa, frizura savršena, šminka decentna...

Ja se Vama divim Doktorice.

Vaše ime krase vaše titule. Toliko ste postigli Doktorice. Znam da nije bilo lako. Ostavljate dojam osobe kojoj se može i mora vjerovati. Svaka Vam čast.

Vi ste žena po propisu.

Draga doktorice, sigurno ste svoj poziv izabrali da bi pomagali ljudima. Sigurna sam da ste mnogima pomogli. Zidove Vaše sobe krase slike zahvalnih pacijenata.

Ja sam tražila Vas, baš Vas, najbolju u Vašoj struci, tražila sam Vas da mi pomognete i zahvalna sam Vam što ste me primili. Znam da sam privilegirana činjenicom da ste baš Vi primili mene, jer već odavno možete birati pacijente. Hvala Vam!

Molim Vas Doktorice, ne ljutite se što ću Vam ovo reći. Jer ne obraćam Vam se u ljutnji i nije mi želja da Vas optužujem. Znam da ste mi željeli pomoći sa svim svojim ogromnim znanjem i iskustvom u vremenu koje ste izdvojili za mene. Vi ste zauzeta, prezaposlena žena, baš kakva sam i sama bila u trenutku kad sam Vam se obratila.

Pogriješili ste Doktorice.

Dali ste mi pogrešnu dijagnozu. Ne namjerno. Znam da nije namjerno, željeli ste mi pomoći sa svim svojim ogromnim znanjem i iskustvom. Razumijem da ste ispred sebe imali uplakanu ženu sa čudnim fizičkim simptomima koji nisu imali opravdanje u njenom tjelesnom zdravlju i izveli ste pogrešan zaključak da sam depresivna.

Žao mi je Doktorice, pogriješili ste. Žao mi je mene, Vaše greške i ovih osam izgubljenih godina mog života.

Doktorice, ja sam plakala zbog frustracije. Nisam plačka, rekla sam Vam da rijetko plačem. Nikad ne plačem kad sam tužna, ali eto, sad znam ono što sam trebala znati i tada, sposobna sam se rasplakati kad sam frustrirana, kad se osjećam bespomoćno da sama promijenim nešto što mi se ne sviđa. Jer Doktorice, žene poput mene, a Vi me u tih sat vremena koliko ste mi poklonili za razgovor niste mogli upoznati, ovakve žene ne očajavaju, one se bore, one prkose i mijenjaju loše okolnosti u svoju korist.

Doktorice ja sam imala razloga da postanem depresivna. To nije sporno. Cijeli moj život Vama je moga poslužiti kao dobar argument za Vašu dijagnozu. Ipak, Doktorice, pogriješili ste, a ja sam Vam vjerovala. Žene poput mene ne padaju u depresiju, one se bore, one mijenjaju okolnosti u svoju korist i ne očajavaju.

Meni je trebala dijagnoza, bilo kakva dijagnoza za stanje u kojem sam se nalazila, jer grozno je Doktorice kad imate fizičke simptome za koje nema opravdanja u vašoj krvnoj i ukupnoj fizičkoj slici. Zato sam ja prigrlila Vašu dijagnozu koju ste mi poklonili kao spasonosno rješenje. Pogriješila sam i ja Doktorice.

Žao mi je što nisam djelovala odlučnije kad sam Vam rekla Doktorice da ja nisam depresivac. Morala sam to reći odlučnije, sigurnija u sebe, ali, eto, Doktorice, taj dan ja sam sumnjala u sebe.

Sjetite se Doktorice, rekla sam Vam kako nemam razloga biti depresivna. Nije baš da sam se zamarala svojim osjećajima, ali znala sam da u tom trenutku doista ne postoji niti jedan razlog da budem depresivna. Vi ste onim predivnim, nježnim glasom, glasom žene koja voli ljudi i glasom žene koja točno zna što govori rekli - Frida, ipak si depresivna. Pokazali ste mi nekakvu tablicu i rekli - pogledaj Frida, ti imaš sve, sve simptome srednje teške depresije.

Sjećate li se Doktorice kako sam Vas, zbunjena dijagnozom, a pokolebana u vlastitom uvjerenju, pitala "A što ako dođu životni problemi? Ako sam sad depresivna, srednje teško depresivna bez razloga, što će biti kad se pojave razlozi, ako se pojave razlozi da budem depresivna - hoću li se tada htjeti ubiti kad sam sad depresivna bez razloga?"

Vi ste odgovorili kako to nije isključeno ako odbijem lijekove i dali ste mi lijekove da se ne bih ubila ako se pojave problemi.

Pogriješili ste Doktorice. Niste namjerno pogriješili, ali ste pogriješili. Ja sam isto pogriješila, u želji da znam što mi se događa. Ja sam Vam vjerovala.


(nastavit će se.....)


10:01 | Komentari (36) | Print | ^ |

utorak, 23.08.2016.

Za dječaka

Zbogom moj dječače,
budi mi sretan
i ne dopusti
da te opet povrijede.

Budi sretan!

Zbogom moj dječače,
budi mi hrabar,
jer to imaš u sebi
ako potražiš.

Budi hrabar!

Zbogom moj dječače,
tvrdoglavi,
svadljivi,
prkosni...

Takvog te volim.

Htjela sam da odrasteš,
sad to više ne želim,
jer onda ne bi bio dječak
u kojeg sam se zaljubila.

Ne odrastaj, nikad!

I evo, vraćam ti komadić tebe,
koji sam ukrala dok si spavao,
jer bez tog dijela
ne bi bio cjelovit.

Budi ti!

Ne dopusti da te ucijene,
ne padaj na sentimente.
budi ono što jesi,
zaslužio si slobodu.

Budi slobodan!

Jer dao si život,
postupio si ispravno,
koliko sam prebrojila
bar četiri puta u životu.

Dovoljno.

Teška je odluka pred tobom,
znam što te čeka,
budi hrabar i tvrdoglav,
svadljiv i prkosan.

Za svoju sreću se boriš!

Ne dopusti da iskoriste protiv tebe
ono najbolje u tebi
To si im već dao.
To su uzeli.

Ne dopusti da te ucjenjuju tvojom dobrotom!

I voli, voli, voli...samo voli
onu posebnu koju još nisi sreo.
Samo je ne pokrivaj
mojim prekrivačem

Žao mi je što nisam ona.






23:43 | Komentari (7) | Print | ^ |

Prekretnica, bar se nadam

Bilo je bolno, jako bolno
otići tamo gdje ne pripadam više
a u svakom kantunu razasuti
dijelovi mene.

Uspomene, uspomene...

i raspala bih se valjda
po tim kantunima
da nisu već bili zauzeti
dijelovima mene.

uspomene, uspomene...


....

Odradila sam valjda svoju zadnju pokoru.

Otišla sam u grad u koji više ne pripadam. Tek još jedan grad u nizu gradova kojima ne pripadam, ne više.

Otišla sam u grad kojem više ne pripadam sa čovjekom koji mi ne pripada, ako mi je ikada i pripadao. Tek još jedan čovjek u nizu koji mi ne pripada, ne više. Ako mi je ikada i pripadao.

Valjda je i on odradio svoju zadnju pokoru.

Onaj kojem sam zabranila da umre ostat će živ. Radi nje.

Ona će biti dobro. Već je bolje.

Sad je došlo vrijeme da nađem, valjda, nekoga tko će biti živ radi mene.

Jer dosadilo mi je biti jaka. Ja sam najveća kukavica na ovoj planeti i želim da me netko zaštiti... od ljudi i od mene.

Pustite me da spavam i sanjam žarke boje kojima ću obojiti ovaj sivi, ukočeni, turobni planet.

Ima dobrih ljudi, rekoh braci Twirlu... Ima ih, ali su, kao i nas dvoje, u ilegali.






22:15 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 22.08.2016.

u kafiću Hanibal

Sjedila sam u društvu svojih četrdeset i pet
u kafiću znakovita imena - Hanibal
i lakirala nokte u sivo
kako bih imala nebo na rukama

Razmišljala sam o onoj koje više nema
koja me svemu naučila što treba znati dama
ali me nije uspjela u damu pretvoriti
ona bi sigurno imala dobar savjet

I htjedoh posjetiti njen grob
ali nije ostalo vremena
jer moja djevojčica reče
trebaju nas živi, grobovi neće pobjeći

Sjedila sam u društvu svojih četrdeset i pet
u kafiću Hanibal
sa nebom na rukama
i tamnim kišnim oblacima u kostima.

Kiša je padala,
a ja sam lakirala nokte u boju neba,
dok se život borio protiv smrti
ja sam se osjećala kao ovca koja ne zna blejati.


....


Od blogera s ovog bloga, u Zagrebu sam srela Creativu i Twirla. Svaki od njih je jedna priča. Knjiga koju vrijedi pročitati.
Htjela sam vam pričati o svom braci Twirlu kojeg već dugo nema na ovom blogu. Kad sredim dojmove....

Ma eto, imam biološkog brata koji me voli i kojeg volim, ali nekako smo previše različiti i tužna sam zbog toga.

Pozvao me kod sebe. Mogla sam otići kod njega, ali sam se ugodnije osjećala u jeftinom apartmanu tamo blizu Hanibala. Jer kad odem kod njega, uhvati me klaustrofobila njegovih stopedestet kvadrata savršeno sređenog stana. Uvijek mi se nekako čini da sam previše neuredna za taj prostor.

I tako sam pobjegla.

Onda sam pozvala brata kojeg sam izabrala za brata u virtualnom svijetu, da dođe sa svojim kombijem i sakrije me od ljudi.

Sjedili smo tako Twirl i ja u njegovom čuvenom starom kombiju iz kojeg izlaze najčudnije priče, negdje na rubu maksimirske šume, kao dva šišmiša oko ponoći. Pili smo pivo i pušili dok je oko nas padala kiša.

On se brinuo je li mi hladno i izvukao je dekicu kojom me pokrio i to je bilo najljepše što je netko za moj rođendan učinio za mene.

Pokrivena dekicom, pila sam pivo i pričala sa bracom Twirilom. Oboje smo pričali istovremeno, upadajući jedno drugome u riječ, baš onako kako nije pristojno, ali nije bilo vremena da mislimo na bon-ton.

U tom žamoru naših priča, kiša se nije činila toliko strašnom i depresivnom. Život je pod dekicom u starom kombiju izgledao savršeno jednostavan.



21:33 | Komentari (10) | Print | ^ |

petak, 19.08.2016.

da zabilježim jer me neće biti neko vrijeme

Na njen dvanaesti rođendan u začaranom gradiću David je rekao Terezi da je voli.

Sutra je obljetnica tog događaja.

Njoj je to bilo malo sumnjivo, jer zadnji i jedini put kad joj je neki dječak rekao da je voli, ponudio joj je bombone za koje se kasnije ispostavilo da su lijekovi protiv odumiranja moždanih stanica babe Luce iz susjedstva.

Rezultat - ispumpavanje želuca i šamarčina od Kraljice majke jer je bila toliko glupa da povjeruje da je netko voli.

Ipak romantična duša prvorođene je do tada odgledala dovoljno ljubavnih filmova da zna kako i ona njemu mora reći da ga voli.

Ono što je nakon toga slijedilo u filmovima baka joj nikada nije dopustila da gleda. Zato se malo zbunila kad joj je David rekao da se sad moraju poljubiti. S druge strane joj je laknulo jer joj nije ponudio nikakve bombone.

Nije bilo planirano da se ljube u usta. Baka je rekla da se za ljubljenje u usta s dječacima ide ravno u Pakao.

Ipak su se poljubili u usta. Ma on je nju poljubio, ne ona njega. Ona nije znala kako se ljubi.

Ali, poljubac je poljubac, jel' - ne može biti jednostran ako je u usta. Sa obrazom je druga stvar. Netko te poljubi u obraz i to ne znači da si ti poljubio njega.

David je rekao da će to sa ljubljenje morati vježbat.

(op.a. poslije je vježbala, prvo na svojoj lijevoj ruci, da vidi kako je to kad njene usne nešto dodirnu, a kasnije na ogledalu, da vidi kako to izgleda kad se ljubi, još kasnije na drugim dječacima, čisto da ne razočara Davida da sporo uči)

U tom trenutku njoj je samo tutnjalo u glavi kako će u Pakao. S druge strane, ljubljenje je bilo vrijedno Pakla, pogotovo ako znaš da se možeš "izvući" ako se ispovjediš.

Sutradan je Tereza trčeći prešla Pokoru i uletjela zadihana u ispovjedaonicu.

Eh, ljudi moji, da samo znate kakva je to neugodnost bila kad se crkva zaorila od fratrova smijeha. Usred mise. Osjetila je kako pogledi baba iz prvih klupa zure u nju kroz drvenu građu ispovjedaonice.

Zaorio se cijeli samostan.

Babe su mislile da je to svetogrđe.

Taj dan nakon svog dvanaestog rođendana, Tereza je dobila službeno odobrenje Crkve da se smije ljubiti sa dječacima u usta prije braka i preporuku da proba kako se ljube i drugi dječaci prije nego se uda. Naravno, upozorena je da se odobrenje odnosi samo na ljubljenje.

Eh... fratar nije znao da to govori djetetu koje je izašlo u Svijet okrenuto na guz'cu i ostalo živo samo zahvaljujući pijanoj Vještici Rajki.

Pakao je bio mali rizik za jedan takav poljubac, ali da je prvorođena znala slijed događaja koji će se iz tog poljupca izroditi, nikada se ne bi poljubila, ni sa kime, pogotovo ne sa Davidom.

Ali to je priča koju izgleda neću dovršiti....

....


Sutra je moj četrdeset i peti rođendan.

Volim svoj rođendan. Lijepo je što sam rođena.

Jer da nisam rođena ovom svijetu bi bilo dosadno.

Nekad mislim da me Bog drži na životu samo zato jer se dobro zabavlja sa mnom.

Dakle, bilježim se kao posljednja lavica od blogerica, a mi lavice smo posebne žene.

Nije zanemarivo to što sam posljednja. Izborila sam se za svoj lavovski status i spasila se u posljednji trenutak da ne budem cijeli život djevica.

Neću biti ovdje sutra. Danas putujem.

Ipak, previše sam lavica i previše sam Narcis da se rođendanom ne pohvalim.







23:59 | Komentari (17) | Print | ^ |

srijeda, 17.08.2016.

obećanje

Kristalna figurica stajala je na rubu najviše police mameći znatiželjni pogled dječaka svjetlošću koja se razlagala kroz njenu nutrinu.

Dječak se propinjao na prste da otkrije tajnu strukture koja stvara te optičke čarolije.

Figurica je promatrala dječaka blagim pogledom. Svidjela joj se nevinost njegove radoznalosti, pa se primakla bliže rubu, toliko blizu da je balansirala na toj visini, nadajući se da će je dječak uhvatiti ako padne.

Dječje ruke, zaprljane igrom, pružale su prste prema figurici.

Figurica je cijeli život bila usamljena u svojoj ljepoti. Na toj visini. Odložena i ostavljena da mami poglede.

Željela je osjetiti tople ruke oko sebe. Željela je zadobiti ljubav tih zainteresiranih dječjih očiju.

Pogledaj me. Propni se. Priđi bliže.

U čaroliji trenutka figurica se primicala dječaku, a dječak se uzdizao do figurice. Skok u prazno je bio neizbježan.

Male šake, uhvatile su figuricu u padu i figurica je osjetila toplinu dječakovih ruku. U tim rukama kristal se topio, a fluid od kojeg je nastao rasuo se po podu kraj dječakovih nogu.

Dječje oči postadoše krupne, okrugle, iznenađene i razočarane. Čarolija razložene svjetlosti u krutoj tvari za dječaka je nestala, a bio je premalen da shvati kako se prava čarolija zapravo odigrala u njegovim rukama, pod toplinom koju je isijavalo njegovo srce.

Dijete je otreslo ostatke fluida sa sebe, napuštajući svoju kristalnu figuricu, ostavljajući je prosutu po hladnom podu na kojem se, iza njegovih leđa, fluid ponovo kamenio u kristalnu strukturu.

Komadići rasutog kristala stvoriše puno malih optičkih čarolija koje su lomile svjetlo u dugine boje. Pod posta zvjezdano nebo koje dječak ne vidje.

On je otišao tražeći novu zabavu...


...



Kad sam pomislila da ne može biti lošije, onaj gore koji crta pogrešne nastavke pobrinu se da me uvjeri u suprotno - uvijek može biti gore. Ok, shvatila sam, Vrijeme je da mrtva točka postane točka. Kraj.

Čuj ti, što god da napraviš, nas dvi ćemo biti dobro. Mi smo ratnice. Prilagodit ćemo Svijet sebi. Bit ćemo nas dvi dobro. Iz inata.




23:12 | Komentari (11) | Print | ^ |

jutarnji raport

Ona spava... doma je napokon, hvala Bogu... neka spava...
Frida, popij kavu, izvedi psa i pokreni se!
Nije nam, ni jednoj ni drugoj, trebalo ovo pogoršanje.
Ipak, već danima sam bez ikakvih lijekova i to je valjda uspjeh. trebam se zamisliti koliko je to dana, ali ne da mi se sad brojati.
Neke posljedice, osim trenutno ogromne tuge, koja ima svoje opravdanje (kvragu i doktori, tuga je posve legalna emocija) ne osjećam.
Uostalom, sve moje emocije su jake, valjda to nije veliki grijeh. To sam ja.
Ne tvrdim da ne bi za mene bilo bolje da sam "hladnija", bar kad su loše emocije u pitanu, ali...
Bar se osjećam sobom, nema razmišljanja koliko me lijek mijenja, nema sklonosti samoozljeđivanju ili samoubojstvu... Ovo sam ja, emotivac....
Emotivna ja, tražim kvalitetni punjač za pozitivnu energiju.
Probuđena sjećanja iz nekog drugog života mi govore da kad napunim baterije pozitivnim osjećajima, upravo ovakva, bez korigiranja, imam snagu zaraziti dobrotom i ljepotom sve oko sebe.
Nisam baš neki solo borac, nikada nisam bila.... Moja mala solo ratnica spava, ona kojoj se divim.
Ok... idemo korak po korak... dišem... sad doručak, pa disanje, pa radi, diši, radi....ne razmišljaj!


08:31 | Komentari (6) | Print | ^ |

utorak, 16.08.2016.

u očekivanju dobrih vijesti


...
Vikne: "Pomoz', ma i tko si!
Baš da vrag mi pomoć nosi."
Tek si majstor riječi reče,
Iznenada kuc! na vrata.
Eto vraga: "Dobro veče!
Kakvo dobro od zanata?"
"Nije dobro", na to stari,
"Slab užitak staro šilo,
A u kući loše stvari;
Bi l' pomoći, vraže, bilo?"
Vrag će na to: "Pomoć laka;
Svega blaga preko mjere,
Al to znaš da ruka svaka
Drugu ruku opet pere:
Zato poslije sedam ljeta
Sa mnom ćeš put moga svijeta."
...

(A. Šenoa, "Postolar i vrag")

Čekajući dobre vijesti, izgubila sam se... Potpuno... A nisam se pomakla s mrtve točke na koju se popeh uz ogromne napore.... I pokušavam iskopati neku molitvu, a u glavi odzvanja praznina... Čini mi se da je lakše izgubiti se u pustinji nego u šumi...Kako zvuči poziv u pomoć kad si u pustinji? Čuje li se jeka?
Vrag jaše na svojoj dvogrboj devi i slijedi moje tragove, omotan šarenim maramama od grubog platna... Slike postaju fatamorgana obećanog okrepljenja.... Pijesak mi zatvara oči i uši, da ne vidim i ne čujem... Gdje sam sad?
Bilo kakve vijesti sada se čine dobrima. Nema vijesti. Ništa novo.


15:28 | Komentari (6) | Print | ^ |

Neke žene

neke žene prebrzo odrastu,
možda su se i rodile odrasle,
pa im ta zrelost dosadi
tamo negdje oko tridesete.

takve žene ne stare,
jer nikada nisu bile posve dijete,
pa im dijete koje nisu bile
ne dopušta da ostare

one su upijale knjige,
očima djeteta koje shvaća
pa u sebi nose priče
stotina života

i životi koji u njima žive
tamo negdje oko tridesete
zaustave starenje uma
pa one ne mogu ostariti

prepoznat ćete takve žene
po načinu na koji govore
po energiji kojom zrače
energiji djeteta u ženi

ako znate neku takvu
a ja ih znam nekoliko
ne propustite im čestitati rođendan
trideseti, il' već koji u kojem zauvijek ostadoše mlade




09:13 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 15.08.2016.

ne smiješ umrijeti

zabranjujem ti da umreš
ovaj put me nećeš zajebati
ti nemaš pravo umrijeti

umiranje je moj teren
tebi zabranjujem
nije došlo tvoje vrijeme

ne smiješ umrijeti
dok ne vidiš njenu tetovažu
nemaš pravo umrijeti

ne možeš umiranjem
pobjeći od odgovornosti
za njenu sreću

jer ako umreš
ona će opet postati hladna
i ja ću opet biti kriva

njene predivne smeđe oči
postat će dva kamena
koja baca na mene


Bog mi je svjedok da sam valjda stotinu puta poželjela da umreš. Bilo je trenutaka u kojima sam željela ubiti te vlastitim rukama. Na kraju krajeva, otišla sam od tebe zbog toga. Da živiš. A sad bi ti umiranjem pokvario humanost mog čina. Misli na svoje dijete.


21:34 | Komentari (9) | Print | ^ |

i kako onda da dođemo do prosperiteta, ha?

Orginal Ruskinja, moj, orginal moj "Recept za preživljavanje" prevela na orginal ruski jezik i pismo.
I kad sam se ovdje htjela pohvaliti tim prodorom hrvatskog gospodarstva na tako moćno i zahtijevno tržište,
mučeći se da kopipejstam ruski prijevod... pravilno odgovorim gdje se nalazi Pariz (sigurnosno pitanje)... pogledam, a ono na blogu sami hijeroglifi.
to je trebao biti prijevod na ruski... ma na ruski.... ne na egipatski.


00:16 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 14.08.2016.

nije da ne znam slikati

Šugo je naprosto ružan. Siroče. Ne krivite umjetnika.

Btw. htjela sam večeras opet dramiti i analizirati sve okrutnosti ovog života, ali me nepredviđeni tijek događaja odveo u drugom pravcu... pa eto, ugalj je svuda po meni, ni Pepeljuga mi nije ravna, a rezultat je....


00:58 | Komentari (11) | Print | ^ |

subota, 13.08.2016.

Recept za preživljavanje

Udahni. Udahni!
Udahni, izdahni.
Diši!

Otvori oči!

Udahni, izdahni!
Ne zatvaraj oči!
Diši!

Probudi se!

Ustani! Diši!
'Ajde polako.
Udahni, izdahni...

Diši!

Doručkuj. Radi. Misli.
Misli!
Ne o tome glupačo!

Radi, misli, radi, misli, radi....

Možeš ti to!
Udahni! Udahni!
Otvori oči!


Udahni, izdahni.....

Ručaj!
Pojedi voće.
Diši!

Polako, diši...

Prošetaj!
Udahni, izdahni....
Diši!

Kvragu, diši!

Hodaj!
Lijeva, desna, hajde...
Lijeva, desna, lijeva....

Ne gledaj tamo!

Gore glavu.
Tko si ti?
Sjeti se tko si!

Tko si ti?

Hodaj!
Gore glavu!
Diši! Diši! Diši!

Udahni, izdahni....

Preskoči večeru...
Diši!
Ne razmišljaj više!

Udahni, izdahni...

Bravo! Dišeš....
Diši!
Možeš!

Moraš!

Zaboravi!
Oprosti!
Ne razmišljaj!

Diši!

Vrijeme je za spavanje.
Operi zube.
Zatvori oči!

Diši!

Spavaj!
Nemoj sanjati!
Samo spavaj!

Odmori, diši...

Diši!


10:23 | Komentari (15) | Print | ^ |

petak, 12.08.2016.

Ples (za Melu)

umjesto odgovora na komentar

Draga Mela,
ne znam plesati,
ali, kad bih znala,
to bi svakako bilo uz neku romsku glazbu,
sa puno šarenih marama,
po mraku,
na mjesečini,
pod zvijezdama.....


otprilike ovako



12:20 | Komentari (13) | Print | ^ |

moje lijevo stopalo

pardon, moja lijeva ruka, uzela je nakon skoro trideset godina bojice u prste,
one jeftine iz samoposluge
i započela terapiju slikanjem


00:04 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 11.08.2016.

A gdje da počinem

samo da se odmorim
da legne moje tijelo

gdje da počinem
kad su mi posjekli šumu

kad su strojevi
zagušili cvrkut ptica

gdje da strulim
kad nema moga groblja

gdje da se sakrijem
od granata

gdje da nađem sklonište
ako ne u tvom zagrljaju?


10:10 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 10.08.2016.

Da sam znala

da sam znala
što misliš
kad me tako čudno gledaš
dok se tuširam ispod vodopada
ja bih se pretvorila u stijenu
na kojoj sam stajala
kako bih zauvijek
zadržala tvoje misli
o sebi
na sebi

da sam znala
što misliš
kad me tako čudno gledaš
dok se sunčam na travi
ja bih se pretvorila u travu
na kojoj sam ležala
kako bih zauvijek
zadržala tvoje misli
o sebi
na sebi

da sam znala što misliš
ja bih ti rekla ostani
umjesto molbe da odeš
i pustiš me na miru


23:32 | Komentari (12) | Print | ^ |

hodala sam nevidljiva

kao duh, hodala sam gradom,
nevidljiva, kroz drvored kestena,
tamo gdje smo se igrali,
a prelijepe fasade zgrada
preko noći su oronule

išarane gelerima

i nisam znala gdje su nestale adrese,
jer ulice mi postadoše nepoznate,
kao i ljudi
koji su sjedili na balkonu nekad moga stana

HEJ!!

vi sjedite na balkonu moga stana
a ja tu stojim i gledam
vama je čudno
možda neprijatno,
a kako je tek meni

oprostite mi na smetnji
ja tu više ne pripadam
kao ni ostali duhovi
koji su se igrali
nekad
u drvoredu kestena


23:06 | Komentari (2) | Print | ^ |

ni groblje nisu ostavili na miru

jer mrtvi su mrtvi.
pa nije bitno,
posjekli su šumu,
otjerali ptice,
poremetili su san
onih koji su počinuli
... da odmore


22:30 | Komentari (3) | Print | ^ |

Spalili su moje slike

Spalili su moje knjige
I diplome
Spalili su naša pisma
Moje uspomene
Spalili su moja sjećanja
Spalili su moje slike
Moju prošlost
Mene
Kao vješticu na lomači


22:01 | Komentari (4) | Print | ^ |

Suze Svetog Jakova

Ležali smo u mraku i gledali zvijezde.
On je mislio da sam njegova.
Drugi su mislili da sam njegova.
On im je rekao da sam njegova.
Tebi su rekli da sam njegova.
Ti si mislio da sam njegova.
Ali nikada nisam bila njegova.
Čak ni u snu.
Bila sam tvoja.

Ti si me optužio.
I sudio.
I krvnik bio.

Jer si mislio da sam njegova.
Jer su ti rekli da sam njegova.
Jer im je on rekao da sam njegova.
Jer su mislili da sam njegova.
Jer je mislio da sam njegova.
Ali nikada nisam bila njegova.
Čak ni u snu.
Bila sam tvoja.

A Sveti Jakov je plakao.




21:15 | Komentari (2) | Print | ^ |

Je li ovo bolest?

... ili je posljedica naglog ostavljanja lijeka?
...ili je nuspojava?

Danas sam jako tužna.
Zar je zabranjeno biti tužan?
Samo ta tuga u meni je danas prejaka.
Tolika da se jedva mičem.
Buljim u ekran, buljim u prazninu....
Tražim odgovore koji ne postoje....

Zašto? Zašto? Zašto? Zašto?


Čemu?

Navodno su htjeli i pretjeranu sreću proglasiti bolešću.
Poremećajem u hormonima.
Uskoro će, valjda i pretjeranu ljubav proglasiti bolešću.


Za sreću nije "prošlo" samo zato jer nikome ne škodi.
Što je kada se voli?
Kada je ljubav pretjerana?
Jesu li sve to samo hormoni?


10:39 | Komentari (15) | Print | ^ |

utorak, 09.08.2016.

predratna uspomena

Sjedile smo tako nas tri, u kafiću u centru gradića koji se nalazio u centru nakaradne tvorevine od jeftinog materijala koja se naočigled nas djevojčica raspadala. Bile smo samo to, djevojčice koje su mislile da su odrasle, u gradu koji je sve više smrdio po nadolazećem ratu.

Za druge, mi nismo bile samo djeca koja misle da su odrasla, ali to nismo znale u tom trenutku, iako smo mogle osjetiti. Mi smo bile jabuke, smokve, kruške, otpale sa stabla na kojem smo odvojeno rasle jedne pored drugih. U istoj bašti.

Moja S. koja je sjedila pored mene u klupi naše osnovne škole i još jedna druga S. koja je uz mene, u klupi naše srednje škole sanjala svoje dječje snove.

I išle smo u svoje hramove, tri vjere po tri kalendara, poštujući naše vjere i tuđe nevjere, duboko uvjerene da je to jedini način da rastemo jedni pored drugih, ujedno nesvjesno svjesne smrada krvi iz usta gladnih mržnje.

A gladni koji mrze ne poštuju ni vjere ni nevjere, ni svoja ni tuđa stabla. Oni sve mrve u humus kojim bi nahranili svoju glad. Pretvarajući i kruške i jabuke i smokve i njihova stabla u zemlju, u jednakost u kojoj smo izjednačeni po bijedi iz koje klija mržnja.

Moja S. iz osnovne škole je bila jako tužna.

Pokušavale smo se šaliti, ali nije nam baš išlo. Jer znale smo, iako nismo željele znati, da će nas ono što jesmo razdvojiti na ono što nismo. Nismo jedino znale, da će nas ono što nismo držati odvojenima i obilježenima ostatak života. Kao lanci koji te zavežu odanošću za nekoga tko tvoju odanost već tvojim rođenjem traži, lanci praiskonskog poštovanja prema korijenima stabla sa kojeg si pao, ravno na glavu.

I tu me ponovno uhvati mučnina. Pa i ova priča mora ostati u meni, kao noćna mora. I neću je dalje pričati jer i onako nikoga ne zanima. Osim mene.


10:00 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 07.08.2016.

SAMORANJAVANJE

Imam svoj mali ritual.

Svaki dan, obično pred večer, odem do "našeg" kafića u Lučici, naručim ness od vanilije, platim odmah da ne zaboravim, okruglo petnaest kuna sa bakšišem, popričam s novom konobaricom i utonem u samoranjavanje sjećanjima.

-Eto, to je to - rekao si, smotan kad treba humano presjeći nešto što te na očigled guši.

- Ne volim te dovoljno - na moje uporno pitanje "Zašto??", uz opravdanje "I onako bi kad-tad prekinuli", pa je valjda ok prekinuti zbog različitih političkih uvjerenja, eh, idiote.

- Bilo mi je sjajno sa tobom - veliš...Baš??? Pa jel' ti ja izgledam toliko glupom da popijem tu jeftinu foru sažaljenja nekoga koga ne voliš?

Ranjavam svaki dan sebe, ponavljajući tvoje izgovorene i moje neizgovorene riječi. A toliko je riječi ostalo neizgovoreno u meni.

Ovo samoranjavanje nije posljedica lijeka.

Želim se povrijediti toliko da bol mozgu postane nepodnošljiva i tako ga prisilim da je ignorira.

Trpim do granice suza, ali nikada ne poteku. Ne plačem.

Onda odem do Prve vode. Ritualno zapalim još jednu cigaretu da dim zamijeni zrak u mojim plućima.

Obično čekam da svi odu, da se mrak u meni izjednači sa mrakom oko mene.

Nije to brza šetnja od kafića do Prve vode. Hodam polako.

Ovo je mali grad. Tisuću puta smo se valjda sreli prije nego smo se sreli i nemoguće je da se nećemo opet sresti.

Ipak znam da i ako se sretnemo, više nikad se nećemo sresti.

Dva stranca koja su podijelila jedan trenutak u vječnosti.

Ti onaj iz pjesme što nije letio do mojih visina.

Ja ona iz pjesme što nije željela čekati.

Polumoderna stara bosanska kavna.

Zatim uđem u more, polako, ritualno... plivam u mrak i okrećem se na leđa, očima tražeći zvijezde.






16:13 | Komentari (23) | Print | ^ |

subota, 06.08.2016.

KIŠA

Opet kiša, osjetila sam je u kostima puno prije nego je sunula.
Znam da je kiša dobra, zemlji treba, biljakama treba, životinjama treba, ljudima treba.
Meni ne treba.
Po kiši se ne osjećam čovjekom, ili se previše osjećam samo ženom.
Ma nema u meni ništa lijepo kad pada kiša. Osim suza.
Kišu bih zakonom zabranila.
Nek uđe u Ustav.
Kiša donosi poplavu loših emocija od kojih postajem jeftina.
Totalna rasprodaja mene.
Daj što daš.
Ma nosi sve, poklanjam, samo da se maknem sa štanda.
Prvo ide tuga, pa očaj, pa bijes.
Sve loše emocije šarene lepeze.
I onda grlim jastuk, pa samu sebe.
Ne plačem.
Nebo plače umjesto mene.
Za mene.

Znaš li ti, ako čitaš, a znaš da na tebe mislim, koliko je lijepo biti u zagrljaju ljubavi kad pada kiša.
Po kiši bi se ljudi trebali samo grliti.
Zagrlite one koji su vam blizu po kiši.
To je jedino ljudsko što se po kiši može raditi.


11:26 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 05.08.2016.

EMPATIJSKO - LICEMJERNO ISKUSTVO

Prva "dijagnoza" koju su mi "priheftali" još u mojoj petoj godini, bila je "hipersenzibilno dijete".
Nisam doktor, ne znam je li ta dijagnoza točna, ali zbog upoznavanja sebe u ovih četrdeset i skoro pet godina mogla bih se opisati kao hipersenzibilna.

Ako to jesam, mogu vam reći da je hipersenzibilnim ljudima (djeci) teško samima sa sobom, a ni drugima koji dotaknu njihove živote nije lako sa njima.

Sebe mogu opisati kao bogatu lepezu svih mogućih emocija i sve su jako intenzivne, čini mi se intenzivnije nego kod "normalnih" ljudi. To su uvijek žarke boje. A emocije idu od pozitivnih do onih negativnih koje ljude plaše.

Pišem samo o sebi jer egoistično-narcisoidno pisanje o sebi je ipak najlakše - sebe najbolje poznajemo.

Zamolit ću sve koje to zanima, ako se dobro nose sa svojim emocijama (ljubavi, ljutnjom, bijesom, strahom, srećom...svim mogućim emocijama naše ljudskosti), da zamisle sve te emocije na n-tu potenciju i možda će lakše shvatiti kako ja hodam kroz život.

Ako ste poput mene, možda je bolje da ovdje prestanete čitati ovaj post, jer to je ponovno "mrak" koji po savjetu moje A. želim izbaciti iz sebe, a Narcis u meni želi podijelit svoju bol drugima da bi njemu samom bilo lakše.

Sinoć sam pržila ribu na balkonu svog stana u potkrovlju jedne stare zgrade u centru Splita. Očaravajuća je ta ljepota centra (srca) ovog grada u kojem možeš sebi, gradskom, priuštiti ambijent sela na svom balkonu s pogledom na Marjan i tišinu.

Gradelam ja tu ribu, nije da se razumijem u tu aktivnost, to je u mojoj "La familia" uvijek bio "muški posao", ali evo sa četrdeset i pet pokušavam se emancipirati i utuviti sebi u glavurdu blesavu da sve mogu sama.

Nije loše, dobro miriše, ribice koje mi je poklonio prijatelj ribar su sad već na stolu i sve je dobro.

Jedemo, kćer i ja, mi dvi, ratnice koje možemo same.

Eh, u pola zalogaja, ona će meni: "Mama, pogledaj kako ova riba ima zbunjeni pogled!".

Ne želim razmišljati o pogledu ribe koju namjeravam pojesti, nisam vegetarijanac i ne namjeravam biti. Ljudi su svežderi, za naš organizam je potrebno i meso i bilje. Ne želim gledati u oči ribu koju jedem.

Ipak, sa riječima moje kćeri, riblje oči postaju sve veće i veće. Bulje te zbunjene oči u mene.

Ako što razumijem, razumijem kako je kad si zbunjen, izgubljen. Apetit je mrtav. I riba je mrtva, pa je glupo što sam "pala" na tu provokaciju. Ipak zbunjenu mrtvu ribu nisam mogla pojesti, nikada izgleda neću moći "provariti" nekoga tko je zbunjen. Ebi ga (op.a. opet najprimitivniji način izražavanja boli jer bol je nekad tolika da je civiliziranim rječnikom ne znam opisati).

Ribu su pojele mačke.

A sad malo mrklog mraka iz mene. Mlađi od osamnaest i hipersenzibilni koji me do sada nisu poslušali da ne čitaju, neka ne čitaju dalje. Nipošto. Suspregnite svoju radoznalost, jer znate koliko nas ta radoznalost može "pokopati". U egoizmu želje da "ozdravim" ja vas ovog mraka na drugi način ne mogu poštedjeti. Jer mi interakcija sa ljudima treba.

Moja A. misli da će mi pisanje i izbacivanje "mraka" na blogu ili bilo gdje drugo (dakle nije ona kriva što vam ovo pišem, ja sam izabrala blog za svoj "mrak") pomoći.

Ima sigurno više od deceniju, gledala sam jedan dokumentarac na televiziji.

Kamera je snimala malu djevojčicu kako se utapa u živom blatu. Negdje u Africi. Lik "iza ekrana" je opisivao tijek događaja. Dijete je ne sjećam se više kako, završilo u tom blatu.

Oko jedva vidljive granice čvrstog tla i blata sakupili su se seljani. Tu je i majka djevojčice koja bespomoćno plače. Dokumentarist objašnjava kako je selo udaljeno od civilizacije i nema načina da stigne pomoć - helikopter ili bilo što drugo kako bi spasili dijete. Dijete se utapa već satima. Mala djevojčica je svjesna sporonadolazeće i posve izvjesne prerane smrti. Na svom plemenskom jeziku, koji dokumentarist prevodi, ona se oprašta od svoje obitelji. Moli mamu da joj oprosti što je nekada bila neposlušna. Priznaje sestri da joj je ukrala ogrlicu.

Mala djevojčica, Crnkinja, pomirena i svjesna svoje skorašnje smrti, ipak nastoji držati glavu iznad blata, ali svejedno polagano, već satima, tone. Ona "ispovjeda" sve svoje dječje "grijehe" doživljavajući svoju smrt kao "zasluženu kaznu".

I urezala se ta smrt u mene kao i ostale smrti koje me život prisilio da vidim. "Nevažna" smrt male crne djevojčice, zabilježena kamerom "bijelog humanitarca". Polagana smrt, bezbolna do zadnjeg trenutka kada bol izazove prodiruće blato u njena mala dječja pluća.

I htjedoh projuriti kroz ekran i dograbiti onog što snima i sve seljane koji gledaju, pa i majku koja samo plače. Htjedoh ih baciti u to blato, zajedno sa samom sobom, jer ako se dovoljno tijela naslaže, možda dotaknemo tijelima dno i popunimo blato kako bi mala Crnkinja osovila svoje noge na naša tijela i ostala živa.

I to je smrt koja mi se po noći javlja u obliku noćnih mora. Stvarnost proživljenog miješa se sa mojom nekontroliranom podsvješću i maštom i nekad sam u svojim snovima mala crna djevojčica koja se guši u blatu, a oko nje bijeli ljudi stoje i gledaju bez znanja i hrabrosti da joj pomognu. Jer pomoć crnom djetetu značila bi njihove bijele smrti.

Ne želim spašavati Svijet. Svijet će "potonuti" ma što da ja učinim. Želim samo otjerati mrak iz svojih snova.


10:15 | Komentari (12) | Print | ^ |

četvrtak, 04.08.2016.

TREBA MI POMOĆ! (9)

Napokon došla do malo igranja statistikom.

Meni se čini važno i nadam se da me još pratite jer možda, nekad, netko od vas bude toliko umoran bez jasnog fizičkog razloga da se obrati psihijatrima i oni mu ponude pilule. Ili to bude netko tko vam je blizak, a ne da vam se čitati one dvi stranice doduše sitnim slovima pisane "upute o lijeku".

Zaguglala pitanje "koja je statistička mogućnost da dobijete na lotu?" i evo kopipejst prvog linka koji sam otvorila:

"Tekst o tome kako dobiti na lotu moramo početi matematikom, jer vam za početak moramo reći da su izgledi za osvajanje glavnog zgoditka (jackpota) u Lotu 7/39 vrlo, vrlo mali. Koliko mali? Pa, u brojevima je to 1:15.380.937, ili 0,0000065 posto! Nije baš utješno, zar ne? Ali s druge strane - ipak će NETKO dobiti na Lotu, odnosno osvojiti vrtoglave milijune: pa zašto to ne biste bili baš vi?"

Ljudi u očaju sve više i više uplaćuju loto listiće i nadaju se toj maloj matematičkoj šansi da baš oni poboljšaju kvalitetu svog života pukom i jedva mogućom srećom. Sigurna sam da i psihijatri ponekad ne odole izazovu igranja te pljačkaške igre za naivce.

A opet ti isti psihijatri tvrde da je statistička mogućnost da pijući antidepresive "zaradite" neku od nuspojava koje je trgovac lijekovima, uz pomoć pravnika, lijepo i uredno pobrojao na tom listu koji nije ništa drugo do, pravno gledano, sastavni dio vašeg ugovora o liječenju.

Pa je lijepo konkretizirano uz Velafax tablete neovisno radi li se o dozi od 37,5 mg ili o dozi od 75 mg (op.a. ovu potonju dozu sam do nedavno pila dva puta dnevno), s napomenom na kraju da je uputa zadnji puta revidirana u veljači 2015.:

Dakle pod "druge moguće nuspojave" (znači nuspojave koje se mogu pojaviti uz one koje nisu navedene u statističkoj šansi, a koje vas većim dijelom mogu ubiti) stoji:

Vrlo česte (mogu se javiti u više od 1 na 10 osoba):

U VIŠE OD JEDAN NA DESET OSOBA!!!!!! Ma ljudi moji to može biti i deset od deset osoba ako se pravno gleda!

ok, "nije strašno" kad cjelinu nuspojava imamo u vidu - to je "samo" mučnina, glavobolja, pojačano znojenje (uključujući noćno znojenje), suha usta

Idemo dalje.

Česte (mogu se javiti u 1 na 10 osoba):

- povraćanje, smanjeni apetit, zatvor, proljev
- povišene vrijednosti kolesterola u serumu
- konfuzija, GUBITAK VLATITOG IDENTITETA I VLASTITE OSOBNOSTI (DEPERSONALIZACIJA), ABNORMALNI SNOVI, nervoza, nesanica
- izrazita pospanost, POVEĆANI TONUS MUSKULATURE (eh, žene moje), NEVOLJNO DRHTANJE, osjećaj trnjenja ili bockanja,
- poremećaj mokrenja
- poremećaj menstrualnog ciklusa povezan s pojačanim neredovitim krvarenjem, smanjen seksualni nagon, abnormalna ejakulacija/orgazam (kod muškaraca), IZOSTANAK ORGAZMA, erektilna disfunkcija (IMPOTENCIJA)
- POREMEĆAJ VIDA, PROŠIRENJE ZJENICA, POREMEĆAJ AKOMODACIJE,
- zijevanje, umor, zimnica
- VISOKI KRVNI TLAK, proširenje krvnih žila (uglavnom navale vrućine), lupanje srca


HALLOOOOOOO!

Ako ja znam čitati i razmišljati, deset posto (10%) depresivaca na lijekovima hoda gradom, a da, osim ostalih nuspojava, pojma nemaju tko su!!!!!!! 10% depresivaca izgubit će pod lijekovima vlastiti identitet i vlastitu osobnost!!!!


Nastavit će se nakon što se prisjetim tko sam.


15:00 | Komentari (12) | Print | ^ |

Digresija

Ovo je trebala biti samo osobna poruka kroz komentare jednom odličnom pjesniku na ovom blogu kojeg možda čitate, ali rijetko komentirate, a i on gotovo uopće ne komentira druge. Njegove pjesme, po meni, imaju dubinu, onu dubinu koja svakom pjesniku treba da bi se tako zvao, makar je njegov rječnik nekada ušima pretežak... i nekada on u svojoj provokaciji sudbine, Boga, Sotone, ljudi... vrijeđa i one "nevine" jer najgora je frustracija što ljudi ne vide svo zlo koje se događa. A oni koji vide, i koji mare, kojima je stalo... oni polude... jer nekad je lošeg naprosto previše.

Peti dan bez antidepresiva. Posljedice: nesanica, prokleta nesanica koju ne uspijevam pretvoriti u nešto produktivno. Ali držim se... proći će. I zujanje u ušima kod samo naznake stresa. Eh... ignoriram ga ili pobjegnem od onoga što mi steže želudac u čvor,

Čitam blogove i tako bih rado nadopunila tvrdnju blogera da je najljepša majčinska ljubav, ali... evo, nije uvijek... i evo malo mraka iz mene koji doziram ili gušim... sve to postoji, sve se oko nas događa, događalo se i čini se nemamo sposobnost spriječiti takve stvari.
Frida
krenula od početka, ali si mi "pretežak"...., to balansiranje u tvom vlastitom paklu gdje dušu prodaješ vragu za samo mrvicu lažne utjehe i anesteziju .... a eeee, nekako mi je poznato, samo bih ja "konzervativna" sve umotala u fini celofan da ničije osjećaje osim vlastitih ne povrijedim.
I tu ću stati, preskočiti ću tvoju povijest da me ne podsjeti na vlastitu vatru pakla od kojeg želim zatvoriti vrata... jednom zauvijek....jer gledala sam tijelo trogodišnjeg djeteta kojeg je ubila vlastita narcisoidna majka tako što ga je išibala po koljenima i stavila ga da kleči na krupnoj morskoj soli, a potom ga zavezala jer nije htjelo prestati plakati, nije htjelo usnuti, pa ga je zavezala za krevet da se uguši u vlastitoj bljuvotini....Valjda se ja jedina sjećam njenog imene, te djevojčice... jer ruke sam ribala četkom kao Pilat kad je osudio Isusa, toliko sam ih ribala da se operu od njenog grijeha samo zato jer sam ga vidjela, da su mi krvave rane ostale na koži danima..... i gledala sam jetru kako visi sa stabla, jetru mladića, vojnika koji se našao u blizini skladišta municije kad je eksplodiralo ... i mrtvo tijelo trudnice koju je suludom vožnjom ubio vlastiti muž... gledala sam je na obdukcijskom stolu, kao iz nje izvlače njeno mrtvo dijete... i najviše su mi se u sjećanje urezali njeni, tog jutra u crveno nalakirani nokti na nogama...
Znaš li koliko unutrašnjih povreda ima trogodišnje dijete ispod razderane kože kad ga umore... i u mojim snovima se javlja ta mala ozlijeđena lubanja, to malo tijelo trogodišnje, premaleno za obdukcijski stol
i svoj se pakao bojim pričati, jer želim sve zaboraviti bez anestezije i lažnih utjeha... onako fino i pristojno... doista ne želim povrijediti ničije osjećaje ni uvjerenja osim svojih vlastitih... Bog i Sotona bitku vode, vrlo gadnu bitku, ako postoje...
avatar
04.08.2016. (00:30) - - - -
Frida
i te famozne 2008. ja sam samo od svega bila malo umorna....
avatar
04.08.2016. (00:32) - - - -
Frida
Evo opet prokleta nesanica, bem mater doktorima, ma ja ti nekad proživljavam sve nepravde koje sam srela i posvađam se s Bogom na mrtvo ime i psujem mu sve po redu, a on šuti...a zašto ga krivim, zna On... pokušala sam ispričati to više puta i nikad do kraja nisam uspjela ispričati... svim mojim bivšim najvoljenijima u kojima sam vidjela ranjivo dijete kakvi su bili, ali oni nikada nisu vidjeli mene kakva sam bila...niti je moguće shvatiti a da me bar mrvicu ne smatraju ludom, luđom nego jesam... i onda se opustim u slobodi vlastite "dijagnoze" koja mi posta alibi za sve "ludosti", a i to mi je već pomalo dopizdilo... ebi ga,,, moram se vratiti na posao za cca mjesec dana jer ne živim k'o ptica nebeska koja nit ore nit žanje, a Bog je hrani
avatar
04.08.2016. (04:21)


09:14 | Komentari (12) | Print | ^ |

utorak, 02.08.2016.

TREBA MI POMOĆ! (8)

Prije nego nastavim pisati o statističkim mogućnostima da "zaradite" nuspojavu, želim sa vama podijeliti neke svoje misli.

Moj šugavi četveronožni anđeo je jutros dosadan. Stalno bi se mazio, dva puta mi je legao preko tipkovnice i doveo me u sumnju ima li smisla pisati, ali eto.... Unatoč helexu koji i dalje pijem prije spavanja, kao ispomoć, jer mi se čini djelomično bezopasan, loše sam spavala. Previše je živ taj moj unutrašnji život, a tijelo je usporeno.

Šugo me podsjetio na moje pekmezavo cmizdrenje za ljubavlju. Romantična i nikad odrasla Frida u meni podsjetila me na crtić iz djetinjstva. Nekad je to bio Duško Dugouško, a danas su ga prekrstili u Zekoslava Mrkvu. Možda je to sam učinio početkom devedesetih? Nije jedini koji se eto odrekao vlastitog imena radi vlastitog probitka. Eh, da... nije to moja tema, nikad i nikad neće biti.

Ima ona epizoda iz tog crtića, kad curica zgrabi tog nesretnog prevrtljivog zeca i otprilike ovako pjevuši:

- Moj mali zeko. Ja ću ga paziti i maziti i čuvati i ljuljati i hraniti i oblačiti mu lijepe haljinice i stavljati roze mašnice i bit će moj, moj i samo moj mali zeko!, a nesretni zec se koprca iz zagrljaja koji ga guši i pokušava pobjeći, a onda se curica rasplače i kao svaka mala djevojčica roni kišu suza da dobije natrag svog zeca. E ta sam. Zapravo nisam ja, to je Frida.

Jesam li umislila ili se zec na kraju tog crtića smilovao nesretnoj djevojčici i pusti je da ga mazi?

Ok. Odrastimo.

Frida ti si velika cura i prestani biti zaljubljena u svoju vlastitu konzervativnost po kojoj ti treba muškarac da bi bila jaka! Oko tebe hodaju jake žene, de malo se ugledaj na njih!

Ovo je treći dan bez antidepresiva i osim nesanice nema značajnijih posljedica. Možda nesanica i nije "posljedica" jer moj san je već skoro deceniju nekvalitetan ili kad dođe vrlo živ.

U informatičkom svijetu u kojem živimo u sjećanju su mi ostala dva neobična informatička sna.

Prvi, kad sam kupila ovaj stan u Splitu, uoči preseljenja, sanjala sam kako upoznajem svoje nove susjede. Oni bi nailazili stubištem, a iznad njih je bio vindovsić u kojem je pisalo njihovo ime i prezime, omiljeni sportovi i glazba, slike profila, broj prijatelja i eventualno broj zajedničkih prijatelja. Isti taj prozorčić lebdio je i iznad mene i umjesto pozdrava mi smo se "klikali" slanjem zahtjeva za prijateljstvo.

Drugi san je bio nedavno, ove godine. Tad sam još bila u vezi sa svojim zadnjim najvoljenijim. Sretna u jednostavnosti i neopterećenosti naše veze ne sluteći da se u njemu "kuva" želja da prekine taj naš odnos. Hm... veza... ne bih sad definirala taj pojam.

Dakle, u tom snu sam sanjala da mi tijelo blinka kao mobitel kad se isprazni. Na mojim prsima se pojavilo upozorenje "Preostalo Vam je još 4% baterije. Baterija Vam je prazna! Priključite se na punjač ili će se tijelo automatski ugasiti za trideset sekundi!". Brzo vadim punjač iz ladice i "štekam" se na prvu utičnicu od struje. Tijelo šalje novu poruku: "Punjač vam je neispravan! Promijenite punjač!"


Eh... eto, zanimljivi sni. Za ovaj zadnji je vezan još jedan zanimljiv detalj.

Prošle godine, u Beogradu, preminula je moja kolegica iz osnovne škole. Nedugo prije toga, a nakon decenija udaljenosti, povezale smo se preko fejsa i to je bilo to. Ali moja A. je s njom bila cijeli život bliska. Sjedile su zajedno u školskoj klupi te naše osnovne škole u srcu preminule države i nije ih razdvojila ni nacija ni rat ni granice. Moja A. se čula sa njom dva dana prije njene smrti. To je bilo ono vrijeme stravičnih poplava. Na telefon joj je naša zajednička školska kolegica rekla kako se osjeća kao da joj se baterije prazne i da više ne zna kako ih napuniti. Dva dana poslije došla je na posao, položila glavu na kancelarijski stol i preminula u položaju zaposlene, prezaposlene žene kojoj je trebalo malo odmora. Ona je zaspala u smrti.

Nisam mračna, samo je zanimljivo da sam to jutro nakon buđenja, ove godine, ispričala svoj sam mojoj A., a ona mi je rekla da je
taj dan godišnjica smrti naše zajedničke kolegice.

Eh, da...

Meni se sinoć u nesanici, nepozvana, stvorila ideja da bi puno pomoglo kad sretnemo svoje društvo ljudi koje volimo da iznad njih stoji prozorčić kao na blogu... sa naslovom teme o kojoj razmišljaju i kratkim sadržajem, pa da odlučimo hoćemo li se pridružiti njihovoj temi komentarom ili ćemo samo šutke sjediti pored njih da ih ne uznemirimo vlastitom temom i kratkim sadržajem koji stoji iznad naše glave i čeka zainteresirane da prokomentiraju. Bilo bi puno jednostavnije tako u životu izvan virtuale, ali na žalost nije tako.

Ipak, tehnika napreduje, kao i medicina, nikad ne reci nikad....

Evo, baš mislim kako sam sretna, jer da sam se prije sto godina obratila doktoru sa simptomima koje sam imala te famozne 2008. vjerovatno bi mi oni napravili lobotomiju ili me stavili na elektrošokove. I oko mene ljudi bi tražili da im to dopustim, jer oni su doktori, znaju što rade. Ovako, dobro sam prošla... samo tablete i nuspojave.



Nastavit će se, malo predaha


13:13 | Komentari (12) | Print | ^ |

ponedjeljak, 01.08.2016.

TREBA MI POMOĆ! (7)

Ok Frida, udahni duboko... MOŽEŠ TI TO....e sad ću sama sebi reći ono što ne preporučaju da govorite depresivcu.

MORAŠ!

Eba te, možda pomognem nekome uz sebe i tako zaslužim malo kvalitetnijeg anđela od onog kojeg trenutno imam. Od svih anđela koje je mogao kreirati, meni Bog stavi pred vrata (skoro pa doslovno pred vrata, točno ispred zgrade), šugavo, slijepo crno mače.

Mali je ružan k'a kupus, i još ima motoričke smetnje. Hallo, ti gore!!!! Da toj mački dodam krila izgledala bi k'o šišmiš, a ne k'o anđeo. Ma daj, pliiiiiiiz... jesi li mu mogao barem dati ljudski oblik???? Ha!!!!???

Nije da bih se ja ovog šugavog anđela odrekla, ma ni za što na svijetu, ali fakat jedva može pomoći i sebi, a kamoli meni. Sve što zna reći je "Mijaaaaaaaaaaaaaaooooooooooo", a s tim je već prilično dosadan.

Ok, dva dana sam potpuno bez antidepresiva. Oprosti mi Lion, dugujem ti odgovor na zadnji tvoj komentar u ovoj temi. Da, jedino ispravno je da idem postepeno i uz nadzor psihijatra, ali, ebi ga, nismo u Americi, zadnja redovna kontrola je prošla bez smanjivanja jer je moja službena dr. morala otići po hitnom poslu i više me ne može primiti do kraja kolovoza, a ni jedan drugi psihijatar ne smije bez nje smanjiti mi lijekove jer bi na sebe preuzeo u obvezu da bude dostupan ako mi se stanje pogorša.

Dugo se "izmotavam" da ne radim jer dio problema je vezan uz posao... to je tek jedna posebna tema... odgovorna sam osoba u svom poslu, ne mogu riskirati da zbog svog zdravstvenog stanja ili ebi ga, nuspojava, nešto zahebem. Dakle, financijski si otprilike mogu priuštiti još cca mjesec dana da ne radim. Možda ni toliko. To je vrijeme u kojem moram instant ojačati bez lijekova kako bih na poslu bez uzrujavanja seronji rekla da je seronja (popu pop, a bobu bob - jel' se tako kaže?).

Ma što nam govorilo svo stručno znanje i preporuke liječnika, valjda ja kao "pacijent" najbolje znam da li mi lijekovi škode.

Da vidimo što riskiram zbog ova dva dana bez medikamenata.

Lijepo piše:

.... (preskačem dio da uz mene bude moj doktor, ebo ih SAD-e)....

Ako se Velafax tablete prestanu uzimati naglo ili se doza smanjuje prebrzo mogu vam se javiti slijedeći simptomi:

umor (op.a. eba te umor, više od osam godina sam stravično umorna i sa lijekovima i bez njih), omaglica, ošamućenost, glavobolja, pospanost, noćne more (op.a. ebale te i one, od njih je sve počelo, k'o ih ebe, to su samo snovi),suhoća usta, gubitak apetita (ok... bar ću biti fit - op.a), mučnina, proljev (op.a - ok, to imam ova dva dana, pa što), uznemirenost, smetenost, zujanje u ušima, trnci ili rijetko osjećaj šoka, slabost, znojenje, napadaji ili simptomi slični gripi.

Dalje ide bla, bla, bla... opet vaš doktor mora sve znati, ne bi da ste mu jedini pacijent u ovoj bolesnoj državi.

Ok... pravnici i trgovci koji lijek "prodaju" su valjda bili temeljiti da ih ne tužim ako se još nešto pojavi. Ništa NE UBIJA od navedenog i za pretpostaviti je da nije vječno.... dakle MOGU JA TO.

A sad da vidimo nuspojave kojima se izlažem ako "lijek" pijem.

Gdje sam stala sa nabrajanjem - ah, da ... obavijestite doktora koji to jedva čeka da mu kažete....TEŠKE KOŽNE PO ŽIVOT OPASNE REAKCIJE.

Dalje slijedi:

- problemi sa srcem, kao što je brz i nepravilan rad srca, povećani krvni tlak (op.a. pas im ebo mater pravničku i trgovačku, pa meni su visoki tlak objasnili kao simptom depresije i dali mi tablete protiv depresije da me to prođe, a pizde su zaboravile navest i zbog toga ih mogu tužit da u probleme sa srcem spada i očajnička potreba da vas neko ebeno depresivnu zavoli da bi pročitao te dvi ebene stranice "upute o lijeku" kao se sa strahovima ne bi nosili sami, pas im mater, oli misle da svi imamo nekoga da se o nama brine i da nas voli)

-povišena tjelesna temperatura i ukočenost mišića, SMETENOST ili UZNEMIRENOST (op.a. pizda im pravnička - pio ili se ostavljao možeš bit smeten ili uznemiren), pojačano znojenje, odnosno AKO PRIMIJETITE TRZANJE MIŠIĆA KOJE NE MOŽETE KONTROLIRATI (op.a. imala više puta, nije privlačno i ako se želite nekome dopasti kao ja svom zadnjem Njemu to mu je sigurno bilo odbojno) to MOGU BITI SIMPTOMI OZBILJNOG POREMEĆAJA poznatog kao NEUROLEPTIČKI MALIGNI SINDROM (op.a. jebem im cijelu familiju, ozbiljnog? jel'? pizda vam materina to mi dajete da se naspavam),

- NEMIR, HALUCINACIJE, GUBITAK KOORDINACIJE, (opet usrani) UBRZANI OTKUCAJI SRCA, povišena tjelesna temperatura, NAGLE PROMJENE KRVNOG TLAKA (op. a. molim?!!!????), PRESNAŽNE REFLEKSNE REAKCIJE, PROLJEV, KOMA (op.a. a kako da, prosim lepo, obavijestim svog doktora da sam u komi? ha?), MUČNINA (op.a. pička vam materina farmaceutska muka mi je od vas), POVRAČANJE to mogu biti simptomi OZBILJNOG POREMEĆAJA poznatog kao SEROTONINSKI SINDROM.

Huuuuuuuuh, nije gotovo.... imaju još DRUGE MOGUĆE NUSPOJAVE, gdje su ljubazni sastavljači "uputa o lijeku" dali statističku mogućnost koja je šansa da vas strefe.


Nastavit ću još danas, jer osjećam da kad sve napišem dobiti kakvo-takvo olakšanje ili bar pisani trag da sam molila da netko od ljudi koji me znaju ovo pročita za slučaj da ne preživim "liječenje".


Oznake: nuspojave velafaxa


16:07 | Komentari (23) | Print | ^ |

Vrijeme se mijenja....

Kiša će...
Znam da nam kiša svima treba, ali mene će jednog dana dotući...
Kao smokvu otpalu sa grane
Idem skočiti u more da ne skočim gdje drugo


11:06 | Komentari (9) | Print | ^ |



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se