nedjelja, 31.07.2016.

TREBA MI POMOĆ! (6)

Vrti mi se po glavi ona rečenica da vrijeme sve liječi. Malo je glupa, ako mene pitate.

Meni nestaje vremena.

Ne znam zašto vrijeme tako intenzivno doživljavam kao pješčani sat koji ne mogu zaokrenuti da ponovo zrnca pijeska kliznu na drugu stranu i pruže mi još prilika.

Osam godina nosim etiketu psihičkog bolesnika.

Nekad sam se strahovito sramila bolesti koju mi prikrpaše kao obrazloženje fizičkih simptoma i skrivala sam dijagnozu u početku od sviju, osim najbližih. U to vrijeme "najbliži" je bio moj bivši muž.

Sad više nemam ni vremena ni volje da se sramim.

Neka se srame svi oni iz mog života izvan virtuale koje sam molila da pročitaju "upute o lijeku" i pomognu mi da se nosim sa svojim strahovima, sa mogućim posljedicama. MOLILA SAM! Prešla sam preko zadnjeg atoma vlastitog ponosa koji nije mali i ponižavala se moleći one koji su mi najbliži, kojima sam najviše sebe davala, ako se izuzme moje dijete.

Osam godina je puno vremena. Dovoljno da rodite dijete i pošaljete ga u školu, pa i više.

Nitko od ljudi oko mene nikada u tih osam godina nije uslišao moju molbu. Oni vjeruju doktorima i zašto bi čitali.

Mom zadnjem Njemu, koji je rekao da vrijedim za pet drugih žena, turala sam pod nos nuspojave kojih se bojim. Izgleda da pet žena koje sam zamijenila nije dovoljno vrijedno čitanja dvije stranice doduše sitnim slovima ispisanog podužeg papira. Koliko žena trebam vrijediti da mi netko tko me tako doživio posveti toliko malo pažnje i shvati?

Da se razumijemo, ja ne podcjenjujem psihijatre, bila sam kod najboljih u Hrvatskoj po sudu upravo njihove struke. Nisu oni izabrali svoj poziv da škode ljudima, ali...

Nestaje mi vremena... da vidimo što još piše o nuspojavama osim već nabrojanog, osim na više mjesta podcrtane "sitnice" da ću od lijeka koji su mi dali da ne bih počela razmišljati o suicidu, jer do "lijeka" nisam NIKADA razmišljala o suicidu, možda početi razmišljati o samoubojstvu ili samoozljeđivanju.

ČITA LI ITKO OVO?????

nastavit će se - voljela bih da ovo pročita makar moj zadnji On, jer od jučer, otkako je otišla moja A. ponovno sam prepuštena samoj sebi i vama


15:04 | Komentari (26) | Print | ^ |

subota, 30.07.2016.

TREBA MI POMOĆ! (5)

Sutra je punih tjedan dana otkako sam se po zadnji puta pokušala ubiti. Nešto se u meni prelomilo taj dan. Nemam ga namjeru u cijelosti opisivati, niti sad pričati o tome što mi je sve prolazilo glavom. Možda jednom.

Ako ste izgubili nekoga na takav način (ja jesam), mogu vam samo reći da u tim trenucima na svoj čin osoba ne gleda kao na nešto sebično prema onima koji je vole. Za ljude koje volim, prvenstveno za svoje dijete, osjećala sam se kao strahovit teret, ne zato jer mi je ona to ikada stavljala na znanje, već zato jer uz svu neizmjernu ljubav koju osjećam prema njoj u sebi nisam našla snagu da se iščupam iz "crnjaka", jer živim "usporeni film" izvanka i vrlo intenzivan misaoni život unutra.

Razmišljanje da u smrt odem "nesretnim slučajem" nije umanjivalo moju odluku da to učinim, zbog ljubavi prema svom djetetu u suludoj ideji da mu više pomažem mrtva nego živa, ali je baš kad to želite "idealan" nesretni slučaj (dakle onaj u kojem ne želite da netko osim vas strada) vrlo teško izazvati. Eba te, ne bojim se smrti, ... valjda se zbog istog osjećaja ljudi bave onim ekstremnim sportovima,,, ma ne znam, nije bitno sada.

Počela sam nešto što moram završiti. Zbog sebe da posložim misli koje se pletu u glavi i zbog drugih koji su ikada imali ili imaju ili će im nekada postaviti dijagnozu "depresivni poremećaj".

Naslov ovoga posta pomalo postaje neprikladan, jer za mene je pomoć stigla od ljudi, posebno od dvije blogerice koje su mi se javile putem maila i jedne koju sam imala čast upoznati, kojoj se divim zbog svega što jest, zbog svega što mi je rekla i svega što je napravila zbog mene i za mene.

Ipak rečenica "Treba mi pomoć" je znakovita.

U mom životu izvan virtuale postoji puno ljudi koji me vole. Prijatelji mi idu od A. do Ž. (htjedoh jednom napisati nešto na tu temu, o jednom razgovoru prijateljice A. sa prijateljem Ž., ali i to možda dođe, a možda nikad ne dođe na dnevni red). Na obitelj vrlo malo računam, od Kraljice majke je bolje sakrivati bilo kakav podatak, jer svaki podatak koji Kraljica dobije o meni, ona će kad tad iskoristiti protiv mene. Ipak, od svih ljudi na Svijetu, najbliža mi je sestra.

Udaljene kao djeca, zbližile smo se kao dvije odrasle žene koje dijele iste roditelje i jednog jedinog brata, loše brakove iza sebe i terete života.

Sestri mogu reći bilo što i to i činim. Tako je unutar obitelji prva saznala detalje o mom zdravstvenom stanju, ali nije mogla razumjeti. Logično.

Žena, sestra, koja me pouzdano voli, ne razumije što se to događa sa mnom. Kao svaki normalan čovjek vjeruje liječnicima i ako su oni moj konstantni umor i nesanicu itd... dijagnosticirali kao depresivni poremećaj onda je to - to. Uzmi lijekove i reci ako ti ikako mogu pomoći konkretnim nečim, ali ne razumijem te.

Evo što, između ostalog, uz na više mjesta podcrtanu mogućnost pojave misli o samoubojstvu ili samoozljeđivanju (tipično za sve "antidepresive"), na uputama koje su došle uz Velafax (zadnji medikament kojim me "liječe") piše:

Možda će Vam pomoći ako kažete rođaku ili bliskom prijatelju da ste depresivni ili da patite od anksioznog poremećaja i zamolite ih da pročitaju ovu uputu o lijeku. Možete ih zamoliti da Vam kažu misle li da se Vaša depresija ili tjeskoba pogoršala te jesu li zabrinuti zbog promjena u Vašem ponašanju.

Baš... Ma možete ih zamoliti, ali oni vjeruju doktoru, s dobrim razlozima - doktor je taj koji zna bolje od njih, školovan je da vidi ono što oni ne vide i nemaju vremena gledati jer imaju svoje živote.

Prepušteni ste sami sebi čak i ako niste samac poput mene. Samo, vjerujete li sebi? Eto, ja nikad ne bih za sebe rekla da sam depresivna, a oni meni "hop" dijagnozu. A nisam bila ni suicidalna ni potištena ni anksiozna, osim možda frustrirana zbog činjenice da drugi liječnici nisu znali uzrok mojoj nemogućnosti da normalno zaspem.


Nastavit će se.....


16:34 | Komentari (6) | Print | ^ |

bojim se...

...jer ode Ona... moja prijateljica koja je poznavala dijete, koja zna koliko sam jaka i slaba u isto vrijeme...ode Ona... do nekog novog susreta, ode... ja bih urlala - Ostani! Trebaš mi!, ali Ona mora otići za svojim životom. Do tko zna kad...


12:28 | Komentari (13) | Print | ^ |

četvrtak, 28.07.2016.

TREBA MI POMOĆ! (4)

Draga "Mi. Ljudi s rupama" , čini se da je dr. Torre na tragu mojih razmišljanja, prema onome što si napisala i svakako ću potražiti na internetu. Međutim, nisam pristalica razmišljanja o "urotama" bilo kakve vrste pa tako ni onim farmaceutskim, ali nuspojave koje "antidepresivi" mogu imati kako je navedeno u uputama za korištenje svakog od tih lijekova su zbilja zastrašujuće.

Prije nego nastavi, htjela bih napomenuti onima koji krivo shvaćaju naslov ovoga o čemu pišem, da ja ovdje ne kukam tražeći sažaljenje, ali mi razumijevanje i podrška u komentarima itekako prijaju. Lagala bih kad bih rekla da mi ne prije čak i obična rečenica "drži se, budi jaka!". To si ponavljam već dugo. Svaka dobronamjerna riječ je jako važna, kako meni, tako vjerujem i drugim ljudima, pa bi, nadam se, ovo moje piskaranje moglo barem pomoći da ljude oko sebe pogledate kao "samo ljude". Ne poznajete ih, ali su u ludim vremenima na ludim prostorima, sagnuti pod teretom vlastitih briga i zapravo se srame izreći tu rečenicu "Treba mi pomoć".

Nosimo svoje živote sami, uz rijetke sretnike koji uz sebe imaju osobu koja će ih nakon napornog dana zagrliti, a to ljudima, bar se meni čini, jako treba. Meni primjerice jako treba. Samo svi smo potrebni, nosili dijagnozu kakvu ja imam, ili neku drugu ili bili bez ikakve dijagnoze. Što više, čini mi se da je puno ljudi samo pukim slučajem, jer se nisu ni obratili liječnicima - modernim instant pomagačima kad nam je loše, bez "dijagnoze".

Zagrljaj jer si voljen posve je suprotan zagrljaju koji ti netko daje iz sažaljenja.

Danas je skoro pa sramotno trebati ljude.

Ovim postom sam htjela odgovoriti svima, od kraja prema početku, napokon poimenice nabrajajući dobrotu koju u komentarima vidim, ali, pogubit ću se jer komentara je puno. Rečenice koje ste napisali sam upila. Sve su rečenice vrijedne. Eto čak i Stefanio pokušava biti dobronamjeran na svoj način, kako je pravilno primijetio Freš. Grubost njegovih poetskih komentara ja pripisujem njegovoj nježnoj poetskoj duši koja za sebe ne zna tražiti pomoć. On urla jer treba pažnju.

Da, sramotno je trebati ljude. Sramotno je željeti ljubavi, primati i davati. Žao mi je kad netko diže ruke od ljudi okrećući se isključivo Bogu. Za one koji vjeruju, Bog je tu, uvijek i voli. Voli čak i one koje mi možda ne volimo. Sve ovo uz naglasak da ja u božansko dvojim, ali ako postoji, makar mene ne čuje ili sve krivo shvati, on voli, pasivno doduše. Meni trenutno takva njegova pasivnost ne treba, ako postoji, trebaju mi ljudi, ne da me sažaljevaju, niti da mi daju novac (moderno božanstvo koje je zamijenilo sunce ili što ja znam koje uvjerenje). Sažaljenje osobito ne trebam. Ako želite nekoga poniziti najbolje je da ga sažaljevate.

Do nedavno sam mislila da je ignoriranje nekoga najjača uvreda. Ne, najjača uvreda je sažaljenje.

Depresiju kao medicinsku dijagnozu najbolje je opisala Kojotica u svom komentaru. Samo ja nisam imala te simptome kad mi je dijagnoza postavljena, ali otkako se "liječim" doista se pojavljuju faze u kojima me osjećaj tuge potpuno zarobi u neprimjerenoj količini koju svaki tužan trenutak sam po sebi zaslužuje. Tuga je do određene mjere sasvim normalan i poželjan osjećaj u lepezi osjećaja koje svaki čovjek mora imati da bi se zvao ljudskim bićem.

Nikakve simptome neprimjerene tuge prije postavljanja dijagnoze nisam imala. Naprotiv, činilo se da sam zahvaljujući turbulentnom životu postala toliko jaka da su emocije kod mene, prije postavljanja dijagnoze, pažljivo birale kad će se pojaviti i u kolikoj količini. Možete mi vjerovati ili ne. Tu nemam dokaza osim svoje riječi.

Povlasticama sam dobila mogućnost da me pregleda u svakom pogledu vrh hrvatske medicine. Imena liječnika koji su mi dijagnozu dali, u medicinskim krugovima izazivaju poštovanje. A ja eto sumnjam u njihovu grešku....


(nastavit će se - svaka rečenica koju napišem vuče još puno drugih, a pišući sam i za sebe i za vas koji komentirate otvorila puno zasebnih tema, jedna od njih je svakako vrlo ozbiljna - zašto se ljudi ubijaju, zar ne mare za druge, kako se osjećaju... nadam se da ću imati prilike pisati i o tome, jer čini mi se da bi pomoglo razgovarati o tome mnogima, pa i meni)






08:31 | Komentari (12) | Print | ^ |

utorak, 26.07.2016.

TREBA MI POMOĆ! (3)

Ne znam kako dovoljno naglasiti da mi je drago što čitate i komentirate. Ljubim vas zbog opširnih, toplih i pozitivnih komentara. Blogoterapija se za mene pokazuje dobrom, jer sam daleko od one osobe koja je u nedjelju mrzila i Boga i ljude jer se ne uspijeva ubiti.

To sa ubijanjem nije tako jednostavno.

Ne smije biti očito samoubojstvo jer mi osiguranje života ne bi pokrilo stambeni kredit, pa bih kćer ostavila bez stana. Dakle, mora biti nesretan slučaj u kojem je poželjno, dapače nužno da ne strada nitko osim mene. Bar nitko nevin. Rado bih da moju smrt (ovo vam pišem kako su tekle moje misli u nedjelju) imaju na duši neki likovi iz mog života, ali je nezgodno da stojim na ulici i čekam da netko od njih naleti pa da mu skočim pred auto ili motor. Činjenica je da sam prema mogućnosti pogibije već duže vremena gotovo potpuno ravnodušna.

Danas sam osjetno bolje. Sigurno veliki dio toga mogu zahvaliti komentarima ovdje, ali i mailovima koje sam dobila.

Od alternativne medicine za sada sam nabavila selen i čaj od matičnjaka. Sve ostale "trave" i prehranu, po savjetu apotekarke moram uvoditi savjetujući se sa doktoricom jer u kombinaciji sa velefaksom, koji pijem, mogu imati suprotne ili neželjene učinke.

"Zahvaljujući" nedjeljnoj "avanturi" frend kojeg sam gadno zabrinula našao mi je psihoterapeuta "preko veze", pa tako nadam se, već sutra ujutro dobijem informacije i kontrolu. Samo, dojma sam i dalje da se medikamenti olako daju.

Nabrojala sam većinu lijekova koje sam do sada uzimala protiv depresije. Generalni i apsolutno moj subjektivni dojam je da nekakvih značajnijih pomaka u poboljšanju kvalitete mog života nije bilo, ako se izuzmu događaji koji su me sami po sebi činili sretnijom. Naprotiv, kvaliteta mog života od postavljanja dijagnoze pa nadalje je po mojoj ocjenu u pogoršanju.

Moram ponoviti. Nikad u životu nisam bila suicidalna. Bilo je ružnih stvari u mom životu. Ogavnih. Bilo je trauma koje su i danas za mene teške, ali nisam bila suicidalna, ako se izuzme činjenica da sam kao dijete, nakon bakine smrti, molila Boga da umrem prije svih ljudi koje volim, samo zato da mi ne bude teško bez njih kao što mi je bilo teško bez bake. Mislim da se to ne računa.

Na kraju krajeva, Bog mi nije uslišao ni tu molitvu. Meni dragi ljudi umiru prije mene i to nije u redu.

Dakle meni kao nesuicidalnoj i po vlastitom dojmu nedepresivnoj, već samo jako, jako umornoj, sa visokim tlakom i povraćanjem, nesanicama itd... fizičkim simptomima bez ikakvih psihičkih smetnji propišu antidepresive da bi mi bilo bolje.

A nuspojave....

Kod sebe imam velafax, a koliko se sjećam nema razlike ni kod ostalih nabrojanih medikamenata. Možete provjeriti, pretpostavljam da ima na netu ili otiđite do apoteke ako ste baš nevjerni Tome. Evo što piše pod točkom 4. MOGUĆE NUSPOJAVE:

...

Odmah kontaktirajte svog liječnika ili potražite liječničku pomoć u slučaju da se pojavi neki od slijedećih simptoma:
(op.a. je baš - ljiečnik samo sjedi kod telefona ili u ordinaciji i čeka da ga ja, koja sam usput navodno depresivna pa zbog toga jedva da se krećem ili govorim i sasvim sigurno potpuno sama da bi netko drugi to učinio umjesto mene, kontaktiram)

- MISLI O SAMOUBOJSTVU ILI SAMOOZLJEĐUVANJU,
(op.a. jebem vam sve, meni ste dali ove tablete da se ne bi pojavile misli o samoubojstvu kojih nisam ni imala kad ste mi ih dali)

- stezanje u prsnom košu, piskanje, otežano gutanje ili disanje, oticanje lica, grla, šaka ili stopala,

- OSJEĆAJ NERVOZE ILI TJESKOBE (op.a. ponov psovka upućena seronji koji mi daje ovo da se osjećam bolje), omaglica, osjećaj pulsiranja, naglo crvenilo kože i/ili osjećaj topline,

-jak osip, svrbež ili koprivnjača (izdignute crvene ili blijede otekline na koži, često popraćene svrbežom) ili pojava crvene pjege ili kružne mrlje često sa mjehurićem u sredini na trupu, vrijed (op.a. ma što to bilo, trebam valjda imati znanje iz dermatologije, podrazumijeva se) u ustima, grlu, nosu, spolovilu, crvene i otečene oči pošto to mogu biti simptomi teških kožnih PO ŽIVOT OPASNIH reakcija.
(op.a. od rođenja imam osjetljivu kožu koja reagira na sve (seboreični dermatitis) crvenim ili blijedim flekama i oteklinama i sad trebam gatati ili završiti medicinu da bih znala što je što)

Žao mi je ima još more toga, tek sam započela i iznervirala se toliko da su sad crvene i blijede fleke svuda po meni, pa kako ne znam je li to reakcija na velafax ili psorijatični dermatitis uzrokovan stresom, nastavit ću sutra ako me to PO ŽIVOT OPASNO STANJE ne ubije.


Ne brinite, neće, nisam ja toliko sretna (sarkazam)





23:41 | Komentari (25) | Print | ^ |

TREBA MI POMOĆ! (2)

Prvo, hvala svim koji su ostavili opširne pozitivne komentare na prethodni post, na svako sam htjela odgovoriti pojedinačno, ali nisam uspjela naći prave riječi, osim - svi su mi dragocjeni.

Neke savjete koje sam ovdje dobila već sam pokušala primijeniti u ovih osam godina, ali nisu mi pomogli, možda zbog mog karaktera, nisam bila dovoljno uporna ili... ne znam. Jedno sam sigurna, pokušala sam se uzdati u Boga, u njegovu pomoć, jer ma koliko svoj život promatrala ovako ili onako, nastojala sam živjeti ispravno po svim zakonima ljudskim i Božjim.

Nakon postavljanja dijagnoze pokušala sam biti veći vjernik nego što jesam, ali nije išlo... moj odnos prema postojanju ili nepostojanju Boga prije postavljanja dijagnoze je bio prilično jednostavan. Odgojem i vlastitom željom da postoji vjerovala sam da postoji. Za takvu vjeru nisu mi trebala ni hodočašća, ni duhovne obnove, ni karizmatici, ni druženje sa svećenicima momo normalnog slušanja nedjeljne mise. Meni nije trebalo objašnjavati niti me uvjeravati. Sad više nisam uvjerena...

Još prije nego se moj brak raspao, prije nego sam odlučila izaći iz njega, a nakon postavljanja te famozne dijagnoze o kojoj pričam, izmolila sam sve molitve (rekoh jednoj dragoj osobi koja mi se javila na mail) sve molitve koje sam naučila, one do kojih sam došla tragajući i sve molitve koje sam sama krojila u svojoj glavi... tražila sam svećenike da mi pojasne što se događa... odgovore nisam našla i umorna sam od molitvi.

Dakle, u nedjelju sam samo htjela konačno prestati disati, jedina božja pomoć koja mi je trebala bila je da mi pošalje nekakav srčani udar, bilo što i sve moje molitve su to tražile od njega. A ne... ništa.

Ljude dijelim na dobre i loše, nastojala sam se okružiti dobrim ljudima i nije mi bitno jesu li vjernici ili nisu, niti je bitno ako vjeru u što točno vjeruju, kako Boga nazivaju, kako se mole, kao što nije bitno ako nisu vjernici. Dobrota i zlo u ljudima su jedini kriterij odabira.
U nedjelju Bog, ako postoji, nije uslišao moje molitve. Čak me je slučajem spriječio da to napravim sama, opet, ako uopće postoji.

Molim ljude koji vjeruju da ih ne povrijedi ovo što ću napisati, jer tako sam se ponašala u nedjelju, pa evo... Razočarana činjenicom da sam ostala živa obratila sam se Bogu, glasno. Rekla sam mu da je i on još jedan muškarac bez jaja, da ne vjerujem u njega jer je glup što me ostavio živom, pošto je time povećao broj onih koji ne vjeruju naspram onih koji ga štuju. Bio je to poduži monolog, jer odgovora nije bilo.

Prije nego nastavim, iako to baš on od svih vas ne zaslužuje, jedini pojedinačni odgovor, ovdje, želim dati jednom blogeru. Samo, radi provokacije koju baca poručila bih mu slijedeće.

Na prvi tvoj komentar Stefanio.

Doista sam razočarana plitkošću kojom u meni vidiš samo podvojenu ličnost. Podcjenjuješ me. Sama sam u sebi uspjela prepoznati bar petnaest različitih osobnosti koje se ne uspijevaju složiti, ali se dobro međusobno poznaju. A ti... vidiš samo dvije??? Plitko.

Ne tjeram nikoga da čita ono što pišem. Podatke koje dajem ili ću dati o depresiji kao medicinskoj dijagnozi možeš bez problema provjeriti, ako te uopće zanimaju. Naivci mi ne trebaju, ne tražim donacije za liječenje, pa ne znam što misliš pod time. Jedino što sam naučila na psihoterapijama jeste potpuna iskrenost, najprije prema sebi, a pomaže i ako si iskren prvo pred liječnikom o svakom usranom razmišljanju ili postupku koji napraviš, da bi zatim naučio da jedini način da te netko ne uhvati da lažeš jest da govoriš istinu. Dakle, laž je lako prozrijeti onima koji imaju dubine u sebi, a plitki se uvijek koprcaju u dvojbi da li ih drugi lažu ili ne.

Na tvoj drugi komentar Stefanio.

Zašto čitaš one koji spominju Boga ako te toliko iritiraju? Zanimljivi su ti? Zašto? Da produbiš u sebi vlastita uvjerenja da Boga nema ili jer se možda nadaš da ga ipak ima? Ne analiziraj druge, pa ni mene. Od srca ti želim da riješiš vlastite dvojbe, kao što ja pokušavam riješiti svoje, ne u vezi Boga (tvoje su očito u vezi Boga) već u vezi dijagnoze koja mi je postavljena. Ako nisi spreman potvrditi svoje tvrdnje doktoratom iz psiholigoje, po mogućnosti negdje gdje se do doktorata teže dolazi nego na Balkanu, molim te da ne izigravaš psihoanalitičara drugima, analiziraj za promjenu sebe kao što to ja činim.

Dobro bi bilo da imaš i bar kakvo takvo znanje iz književnosti da spoznaš razliku između moje prve tvrdnje da sam se htjela ubiti i sarkazma kojim sam prvi post završila obećanjem da ću nastaviti ako se u međuvremenu ne ubijem.

Htjela sam pisati o nuspojavama lijekova, ali to ću ostaviti za kasnije.

Dugujem odgovor svima koji su mi ponudili alternativu. Opširan odgovor. Samo ću reći da sam neke alternative već probala, a sve savjete koje nisam probala do sada ću poslušati. Hvala!

Nadalje. samo da se zna, nemam namjeru baciti lijekove tek tako bez liječničkog savjeta i kontrole, samo ovdje dvojim o njihovoj učinkovitosti, a uvjerena sam da izazivaju ovisnost od koje je teško pobjeći.


(nastavit ću - o lijekovima, nadam se, ako Stefanio nema još koji plitki komentar)




09:50 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 24.07.2016.

TREBA MI POMOĆ!

Danas sam se htjela ubiti. Danas sam se pokušala ubiti i to nije prvi put da sam to pokušala.

Ako ne želite ništa znati o depresiji ili ne želite slušati ružni rječnik, nemojte dalje čitati.

Pretpostavljam da će ostati vrlo malo čitatelja, ali nije me briga.

Već dva dana mi se pogoršava stanje, u sebi kotrljam nagomilani bijes iako sam u petak navečer bila potpuno uvjerena da će se moj život MOJOM VLASTITOM VOLJOM iz temelja promijeniti. Imam ogromnu želju i volju da savladam dijagnozu koju su mi dali prije osam godina i za koju je već nekoliko liječnika reklo da ću, zbog pogoršanja koja su bila, doživotno ovisiti o antidepresivima. I što sad?

Imam želju i volju i to mi nije dovoljno!!!!!!!

U pičku materinu, ok, ako tipovi s kojima sam bila nakon raspada svog braka tijekom kojeg je depresija dijagnosticirana i nemaju volje znati nešto o depresiji jer ih naprosto ne zanimaju tuđi problemi, jer me doživljavaju kao komada kojeg će okrenuti na brzinu, za zabavu i nastaviti dalje, zar ljudi koji su mi bliski ne bi trebali bar osnovne informacije pokupiti kako mi pomoći.

Kaže mi maloprije frendica koja se evo deset dana sa mnom bori, ali vidim da me ipak ne razumije:

"Ne mogu ti ja pomoći, sve je u tvojoj glavi!"

Bogati? U mojoj glavi je samo želja da ovo već jednom prestane. A to OVO nitko ne razumije ako nije sam doživio. A doktori kojima sam išla prvo postave pitanje:

"Možete li se na koga osloniti od ukućana, prijatelja? Imate li koga da bude uz vas?"

Idite i vi doktori lijepo u pičku materinu! Ja sam samostalna i financijski neovisna. Uredno plaćam SVOJ stambeni kredit, mogu podmiriti svoje troškove, samo mi je bolovanje malo luksuz. Znam većinu stvari u kućanstvu napraviti sama ili platiti majstora koji me neće zajebati kao što su me već nekoliko puta zajebali dok se nisam naučila samostalno živjeti, Većina mojih prijatelja ima više problema od mene. Obitelj? Ma jel'? Nemaju pametnijeg posla nego biti svaki dan sa mnom. Uostalom da svaki dan provodim s majkom ubila bih se i bez depresije.

Jebem mu mater, zar nikome tko je povremeno sa mnom, ako im je do mene stalo nije palo na pamet pitanje "Pa kako joj mogu pomoći, ako već sama tvrdi da mi pomoć treba?"

JER DEPRESIJA JE BOLEST KOJA VAS IZOLIRA I TAKO UBIJA

Ma koliko po pitanju egzistencije samostalni bili nije dobro da budete sami.

Iako živimo u informatičkom vremenu informacije o depresiji prilično su šture, ali se pokoja informacija ipak nađe.

Samo ne mogu ja ljudima stalno turati pod nos kako mi škode i u najboljoj namjeri rečenicama "Sve je u tvojoj glavi" i "MORAŠ se izboriti.", i učiti ih kako da slože rečenice u pm. Najgluplji članci o depresiji govore da spomenutim rečenicama samo pogoršavate situaciju, ali zašto bi čitali ako ne bolujete od depresije?

ZATO JER MOŽDA OBOLITE SUTRA ili vam je stalo do nekoga tko je obolio i vidite da se pati, ili jer ne želite naškoditi nekome tko je bolestan možda?

I još ta nebuloza koju ne uspijevam naglasiti JA SE PRIJE POSTAVLJANJA DIJAGNOZE UOPĆE NISAM OSJEĆALA DEPRESIVNO I NIJE MI PADALO NA PAMET DA SE UBIJEM.

Imala sam probleme sa tlakom koji nisu imali opravdanje u fizičkom zdravlju i koji se nije uspijevao regulirati. Imala sam glavobolje, nesanicu i povraćanje. Imala sam nesnosne noćne more i bila sam kronično umorna i bez snage da se pokrenem. Izmjenjivala su se stanja potpunog gubitka apetita i kronične gladi, ALI NISAM SE OSJEĆALA DEPRESIVNO I NISAM BILA SUICIDALNA.

Do pojave visokog tlaka živjela sam vrlo aktivno, preaktivno, ambiciozno... Iza mene su bila sva sranja koja je život donio. Prihvatila sam svoj brak kao takav, katolički odgojena. Falio je seks u braku, ali koliko znam ima puno takvih brakova i osobno sam mogla bez toga. Seksajte se vi sa nekim tko vas je makar jednom u životu udario.

"A ne - to su simptomi prikrivene depresije i pitanje je dana kad ćete razmišljati da se ubijete ako ne krenete s liječenjem"

I onda vam uvale LIJEKOVE OD KOJIH ĆE VAM BITI BOLJE i preporuče psihoterapiju. Za ikakve rezultate potrebno je da idete bar dva puta tjedno na psihoterapiju, a psihoterapeuta u većini manjih gradova nema. Razlika je između psihijatra i psihoterapeuta.

U gradu u kojem sam živjela bilo je psihijatara ali ne i psihoterapeuta. Najbliži grad sa psihoterapeutom bio je Split, a tamo preko zdravstvenog osiguranja imate bingo ako vas psihoterapeut primi jednom u dva tjedna. Kod istog psihoterapeuta možete popodne ići privatno ali se to NAJJEFTINIJE plaća 250,00 kuna SAT. Dakle 2x250x4 trebate izdvojiti cca 2.000,00 kuna mjesečno samo za psihoterapiju.

Uz taj trošak ja sam trebala i dva puta tjedno prevaljivati put tamo i natrag koji iznosi cca 170 km. Sitnica, pogotovo ako ste kronično umorni i iscrpljeni.

A lijekovi.....

Kod mene je išlo ovako... prvo zoloft (ako sam ispravno napisala, davno je to bilo), zatim neki kojem ni ime nisam zapamtila, pa seroxat, pa Velafax koji trenutno uzimam i mislim se da sve pošaljem u pm.

Otprilike svi lijekovi protiv depresije imaju slične nuspojave.

(nastavit ću ako se ne ubijem)



22:11 | Komentari (26) | Print | ^ |

subota, 23.07.2016.

tuđa očekivanja

Redovito ih iznevjerim. Zato upozorim ljude - ja ću vas iznevjeriti. A trudim se ne iznevjeriti osobe koje su mi drage, a onda ipak... Ili oni iznevjere mene ne prihvaćajući me sa mojim nesavršenstvom. Nadovezah se na blog od Essential. Koliko kompleksa ima u osobi koja od druge očekuje savršenstvo? Savršenstvo je dosadno... a s druge strane, čini se da imam peh... tražeći nesavršenog Njega uvjek se zakačim za one iskompleksirane vlastitom nesavršenošću. I onda ih razočaram, pa me oni povrijede, jer i za tako nesavršene suviše sam nesavršena.... ili su samo moji kompleksi manji, pa se povećaju družeći se sa kompleksašima?
I opet ne odustajem, ili ipak odustajem...savršenstvo me plaši, a nesavršenstvo iskompleksira. Više ne zanam što da tražim, najbolje da ne tražim, a to je protivno mojoj prirodi koja je stalno u potrazi.


23:57 | Komentari (9) | Print | ^ |

Tužna pjesma

Umrla je u boli,
ali umrla je tiho,
pospremila je nered kojeg i nije bilo puno,
napisala oporuku, izabrala sliku za osmrtnicu,
organizirala vlastite karmine i uplatila misu,
umrla je bez zašto,
prihvatila je smrt kao nužnost života,
umrla je dostojanstveno,
pomirena sa svima,
umrla je kao prava dama,
njen život je ispunjen bio,
iza sebe je ostavila puno,
uživala je svaki trenutak,
al' meni je ipak žao
- umrla je sama.


16:41 | Komentari (13) | Print | ^ |

Ne piše mi se večeras moja priča bez naslova

Pod dojmom sam novog poznanstva, koje bi moglo prerasti u više... Čašica i priča, bliskost iako se prvi puta vidite, ipak se nekako znate...

Neke vam ljude život doista dovodi s razlogom, bar se tako u ovom trenutku osjećam.

Ne mogu sastaviti smislenije rečenice od ovih, a želim na blogu zabilježiti i to iskustvo, kao što bilježim već danima svaki osjećaj koji imam.

Zbrkane su mi misli... mogu samo reći... pod dojmom sam novog poznanstva.

Danima nisam spavala kako treba i sad sam jako, jako umorna i puna nade. Od sutra mijenjam život. Nije istina - već se promijenio, jer sada mi se čini da mnoge stvari postaju smislenije... Moja priča je dobila novo svjetlo, moram je dovest do kraja iako večeras mi se čini da kraj još nije došao ili je bio suviše davno da bih ga se prisjećala ... samo večeras sam umorna i pod dojmom novog poznanstva.

Otvoriti ću svoju teku sa slikom mačke ili ću uzeti rokovnik koji sam dobila od Njega uz kalendar ove nesretne godine u kojem su stranice ostale na lipnju (ne sjećam se da sam okretala te stranice) i napraviti plan, da ponovno ne zaboravim gdje sam krenula i da pospem kamenčiće iza sebe da se znam vratiti ako zalutam.


00:06 | Komentari (17) | Print | ^ |

petak, 22.07.2016.

Zapis

Dušo moja, tek kad te potpuno izgubi, kad te više ne bude imao, kad te ne mogne vratiti, shvatit će što je izgubio, poželjet će da te ima i tražit će da se vratiš


16:11 | Komentari (12) | Print | ^ |

četvrtak, 21.07.2016.

Priča bez naslova (17)

Zahvaljujući čestim izbivanjima oca, a dijelom i vlastitoj strasti, Prvorođena je imala punu sobu crtanih romana, i onih jeftinih pisanih, kaubojskih i detektivskih koji su se prodavali na svakom kiosku. Među ženama tog doba popularne "ljubiće" nije čitala - takve romane je na ljetovanjima kupovala Kraljica majka, ali djetetu nisu bili dostupni još par godine, dok joj prvi nije u ruke dala njena krštena kuma.

S druge strane, ako se s povijesnim odmakom promatra, nije baš da se Kraljica majka revno brinula o uzornom odgoju svoje nasljednice. Negdje uoči šesnaestog rođendana tutnula joj je kolekciju knjiga za poklon, jednu od mnogih koje je kupovala od putujućih trgovaca koji bi često navraćali u njenu firmu, vjerovatno jer nije znala ni zašto ih je kupila, valjda jer je trgovac bio slatkorječiv, pa ih je iskoristila za poklon koji je ipak bio nužnost svakog rođendana. Šesnaestogodišnjakinja je na taj način, u nedostatku interneta, prve spoznaje o seksu dobila iz knjige "Tumačenje bajki" boktepita kojeg pop-psihologa koji se potrudio, unutar tvrdih korica knjige, mladoj djevojci objasniti kako su bajke samo odraz seksualnih fantazija doba u kojem su nastajale. Tako vuk iz crvenkapice više nije bio vuk već seksualni predator koji je jednako pohotno vrebao i djevojčice i starice, a to je nepovratno uništilo i posljednje zrno ljubavi djeteta prema bajkama.

Međutim, u vrijeme kad su se službeno upoznali David i Tereza, šesnaesta godina je Prvorođenoj izgledala suviše daleko da se činilo da nikad neće dočekati toliku starost.

Kao i druga djeca, David je brzo usvojio običaj tražiti od Prvorođene na posudbu crtane romane, samo se Terezi činilo da ih on prebrzo čita i uredno vraća, dolazeći po nove. Pri tome se David duže od druge djece zadržavao birajući i stalno je imao pitanja koja su nasljednici, nenavikloj da je itko išta pita, išla na živce.

(nastavit će se - uskoro)


22:43 | Komentari (4) | Print | ^ |

srijeda, 20.07.2016.

Traži se

Sve više opažam da svi ovdje nekoga traže...Franju, curu, normalnog muškarca....

Pa evo da i ja probam.

TRAŽI SE

za šetnje, zagrljaje, poljupce, druženje i smijeh


Inteligentan, posve običan muškarac

sasvim slobodan (može imati djecu čak i kod sebe, ali ne tamo neke bivše neprežaljene, ljubavnice, cimerice...).

Dob nije uvjet ali bilo bi lijepo da je prešao četrdeset i petu.

Imovno stanje me ne zanima, ali bi bilo lijepo da ga baš ja ne moram uzdržavat.

Školska sprema nije uvjet, što se mene tiče ne mora imati nikakve škole ako se zna inteligentno zafrkavat

neopterećen predrasudama, spreman za dijalog i po pitanjima po kojima se sa mnom ne slaže, neiskompleksiran


Ako ima takav, molim da mi se javi :)


17:34 | Komentari (44) | Print | ^ |

Priča bez naslova (16)

U ulici je s ljetom bivalo sve više djece. Prvorođena je obično prvo odlazila kod dide na more mjesec dana - privilegija koja je u srcu kontinenta države koje više nema bila rijetka, a dokazivala se tako da se nakon mora ne bi tuširalo bar sedam dana, tako da svako dijete koje posumnja gdje si bio može liznuti dio ruke i osjetiti morsku sol na koži. U to se vrlo često miješao i odlazak u Zagreb, kod tete, da se Kraljica majka malo odmori. Kolovoz je po vlastitoj želji djevojčica ostavljala za gradić.

Zapravo je teško reći je li ta odluka da kolovoz pripadne čaršiji došla prije dvanaestog rođendana ili nakon njega. Jer odrastanje tijekom ljeta su obilježili Split, Zagreb i jedna uvala na jednom otoku.

Rođenima u kolovozu zacijelo je lakše shvatiti koliko je to glup mjesec da se netko rodi. Škole već odavno nema, svi s kojima provodiš ostatak godine u školskoj klupi su otišli negdje, ili si ti otišao negdje a oni ostali gdje su i bili. Teško je uzvratiti rođendanske pozivnice onima koji su te tijekom godine zvali na svoje rođendane, pa te s vremenom valjda prestanu zvati, jer ti svoj rođendan ne obilježavaš s njima. A rođendani su važni. O čemu pričati ako ne o ludostima nekog rođendana?

Prvorođena je do dvanaeste godine rođendane obilježavala u krugu najuže obitelji, bilo je više odraslih nego djece, a djeca su bila izbor ili nužda odraslih koji su dolazili.



(nastavit će se - hvala ti Annabony)


13:40 | Komentari (3) | Print | ^ |

Priča bez naslova (15)

Svjesna sam patetičnosti kad opisujem jednu dječju ljubav i prozirnosti ovog dijela priče, ali prisiljavam se da pišem, jer bez događaja koji su uslijedili, priči bi nedostajala sredina, ono bitno, ma kako patetično bilo gledano zrelim godinama i iskustvom.

Ne izmišljam ovu priču, samo prepričavam, nastojeći objektivno posložiti događaje i činjenice i dočarati jedno djetinjstvo i dječje snove. Svi smo bili djeca, svi smo živjeli vlastitu patetiku prvih ljubavi koje su nam sada smiješne. Ali to je dio odrastanja, treba i to proći...




(nastavit će se.... kad mi se želudac smiri od prevelike patetičnosti)


12:10 | Komentari (3) | Print | ^ |

utorak, 19.07.2016.

priča bez naslova (14)

Nedugo nakon što je, još zajapurena, uletjela u svoje sklonište, u svoju sobu, taman dok se crvenilo na obrazima smirilo, Prvorođena je začula brata kako je doziva.

- Tereza, dođi, netko te želi upoznati!

Nije se previše družila s bratom. Njih dvoje su bili dva svijeta, odmaknuti jedno od drugog taman koliko su i njihovi horoskopski znakovi bili posve na drugim stranama zodijaka. Uostalom nije lako imati starijeg brata u kojeg su zaljubljene sve tvoje i onako rijetke prijateljice, a te su nestajale brzinom kojom bi brat za njima gubio interes.

Bili su djeca u sredinu u kojoj se rano, prerano ulazilo u svijet odraslih. Još sa deset godina Tereza je zapalila svoju prvu cigaretu, ali joj je dim bio toliko neugodan da je trebalo proći još par godina da se uključi u to cijenjeno društvo pušača.

Imala je što vidjeti, jer radoznalost je po običaju pobijedila želju da ignorira poziv. U dvorištu je stajao dječak u kojeg je ne tako davno zurila i isto crvenilo i neugoda natjerali su je da se bez riječi okrene i pobjegne u sigurnost svog imanja.

Uslijedio je neovlašteni, ljutiti upad njenog brata u posve privatne prostorije Prvorođene. Bujica riječi o dobrom odgoju, a brat je imao sposobnost uvjeriti bilo koga u bilo što, natjerala ju je da ponovno posramljena izađe i pridošlici ispruži ruku.

Tako su se službeno upoznali David i Tereza.

Nemoguće je odrediti koliko je vremena prošlo dok se u Terezinoj glavi javilo prepoznavanje onog dječaka koji je prije dvije godine stao u njenu obranu kada je djeci iz ulice nudila kekse. Isti dječak cijelo je vrijeme od tada bio sjenka u njenoj blizini koju nije zamijetila sviješću, nego podsviješću, dok se kupla na bazenu, tuširala pod vodopadom, sjedila na ljuljačkama,... Sada je sjenka dobila ime i boje i ma gdje da se djevojčica uputila David je već bio upravo tamo ili bi nedugo nakon nje došao. Dominirao je visinom i naglaskom u grupi druge djece i činilo se kao da stalno gleda u njenom pravcu. To je ljutilo i zbunjivalo.

Činilo se da je David odjednom postao najbolji prijatelj njenog brata, a Davidova sestra je neprimjetno postala njena prijateljica. Bili su iz Francuske, tamo su živjeli sa roditeljima, tamo su išli u školu, a u gradić su dolazili samo ljeti kod djeda i bake.


(nastavit će se - sutra valjda)



23:23 | Komentari (1) | Print | ^ |

Mom bivšem mužu

Reci mi, koliko bezosjećajan treba biti da ne vidiš da te tvoje dijete treba?
Znaš li da je bolesna i da svaki tjedan ide na kontrolu? Ne znaš? Jer ona ne želi da to znaš.
Danas se nije mogla vidjeti s tobom jer je bila na kontroli u bolnici. A tebi je bilo teško popiti kavu negdje u gradu i sačekati da ti se javi?
Kad si je zadnji puta vidio?
Ona ne želi da ti kažem koliko joj je teško.
Znaš li da smo jurile doma iz bolnice samo da te ona što prije nazove. Da ne odeš. Kad ste se zadnji puta vidjeli?
Znaš li da je istetovirala rame? Ne znaš?
Znaš li da doktorici stalno govori da si dobar?
Ljuti se na mene koliko želiš, baš me briga. Ali koliko kamena ima u tebi da ne osjetiš vlastito dijete?


18:05 | Komentari (19) | Print | ^ |

Stagnacija

Nek' se i to zabilježi.

Bila kod doktorice specijelistice i poljubila vrata. Otišla ona negdje po hitnom poslu. Ja (piiiiiiiiiiiiiiip), jer odlučila sam se skinuti tih tableta i nikad više nikakvoj kemiji dopustit da mi čeprka po mozgu.

Mlada doktorica, isto specijalistica, koja se tu zatekla, da me smiri rekla da će ona napravit kontrolu.

I pričam ja njoj sve kulturno, nabrajam tijek liječenja i lijekova, doziranje i zapažene reakcije na svaku promjenu doziranja i sve tako fino....

Kaže ona da bi bilo neodgovorno da mi smanji dozu, jer kod smanjivanja doze doktor mora biti u svakom trenutku dostupan pacijentu ako dođe do bitnog pogoršanja. A obje odoše na godišnji mjesec dana, pa eto mjesec dana moram čekati da se procijeni napredak.

Lijepo je, veli, što je prijateljica kod mene, jer nije dobro biti sam sa ovakvom dijagnozom. Ali ona je kod mene samo dva tjedna!!!!! I računala sam da bude uz mene zbog eventualnih posljedica smanjivanja doze. Bem mu liječenje preko zdravstvenog osiguranja.


14:16 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 18.07.2016.

Priča bez naslova (13)

Uoči dvanaestog rođendana, dijete i gradić, kao i okolna brda, razvili su čvrstu vezu u kojoj nije bilo previše mjesta za dodatne likove. Stepenice, koje su vodile do gornjeg, jedinog jedva sređenog kata dvorca, bile su omiljeno mjesto djeteta kada ne bi boravilo u svojoj sobi, u svojoj jedinoj stvarnoj imovini. Soba je bila puna stripova koje joj je donosio otac kad bi dolazio sa nekog od brojnih službenih putovanja. Tu su postepeno dolazile i knjige, a neizostavni dio carstva bio je blok na kojem je dijete najčešće ugljenom skiciralo sve što riječima nije moglo iskazati.

Ugljen je, zbog tehnike koju zahtjeva, pružao djevojčici mogućnost da svaki oblik koji nacrta dodirne prstima i tako stvori sjenke koje su crtežu darivale život i priču iza slike.

Kad nije bila u dvorcu, šetala bi do groblja, prema rijeci i šumi. Nekad bi prošla čaršijom, od Centra do kraja Donjeg čela, pa natrag prema Gornjem. Iako je čaršija živjela svoj uspavani život ispunjen očima koje prate iza svakog čipkom urešenog prozora, dijete nije primjećivalo ljude. Oko Prvorođene je bio oblak njenih vlastitih snova.

Godinama poslije Prvorođena se pitala zašto se baš tog dana, bez ikakvog povoda, ničim izazvana, krećući se od samoposluge iz pravca Donjeg čela prema Dvorcu, zagledala u visokog dječaka koji se kretao iz suprotnog pravca. Primijetila je svaki detalj na njemu a da uopće nije skidala pogled sa njegova lica. Kratka, smeđa, kovrčava kosa, svojstvena stanovnicima afričkog kontinenta. Blijedo lice nagrđeno velikim nosom koji je stajao blago na krivo prema desnom obrazu, tanka, izdužena usta i oči tamne, neprirodno tamne. Visoko čelo sa neravnim horizontalnim crtama bora, neobično za nekoga tko je izgledao kao dječak i bio dječak po svemu ostalome. Uske traperice, majica sa nekoliko različitih nijansi plavih pruga, izrazito mršavo i valjda uslijed visine zgrbljeno tijelo, bez naglašenih ramena. Tenisice na nogama.... Sve je to primijetila djevojčica u beskonačnom trenutku mimoilaženja sa dječakom koji je bezizražajno gledao u nju tamnim, suviše tamnim očima da bi odredila koje su boje.

Koliko je trebalo vremena da joj mozak upali lampicu da bulji, baš bulji, da je to nepristojno? To ne zna ni danas. Ostalo je sjećanje na užarene obraze i neugodu zbog vlastitog ponašanja.


(nastavit će se - sutra)


23:07 | Komentari (2) | Print | ^ |

Priča bez naslova (12)

Dvanaesta godina.

Zapravo još nije napunjena. Sa jedanaest godina djevojčica je završila šesti razred osnovne škole zahvaljujući nerealnoj procjeni vlastite inteligencije od strane psihologa i preporuci da joj se oduzme djetinjstvo preranim slanjem u školu.

Ljepota stare kuće je nestala ispod opeke kojom je presvučena. Točnije bi bilo reći da je nova odjeća kuće sakrila nutrinu, kao kod ljudi. Odjeća koju nabacujemo na sebe, bilo da nemamo drugu ili nemamo ukusa, ili ona markirana kojom se kamufliramo zbog dojma. Oklopi kojima čuvamo svoju izvornost, nekad cijeli život ne dopuštajući da netko tu našu golu ranjivost vidi.

Zahvati koje radimo na sebi da nam se ne uruši vlastito zdanje nekad su toliki da poremete unutrašnjost. Nekad je nepopravljivo.

Djevojčica je u gradiću i kući otkrila svoje sklonište. Sloboda odrastanja u nekom drugom vremenu punom parola o slobodi, a bez slobode za one koji se sa vizijom slobode kakvu je to vrijeme nudilo nisu slagali. Vrijeme i parole, koje je to vrijeme nosilo sa sobom, nisu zanimale dijete. Ona je dobila svoju sobu, svoj kutak, svoje sklonište, mjesto vlastite slobode koje je po toj slobodi smjelo urediti kako je moglo i osjećalo, bez financijske pomoći kraljice, sa sitnicama koje je dobilo na dar i sa vlastitim džeparcom, odricanjem od drugih potreba i želja.


(nastavit će se - i više nije bitno tko čita)



11:00 | Komentari (5) | Print | ^ |

Fridina teorija o umiranju

Bolje biti tri dana mrtav pijan nego tri dana mrtav.


10:22 | Komentari (4) | Print | ^ |

subota, 16.07.2016.

Nisam znala da je toliko bolno pisati

Bila sam uvjerenja da ću prepričavajući priču koju je napisao život dobiti olakšanje, da će mi biti bolje i da ću se sa sadašnjosti lakše nositi, ali sad više nisam toliko sigurna u to.

Cijelo vrijeme zapravo gatam što trebam uraditi da se naučim nositi sa nedostatkom hormona, odnosno da natjeram tijelo da ga proizvodi bez lijekova.

Došavši do jedanaestog dijela toliko sam "potonula" da mi se činilo da će nagon za "bijegom" pobijediti moj nagon za preživljavanje.

Zvala sam u pomoć svog zadnjeg Njega, od nervoze sam noktima grebala bradu i sad imam krastu ispod donje usne. Sjela sam tamo gdje mi je prvi puta rekao da me ne voli dovoljno i razmišljala o načinu kako da nestanem, jer znam da ako "pobjegnem" da će to biti nestanak... neće me nitko naći.

Ona više ne drži do svoje odluke gdje da počine njeno tijelo.

Čekala sam čudo i molila Boga da pogleda malo - ne mogu više.

Pisala sam svojoj prijateljici i kao mnogo puta do sada, odgodila sam sve za sutra. Jer sutra dolazi moja prijateljica iz osnovne škole i donosi dvi boce martinija da se ubijemo u piću.

Doduše nije pametno da miješam alkohol uz tablete, ali nije najluđa stvar koju sam uradila u životu. Uostalom nije me briga. Zar je bitno na koji način uništavamo sebe?

Ako nema Boga, svaki način umiranja je društvenoprihvatljiv, zar ne?

Ne znam... preispitujem sva svoja uvjerenja... o Bogu i ljudima, o životu, o ljubavi... sve mi se danas čini kao velika iluzija jer:

..Moj život je prelazak iz jednog sna u drugi. Nikada nisam znala što je stvarno, a što nestvarno. Ne znam ni sada. Ne znam ni zašto sam ovdje. Ne znam što je pravda, što nepravda. što dobro, što zlo..." .


21:39 | Komentari (14) | Print | ^ |

Priča bez naslova (11)

- Pusti je na miru! - i taj mrak u očima, urezali su se u dječje tijelo, u sva čula, nestavši u svijesnosti jednakom brzinom kojom su i došli.

Nije prvi puta dijete čulo te riječi i vidjelo taj pogled. Iste riječi, par godina prije izgovorio je dječak ispred jednog nebodera u zagrebačkoj Dubravi, sličnog svim neboderima u Zagrebu. Ali to je neka druga priča, kao što je posve druga priča trenutak kada je žena u koju je dijete izraslo vidjela taj isti neprirodni, tamni pogled u očima svog muža, kada mu je rekla da ne može više, da želi razvod. U tom se pogledu uvijek nešto rađa ili nešto umire.

Trebala je proći još jedna godina iz koje se dijete sjeća samo bazena punjenog hladnom izvorskom vodom, Iza rijeke u začaranom gradiću, tuširanja pod vodopadom i druge djece koja su je vukla sa sobom i koju je prihvaćala jer su je zvali u svoje društvo.


(nastavit će se - malo me boli ovaj dio pa ga neću širiti)


14:44 | Komentari (2) | Print | ^ |

Priča bez naslova (10)

U ulici koja je dobila ime po jednom gradu živjeli su uglavnom dječaci, ali je lokacija ulice i sadržaji na njenom kraju i početku, okupljala puno djece. Jedina djevojčica iz ulice bila je znatno mlađa od Prvorođene i živjela je u dvokatnici preko puta. Mala Marta bila je debelo dijete, zapuštena i tupasta u vlastitoj proždrljivosti. Valjda zbog vlastite zanemarenost od najbliže obitelji, Prvorođena je u sebi iskopala simpatije i toleranciju za tu djevojčicu koja je uspijevala svojim glupastim postupcima iznervirati svoju stariju braću. Bila je dijete, a Prvorođena, stara a opet nezrela u dječjem tijelu, smatrala je da svako dijete treba samo ljubav.

Dječaci su se sakupljali oko ruševnog dvorca, kao i druga djeca zainteresirana pridošlicama.

Kraljica majka imala je u sebi dovoljno mudrosti da zna kako je pametno uspostaviti dobre odnose sa susjedima. Pozvala je Prvorođenu da napolitankama počasti okupljenu djecu. Sramežljiva, kakva je bila, prvorođena je po usađenoj reakciji poslušnosti, oborene glave, prišla dječacima i maloj Marti nudeći im kekse. Mala Marta je zagrabila prva, a zatim su se ostali posluživali redom. Posljednji je bio krupni dječak, nakrivljena tijela na jednu stranu, čudna pogleda koji nije bio ni tu ni tamo, ostavljajući dojam da mu je glava preteška vratu koji je nosi, pa zbog toga pada malo na jednu, a potom na drugu stranu. Djevojčica je prišla i njemu nudeći kekse. Nije reagirao i nastao je zbunjujući zastoj između ispruženih ruku koje su držale pladanj i figure koja nije pokazala nikakvu reakciju na tu gestu.

- Zar ne vidiš da je on retardiran? - dobacilo je neko dijete.

Istovremeno su dva para očiju, koje je osjetilo dječje tijelo, poprimila crnu, neprirodnu boju. Prvi je bio brat dječaka kojem su ponuđene napolitake, a drugi, visoki dječak, David, ime koje je tek dvije godine poslije upamtila, koji se slučajem tu zatekao u grupi okupljene djece.

- Pusti je na miru! - zagrmilo je iz Davidovih usta, sa naglaskom toliko čudnim da je bilo nemoguće ne primijetiti i ne čuti te riječi.


(nastavit će se - mora se nastaviti)


12:07 | Komentari (2) | Print | ^ |

Priča bez naslova (9)

U toj desetoj godini, kada je dijete susrelo gradić, jedan događaj urezati će se u pamćenje djevojčici i ostat će duboko u podsvijesti iz koje bi izlazio tek u bitnom detalju koji bi djevojka, kasnije žena, ponovno zapazila porama svoje kože, svakim atomom svoga tijela, u nekim, rijetkim od brojnih ljudi što ih je život dovodio u njenu sudbinu.

Djevojčica nije bila obdarena savršenim očnim vidom, a nije pomogla ni činjenica da su joj socijalne naočale, jer skuplje od tih socijalnih Kraljica majka nije smatrala vrijednim ulaganja, spadale sa lica u nedostatku onoga što ljudi zovu nos. Mala prćasta ispupčina na licu nije mogla zadržati teške okvire na njihovom mjestu. Odustavši od naočala puno prije vladarice, dijete je razvilo sposobnost usađenu u svojoj tjelesnosti da gleda i osjeća cijelim bićem, koje je po vlastitoj volji, mimo inteligencije, zapažalo detalje, a zaboravljalo cjelinu toliko često da ni uz najbolju volju samoj sebi nekada ne bi uspijevala objasniti što ju je nekoj osobi privuklo ili što je od neke druge osobe toliko odbija.

U to vrijeme iza drvenih taraba bašte, koje je vrijeme nakosilo, još je stajala stara kuća koju su pred očima Prvorođene kćeri neuki, jeftini majstori presvlačili od krova prema dolje u nakaradu kakva će postati. Bez moći da zaustavi to bezakonje, prirodno i ljudsko, nasljednica je ipak nadgledala svoje buduće carstvo, maštajući o danu kada će imati slobodu urediti svoj dvorac kako želi. Do tada, zadovoljila se obećanjem o vlastitoj sobi, kutku koji smije urediti po vlastitom ukusu, škrinji za blago koje treba sačuvati za one koji će iza nje doći.




(nastavit će se - moram pospremiti stan jer sutra mi dolazi prijateljica)


09:17 | Komentari (5) | Print | ^ |

petak, 15.07.2016.

Priča bez naslova (8)

Ruke djevojčice bile su krupne, veće od ruku njenih vršnjaka i uvijek tople, vruče. To nisu bile ruke kakve bi trebala imati dama.

Jedna od brojnih kućnih pomoćnica koje je Kraljica majka mijenjala brzinom svjetlosti, imala je ruke dame. Dugi i tanki prsti izgledali su kod te vrijedne žene kao da je upravo prestala svirati harfu ili je nježno napustila tipke klavira. Hladne, smirene ruke u dječjoj mašti bile su odraz aristokratske krvi. Ali priroda djevojčice je bila takva da joj je bilo suđeno da ne bude dama sve da je izravni potomak engleske krune. Vrela krv divlje naravi lakše se smirivala u šumi nego u gradu, jer je brzina kojom je ta krv tekla kroz njene vene odgovarala brzini planinskih rijeka.

Ipak, nisu to bile loše ruke, dijete im je našlo svrhu prvo u plastelinu, potom u glini i ugljenu koji je obilježio život njenih predaka.

Puno kasnije, u nekom drugom životu, djevojčica je spoznala sposobnost da dodirom ruku miluje i liječi. A tjelesnom biću kakva je oduvijek bila, dodiri su predstavljali način kontakta sa drugim bićem, komunikaciju tijelom. Dok je tjelesno u njenoj glavi još bilo strogo zabranjeno, svoje je misli usamljeno dijete naučilo izražavati kroz oblike i slike. Riječi nisu bile medij kroz koji je nešto mogla reći. Dugo je tepala i mucala.

Danas neki psiholozi tvrde da se mucanje razvije kod ljevoruke djece kad roditelji od njih silom žele napraviti dešnjake. Imala je tu prokletu narukvicu na desnoj ruci i dobila bi po prstima svaki puta kad bi je vladarica uhvatila da žlicu hvata krivom rukom. A držeći žlicu okićenom rukom bila je toliko nespretna da je i njoj samoj bilo neugodno jesti u društvu.


(nastavit će se - umori me ovo dijete)


18:07 | Komentari (3) | Print | ^ |

Priča bez naslova (7)

Čistu nutrinu djetetova srca skrivalo je neobično tijelo. Da se dijete pitalo, ona bi bila princeza ili u najmanju ruku dama, poput naslikanih dama u blagu koje je našla u ruševnoj drvenoj kući. Požutjele stranice časopisa Obitelj iz 1939. sa brojevima uredno uvezanim u dva velika toma, čvrstih korica, bile su vrata u neko drugo vrijeme kojem je više pripadala. Nije ona čitala vijesti tog doba, već su joj oči bile prikovane za prastare reklame i savjete ženama kako se prava dama i domaćica treba ponašati. Vitke figure elegantnih žena, sa rukama dugih njegovanih prstiju, ovalnih lica i duge sapletene kose u komplicirane frizure, pružale su djevojčici prve informacije o vlastitoj njezi, o držanju kojim ćete pokazati svima da ste plemenita roda.

Nažalost, prve spoznaje djetate o vlastitom tijelu došle su iz usta Kraljice majke. Po kazivanju vladarice, dijete je imalo preveliku glavu, a plodnom vodom izgrižena koža nije doprinosila njenoj ljepoti. Rodila se bez kose, a kad su se pojavile prve vlasi bile su toliko svijetle i rijetke da je bilo besmisleno puštati ih da rastu. Bijela kosa male djevojčice i ružičasti, osjetljivi ten bili su još jedan skandal u uzornoj obitelji. Jer i otac i majka bili su tamnokosi i tamnoputi. Na veliku žalost Kraljice majke, ni jedno od troje djece zbog kojih je po vlastitim navodima žrtvovala svoju karijeru i figuru, nije naslijedilo njenu kao ugalj crnu i gustu kosu, niti zelene oči kojima je, prije žrtvovanja tim nezahvalnicima, mogla zavesti pogledom bilo kojeg muškarca. Ipak, ostalo dvoje djece imalo je ljepotu gustih tamnih trepavica, a sin je posjedovao i onaj neodoljivi osmjeh na koji su padale i njegove sestre, a kamoli djevojčice koje mu nisu bile u rodu.



(nastavit će se - bar se nadam)


14:00 | Komentari (5) | Print | ^ |

Priča bez naslova (6)

Lokacijska prednost njenog nasljeđa ugradila je u djevojčicu, kako će kasnije pokazati život, trajnu ljubav prema centru bilo kojeg grada, jer svaki grad je živi organizam, sačinjen od ljudi, ali bilo grada ili gradića, ma o kojem gradu se radi, najbolje osjetite u ako ste blizu njegova srca, u samome centru iz kojeg je nastajao i razvijao se.

Tako je i sa ljudima. Približite se njihovom srcu ukoliko vam to dopuste. Do srca je najlakše doći cestama koje naprave riječi. Priče. Iza oklopa svake pojedine osobnosti stoji razgoličeni čovjek, dijete u toj nutrini, ono što je bio i mogao biti kao novorođenče, njegova bit koja je dobrim dijelom, mimo njegove volje, zacrtala njegovu sudbinu.

Djevojčica je rasla u tišini. Vrlo rano je spoznala kako je Bog, u kojeg je djetinjom otvorenošću i odgojem vjerovala, nije obdario sposobnošću izražavanja svoje nutrine. Zapravo, osjećala se zakinutom u mnogočemu.

Ako je vjerovati Kraljici majci, sudbinu Prvorođene kćeri odredio je sam čin njenog rođenja u tek nešto većem gradu od čaršije u koju se dijete zaljubilo sa deset godina. Porod je bio težak, napatio je dovoljno Kraljicu majku da joj zbilja nisu trebale ostale muke koje će joj Prvorođena kći prirediti tijekom života. Karakter djeteta mogao se vidjeti već u činjenici da je, suprotno postupcima normalnih beba, umjesto glavom, u život izvan majčine utrobe odlučila ući najprije stražnjicom i tako zbuniti neiskusnu babicu da se ova potpuna izgubila kada je shvatila da je dijete, koje se teško probijalo do svoje slobode mučeći majku, potpuno modro jer mu je pupčana vrpca stezala vrat.

Slučaj je htio da se u blizini nađe starija žena koja je preuzela pomaganje djetetu i rodilji makar je u tom trenutku bila pod znatnim utjecajem alkohola. I tako dijete svoj život duguje pijanoj Rajki koja je već u to vrijeme nosila epitet vještice, zbog tragova koje je na njoj ostavila ta povezanost s alkoholom, sakrivajući u istrošenom tijelu njene stvarne godine, koje su zacijelo bile manje od godina koje joj je davao izgled jer je i majka od starice Rajke još bila živa.

Dvije su starice, neodredivih godina, živjele u stanu sa malim balkonom na vrhu jedne zgrade, blizu drvoreda kestenova, okružene mačkama koje su znale padati sa tog balkona i koje su zbog nehigijene vlasnica širile nesnosan smrad po cijelom stubištu. Kada bi pred većer starice krenule na svoja opijanja, za njima je hodao čopor mačaka kao počasna pratnja.



(nastavi će se - jer priče gube smisao ako ostanu u glavi onoga tko ih piše)




10:50 | Komentari (4) | Print | ^ |

Trebaju mi imena

- za jednu djevojčicu koja nije bila baš ničim nadarena i koja se razvila u stvorenje sposobno samo uništavati tuđe
- za jednog štrkljastog dječaka koji je znao reći "volim te", ali sa 12 godina nije znao čitati jezik kojim su govorili njegovi roditelji
- za jednog momka koji je bio simpatičan svima, koji je koristio svoju simpatičnost da bi ostvario snove protkane željom za boljim životom bez prevelikog truda
... i još imena mi fali, ali u ovom trenutku se ne mogu sjetiti za koga...... :(


09:22 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 14.07.2016.

Priča bez naslova (5)

Ulica o kojoj je riječ nije bila osobito duga. Bila je jednosmjerna i sa njene desne strane nalazila se zgrada općine, sa sporednim ulazom, djetetov dvorac sa dugom baštom, te lijepo uređena jednokatnica čija se manja bašta sa njegovanim travnjakom,omeđenim cvijećem i jednom starom kruškom, nastavljala do kraja ulice.

Sa lijeve strane ulica je počinjala montažnim kioskom u kojem je mala Albanka prodavala pržene sjemenke suncokreta i bundeve, kokice i razne tvrde slatkiše, Iza kioska bila je neugledna kućica, jedna od rijetkih kuća u čaršiji bez bašte, a do nje se uzdizala dvokatnica sa betoniranim dvorom i malom baštom koju su vlasnici iskoristili više za uzgoj povrća nego za cvijeće. Lijeva strana ulice završavala je dječjim igralištem sa ljuljačkama, vrtuljkom i klackalicama.

Preko puta glavne ceste, na početku ulice, bila je osnovna škola čije dvorište je zbog događaja koji slijede dobilo veći značaj za djevojčicu od imena ulice koja je vodila do dvorca.

Na kraju ulice, preko ceste, bila je prizemnica u kojoj su se tiskale kino dvorana, za čiji opis treba više od jedne rečenice, i nekakva udruga ljudi što sakupljaju kamenje.

Sama čaršija bila je podijeljena na Gornju i Donju (Gornje i Donje čelo), te dio koji se zvao Iza rijeke. Rijeka je nosila ime po čaršiji, a čaršija je nosila ime po događaju. Malo neobično, ali je tako.

Iznad gradića bdio je samostan sa crkvom, na uzvisini dovoljnoj da kad stojite ispred crkve cijelu čaršiju vidite kao na dlanu. Da bi se uspeli do crkve, vjernici su morali savladati strmi put znakovita naziva Pokora, valjda zato jer kada propješačite taj put do crkve, toliku ste muku prošli da vam Bog sve grijehe oprosti.

Ljudi k'o ljudi, ne vole patiti, taman da je patnja za oprost grijeha, pa su se imućniji vjernici, sa neminovnim dolaskom civilizacije i u tu zabit sačuvanu od vremena, dosjetili da Pokoru pređu sa autom.



(nastavit će se - rečenice su tu u glavi ali im nervoza u meni ne dopušta da se raspletu)


21:42 | Komentari (10) | Print | ^ |

Priča bez naslova (4)

Radi izbjegavanja povijesnih krivotvorina treba reći da, u vrijeme kada je djevojčica prvi puta ugledala svoje nasljeđe, glavnog gradskog trga, bilo kakvog gradskog trga, nije ni bilo. Na tom mjestu nalazilo se zdanje pretenciozno nazvano hotel, u biti zanemarena dvokatnica sa velikom betoniranom baštom i stolovima jednakim kao u svakoj jeftinoj krčmi, sa kariranim stolnjacima i crvenim nadstolnjacima, koji stolovi su bili posloženi tako da po sredini ostave dovoljno prostora za plesanje u noćnim satima kada bi svirala glazba u živo. Taj hotel, jer valjda je i mali grad smatrao da svaki grad mora imati hotel, imao je jedva četiri sobe u kojima su mogli prenoćište naći oni koje je privukla avantura da se zapute šumskim tunelom ne sluteći da je na kraju tog tunela nevidljiva tabla sa natpisom na svim svjetskim jezicima:

KRAJ SVIJETA, BAR ONOG SVIJETA NA KOJI STE NAVIKLI, ILI JE MOŽDA OVDJE POČETAK

U Hotelu ste mogli dobiti pravu tursku kavu na bakrenom, rezbarenom pladnju - tacni, sa odgovarajućom malom džezvom i fildžanom u koji je bila ubačena kocka šećera. Konobar, jer bio je tek jedan konobar da poslužuje goste, nekim čudom imao je svu kulturu bečke škole i doista je djetetu bilo nemoguće naći bilo kakvu zamjerku tom žitelju njenog carstva.

Između Hotela i nečega što je trebalo predstavljati autobusni kolodvor na koji je dva puta dnevno dolazio autobus za potrebe onih koji nisu imali vlastiti automobil, a takvih je bilo mnogo, kada su željeli otići u stvarnost po bilo kojoj prijekoj potrebi, postojao je uski prolaz do Dvorca. Dvije osobe nisu mogle proći kroz taj prolaz istovremeno i doći do kapije bašte koja je skrivala dječje snove.

Ipak glavni ulaz u nasljeđe bio je sa sporedne ulice koja je nosila ime po jednom gradu toliko nepoznatom djevojčici da joj naziv te ulice nije ostavio osobitog traga.

(nastavit će se - hvala svima to čitate i ostavljate komentire)


11:57 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 13.07.2016.

Priča bez naslova (3)

U državi u kojoj se nije trebalo držati zakona "kao pijan plota", lako je bilo urediti da se zaobiđe zabrana rušenja dozvolom za renoviranje, pa je preko stare oronule građevine, prelijepe u svojoj starini, nakaradno, od krova prema dolje, izgrađena nova kuća od opeke, odražavajući ukus i samoživost Kraljice majke, koja je oduvijek, vladarski, ignorirala svako mišljenje struke, pa tako i nova kuća posta protivna svim ljudskim i prirodnim zakonima.

Ipak veza između Prvorođene kćer i gradića kliknula je na prvu, pa je prvorođena kćer zavoljela i tu nakaradnu kuću kao nasljedstvo koje će joj jednog dana po nepisanoj tradiciji pripasti, a kada joj pripadne, imati će slobodu rušenja i stvaranja onoga što je stara kuća bila od svog početka. Uostalom, ni imućne obitelji u to vrijeme, ako su živjele u stanu, a njena je obitelj živjela u stanu, nisu mogle lako osigurati da svako od troje djece ima svoju sobu i svoju privatnost, sve da im je do toga uopće stalo.

Takvu povezanost kakvu su ostvarili dijete i gradić, često ljudi međusobno ne ostvare cijeloga života.

Oko gradića su se uzdizala brda. Brda je prekrivala gusta i divlja šuma, koja je posve odgovarala divljoj naravi skrivenoj u tijelu djeteta željnog avantura i prepuštenog većim dijelom samome sebi. Djevojčica je rasla u djevojku, a šuma je uvijek punila njena pluća i omogućavala joj da diše. Uostalom, tu su i bili proplanci puni borovnica i divljih malina. Jeste li ikada legli na proplanak prekriven borovnicama, ne mareći za mrlje koje će ostati na vašoj odjeći i punili usta malim ukusnim bobicama, da bi se poslije, siti, okrenuli na leđa i gledali kako prolaze oblaci?

Ako niste, ja ne posjedujem riječi kojima vam mogu prenijeti koliko životne radosti ima u tome.

Divljina iz djevojčice izlazila je u vidu urlika iz dubine pluća, a brda su joj taj urlik poput pozdrava vraćala jekom.



(nastavit će se - kad ponovno nahrle riječi)


20:05 | Komentari (4) | Print | ^ |

Priča bez naslova (2)

Dakle, njena deseta godina, jedna smrt, jedno nasljedstvo, jedna tradicija... imovina koja se prenosi po ženskoj liniji.

U očima desetogodišnje djevojčice, prvorođene kćeri, oronula stara kuća na glavnom gradskom trgu, drvena, građena po svim uzusima nekadašnje gradnje u mnogim sličnim gradićima, čaršijama...stara kuća sa velikim vrtom, ograđenim drvenim tarabama - kuća sa baštom, izgledala je kao dvorac iz bajke i da se dijete pitalo, poštivala bi se zabrana rušenja te kuće, zaštićene kao spomenik kulture, ali Kraljica majka nije bila toliko sentimentalna.

Kada je prvi puta ušla u gradić, u očima joj se odražavalo šarenilo cvijeća iz bašti svojstvenih čaršijama koje su stale u vremenu. Gradić u zemlji u kojoj se vrijeme računalo po najmanje tri kalendara, živio je svoj život ne trgajući stranice ni jednom od njih.

Duhovi predaka hodali su oko nje živeći svoje već proživljene sudbine, položenih tijela na obližnjem groblju, kojem su mir narušavali samo šumovi vjetra iz borove šume u kojoj je groblje bilo sakriveno i žubor rijeke. Prvorođena kći po prvi puta u životu se nije osjećala samom u svojoj samoći i, makar je o smrti malo znala, donijela je odluku da jednom kada njena sudbina ispiše svoje stranice, njeno tijelo počine na tom groblju, u nadi da će i njen duh lutati začaranom čaršijom i krasti cvijeće usnulim baštama.



(nastavit će se... valjda)



16:21 | Komentari (6) | Print | ^ |

Priča bez naslova (1)

Bilo je to davno. U začaranom gradiću na koji možete naići jedino ako se uputite baš tamo i prođete kroz neosvijetljeni tunel koji je stvorila šuma.

Vrijeme u kojem se negiralo postojanje razlika među ljudima iako su te razlike, socijalne i klasne, postojale i bile vidljive svima koji su protrljali oči.

Njena deseta godina, djeca još nesvjesna razlika među ljudima, njihove oči pune snova, osim rijetkih, poput kćeri prijateljice njene kraljice majke, koja joj je još davno, prije nego je sa osam godina pobjegla od kuće, rekla da pobjegnu od djevojčice iz njihove ulice, drvoreda kestenova, samo zato jer ova potonja je bila siromašna. Tvrdila joj je da siromašni ljudi smrde. Zlo u toj svojoj vršnjakinji, kćeri prijateljice njene kraljice majke, sa kojom je bila prisiljena družiti se samo zbog te činjenice, čini se, vidjela je samo ona. Kraljica majka, naprotiv, bila je nesretna što njena kćer nije tako divna poput kćeri njene prijateljice.

Kćer prijateljice njene kraljice majke, u tim prisilnim druženjima, jednom je dječaku iz njihove ulice, drvoreda kestenova, doviknula da je retardiran, rekla mu je da je "udaren mokrom krpom po glavi". Majka tog nesretnog dječaka, koji se rodio kako se rodio, nekako u isto vrijeme kad se rodila i ona, ali nije rastao i razvijao se njenom brzinom, ni brzinom kojom je rasla kćer prijateljice njene kraljice majke, čula je te riječi.

Kasnije je ona pokupila batine od Kraljice majke, iako nikome nije ništa doviknula, iako je sa tom zlom djevojčicom bila samo zato jer je bila prisiljena sa njom biti i iako nije znala niti što znači retardiran niti što znači "udaren mokrom krpom po glavi".

Čudan je način na koji se život sveti, ako dovoljno dugo živite i dobijete informacije o tome. Jesu li sva djeca nevina?

Trebala bi biti.

Ipak, puno godina poslije, sa životnim odmakom promatrano možda i ne toliko puno, kćer prijateljice njene kraljice majke je u nekom naguravanju mladih djevojaka posrnula i pala. Udarila je glavom o kamen i sada živi zatvorena u svom svijetu, nesposobna da komunicira sa ljudima, nesposobna da se sama o sebi brine, da zaradi.




(nastavit će se... ukoliko vas priča zanima?)


11:39 | Komentari (4) | Print | ^ |

utorak, 12.07.2016.

samo da zabilježim

POBJEDA DRUGA nad samom sobom

mala, ali slatka

Zahvaljujem svima koji su bili uz mene, kao i onima koji nisu mogli, nisu htjeli ili su se bojali biti uz mene.

Sve vas volim!


18:43 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 11.07.2016.

citati

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, k'o da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato što sam mnoge ljubio, bolećiv, zato usput, k'o što palim cigarete, govorim i šapćem zaljubljene riječi. (Jesenjin)

Nisam sam. Ona je sad ovdje. Ponekad mislim da je nestala, a onda dolijeće nazad ujutro ili u podne ili noću. Ptica koju nitko neće, moja je. Moja ptica bola. (Charles Bukowski).


Pokupih ove citate putem... nekako me baš u ovom trenutku dotakli jako....ako imate još neki, dopišite molim


18:29 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 10.07.2016.

Božja poruka

I tako ja cijeli dan (piiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip).... ići ću, neću ići.....

Već sam nabrljavila svega, zvala upomoć svoje drage blogerice (sa naglaskom na "ice" jer muški ovo ne mogu razumit)
i tek što napisa u komentarima ovdje da mi je dovoljna samo jedna poruka da se predomislim i ne odem na tu vražju kavu, "Tiririritin", stigla poruka na mobitel...

Ne može doći, mama mu pala, polomila se, sad je s njom u bolnici.... :(

Ok, SVI su rekli da idem.... dobro Bože što sad ti želiš reći??????


19:51 | Komentari (13) | Print | ^ |

panika

Eba te... zaustavite me da ne odem na tu idiotsku kavu u devet uri navečer!

Ok...javno mjesto... ok... tip je školovan i pristojan... i fizički bi se reklo da nije za bacit, ali nešto tu ne štima....

Bemu, što mi toliko smeta popit tu ebenu kavu?

Zaustavite me!!!!!!!!

Neću vam ništa pričati danima!

Nećete znati kako je bilo i kako je prošlo!

Ništa! Od sad Frida drži jezik za zubima!


15:40 | Komentari (9) | Print | ^ |

ne znam je li ovo istina...

... ali možda vam približi potrebu nas što patimo od nesanice za snom



nesanica



12:03 | Komentari (5) | Print | ^ |

subota, 09.07.2016.

Raport

Izašla na ulicu.

Nije baš da sam raspoložena za upoznavanje frajera, ali mi ponos koji se iznenada pojavio kao zabludjeli sin nije dopustio da vikend sjedim kod kuće i tulim.

Malo sam se našminkala, ne previše, tek da pokrijem podočnjake od nespavanja i te sitnice....

Žene moje, kako malo šminke djeluje na muški rod?!!

Odmah se stvorilo njih šestorica koji žele biti On na mjestu Njega, koji je došao na mjesto Onog prije.

Ma ti muški meni nisu jasni? Oli ne vide da je to šminka? Oli ne znaju da šminka uništava ženski ten i da je žena kad tad mora skinuti, bar prije spavanja... a onda im može, ako je previše šminke bilo nabacano, posve nepoznata žena uletit u krevet i uplašit ih.

Zaključak: Muškima je važnije sa kakvim će komadom biti viđeni u gradu nego s kim spavaju. Valjda ugase svjetlo da ne gledaju.

Još nešto fascinantno sam primijetila. Nipošto, za Boga miloga nipošto nemojte muškima reći da tražite vezu!

Za svaku normalnu ženu koja je prošla četrdesetu i ima iza sebe brak, veza znači imati nekoga svog, slobodnog i na raspolaganju za druženje, izlaske i dovoljno privlačnoga za seks. Muškima veza nije to.

Kad kažete muškima da vi želite vezu oni misle da ste udavača. Pa jesu li oni, molim vas recite mi, da prostite, normalni?????

Zar oni misle da bi iskusnoj ženi koja se sposobna sama o sebi brinuti trebao neki muškarac svakodnevno u stanu? Da mu kuha, pere, pegla, čisti iza njega i tako dalje?? Pa ta bi žena trebala kod psihijatra, a ne ja!

Tako ja ovim frajerima danas jasno i glasno kažem, JA NE ŽELIM VEZU! Ja želim biti sa slobodnim, apsolutno slobodnim , u svakom pogledu slobodnim muškarcem zbog druženja, povremenih izlazaka i, ako zadovolje MOJE KRITERIJE privlačnosti i pouzdanosti, možda bude i seksa.

Ovih šestorica se odmah zaljepili za mene k'o pijanci za plot. Jednog sam morala odmaknuti tresući nogom za koju se grčevito držao. Taj je otpao.

Drugi je bio premlad. Oli ja izgledam k'o pedofilka???? Otpao je.

Treći je bio predaleko. A meni se baš ne putuje zbog povremenih izlazaka, druženja i seksa. Otpao je.

Četvrtom je na čelu pisalo da je muljator. Pa mogao se bar malo potruditi to sakriti. Otpao je.

Peti je otpao onako... nije mi se dalo previše razmišljati kakav je. Nešto me odbilo od njega, a ne znam što. Otpao je.

Šesti je uspješno izdržao čuveni Fridin prodorni pogled i salvu rečenica po domaćem. Ispravno je odgovorio na sva tri sigurnosna pitanja. Čak je znao koje su boje vanzemaljci. Za svaki slučaj sam mu tri puta ponovila da ja ne želim vezu.

Dogovorila sam se sutra navečer s njim izaći na kavu. Ne znam je li to baš pametno, ali o svojoj pameti već odavno nemam neko visoko mišljenje.

Javim vam kako je prošlo. Ili se uopće ne javim...






20:24 | Komentari (17) | Print | ^ |

četvrtak, 07.07.2016.

Zadnja mračna koju moram napisati makar mi poslije bilo krivo

Prvo i osnovno - hvala svima koji čitate i ostavljate komentare!

Svaki komentar sam pročitala po nekoliko puta, upila sam svaki savjet. Neke nažalost još ne znam ili u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti, ali riječi, tople i dobre riječi, bez glupog plitkog sažaljenja, su jako važne.

Moja draga Lastavica, koja mi je na jednu tugu poslala pjesmu, moja Annabony sa kojom ću, ako još želi, otići na kavu u Egoista ili Hedonista (nazivi tih lokala u kojima nikada nisam bila u ovom trenutku mi baš izgledaju znakovito) čim kaže dan i uru, ma svi vi... Fresh kojeg treba znati pročitat, Marionetta, Ljudi s rupama, Zvonka, Shadow, Lion queen, Pjaceta, Stara teta, Domenico....oprostite ako sam nekoga preskočila.... nepoznata mi Zlica sa mudrošću koju mi je prenijela.... svi ste dobri samom činjenicom jer marite i baš me briga kojeg ste svjetonazora, za koga namjeravate glasati na slijedećim izborima, što ste po zanimanju... vi ste za mene bogati ljudi, inteligentni ljudi, jer čitate (a čitanje po meni nije samo prepoznavanje slova već smisla onoga što piše), jer čujete, jer imate kvalitetnu dušu (vjerovali ili ne u besmrtnost ljudske duše), jer volite.

Svi ste zaslužili pojedinačni odgovor na vaše komentare, ali ja još uvijek nemam tu snagu. Još se oporavljam od sebe.

Ovaj post piše Tvornica.

Pišem polako. Pokušavam imati smisleni niz rečenica koje oslobađam zarobljene u mojoj glavi. Zuje tu u mojoj glavi kao moje misli i ometaju me. Povremeno prekidam pisanje, ustajem. prošetala sam pasa, nahranila mačke,....

Oni koji su pratili početak ovog bloga znaju razliku između Tvornice i Fride. Frida je ono dijete u meni koje nikako da odraste i koje je doista u zadnje vrijeme postalo nepodnošljivo bezobrazno i razmaženo. Zadnjih tjedana to dijete urla i radi gluposti i dobilo je pristojnu porciju odgojnih mjera kojih se inače trudim kloniti jer me jako podsjećaju na Kraljicu majku.

Zbog takvih odgojnih mjera Frida je pobjegla od kuće sa osam godina.

Ja sam pobjegla od kuće sa osam godina. Mala ja. Frida. Cilj je bio Zagreb, ali je zalutala. Pronašli su je negdje blizu Sarajeva. Prošla je pored čuvenih Čekrćića, stigla do opjevanih Podlugova...ne, nije ona bila ona na stanici u Podlugovima o kojoj pjeva Zdravko Čolić...bio je snijeg, bila je zima sa puno snijega....ali ona je bila samo obična djevojčica koja je zalutala bježeći od kuće za Zagreb.

Skoro 45 godina mog i Fridinog života (jer mi smo dvi u jednom tijelu, žena i djevojčica) je jedan veliki bijeg, koji je počeo i prije nego je stvarno počeo sa tih osam godina i koji je, nadam se, prestao prije par dana kad sam svečano odustala od putovanja u moj začarani gradić. Ali kako ne mogu jamčiti ni za jedno svoje obećanje, tako ne jamčim ni za ovo. Još se nisam prihvatila rješavanja obveza koje mi život nalaže, koje se trebaju ispuniti ma kako mi bile mrske.

Uglavnom iznevjerim ljude koji od mene previše očekuju, a iznevjerim i sebe kad postupim suprotno onome što mi razum nalaže kao jedino ispravno.

Ako ste upoznali Fridu kad se predstavljala ovdje na samom početku, trebam vam objasniti da je Frida isto tijelo kao i Tonja i susjed Pero i Šemsa...malo komplicirano, ali je tako. U samoanalizi od koje sam bježala, a na koju me prisilila famozna 2008., ponekad zaboravim koliko su i drugi ljudi slojeviti baš poput mene. Svi smo pokriveni slojevima vlastitih iskustava i svaki život sadrži knjigu u kojoj je čovjek koji ga živi glavni junak, a ponekad, kao kod mene, uz glavnog junaka taj isti čovjek je sporedna epizodna uloga (sloj više na vlastitoj osobnosti). Koliko je samo bio u pravu onaj koji je rekao - sve što kažete da jesam, ja sam upravo to.

U ovoj priči moram spomenuti muškarce koje smo voljele. Mi smo ih voljele, i djevojčica i žena.

Jer priča, nadam se posljednja mračna priča, nije potpuna bez njih.

Hodam nervozno po stanu, otvaram hladnjak, prazan je srećom....sjedam, ustajem....palim cigaretu... Ne želim ispričati ono što sam pokušala ispričati posljednjem Njemu, jer to ne znam ispričati da me se shvati, to je priča koju nikad više neću ni pokušati ispričat. Ovo je drugačija priča. Mračna.

Uzimam posljednje čili papričice punjene mladim sirom koje sam kupila u Lidla i čuvala ako On navrati gladan. Volio je punjene čili papričice, pa ih nisam željela jesti sama. Rok trajanja im je prošao prije nešto manje od mjesec dana, taman nekako u vrijeme kad je prošao i rok trajanja njegovih nježnih osjećaja za mene, kad je zaključio da me ne voli "dovoljno", ma koliko je meni to dovoljno bilo. Ok, pojest ću ih pa što bude.

Frida se često zaljubljivala. I ja sam se često zaljubiljivala i odljubljivala. Sigurna sam da znate razliku između zaljubiti se i voljeti, ali ponovimo lekciju iz života broj 1. :

Zaljubljenost je prolazan osjećaj prema nekoj osobi, svojstven početku svake emotivne veze, u kojem tu osobu idealiziramo i pridajemo joj osobine koje u stvari nema. Zaljubljenost može preći u ljubav, ali češće je zamijenjena sa zaljubljenošću u sliku sebe koju vidimo u očima osobe koju baš zbog toga idealiziramo ili u zaljubljenost u sebe uz tu osobu jer nam činjenica da smo u društvu baš tog i tog, koji je "netko" imponira. Ako ne progledamo i ne zavolim tu osobu, tresnemo o pod, ali se podignemo bez većih problema i idemo, ponekad i zaboravljajući ime osobe koja nam je u jednom djeliću beskrajnog vremena bila toliko idealna.

Ljubav je trajan osjećaj jer volimo osobu sa svim manama koje su nam vidljive i poznate. Volimo i te mane jer čine cjelinu nesavršenog bića koje nam je zbog vlastite nesavršenosti, ako je sagledamo, razumljivo i blisko. Postoje vrste ljubavi ovisno o odnosu između nas i osobe koju volimo pa tako postoje roditeljska ljubav, partnerska ljubav i tako dalje, već znate.

Kad govorimo o ljubavi prema muškarcu kao partneru, nas dvi smo zavoljele svega tri puta i svu trojicu volimo i dalje. I ljubav prema onima prije ne umanjuje ljubav prema onome koji je bio zadnji. Naprotiv. Prvo, kao što znamo, ljubav ne prestaje činjenicom da nas osoba koju volimo ne voli. Ljubav se pri tome ne ograničava na mogućnost da nećemo zavoljeti nekoga drugog. Tom drugom Frida i ja smo sposobne dati istu onu ljubav koju smo dali i onom prije, a razlika je u tome što je svaka nova ljubav kvalitetnija u načinu na koji je dajemo. Novu ljubav, svjesne koliko smo izbirljive, uvijek cijenimo više i u nekoj rang listi prioriteta stavljamo ispred ljubavi koja je ostala neuzvraćena na bilo koji način, našom ili tuđom krivnjom.

Temu o ljubavi ne smijem više širiti, to je knjiga koju ne pišem u ovom trenutku.

Mogla bih vam reći što me to privuklo kod sve trojice, što je privuklo mene i Fridu. To su uvijek iste osobine kod trojice potpuno različitih muškaraca u svakom drugom pogledu. Međutim, to sad nije bitno. Bitno je da ih volimo, jer ljubav ne prestaje, upravo onakve kavi jesu, svjesne kod svakog od njih pojedinačno posve različitih mana. Te mane smo zavoljele kao cjelinu osobe koja je vrijedna ljubavi. Mane su postale vrline, jer su sastavile osobu takvom kakva jest, vidimo ih i volimo ih. Opet idem u krivu priču, postajem svjesna da gubeći se u temi izbjegavam istresti ono što moram istresti na jednom mjestu.

Frida, Frida... tko si ti? Kakva si? Pametna, glupa, luda?

Oprostite na opširnosti i ponavljanju već negdje izrečenog. Molim vas za strpljenje da čitate do kraja. Jer kraj prema kojem idem je bitan, kao što je kraj svake priče, svake knjige, najvažniji i najteži dio za onoga tko piše i onoga tko čita.

Naručila sam dostavu hrane, ali nemam apetita.... Po tko zna koji put sam prošetala po stanu, prebirući svoje misli koje se pletu u čvor.

Jednom sam negdje napisala o sebi: "Jako sam glupa. Toliko sam glupa da su mi trebale godine da shvatim da uopće nije bitno jesam li pametna ili glupa sve dok sam žena i dok sam lijepa."

On, moj zadnji On, je jednom rekao kako nikad ne bi mogao biti u vezi sa glupom ženom i da su sve žene sa kojima je bio članice Mense. Ja sam mu odgovorila kako ja nisam članica Mense, a on je na to rekao da je to samo zbog toga što nikada nisam pristupila testiranju svoje inteligencije.

On ne zna da je moja inteligencija testirana kad sam imala jedva navršenih pet godina. Moja Kraljica majka je uvijek osjećala da s njenom prvorođenom kćeri nije nešto u redu. Test je pokazao da moja inteligencija premašuje brojku koja je uvjet za Mensu, ali nikad nisam imala želju biti u nekom tako ekskluzivnom društvu. Eto ne volim te klubove ljudi koji misle da su nešto posebno.

Inteligencija, ako uopće postoji, nije mi donijela bogznašto u životu. Uostalom, što je inteligencija? Na početku te svoje pete godine rekla sam Kraljici majci da me može mlatiti koliko je volja, ali neće promijeniti moje mišljenje, samo me može natjerati da govorim i radim ono što ona želi ili da šutim, dok je moje mišljenje slobodno i na njega ona ne može utjecati. Eh da... dovoljan razlog da Kraljica majka pomisli kako je prvorođena kći potpuno luda. U međuvremenu znanost je inteligenciju podijelila na razne podvrste (matematičku, emotivnu i tako dalje) i sigurna sam da će jednoga dana biti dokazano da svaki čovjek nosi u sebi bar neku podvrstu inteligencije u iznadprosječnoj količini jer drugačije ne možeš ni preživjeti na ovoj planeti koja je sve luđa.

Pas je podivljao, moram je ponovo voditi u šetnju, već satima sam za ovim ekranom.

Elem, što bi rekli Bosanci, u toj svojoj zadnjoj emotivnoj vezi, ja sam imala priliku osjetiti kako njegovo uvjerenje o mojoj inteligenciji pada sa svakim izrečenim stavom o aktualnim političkim događanjima ili sa tvrdnjom da vjerujem u Boga. Mislim da je njemu neshvatljivo da može biti inteligentan netko tko vjeruje u tamo nekakvog Stvoritelja ili netko tko zastupa konzervativne stavove o pojedinim temama. S druge strane, meni je bilo posve prihvatljivo da čovjek kojeg volim misli o svemu suprotno od mene i ne smatram ga glupim zbog toga, jer za slobodu misli i riječi ja se borim od kako sam progovorila, neovisno o promjenama koje su zahvatile ovu zemlju tamo krajem osamdesetih. A što se moje inteligencije tiče, nekakvu valjda imam sudeći po nalazu psihijatra iz daleke 1976.

Ne znam je li to razlog zbog kojeg me ne voli "dovoljno". Ovaj detalj sam ubacila samo zato da vas zamolim, ma kakvih svjetonazora bili, da ne podcjenjujete one koji misle drugačije. Ne bi bilo dobro da nas političari zavade servirajući nam predrasude o "onim drugim". Birajte koga želite, tko vam se više sviđa, za koga mislite da je bolji za ovu zemlju, ali ne pjenite ako netko izabere suprotno od vas. To je naprosto njegovo pravo i ne govori ništa o njemu kao čovjeku. Ni da je dobar, ni da je loš, ni glup i neobrazovan, ni inteligentan.

Ne pratim medije već dugo, ne znam što je sad moderno za posvađati ljude, ali evo, iskoristila bih ovu priliku kao čistokrvna Hrvatica (iako vam ni to ne mogu posve pouzdano jamčit) da zamolim oprost od svih koji su na bilo koji način žrtve ustaškog režima, makar nitko od mojih, koliko znam, u tom režimu nije imao nikakve prste. Nadalje, kao pionir bivše nam države molim sve žrtve komunističke diktature za oprost, makar nitko moj koliko mi je poznato nije bio u komunistima. One koji se odmah zapale zbog izraza diktatura za režim koji je iza nas, molim da potraže definiciju tog pojma u rječniku, a diktatura po samom pojmu podrazumijeva progon onih koji drugačije misle, ma što bilo tko od nas osjećao prema nekadašnjoj tvorevini.

Kao čovjek, molim za oprost zbog bilo kojeg zločina koji je jedan čovjek napravio spram drugog, ikad u povijesti, sve do toga da mi je žao što je Kain ubio brata si Abela.

Sigurno su ga moje "konzervativne" misli nervirale, ali imam ja i drugih osobina koje mogu izluditi ljude. Ponekad u želji da kažem što mislim onome do čijeg mi je mišljenja stalo, upadam u riječ, previše pričam, podižem ton, a znam se i posve zapetljati u govoru, zamuckivati i tako dalje... Nije uopće bitno što ga je nerviralo. Činjenica je da me ne voli "dovoljno", a sad me vjerojatno više uopće ne voli, niti malo. S druge strane, ja ne mogu izmjeriti koliko volim njega, niti mogu tvrditi da ga ne volim, jer ljubav je takva za mene, neprolazna i nemjerljiva, samo ne mora biti uzvraćena. I ne znači da je posljednji kojeg ću voljeti. Samo... boli.

Eh, za uzvraćenom ljubavlju čeznem, ali to nije tema ovoga posta. Molim vas za još malo strpljenja.

Idem oko ključne stvari kao maca oko vruće kaše.

Odoh se bućnut u moru prije zalaska sunca, pa ću nastavit dalje.

Po treći put u životu, Fridina (i moja) ljubav nije uzvraćena u količini u kojoj smo je željele i u kojoj ju je osobito Frida kao dio mene davala i u kojoj je još osjeća na neki drugačiji način. Sve više kao uspomenu.

Frida je urlala najprostije riječi kojih se mogla sjetiti i maltretirala osobu koja je ni kriva ni dužna što je Frida odlučila da baš njega voli onako kako to jedino zna, neizmjerno, samo zbog toga što je to jest, zbog onoga što je Frida vidjela u njemu. Frida nekad vidi ono što drugima promakne ili što drugi vješto skrivaju ispod slojeva sebe koje je nabacao život. S druge strane, Frida je i najobičnija glupača jer:

- misli da joj ljubav mora biti uzvraćena jer voli,
- jer su petogodišnjoj Fridi osim iznimne inteligencije postavili i dijagnozu hipersenzibilnog djeteta koje se sa nasiljem teško nosi,
- misli da pravo na neizmjernu ljubav pripada onoj osmogodišnjoj djevojčici koja je zalutala u bijegu od kuće,
- jer je ta djevojčica doživjela nepravdu udaraca koje nije zaslužila,
- jer su toj maloj djevojčici, kad je, bježeći od kuće, u Nedođiji, premorena od hodanja, pokucala na vrata usamljene kuće u kojoj je gorjelo svjetlo, nezainteresirano zalupili vrata pred nosom,
- jer nitko nije mario što je Frida izgubila svoju prijateljicu sa imenom iz pjesme,
- jer nitko nije mario kad je dvanaestogodišnja Frida, perući automobilska stakla u želji da se što prije osamostali, odbila poziv tridesetogodišnjeg radnika benzinske crpke da navečer s njim ode u lokal,
- jer je zbog toga što je odbila taj pedofilski poziv izvrijeđana da je obična kurva i ostala je bez svog posla,
- jer se, još uvijek ne potpuno svjesna svoje seksualnosti,od svoje sedamnaeste godine naslušala toga da je ciganka i kurva od pijanog rođaka koji bi noću upadao u stan u kojem je živjela sa senilnom staricom i razbijao čega se dohvati,
- svi su to čuli, svi su slušali, a nitko nije reagirao, sve pusti liberali punih usta o medijskim slobodama i ljudskim pravima,
- jer se razočarana odlaskom prvog čovjeka kojem je poklonila ljubav, u intenzitetu u kojem jedino zna dati ljubav, od pijanog rođaka sakrila u vezi s muškarcem koji se činio dovoljno jak i siguran u sebe da je zaštiti, a nitko nije reagirao kad joj je poslije taj muškarac koji je postao njen muž, zavrnuo ruku posred ulice,
- jer nitko nije reagirao na prva razbijanja stvari i psovke koje su se čule iz njihovog stana, na razbijenu usnu nakon prvog šamara,
- jer nitko nije reagirao kada je Tatin sin ukrao Fridin test iz matematike,
- jer su se svi smijali kad bi Fridin muž pričao viceve na Fridin račun s namjerom da dokaže koliko je glupa,
- jer nitko nije čuo kad je Fridin muž davio Fridu, a moglo se čuti jer je predhodio uvod, razbijena ladica u kuhinji i noga kuhinjskog stola od punog drveta....

Uh ima toga još, previše, ima još smrti za koje nitko nije mario osim Fride, ima tu puno tuge koju uz najbolju volju, ma koliko želim i koliko smatram da bi mi pomoglo, ne mogu otipkati u ovom trenutku.

Previše mi je. Ljutim se, na čovjeka kojeg volim, a koji ne voli mene, jer misli da ima pravo suditi svima jer je pretrpio neke stvari od budala koji sebe smatraju konzervativnima, pa mu sad moja konzervativnost smeta. Ljutim se jer on, kao i mnogi drugi, misli da je moja karijera posljedica sreće, krvnih zrnaca i dobrih veza, a nije bio tu kad je vlasnik novootvorenog elitnog lokala u Splitu Fridi rekao da ne može raditi kao konobarica jer nema sisa (baš tako u orginalu, gledajući je kao što se već gleda smeće i nudeći joj posao zabavljačice gostiju kod svog rodjaka na Klisu samo za stan i hranu). On je, iako nije ni kriv ni dužan, svaki dan imao ručak dok je Frida gladna hodala Splitom razmišljajući kojeg od kolega iz Splita danas da posjeti baš u doba ručka nebili je ponudili da jede s njima.

Ljutim se jer me ne voli.

Nemam to pravo. Nije u obvezi da me voli. Ne možemo se svima sviđati. Znam da nemam pravo na ljutnju. Ali, eto, kao tempirana bomba puknem na samo naznaku tuge.

Nabrajajući ovo, nisam ispričala niti pola mračnih priča koje se vraćaju meni, u očima ljudi ženi koja je imala sreće, jakoj ženi sa dobro plaćenim i sigurnim poslom, poslom koji više ne volim upravo radi ljudi, u vidu noćnih mora. Sposobnost mozga da zaboravlja, i tako nas štiti, meni je radila do te famozne 2008. Valjda se u međuvremenu nagomilalo previše toga. Dogodio se, ono što doktori zovu "okidač depresije", nevažno nešto, stres koji kod drugih ljudi ne bi bio ni zabilježen, a onima poput mene vrati sva sjećanja koja želite da se nikada ne vrate u vašu glavu. I u snovima se stvarni događaji, stvarne more, isprepliću sa mojim strahovima. I nekad ne znam što je san, a što java. Što pravda, a što nepravda.

Morala sem prošetati psa, ne radi nje, već radi sebe. Nedostaje mi zraka.

Kako bi zanimljivo bilo da sam u nekom kvizu, u igri istine.

Pitanje: Jeste li ikada proveli noć kod potpunog neznanca, jer niste imali gdje prespavati, uplašeni nasiljem, iako ste jedna od nasljednica zgrade u centru Splita?

Odgovor: Jesam. Vani je bilo hladno, puhala je bura. On je stao. Mario je. I znate što. Dao mi je svoj krevet. On je spavao na kauču. I ujutro mi je spremio doručak. Nikada više ga nisam vidjela.

Moja je ljutnja usmjerena u krivom pravcu.

Moj mozak unatoč depresiji radi i govori mi da je za mene i za druge bolje da se ne upuštam više ni u kakve veze. Jer povrijedit će me, a onda će iz mene proključati moja ljutnja. Povrijedit ću nekoga koga zavolim samo zato što me ne voli "dovoljno". Ljutim se jer depresiju nisam htjela, a nitko osim mene nije dužan da se s njom nosi. Ljutim se na sebe jer mi strahovito nedostaje zagrljaj voljene osobe koja me prihvaća ovakvu.

Svim mračnim pričama, po kojima sam tek malo jače zagrebala, jedna je zajednička crta - NEDOSTAJALO JE ONIH ŠTO MARE, a mene je bilo sram pričati o njima onda kada je bilo vrijeme. Ja sam se sramila nekome reći.

Zato još samo molim, ako vam nekad u gluho doba noći pokuca malena djevojčica na vrata, nemojte joj ta vrata zalupiti ispred nosa.




09:11 | Komentari (7) | Print | ^ |

utorak, 05.07.2016.

Frida ti si idiot

Fresh, da si mi barem ranije da savjet oko odgoja djece u sebi.

Danas je to dijete napravilo nešto što od srama ne mogu ispričati. Najozbiljnije. Nemam pristojne riječi za svoje ponašanje.
Da mogu popraviti, popravila bih, ali ... razbijeni tanjur....da tanjur?.... kristalna vaza iz boktepita koje godine, neprocjenjiva.... neoprostivo i nepopravljivo,

Skoro me ubilo, ali kad sagledam svoje ponašanje... točno ono što sam zaslužila... i sad bi se ka trebalo vadit na depresiju?....
da bar nije pobijedio moj nagon za preživljavanje... i da bar nisam toliko uplašena.

Smije li se uopće psovati na blogu?

Da me bar zemlja proguta.

Nemam opravdanje osim svoj prokleti strah od svake tuge, činjenice da su jutra još uvijek teška... ma ništa me ne opravdava.... dijete u meni je neodgojeno.

Ovaj moj blog je postao prilično mračan zadnjih dana, a i previše baljezgam o sebi kao neshvaćenoj, nevoljenoj.... ma imam ja puno mračnih priča u svojoj prošlosti, za cijelu knjigu...

Nije prvi ni zadnji put da sam povrijeđena jer su iznevjerena moja očekivanja. Koga briga, to je život, nisu to mračne priče, to je humor života.

Gore je ono što je od mene napravilo osvetoljubivu osobu, razmaženo derište koje ne vidi granice kad treba stati. Urlam i vrijeđam druge uzimajući si to pravo, jer sam nekad davno od drugih osoba trpjela urlanje i vrijeđanje od kojeg sam nažalost kasno pobjegla. Nemam to pravo. Nažalost, nasilje rađa nasilje i ma kako se poučena vlastitim životom razumom užasavala nasilja, u meni je nastala jedna ružna crta - verbalno nasilje prema nekome tko me razočarao. Htjela sam pričati o nasilju prema ženama (muški ne ljutite se znam da ima i obrnutih situacija, ali ovo je iz moje perspektive), u obitelji, u braku... kako je teško sebi priznati da si "žrtva", ali... treba se progovoriti i o tome da nasilje ostavlja posljedice na ponašanje. Meni je dugo trebalo da pobjegnem iz nečeg takvog i to tek kad sam shvatila da sama postajem sve gora i gora osoba.

Strah od tuge nikako da savladam ma koliko tvrdim da jesam i znam da moram. Toliko se bojim da sam porekla sve što sam si mozgom zacrtala - da se neću ponižavati i moliti makar onaj srednji prst da ne potonem. Jok, ja se bojim i kukavica sam prve vrste. Ma počela je nesanica i povračanje, a to mi je tako poznati uvod da se stvarno bojim.

Da bi mi se narugao i pokazao mi koliki sam idiot, Bog je udesio slučaj da doznam kako čovjek kojeg sam zvala da me spasi od mene same u ovom trenutku ima puno veće i važnije brige nego je to jedna povrijeđena Frida. Frida ti si idiot.

A lijepo mi je frend rekao dan prije - što ti hoćeš, kukaš jer uvijek fulaš kod zaljubljivanja i misliš da je to nepravda. Nepravda je što je meni umrla žena koju volim sa 49 godina, eto to je nepravda.

I frendica mi je rekla - nije to tvoje Frida nepravda, pogledaj se, dobro ti je. Nepravda je što ja ne mogu imati djece.

Ma eto, ja znam probleme svojih najbližih prijatelja i kad me je strah ja ih ne gnjavim, ali stvarno sam pretjerala gnjaveći nekoga od koga sam očekivala nešto što mi zapravo nikad nije ni obećao. Moj glupi instikt koji me prevario.

Ovo sam potpuno uprskala. Da je moj instikt ikada i bio točan, on je imao nježnost koje sam ja još uvijek gladna, na njegovom mjestu ja bih sebe stavila na ignore do kraja života.

Kako da pobijedim verbalno nasilnu crtu svog karaktera koja se razvila u lošem braku? Da sam u tom braku bila "žrtva" shvatila sam tek nakon što sam izašla iz njega, par godina nakon razvoda, (do tada sam u svojoj glavi, čudnovatom sposobnošću mozga negirala i verbalno, a kamoli fizičko nasilje) jednom prilikom na Hitnom kirurškom prijemu kad su doveli jednu Čehinju u komi jer ju je na odmoru, koji su valjda sretni planirali, isprebijao njen muž. Upalila se lampica: "Frida to si mogla biti ti!!!!!"

Eh da, mrzim sažaljenje i mrzim o sebi misliti kao o žrtvi, pa molim bez takvih priča. Ja želim postati bolja osoba nego jesam, a dovoljno se sažaljevam sama.

,


22:09 | Komentari (15) | Print | ^ |

ponedjeljak, 04.07.2016.

autoportret

nema ga više... klik, nestao :)


22:37 | Komentari (10) | Print | ^ |

ovo je moj komentar na prethodni post, ali to je i objava na neki način :-)

Ebi ga, ljudi, predomislila sam se :-)))) ne zato što nemam nagon da bježim odavde, već zato jer više nemam 8 godina nego uskoro 45, sabrla dva i dva u glavi, nema više bježanja čim me život malo zahebe, vrijeme je da sama pospremim nered koji sam napravila i da konačno platim račune :-))))
P.S. Ako je netko u Splitu i raspoložen je za kavu u gradu ili odlazak na kupanje slobodno se javite (žensko ili muško, svejedno, ne lovim frajera više, samo hoću živjeti punim plućima). Kavom ja častim, slobodno naručite i sok ako želite :-)))))


16:30 | Komentari (9) | Print | ^ |

nedjelja, 03.07.2016.

Život po nagonima

Vrijeme je da otputujem.

Taj nagon u meni je toliko jak da sam već povadila i uredno potvrdila putovnice za svu živinu koju držim u stanu.

Pas, mačka i mačak.

Mačak je nedavno došao. Zapravo ga nisam htjela, ali ga nisam mogla pustiti da krepa tu ispred moje zgrade.

Crn, slijep i pregladnio, kost i koža.

Zajedno smo se borili da progleda. Tu bitku smo dobili.

Trudili smo se da izgleda kao slatko malo mače koje bi svatko poželio. To nam baš nije išlo.

Na kraju sam odlučila ne prostituirati ga po raznim oglasnicima. Već na prvu se vidjelo da uz ogromnu konkurenciju slatkih šarenih mačića nema nikakve šanse.

Tako je mačak ostao kod mene.

I dalje nije baš nešto fotogeničan i smotan je za poluditi, nema niti malo elegancije toliko svojstvene mačjoj vrsti, ali on je najbolji kućni ljubimac kojeg sam ikada imala.

Baš se sad nešto mislim kako na slične osobine (nefotogeničnost, smotanost i nedostatak elegancije) padam i kod ljudskih pripadnika nazovi jačeg spola. Jači spol??? Ok, neću sad o ljudima.

Sličan nagon sam imala i 2008. godine, a kao što znamo ta godina mi nije ništa dobro donijela.

Ipak, kad sagledam svoj život, uvijek sam postupala po nagonima.

Kasnije bih godinama razmišljala je li mi to baš trebalo, ali postupila bih po nagonu.

Danas mi frend na plaži govori da ne razmišljam previše, da se prihvatim - to sam ja. Dugo, stvarno dugo se znamo. On moj život vidi kao priču o uspjehu. Meni baš ne izgleda tako, ali neka mu bude.

Netko je rekao negdje, ma ne znam odakle mi to, a ne da mi se sad tragati za izvorom: "Što god kažete o meni: da sam hrabra ili da sam kukavica, da sam jaka ili da sam slaba, da sam pametna ili da sam glupa, da sam čedna ili da sam kurva, da sam uspješna ili da sam propalitet, ma što god da pomislite o meni, bit ćete u pravu". Misao nije originalno moja, malo sam je prilagodila jer je i ne znam ispravno citirati, ali netko je to jednom rekao o sebi u tom stilu, a ja sebe isto tako vidim. Onako kako me doživite ja sam upravo takva i sigurna sam da u mom životu ima dovoljno argumenata za svaku od ovih tvrdnji.

Nije da ne razmišljam, razmišljam puno, toliko da mi moje misli smetaju u mojoj glavi. Nekad stvorim sliku što je ispravno napraviti i odlučim se držati odluke da tako postupam, a onda dođe nagon da postupim suprotno i.... Nagon je kod mene jači od mog karaktera.

Bilo bi dobro da platim sve račune prije nego odem i da bar malo pospremim po stanu, ali ...uh... ne znam, najradije bih otputovala već sutra. Ipak moram misliti da ću se kad-tad vratit.

Moram otići bar na dva, tri dana. Naprosto moram, iako ne znam zašto. Ljeto je, svi dolaze u Split, a ja želim otići?

Nije da nemam gdje otići. ŽIvot i rat su moje prijatelje rasporedili po cijelom Svijetu, o Balkanu da i ne govorim. Ipak, uz ovu živinu, najbolje bi mi bilo da odem negdje kod sebe.

Logično bi mi bilo da odem na otok. Tamo imam nekakvu didovinu uz more u jednoj uvalici, ali tamo je trenutno na odmoru Kraljica majka, a ona je zadnja osoba koja mi u ovom trenutku treba.

Ima jedno mjesto, za mene posebno, jedan mali gradić, duboko na kontinentu, u brdima. Do tog mjesta možete doći jedino ako se baš uputite tamo, nikako se ne može vidjeti na proputovanju, Kotlina čini da su noću u ovo doba godine tamo temperature oko 10 stupnjeva nekad i manje. U samom mjestu je izvor vode koja navodno nikad ne mijenja temperaturu i navodno je ljekovita. Žene iz mjesta tvrde da oko imate nešto mačano, da ta voda na izvoru ispire svaku mrlju.

To nije jedini razlog zašto je to mjesto za mene bajkovito. Znamo da ja volim bajke. Tamo sam prvi put otišla kad sam imala deset godina, nakon otvaranja jedne oporuke, i od tada, jer je moj bijeg od kuće za Zagreb sa osam godina neslavno propao, pa do konačnog odrastanja, tamo sam bježala kad god bi se ukazala prilika.

Da bi došli do gradića morate proći kroz zeleni vijugavi tunel koji je napravila okolna šuma. U jesen taj tunel poprimi toliko nijansi crvene i žute boje da mi je teško bez slike dočarati vam koliko nestvarno izgleda putovanje do tamo. A tek ostala godišnja doba, nisu samo dva kao ovdje u Dalmaciji.

Po sredini tog gradića, na samom gradskom trgu nalazi se jedna žuta kuća sa okućnicom, nasljeđe moje majke kao i obližnja zemlja obrasla šumom koju presjeca vodopad nazvan po mom prapraprapradjedu. Iako je ime vodopada po mom muškom pretku, iz nekog razloga, obiteljske tradicije, to se imanje oduvijek prenosilo po ženskoj liniji. Sa majke na kćer.

Kao prvorođena kćer odgajana sam u uvjerenju da će to imanje, kuća i zemlja, jednoga dana biti moje. Ovo nije poziv muškim blogerima da mi se pođu upucavati jer mojoj Kraljici majci nije za vjerovati. Ipak sam ja kćer koja ju je najviše puta u životu razočarala. Mene to ne brine, više mi smeta što uspijevam sa svojim nagonskim življenjem i samu sebe razočarat.

Nagon je ogroman. Tako je bilo i 2008., a bilo je i 2013. kad je uslijedila prva "teška depresivna epizoda". To me malo brine. Ali tih godina simptomi su postojali prije nego sam otišla tamo, a sada simptoma nema.

Naprosto moram otići.


22:26 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 02.07.2016.

Ja rekla, ja porekla

Stalno se nešto vrtim oko te vražje depresije. Spominjem je, zagrebem temu, pa sve ostavim nedovršeno.

Trebala bih o depresiji sve znati, ipak je to puno vremena od dijagnoze "srednje teški depresivni poremećaj" te famozne 2008. kad se uopće nisam osjećala depresivno, ali eto doktori kažu da jesam, pa neka im bude.

Ne znam o depresiji ništa. Navodno vam iz boktepitakojeg razloga do mozga ne dopire točno određeni hormon "serotonin" koji je odgovoran za dobro raspoloženje i onda postanete depresivni.

Ljudi moji, ja se UOPĆE, NITI MALO, nisam osjećala depresivno. Moj život je bio ispunjen 100% što se mene tiče. Ma zapravo sam bila toliko zauzeta da nisam ni razmišljala kako se osjećam. Posao u kojem sam bila dominantna po znanju, tajnica koja vodi računa o svim mojim obvezama, ma fantastična tajnica, predivna kćer, brak, primanja koja više od trostruko premašuju zaradu onog famoznog "prosječnog Hrvata" koji, ako mene pitate, uopće ne postoji, plus povremena dodatna primanja od raznoraznih predavanja koja sam držala unutar struke, vlastiti stan s dva balkona, dva auta... Jednom tjedno kod frizerke, jednom mjesečno kod kozmetičarke, svake zime najmanje sedam dana negdje u Alpama i onda vam puknu tako idiotsku dijagnozu - ne proizvodiš serotonin, tvoje tijelo zaj.... tvoj mozak. Meni se činilo obrnuto (mozak zaj.... tijelo).

- I dalje tvoj mozak radi.

- Ma znam, doktorice, da mi mozak radi, svo moje znanje koje sam pokupila u tih 37 godina života još je tu i sposobna sam misliti, zaključivati, odlučivati. Ja samo sa 37 godina imam neobično visok tlak i ubrzane otkucaje srca i ne mogu spavati, nesnosne glavobolje, povraćam svaku večer dok se ne onesvjestim od umora, onda nastupaju noćne more, užasne, toliko uvjerljive da nakon što se sa vriskom probudim trebam vrijeme da razlučim što je san a što stvarnost... svi ostali specijalisti su pregledali moje tijelo, ono je potpuno zdravo....samo sam jako, jako umorna i nekad se uopće ne mogu pomaknuti i gubim volju da se pomaknem. Ujutro moram obratiti se svojoj desnoj, pa svojoj lijevoj nozi da ustanu iz kreveta, moram tri puta narediti tijelu da ustane prije nego ono to učini....

Tako je bilo te famozne 2008. godine.

Da vjerujem da se čovjeka/ženu može prokleti bila bih uvjerena da me netko dobro prokleo. Uvalili su mi prvi od mnogih antidepresiva, kasnije su se mijenjali po nazivu i količini, a tjelesne simptome su liječili drugim tabletama (za snižavanje tlaka, protiv oticanja nogu, protiv bolova plus posebne protiv migrene....). U jednom trenutku sam pila osam različitih tableta dnevno. Probala sam sve moguće alternativne metode liječenja, naslušala se kako je sve u mojoj odluci, da se trebam SAMO trgnuti. Eh da....

A reakcija okoline...

Usput, na svim antidepresivima koje sam dobila i koje sam u konačnici pila, jer sam ih na kraju odlučila piti, jer mi je bilo grozno i onako i onako, kao jedna od najčešćih nuspojava stoji "sklonost suicidu". Nuspojva?!!!????

Uh, što da vam pričam o reakciji okoline? Manje bih predrasuda susrela da sam obolila od ADIS-a ili od neke druge društvenoprihvatljive bolesti... Depresija je ipak PSIHIČKA BOLEST, dakle ja sam po narodski rečeno luda?

Još taj cinizam... doktor vam preporuči dugotrajno bolovanje u kojem je najbolje da što više izlazite, boravite među ljudima, idete na koncerte, zabavljate se.... Ludilo!

Pročitala sam sve do čega sam došla o depresiji i još uvijek o depresiji ne znam ništa. Moj brak je u međuvremenu propao, dobar dio prijatelja sam izgubila kao i stabilnost na poslu koji mi se u ovom trenutku, iskreno rečeno, gadi. Više ne držim predavanja kolegama, ali me redovito zovu za savjet što i kako učiniti. Ipak, jer moja bolest je u mojoj poslovnoj sredini postala "javna tajna", osjetim onu distancu i pitanje "je li ona stvarno luda?". i mrzim ih sresti, jer mrzim ono obzirno pitanje "Kako si Frida?".

Dijagnoza je od početne prešla u "teška depresivna epizoda", pa još jedna "ponovljena teška depresivna epizoda", a zatim u "ponovljeni depresivni poremećaj". Sad se već raspravljalo mogu li ja funkcionirati bez lijekova, ikad ili je ovo doživotno.

Prošle godine sam odustala buniti se. Počeli su me hvatati napadi panike. Ja, koja sam u stanju sjesti u auto i odvoziti na kraj Svijeta, koja obožavam brzinu, istraživanja, izgubila sam se na pola puta od stana do posla (to je pet minuta hoda). Nisam imala pojma gdje se nalazim ni gdje sam krenula. Poslala sam kvragu mišljenje kolega da mi dijagnoza služi kao izgovor da ne radim, prodala sam "obiteljsko srebro" i uzela to famozno "dugotrajno bolovanje". Makar bila kruha gladna odradit ću sve potrebne terapije i popiti sve što mi tutnu da popijem, taman da se zbog nuspojava na krov popenjem i skočim. Želim biti JA, jer sam JA izgubila, više nisam znala što je JA, a što je posljedica depresije, a što su nuspojave. Bojala sam se svake tuge, jer svaka tuga može ne biti samo tuga već uvod u još jednu "ponovljenu tešku depresivnu epizodu".

Došla je famozna 2016., ništa dobro se nije dogodilo. Već dugo se ništa osobito dobro nije dogodilo. Nemam razloga biti sretna. I još taj glupasti prekid veze koja me, bar mi se činilo, držala iznad površine. Uletila sam doktorici k'o furija. Ma ja bih malo u ludnicu, jer fakat sam luda.

- A, ne, ne Frida, ti se ponašaš posve normalno, trebamo postepeno smanjiti lijekove.

-??????

Žao mi je, mislila sam vam pričati o depresiji, ali o depresiji stvarno ništa ne znam.




23:48 | Komentari (7) | Print | ^ |

petak, 01.07.2016.

Vi prekrasni ljudi

Prevladavajući osjećaji: zahvalnost i sreća
Navodno je bilo neko istraživanje po kojem žene nakon prekida puno glasnije pate od muškaraca. Žene urlaju, plaču, ljute se, žale se prijateljicama, proklinju i svašta nešto, dok muškarci pate u tišini. Zatvore se i šute. Ali zato žene puno brže prebole prekid nego muškarci. Dok ovi znaju patiti godinama, žene istresu sve iz sebe i krenu dalje.
Eto, nije baš da sam doživjela svu lepezu osjećaja koje spopadnu ženu kad prekine emotivnu vezu, ali znam da sam bila vrlo glasna.
Čini se da sam bila toliko glasna da sam sve istresla iz sebe. Blog je pomogao, ali vi predivni, dobri i dragi blogeri koji ste svojim komentarima bili uz mene u tom mom ludovanju, vi ste pomogli još više. Sagledala sam sliku sa svih strana i pustila da život nastavi dalje.
Jesam li mu oprostila? Jesam. Nije kriv zbog svojih ograničenja. Nije baš da je svojim postupcima zaslužio da mu oprostim, ali sam ja zaslužila da na mom licu nema bora koje izaziva bijes ili ogorčenost. Dobro je, nemam te bore :-))))
Prije toga sam mu rekla sve što ga spada i još mi nije krivo zbog toga, sram me bilo. Neću uopće razmišljati jesam li pretjerala, cijeli život tamo nekakvi likovi, uključujući njega, ne razmišljaju jesu li pretjerali kad povrijede mene.
Dakle opraštam i sebi svoju naivnost, svoje zablude i svoju potrebu da se osjećam voljeno od muškarca. To sam ja. Naivnost je moj najbolji dio. Zabluda se želim riješiti, to dolazi s vremenom. Potreba za ljubavlju je konstanta.
Iako smo prijatelji samo u virtuali ipak sam u vašim komentarima osjetila ljubav. Onu normalnu ljudsku ljubav za druge. Ono što vas čini kvalitetnim ljudima. Puno, puno, puno hvala zbog toga :-)))
Još jedna dobra vijest. Danas sam osjetila prvi benefit prekida. Napokon u kafiću mogu naručiti što želim. Dok sam bila sa njim, pazila sam da naručujem samo malu kavu i čašu vode, da ga ne oderem po džepu jer znam da nema baš neku plaću. Inače pijem najčešće ness vaniliju koja je duplo skuplja ili neki sok, ali kako je on redovito insistirao da plati naše piće, da ga ne povrijedim i ne opelješim, svoje prohtjeve sam u našoj vezi svela na malu kavu.
Frend mi je dao odličnu knjigu. Predvečer sam otišla na plažu i čitala. Sad jedva čekam da odem u krevet i nastavim gdje sam stala.
Jedna mala želja mi nije uslišana. Da provjerim kako bih reagirala kad ga sretnem. Sad kad više nema zablude kod mene.
Bio mi je privlačan, iako realno nije baš nešto zgodan. Potpuno je nefotogeničan. Ipak, nisam razočarana. Zapravo uopće nije bitno.
Privlačnost vezujem uz emociju pa vjerojatno ni toga više nema.
Nešto još ljepše se dogodilo danas. Kad me prijatelj na plaži zagrlio i od sreće poljubio u oba obraza konačno sam shvatila koliko je važna moja prva pobjeda nad depresijom. Prva u osam godina. Došla je kad sam već vjerovala da je moja depresija neizlječiva, jer bilo je doktora koji su tvrdili da ću na lijekovima biti do kraja života. Ta vam je vijest nekako promakla na blogu.

objava

Imam potrebu ispričati vam što sam sve u ovih osam godina prošla, jer o depresiji se najčešće šuti. O tome ipak drugi put, duga je to priča :-)))
Volim vas!



23:35 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se