VJETROMETINA

ponedjeljak , 20.02.2012.

(Osvrt na život pojedinca u zajednici)

Vjetrometina – predstavlja pomalo uzvišeno područje koje je izloženo ponajprije vjetru,
no i kiši i ledu, te jednostavno svim vremenskim neprilikama;
u isto vrijeme ne postoji neka prikladna zaštita kako bi se čovjek zaštitio.

Ta slika pojave koja se svakodnevno javlja u prirodi može se slikovito primijeniti na život u zajednici, redovničkoj, a onda, vjerujem, i u bračnoj i obiteljskoj zajednici.
Nekako, razmišljajući o zajednicama (redovničkoj, obiteljskoj, prijateljskoj...), došao sam do ove slike vjetrometine koja je, barem meni osobno, puno pomogla u objašnjavanju stanja pojedin(a)ca u odnosu na zajednicu.
Tako sam, u razmišljanju, došao do zaključka da postoji tri vrste ljudi: «vjetrometači», «spiljski ljudi» i oni treći, oni su nekako između prve dvije skupine.

Čovjek koji se nalazi na «vjetrometini zajednice» (= vjetrometač) stoji na toj uzvisini s koje vidi stvari bolje i bistrije nego kada bi se nalazio u nekoj spilji gdje bi bio zaštićen od udara vjetra i kiše.
«Vjetrometač» doživljava udare vjetra kao nešto što ga pročišćava, kao nešto što pročišćava njegovo srce i razum.
Naleti kiše s takvoga čovjeka samo speru ono što je nepotrebno i suvišno.
Biti na vjetrometini znači biti spreman za sve udarce koje ti život može donijeti i spremiti.
Ipak, na vjetrometini ne znaš s koje strane će slijedeći udarac doći i s koje strane će te led stući i ne znaš kada će te vjetar iznenaditi i kada ćeš se naći na udaru bure koja će te slediti do kostiju.
Takvi ljudi neočekivano primaju udarce, no ti udarci ih ne oslabljuju niti obeshrabruju, već ih upravo učvršćuju i jačaju na njihovu životnom putu.

Najteži udarci su upravo oni koji dolaze od voljenih osoba.
Zato i prvotna reakcija može izgledati malo pretjerana.
Ipak, treba imati na pameti da je razočaranje toliko veliko koliko je bilo veliko oduševljenje tom osobom koja je uvrijedila.
Ipak, «vjetrometač» neće ostati u tom stanju dugo, već će prihvatiti činjenicu da je i onaj kojeg voli sposoban napraviti neku pogrešku ili glupost, baš kao i on sam.
Shvatit će da je poštovanje i ljubav (bilo prijateljska, bilo bratska) veća i jača od neke uvrede ili gluposti, koja se, u trenutku kad je napravljena, činila kao smak svijeta.
Ovakvi udarci, ali i opraštanje koje slijedi nakon toga, mogu samo učvrstiti zajednicu, tj. prijateljstvo.
Upravo se ovdje vidi veličina «vjetrometača» koji opraštaju unatoč svim udarcima i uvredama.

Već sam spomenuo spilju, kojoj mnogi članovi mnogih zajednica pribjegavaju tražeći u njoj utočište od nevremena života.
Naime, ljudi koji pribjegavaju spilji su vrlo ograničena pogleda i imaju uske životne vidike, jer im mrak njihove spilje dopušta da vide vrlo malo, skoro ništa (osim sebe samih).
Ipak, i oni vide ono svjetlo koje dopire sa ulaza u spilju, pa imaju šanse i prilike izaći van i «progledati».
Najveća opasnost je ta da se dogodi odron kamenja i trajno zatvori izlaz iz spilje...

«Spiljski ljudi» i «vjetrometači» nisu na suprotnim stranama, niti su neprijatelji, već su ovi vani pozvani pomoći onima drugima da izađu van, na svjetlo.
«Vjetrometači» se ne smiju uzoholiti i smatrati sebe boljima od ljudi u spilji, već oni moraju znati da su pozvani na stalno pročišćavanje svoga srca i uma i na neprestani rast.
Veličina «vjetrometača» jest upravo u tome što sebe smatraju ljudima kojima je potreban neprestani rast i neprestano usavršavanje.
Također i to što kritiku ne smatraju napadom na njihovu osobu, već upravo pomoć pri osobnoj izgradnji (naravno, razlučujući pri tome zlonamjernu kritiku koja uništava ljubav i dobronamjernu kritiku koja je iznikla iz ljubavi).

Treća skupina koju sam na početku naveo, po mom mišljenu bi bili ljudi koji su izašli iz spilje.
Takvi stoje izvan spilje, nekad prošeću i dalje nego što se usude, no čim se pojavi nevrijeme, oni – trkom u spilju!
Naime, nisu još uvijek spremni podnijeti udarce i nevrijeme, iako se trude da to postignu.
Nisu dovoljno jaki da podnesu nalete vjetra i bure, ali idu pravim putem i vide kako je lijepo, a u isto vrijeme teško imati otvorne oči, srce spremno na provjetravanje, propuhivanje, promjenu, obraćenje (metanoetai)...

Biti na vjetrometini znači gledati dalje od svoga ograničenog pogleda, znači otvarati nove vidike sebi i drugima, znači vidjeti ono što ne vide oni koji se nalaze u mraku svoga brloga, znači sebe stavljati na raspolaganje, znači primati kritike, kao i pohvale, znači podnijeti neke loše stvari za dobrobit zajednice...

Tko shvatio, shvatio!

(napisano "davne" 2007. god.)

Nesavršeno savršenstvo!

utorak , 07.02.2012.

Jedna razvijena, civilizirana, „kulturizirana“ europska zemlja želi postići savršenstvo tako što će eliminirati sve one koji ne spadaju u kategoriju „savršenih“!

Danska potiče žene (besplatnim) predporođajnim ispitivanjima da otkriju boluje li njihovo dijete od Downovog sindroma i nakon toga im omogućuje da se „riješe“ tog „defektnog zametka“!

Jednom je jedan mali diktator s brčićima pokušao napraviti savršeno društvo,
po svom modelu, na sličan način, ali njega svi osuđuju i čak ga mnogi i mrze zato što je pokušao ukloniti „nesavršenosti“ iz svojega društva...

Društvo nam nameće kriterije savršenosti koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo,
kao neke apsolutne zakone!
Svatko tko ne ispunja te kriterije, dobije se dojam, nije ni vrijedan postojanja!
Nema mjesta za nesavršene!
Nije ni čudo što su abortusi, eutanazije i samoubojstva u stalnom porastu!
Iako je svaki slučaj zaseban i treba ga promatrati odvojeno od drugih,
istina je da države (moderne, liberalne) svojim zakonima i odlukama doprinose tom stalnom porastu!

Ne cijeni se više život, već jedino savršenstvo!

Štiti život od začeća do prirodne smrti je poziv svih vjernika!

Lucien Israele, francuski doktor, po vjerskom opredjeljenju ateist,
koji za sebe kaže da nije „imao tu milost da dobije dar vjere“,
voditelj jednog odjela onkologije (odjel za tumore),
rekao je da nitko od njegovih na smrt bolesnih pacijenata nije zatražio da se na njemu izvrši eutanazija, jer je na cijelom odjelu vladalo ozračje u kojem se cijenio život i svaka osoba je bila bitna samim time što postoji.

Eutanazija i samoubojstvo se ne razlikuju baš previše.
Čovjek je nezadovoljan samim sobom.
Osjeća se ostavljenim, napuštenim i razočaranim jer nije ispunio nečija (ili vlastita) prevelika očekivanja.
Eutanaziju traže oni koji se osjećaju na teret drugima, koji se ne osjećaju korisnima... veliko pitanje je TKO im je nametnuo takve osjećaje, takve misli bezvrijednosti???
Kaže dr. Israele da upravo najbliži nameću svojim starijima i bolesnima takve osjećaje i misli.
Njihovo ponašanje, mrmljanje, gunđanje, nebriga... uzrokuje da se taj isti bolesnik osjeti „viškom“ i teretom drugima.
On kaže da eutanaziju zapravo traže zdrave osobe kako bi se „riješile“ svojih bolesnih i starih.
Jer kad se „riješe“ starih, bolesnih i umirućih, onda ne moraju više razmišljati o starosti, bolesti i smrti.

Zamka „utilitarizma“ (korisnosti) u našem društvu je opasna do te mjere da ljudi koji se ne osjećaju korisnima počinju sumnjati u smisao vlastita života.
Naravno, društvo stavlja ekonomsku korisnost na prvo mjesto, pa ako nisam sposoban zarađivati - onda nisam ni zaslužio živjeti!

Abortus (u slučaju Danske) izražava nezadovoljstvo drugom osobom.
Nezadovoljstvo koje proizlazi iz mišljenja:
„Moje dijete mora biti savršeno, a ja moram što manje trpjeti u životu“
i „Moja obitelj mora biti savršena!“ , makar to savršenstvo bilo samo naizvana, ponukano onim primjerima savršene obitelji iz filmova i romana.
Samo je pitanje vremena kada će doktori donositi zaključke tipa: "Vaše dijete će biti klempavo... vaše dijete će mucati... vaše dijete će biti debeljuškasto... možda bi bilo najbolje da mu uskratite muke odmah na početku!"


Društvo koje cijeni samo onoga tko je (arijevski) lijep i zgodan, tko je (bolesno) bogat i rastrošan, tko je (nemilosrdno) poduzetan, tko je (pod svaku cijenu) poznat i slavan, nameće „nesavršenim“ ljudima komplekse koji ih dovode do odluka kao što su abortus, eutanazija i samoubojstvo!

I što je najgore od svega, zaboravlja se da i ti „nesavršeni“ mogu vjerovati, voljeti, podnositi svoju bolest i na mističan način sudjelovati u otkupljenju grijeha ovoga svijeta, suobličavajući se samome Isusu...

Treba samo čuti ljude koji rade ili žive s djecom koja imaju Downov sindrom:
„Imala sam prilike raditi s jednom grupom djece s Downovim sindromom i mogu reći da nikada tako zahvalnu i osjetljivu djecu nisam vidjela i da smo se super zabavili.
Tko god kaže da toj djeci nešto fali - ima pravo, jer jedino, ali baš jedino što njima fali je zloba.”

Ako nam Europa (npr. Danska, Nizozemska...) donosi takve moderne stavove, takve civilizacijske i kulturne "napretke", onda ću rado ostati balkanac i biti nesavršen u svojoj zemlji punoj nesavršenosti, gdje će moja baka biti voljena do kraja života i neće strahovati od toga da joj netko od njenih bližnjih predloži da si "skrati muke", gdje doktori neće savjetovati mojoj braći, sestrama i prijateljima da se riješe "defektnog zametka", gdje će rođenje djeteta biti (još uvijek) jedan radostan događaj, a ne problem ili opterećenje lagodnom životu!

Budimo mi ti koji će cijeniti svako ljudsko stvorenje i svaki život od začeća do prirodne smrti, jer izvor života svih ljudi je isti, isti nam je Otac i Stvoritelj!


Mir i dobro!