ponedjeljak, 01.09.2008.

JAPANKICOM PO DALMACIJI

Evo kako je to izgledalo u naša 2 tjedna godišnjeg koji je počeo 11.7.
PETAK 11.7.
Pošto smo kofer odlučili poslati autobusom prvo što nam je bilo činiti prije puta je i taj isti utrpati u autobus. Došli smo sat vremena prije polaska i vozač nam je rekao da će ga uzeti ako će ostati mjesta kad svi stave stvari koji putuju. Ljudi su dolazili, stvari je bilo sve više i više i sve je bilo izglednije da naš kofer neće stati u bus. Nakon sat vremena uzaludnog čekanja odlučili smo otići kući s tim istim koferom i morali smo prepakirati stvari da bi ipak sve stalo. Nažalost djeca su se morala još malo tisnuti jer smo kotače od kolica morali strpati s njima.
Postojalo je par opcija kako ćemo do Korčule. Prva je bila Zagreb-Split, pa trajektom do Korčule tj. Vela Luke. Najlakša za putovanje. Međutim cijena trajekta od 600 kn u jednom pravcu promjenila je našu odluku. Druga opcija bila je da se vozimo sve do Pelješca jer nam je puno jeftiniji trajekt iz Orebića, no i to je brzo otpalo jer djeca a ni ja nemamo putovnice a trebamo proći Neum i bosanski granični prijelaz. Na prijedlog moje prijateljice Sanje odlučili smo kako je najbolje da idemo od Zagreba tj. Velike Gorice do Drvenika, pa iz Drvenika do Korčule trajektom ( puno jeftinije, za nekih 250kn ), onda od Korčule do Vela Luke autom.
Čudno je kako trajekt iz Splita i iz Drvenika vozi oko 3 sata a razlika u cijeni je i više nego očita.
Krenuli smo oko 11 navečer da bi bili sigurni da ćemo biti 2 sata prije polaska trajekta u Drveniku. Pošto auto nije baš siguran htjeli smo češće stati da se ohladi. Prvi put smo stali nakon sat vremena vožnje i ne možete zamisliti kakvo nam je bilo lice kad je nakon malog odmora tata Tompa upalio svjetla i ona nisu radila. Mislili smo da nam se ponavlja peh s našim autom kad god krenemo na more i naravno pošto putujemo po noći da ćemo morati čekati da svane pa tek onda krenuti. No tatine spretne ruke su uspjele popraviti svjetla jer je problem bio samo u prekidaču koji ih pali. To je bila jedina stvar na našem cijelom putovanju od 2100km kada smo pomislili da će nas iznevjeriti, na našu radost sve ostalo je bilo ok. Izdržao je. Tata je vozio cijelim putem a ja sam vozila jedino mali dio negdje od Splita do Drvenika. Cijeli tjedan je radio noćnu pa ga je ulovio umor. Trajekt je kretao oko 7h i mi smo oko 5 sati bili u Drveniku, međutim ja sam promašila skretanje za trajekt i dok sam našla gdje ću se okrenuti i vratiti se, 3 auta su se spustila prije nas i više nije bilo mjesta na trajektu. Kad smo čuli da slijedeći trajekt polazi tek oko pola 2 popodne odlučili smo voziti se do Ploča i nadati se da ćemo se tamo ukrcati na neki raniji. I stvarno u Pločama trajekt je kretao u 10.15h samo do Trpnja što je značilo da se još moramo voziti do Orebića i tek tamo uloviti trajekt za Korčulu. Prilično komplicirano ali nismo imali izbora. Djeca su bila super cijelu noć, veći dio puta su prespavali.


ŠETNJA U PLOČAMA

U Pločama smo parkirali auto i imali smo dosta vremena za šetnju, kavicu, nešto pojesti ( mada nam nije bilo ni do šetnje ni razgledavanja ).Jedva smo dočekali da se konačno ukrcamo na trajekt i otisnemo od kopna.


UKRCAVANJE NA TRAJEKT U PLOČAMA

Kad smo došli do Trpnja sunce je bilo dosta visoko na obzoru pa je i temperatura u našem autu bila puno veća, a trebalo je još voziti do Orebića u kojem ćemo se ukrcati na drugi trajekt koji će nas prevesti na Korčulu.


SPUŠTAJUĆI SE U OREBIĆ GLEDALI SMO NA KORČULU

Klinci nisu mogli dočekati da konačno dođemo, gledamo već satima u more a kupamo se samo u znoju. Konačno kad smo stigli na Korčulu još smo se morali voziti sat vremena do Vela Luke tako da smo stigli na konačno odredište oko 2 popodne totalno iscrpljeni. Korčulu zavolite na prvi pogled. Izuzetno čisto more, lijepo vrijeme. Toplo more u kojem je i Franka guštala.
Prva dva dana boravka na moru smo stvarno uživali. Mikulina Luka je mala lučica iz koje gledate na Vela Luku.


POGLED IZ NAŠE SOBE PREMA VELA LUKI


I JOŠ JEDAN...


A MALO DALJE VIDI SE OTOČIĆ OŠJAK

Ima svega desetak kuća u kojima ljudi žive samo ljeti, tako da nije gužva, nema prometa a buku stvara samo pjev cvrčaka. Nevjerojatno je kako se čovjek tamo odmori, a za kupanje u moru je potrebno 2-3 minute hoda do plaže koja je udaljena nekih 60-tak metara od kuće. Mali problem tamo gdje smo bili je pristup plaži. Na nju se spuštate po stepenicama i ne mogu voziti do plaže kolica jer je izuzetno strmo tako da smo Franku stalno nosili i na plaži je uglavnom bila na rukama. Kraj stepenica je jedna mala borova šuma uz koju moramo sići do plaže i ove godine je njen vlasnik postavio uokolo bodljikavu žicu. Nevjerovatno. Kad smo se spuštali s Frankom morala bi paziti da se slučajno ne poskliznem jer bi se totalno izrezale na bodljikavu žicu
Ljudi ograđuju ˝privatne˝ plaže, neću ni misliti što će sve biti kada taj Jadran rasprodaju strancima. Inspekcije ( očito potkupljive ) ne rade svoj posao.
Karlo i Katarina su pecali s tatom. Bili smo sretni kad bi tata ulovio hobotnicu ( koju bi odmah pojeli- nažalost ne i klinci ) . Nakon čitava 2 dana uživanja u moru Karla je jako zabolilo uho i dobio je temperaturu i nakon posjeta doktoru dobili smo antibiotik. Prvi put u životu platila sam 5kn u apoteci da mi razmute sirup. Naravno gospođa je rekla da će mi to nadopisati rukom na račun jer je malo duža procedura da to prođe kroz kompjuter. Nije mi do 5kn ali već mi je puna glava da me neko pravi majmunom. Kad sam se vratila doma pitala sam u našoj apoteci da li se to naplaćuje na što se žena nasmijala i rekla da naravno da ne i pitala me gdje sam to platila.
Počeli smo navijati sat za pijenje antibiotika i to mi je sve manje ličilo na odmor. Sutradan je i Franka dobila temperaturu i to visoku ( do 40 stupnjeva ), opet odlazak doktoru, vađenje krvi, skupljanje mokraće u vrećicu ( za nas nemoguća misija, jer Franka ili trpi da ne piški ili sve iscuri iz vrećice van ). Svi nalazi su bili uredu što je upućivalo na neku virozu. To je bilo ono najmanje što sam željela ćuti. Koliko ne volim kad piju antibiotike toliko mi nisu drage ni te viroze jer ne znaš ni koliko će trajati ni što se još može zakomplicirati. Drugi dan je dobila proljev. Malo sam se zabrinula da nije možda salmonela i nitko mi nije mogao do ponedjeljka ispitati stolicu. Malo je jela i pila, imala visoku temperaturu, bojala sam se da ne dehidrira.
Poželjela sam biti doma, blizu bolnice. Doma već znam kud ju vodim kad kašlje, kad ima temperaturu, proljev a tu sam se osjećala totalno bespomoćno. Spuštali smo temperaturu ( malo paracetamolom, malo ibuprofenom, voltarenom, tuširanjem ) i molili boga da što prije prođe.
Nakon par dana javili su nam se prijatelji koji žive pokraj Ražanca u mjestu (selu) Jovići. Tamo su sagradili kuću i pozvali nas da budemo njihovi gosti. Nakon dva dana premišljanja odlučili smo otići do njih. Bilo nam je jako žao napustiti Korčulu, ali je prevagnulo to što smo na kopnu, bliže doma i ipak je Zadar koji je udaljen nekih 20-tak minuta grad u kojem postoji bolnica i normalna ambulanta zlu netrebalo, a i bliže smo Zagrebu. U petak smo otišli sa Korčule.


ODLAZAK S KORČULE NAM JE TEŠKO PAO


KARLO JE NA SVIM PUTOVANJIMA TRAJEKTOM UŽIVAO, TO JE BILA PRILIKA DA SE PRETVORI U GUSARA BAREM NA KRATKO


PROŠLI SMO GLEDAJUĆI NA PREKRASNE UVALE,OBRASLE U ŠUME BOROVA GDJE ČOVJEK NEMOŽE DOĆI PJEŠICE NEGO SAMO BARKOM


FRANKICA JE UŽIVALA NA PALUBI BRODA, ČAK JE MALO I ODSPAVALA

Franka je već taj dan bila bolje, temperatura ju nije mučila, a i Karlo je bio u boljem stanju i sav sretan što može ponovo roniti u moru. Preostalo nam je još 8 dana odmora ali nam se vrijeme pokvarilo. Cijeli tjedan je bio promjenjiv, jedan dan sunce drugi dan kiša i bura. Ipak odlučili smo iskoristiti lošije vrijme za obilaske i kupanje svaki dan u drugome mjestu. Pošto su nam prijatelji prepustili kuću, nismo ovisili o nikome pa smo mogli otići i vratiti se kada želimo. Prvi dan smo se spustili do Posedarja, maleni gradić koji do sada nismo nikada posjetili.








POSEDARJE LIJEPO MALO MJESTAŠCE

To nam je bilo mjesto u kojem smo obavljali kupovinu (u jako skupim dućanima, sa podjeljenim osobljem, ili jako pristupačnim ili stravično bezobraznim i neugodnim), pili kavu svako jutro i izvodili djecu u večernju šetnju i na sladoled. Nismo se ni jednom okupali u Posedarju iako imaju pješčanu plažu gdje bi klinci uživali, odlučili smo se okupati u Jovićima, na plažici koja gleda na Starigrad Paklenicu i gdje je more jako čisto što nas je iznenadilo. Na toj plaži su nas kozice grizle u moru ako bi mirovali duže od pola minute, tako da se Frankica čak i rasplakala kada ju je jedna grickala za nogicu., morali smo stalno biti u pokretu. Drugi dan odlučili smo otići na otok Pag.




PRED PAŠKIM MOSTOM UVIJEK LIJEPO

Tamo smo tražili plažu na kojoj bi se mogli skloniti od sunca i jedva smo našli prazno mjesto.
Gradić Pag nismo obilazili, samo smo uživali u moru na plaži koja je pod visokim zemljanim zidom, kao da je iskopana a ne nastala prirodno, čak smo se plašili da taj visoki zid ne padne na nas jel je pored nas bila jedna hrpa zemlje koja se odronila ko zna kada.


SAMO ŠTO SE SVE NE ODRONI, BAR TAKO IZGLEDA


KARLO U PJESKU


SLADOLED U MORU OPAKO SKUP ALI OSVJEŽAVA



Predvečer smo se odlučili spakirati za Zadar u šetnju. Nevjerojatno je kako nam se taj grad svaki put sviđa sve više, kao da vas poziva da mu se vraćate. Na samom ulazi u stari grad klinci su zapeli za tetovaže od kane. Katarina je istetovirala leptira na nozi a Karlo Spužva Boba na ruci, ne moram spominjati da je rukav na toj ruci stalno bio dignut na rame, živi smjeh... Stvarno su turisti napravili opaku gužvu, a i grad je organizirao razne događaje pa je svatko mogao naći nešto za sebe. Sve skupa posebno izgleda osvijetljeno noćnim svjetlima, grad je jednostavno prekrasan i sigurno ćemo se vraćati još puno puta.


Sv.DONAT


NA MOSTU PREMA STAROM GRADU



NA POTEZU PREMA VIRU SVRATILI SMO NA ŠTAND GDJE SMO KUPILI LUBENICU
PRAVI HRVATSKI ŠTAND NEMA ŠTA


USPUT SMO PROLAZEĆI PORED CRKVE Sv.NIKOLE STALI ZA FOTKANJE


LEGENDA KAŽE KAKO SE U NINU KRUNILO SEDAM KRALJEVA. SVAKI KRALJ BI NAKON KRUNIDBE DOJAHAO DO CRKVE SV.NIKOLE GDJE BI SE PREDSTAVIO NARODU I ZAVJETOVAO NA OBRANU DOMOVINE.

Sljedeće jutro krenuli smo na Vir ( htjeli smo se kupati u Zatonu ali nas je iznenadilo plaćanje od 25 kn po osobi ako želimo ući u kamp pa smo produžili do Vira, iznenadila nas je iograđena plaža u Zatonu ), sjeverna strana otoka Vira ima čiste plaže koje su preplavili turisti iz Mađarske i Slovenije. Našli smo šljunčanu plažu na kojoj smo ronili i kupali se cijeli dan.




KUPANJE NA ŠLJUNČANOJ PLAŽI NA VIRU

Vir je nažalost devastiran u najgorem mogućem obliku. Pretvorio se u jednu hrpu betona u kojoj su stranci bespravno sagradili čuda a naša vlast im je dozvolila nešto što naši ljudi nebi nikada mogli napraviti u njihovim državama i još su prošli nekažnjeno. Šta reći, katastrofa.....Otok vas neće privući ljepotom ili nekim sadržajem ako nemate besplatan smještaj ili prijatelje koje želite obići, ali ne mogu reći da nam nije bilo lijepo kupati se tamo, Franka je posebno uživala što se može igrati s kamenčićima na plaži, a karlo je od većeg kamenja radio dvorac koji ulazi u more.
Odlučili smo posjetiti Ljubač, mjestašce smješteno par kilometara od Ražanca, taj dan nije bio lijep ali smo ipak uskočili u more na pješčanoj plaži koja je plitka i duga, klinci su uživali, čak smo «bacili picigina» jel nije bilo nikoga na koga bi mogli pasti osim par turista koji su se izležavali u moru na luftićima, cijela plaža samo za nas, baš super.


CIJELA PLAŽA SAMO ZA NAS

Pošto dani nisu bili za kupanje slijedeći dan smo proveli u šetnji. Otišli smo do Posedarja na kavu i u kupovinu i dok smo sjedili na rivi u daljini smo vidjeli crkvicu sv.Duha koja nas je privukla. U njoj se održavaju mise svega par puta godišnje. Jedni turisti su prostor tik do crkvice iskoristili za odmor. Na velikom madracu na napuhavanje spavali su i nisu se ničim dali smesti dok smo mi obilazili oko crkve. Uživali su u prirodi i trenutku.


POGLED IZ POSEDARJA PREMA CRKVICI Sv.DUHA


DOŠLI SMO JU POGLEDATI IZBLIZA


RADI SVEGA JEDAN ILI DVA PUTA U GODINI

Na tom putu vidjeli smo tablu Novigrad i put nas je sasvim slučajno odveo do tog krasnog ribarskog gradića. Ugledali smo neke ljude na tvrđavi iznad gradića i naravno i mi smo morali to vidjeti. Krenuli smo stepenicama, tata je nosio Franku. Put nije bio nimalo lak. No tata je obećao da će Franku nositi svugdje sa nama sve dok to bude fizički mogao. Karlo je rekao da bi bilo bolje da je umjesto kornjače, njegovog kućnog ljubimca, izabrao konja koji bi mu sada u ovom usponu bio i puno korisniji. Sa vrha tvrđave pružao se prekrasan pogled na Novigrad.
Dok smo se spustili do crkve ispred ckve nas je dočekao njihov župnik i s njim smo razmjenili par riječi o tvrđavi. Nakon toga nam je donio iz kuće lubenicu koju smo odnijeli do auta i jeli. Ne vjerujem da bi nam išta u tom trenutku bilo slađe ili ukusnije od toga. Ovim putem mu se od srca zahvaljujemo.


NOVIGRAD


PRVO SMO PROŠETALI


A ZATIM SE ODLUČILI NA STRMI USPON


PREMA TVRĐAVI KOJU SU TURCI SRUŠILI U SVOJIM ZADNJIM POHODIMA


KUC,KUC IMA KOGA DOMA???


JOŠ PAR STEPENICA I U BORAVKU SMO


KONAČNO GORE


FRANKICA KAŽE DA SE NJOJ UOPĆE NIJE BIO PROBLEM POPETI GORE


ISPRED ŽUPNOG DVORA KADA SMO SE SPUSTILI SA TVRĐAVE DOČEKAO NAS JE ŽUPNIK


CRKVA


POGLED PREMA OSVOJENOM VRHU


LUBENICOM NAS JE POČASTIO ŽUPNIK A TAMAN NAM JE TAK NEKAJ TREBALO

Slijedeći dan sa prijateljima smo obišli njihove roditelje koji žive u Suhovarima, selo koje je u ratu razrušeno ali se ponovo vraća život, ljudi su obnovili kuće i vratili se starom načinu života. Svidjelo se tamo i strancima pa su i oni svoje pore počeli puštati u tom mjestu.


KARLOV SUSRET SA KRAVOM,ON SE NIJE PLAŠIO ALI SMO MI KRAVICI BILI MALO ČUDNI




JOŠ SE VIDE POSLJEDICE RATA


LIJEPO JE VIDJETI DA SE LJUDI JOŠ BAVE OVČARSTVOM ALI NAŽALOST SVE MANJE.

Moram reći kako smo ponijeli jako malo robe dugih rukava i nogavica ( svega po jednu presvlaku svakome ), nikad mi ni nije trebalo više. No ovaj put iznenadilo nas je izuzetno promjenjivo i hladno vrijeme. Bura je puhala tih dana baš jako. Šetali smo po Zadru a na mostu nam se činilo da će nas odnijeti vjetar. Turisti su hodali po gradu i nije ih omela ni
kiša koja pada, kupovali su toplu odjeću pa čak i poplune. Mi smo pojeli najbolji sladoled u slastičarnici Donat i vratili se kući.
Povratak kući bio je planiran za petak, točno 14 dana otkad smo došli. No kako se bližilo vrijeme polaska dan je postajao sve sunčaniji i sunčaniji. Nevjerovatno. Sve nas je mamilo da ostnemo još duže. Ubrzo smo donijeli odluku da ostajemo do nedjelje i da bar ova 2 dana iskoristimo u kupanju.
Subotu smo proveli sa našim prijateljima na kupanju na Pagu u staroj Novalji. Posjetili smo njihovog rođaka i pošto je bilo jako vruće ostali tamo na plaži. Karlo je imao društvo (prijatelj Jure ) i cijeli dan je proveo radeći grad u pjesku. Mada nismo ljubitelji pješćanih plaža tu smo ostali zbog djece. Novalja jednostavno nije mjesto gdje bi htjeli provesti odmor. Dođete u gradić koji radi problema parkiranja sliči Zagrebu. Pa tamo ne bježite od stresa. Tamo jeste pod stresom. Nasuprot plaže u Staroj Novalji ima privatan parking i odlučili smo dati 30kn za parking samo da se što prije dočepamo mora. Iznenadio nas je dečko koji naplaćuje parking kad nas je pitao da vidi naljepnicu za invalide na autu i da li imamo neki papir koji nam to dokazuje, mi smo rekli da imamo invalidno dijete u autu i on nas je pustio bez naplate. Svugdje do tada smo uredno plaćali parking jer se to nikoga nije ticalo.(zaključili smo da je u tako napučenim mjestima na moru bolje imati veliku zemlju blizu neke posjećene plaže nego par apartmana, po autu 10-30 kuna za parking i nije malo, a skupi se i po 200-300 auta. cjeli posao je naplatiti parking u hladu i predvečer pocistiti smeće.)


SA PRIJATELJIMA NA PAGU NIKOLINA I FRANKA


ŠETNJA U NOVALJI


KARLO I TATA


OKUPALI SMO SE U STAROJ NOVALJI


ODLAZAK SA PAGA


I JOŠ JEDNA FOTKA

Zadnji dan prošetali smo se još na kavu u Ražanac, bili smo više puta kroz ovih par dana ali samo u šetnjicama jedan dan je bura opako puhala.


STARINA O KOJOJ SE NISMO UOPĆE RASPITALI, NAŽALOST


BURA JE U DALMACIJI NEMILOSRDNA, OVAV PUT PUHALA JE SLABO (mislim da je bilo rijeći o 110 kmh) USPOREDIVŠI JE SA DANIMA KADA ČOVJEK NEMA ŠTA TRAŽITI NA ULICI

Svako mjesto, svaki grad u dalmaciji je posebno, trebamo biti sretni zbog toga jel svatko ko tu svrati sigurno se vraća.
Kako smo ovaj put prevalili stvarno puno kilometara u autu ostali smo iznenađeni kako su ceste u Dalmaciji jako dobro i kvalitetno napravljene. Nije nam jasno zašto su naše toliko loše u što smo se uvjerili samim silaskom s auto-ceste. Da smo vozili zatvorenih očiju po rupama bi znali da smo doma. Ja volim more ( ne kao moj muž ) no ipak jedva sam dočekala povratak kući. To zna biti i podosta zamorno s djecom. Dizanje, doručak, suđe, spremanje na plažu, kuhanje ručka ili večere, vraćanje s plaže ( ručnici, spremanje frižidera ), ponovno suđe...Moram priznati da smo u poslovima svi podjednako sudjelovali no bilo bi lijepo bar jednom provesti odmor u hotelu gdje ne moram kuhati, spremati.


Već u Vela Luci sam osjetila da nešto ne štima s Frankinim kolicima, teško sam ju vozila. Ujutro smo otkrili u čemu je problem., pukle su nam obje prednje gume a zadnjih par dana otišla je i jedna zadnja. Rok trajanja im je bio 2 godine. Kupili smo pjenu za krpanje guma ali tek nakon 5 dana mučenja i vožnje u kolicima s ispuštenim gumama. Čuli smo od prijatelja da sve 4 gume ( ne i kotači ) koštaju oko1600 kn u dućanu gdje smo kupili kolica. Strašno. Za te novce možemo kupiti gume za auto. Zadnje dvije ćemo naći lako ali prednje su premale da bi ih mogli negdje naći. Sad opet imamo jedna kolica dok ne osposobimo ova.

Tako je bilo na našem putovanju Jadranom. Već danima se natjeravamo napisati blog, ali nismo htjeli dok sve ne sastavimo. Sada ćemo se ponovno javljati kao i prije, kada bude novosti.
Pozdrav od Franke i obitelji

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.