nedjelja, 20.04.2008.

POZDRAV...

Moram priznati da smo posljednjih dana bili dosta zauzeti i pomalo lijeni napisati nešto na blog. Cijelo vrijeme čekamo naša nova kolica i toliko smo nestrpljivi ( jer se to jako odužilo) i
želimo što prije zahvaliti svim dobrim ljudima koji su nam pomogli da to ostvarimo. Bez njihove pomoći to ne bi bilo moguće. Subotu smo proveli u traženju nastavka za wc za Franku i to je bila nemoguća misija jer kuća koja prodaje nastavak to uopće nema u dućanu. Tako da nismo htjeli kupiti ništa na neviđeno i dok to nismo isprobali. Cijena je jako velika da bi kupili nešto što našem djetetu na kraju neće koristiti. Nije nam jasno kako tako velike firme
nemaju sva pomagala u dućanu.
Franku su odbili primiti u vrtić u Sloboštinu jer nije toliko mentalno loše, s jedne strane smo sretni a s druge žalosni jer bi tamo imala i logopeda, radnog terapeuta, fizioterapeuta, terapijsko jahanje, sobu za opuštanje, sve ono što je njoj sad jako potrebno. Pokušat ćemo dobiti makar logopeda preko centra „ Slava Raškaj „. U zadnje vrijeme moram izraziti nezadovoljstvo s njenim vrtićem. Unatoč trudu teta koje tamo rade, osjeća se manjak osoblja. Franka trenutno ima samo jednu tetu, drugu čekamo da se vrati s porodiljskog. Ima tu nesreću da joj se uvijek mijenjaju ili terapeuti ili tete i vrtiću što mislim da baš i nije dobro. Nekako mi se čini da se sve prelama na djeci s posebnim potrebama. Frankina sobica je manja od naše kuhinje i tu je dvoje djece u kolicima.
Prošli tjedan nas je posjetila novinarka „ Večernjeg lista „ koja će napisati članak o Franki. Također smo imali i Novu TV u gostima, snimali su kako izgleda naš jedan dan. Ekipa je bila stvarno dobra i nismo stekli dojam da su došli preko volje samo odraditi svoj posao. Kako stvari stoje moći ćete nas vidjeti ili 1.5. ili 8.5. u emisiji PROVJERENO. Mi se baš veselimo tome.
Naš prijatelj Andrej slavio je 8. rođendan i njegova krsna kuma, koja je zlatarka , imala je svu potrebnu aparaturu za bušenje ušiju i mi smo nakon malo nagovaranja Franki probušili uši. Malo je boljelo no već ujutro nakon buđenja rekla je da ju više ne boli i bila je sretna jer sad i ona ima naušnice. Ovim putem se zahvaljujemo teti Mariji jer je to bio njen poklon.
Stalno osjećam taj pritisak zbog nedostatka vremena. Iz dana u dan se pitam da li sam učinila dovoljno i da li sam mogla još više. I Franka i Karlo i Katarina me trebaju a ja sam stvarno na izmaku snaga . Stalno neko trčanje. U četvrtak idemo u Lovran i još nismo sigurni kako. Auto nam baš nije ispravan, nešto sa paljenjem. Već smo u ovih 5 godina 2 puta ostali u kvaru na auto cesti sa troje djece i iskreno se nadam da nam se to neće desiti i ovaj put.
Franka je bila dosta zabrinuta zbog operacije i gipsa pa sam je odvela kod njenog prijatelja Luke ( jer je Luka trenutno u gipsu nakon operacije kuka ), da to vidi iz prve ruke da nije to tako strašno kao što misli.
Imam potrebu pohvaliti svoju djecu, jer ih više kudim nego što hvalim. Nije lako biti dio ove obitelji. Često paze na Franku i posvećuju joj vrijeme koje su mogli imati samo za sebe. Nekad imaju čelične živce jer Franka zna biti jako zahtjevna. Nadam se da će ovaj period svog života pamtiti kao nešto lijepo. Trudimo se ( uvijek mislim da bi mogli i više) pokazati im koliko nam znače.
Tata i Karlo su slagali helikopter, što je čekao strpljivo dosta dugo. Frankica i Katarinčica spavaju i ja sam već dosta umorna. Veliki pozdrav od Sučića…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.