U potrazi za samim sobom...

Jucer, na povratku sa trznice (da, išao sam na tržnicu, nitko drugi nije mogao ici jer nema nikog drugog), zahvaljujuci mojoj smotanosti i nekvaliteti vrećice, kilogram šljiva mi se prosuo po cesti dok sam čekao na semaforu. Onako, bas po pjesackom prelazu. Nasrecu, svjetlo je upravo postalo crveno za aute, pa nisu završile kao džem. :D
Znate, to i ne bi bilo tako loše da nije samo jedna u nizu nesreća koje su mi se dogodile poslijednjih dana. Prvo sam nogu porezao na plazi, onda sam pao preko stubišta (na leđa, kamene stepenice), onda to, dan za danom. A i nastavilo se, ne brinite. Sad imam neku alergiju, osip nekakav. I ako tomu jos prikljucimo neke sitnije dogadaje... Crni dani, sto drugo da kazem.
No, da se ja vratim na one prosute šljive. U tom trenutku moje potpune izgubljenosti i očaja (ne znam ni sam zašto ali tako je bilo), odjednom se kraj mene našla neka mlada djevojka (cca 20 godina, mozda malo vise), i ponudila mi pomoc, koju sam ja vrlo zahvalno prihvatio, otrijeznivsi se naglo (a morate biti svjesni i da su mi u jednoj ruci bile vrećice, a u drugoj staklo). I tako mi je zapravo ona pomogla pokupiti te šljive. I uspjeli smo. :) Zahvalio sam joj, a ona je otišla negdje iza, odakle je i došla (nisam vidio odakle, meni s leđa). Nakon možda 30-ak sekundi, malo manje (dok je opet prošlo svjetlo na semaforu), okrenuo sam se, ali nisam je nigdje vidio.. Ništa čudno, možda je nestala u gomili na autobusnoj postaji ili iza neke trafike. No, dojmila me se ta djevojka, znate, onako nasmijesena cijela, kao da je zracila veseljem, govor joj je bio nekako cudan za ove krajeve, nekakva mjesavina ovdasnjeg i zagrebackog, mozda kao da studira tamo a odavde je. Ne znam, a zapravo nije ni bitno. I sad ce neki pomisliti da vidim ono čega nema u koliko - toliko običnoj situaciji ljubazne solidarnosti, ali mislim da.. Da je to bilo nešto. Nešto više. Vjerujem u to, jer znam koliko mi je u tim trenucima trebala pomoc, podrska, znak.. Da, znam i ja biti religiozan iako na svoj nacin. Eto, mislim da je to bio znak, obavijest da je.. da je On uz mene. Lijepo je bilo znati, nakon svega sto se dogodilo. Znate, prisjetio sam se jedne knjige, koja kaze da andele mozemo pronaci i u obicnim ljudima, i da svi mi mozda jesmo nekome bili anđeli.. E pa, ta djevojka meni je bila anđeo. U tom trenutku, na tom mjestu. Jer malo je ljudi koji bi mi pomogli, jedan tip kraj mene je pobjegao kad je vidio sto se dogodilo, a nitko drugi u blizini nije ni pomislio na pomoc. Ali ona se nasla tu. I pomogla mi je. A ja ne vjerujem u slucajnost.. Ne znam, eto, mozda nisam u pravu, ali duboko vjerujem da je tako. I zato sam Mu zahvalan na jos jednom znaku.. Znate, mozete govoriti da su sve ovo gluposti i najobicnija slucajnost, ali puno puta u zivotu dozivio sam slicne slucajnosti. A te slucajnosti, kao da mi nesto govore, tako ocito, u onim trenucima dvoumljenja (ranije je i toga bilo), ili su mozda tu da me podsjete na neke stvari, ili jda mi pomognu na jedan ili drugi nacin. A onda to vise nisu slucajnosti.. Nitko tko trazi dokaz o Bozjem postojanju ne moze to ciniti kao skeptik, jer o nama ovisi kako cemo gledati na neke tako ocite stvari (a opet, tako normalne). Eto, to su za mene cuda, na neki nacin, ti znakovi koji mogu biti objasnjeni znanstveno, ali ipak.. Ne vjerujem vec odavno ni da su ikad postojala neka druge vrste. Svijet je zagonetno mjesto. A o vama ovisi kako cete gledati na ono sto se dogada. A zar tako i ne bi trebalo biti? :)