U potrazi za samim sobom...

Kraj jednoga uvijek je pocetak neceg drugoga - rijeci mog bivseg razrednika na kraju osmog razreda, kojih cu se prisjecati dok sam ziv..

u sjecanje na dvije osobe..
Jedna od njih odlucila je okrenuti novu stranu u svom zivotu.. I ponosim se njom zbog toga.. Kraj pisanja bloga (njenog, kojeg je pisala godinu i po dana), ali pocetak neceg drugog... boljeg, nadam se..

Druga.. Kraj... kraj prijateljstva koje se mozda prekidalo i vise nego sto je trajalo zapravo.. I zalim zbog toga, ne mogu reci da nisam. Ali moram smoci snage da je zauvijek izbrisem iz srca.. zauvijek..
Pocetak... pocetak.. ne danas, vec otprije..pocetak neceg drugog :)

a i ja, i ja tako.. Pocinjem s necim drugim, iako ovaj blog ostaje, kao spomenik na zadnjih skoro godinu dana mog zivota, spomenik na tu godinu u kojoj se toliko toga promijenilo, nezamislivo.. I pisati cu ga dalje, iako, kao sto ste primjetili, u zadnje vrijeme malo ga zanemarujem.. Nedostatak inspiracije.. Ali ne zelim se odvajati od ovoga.. i pocinje moj novi zivot. s novim ljudima. kraj skolske godine pred vratima. Prijateljica u koju polako vracam povjerenje... Polako, jer jednom izgubljeno tesko se vraca.. Ali vjerujem joj.. koliko sam sposoban..
A one, njih dvije.. najvaznije van obitelji mi.. one su tu. sada. bar psihicki. A to je ono najvaznije.

u sjecanje.. U sjecanje na sve one kojih vise nema..
U sjecanje na sve one blogove koje sam pratio i, jednom, uvijek pomalo iznenada, citao onaj sudbonosni, zadnji post...
U sjecanje na moju pratetu(djedova sestra) koja je prije par dana preminula.. Bez obzira na nasu (ne)povezanost, covjek se uvijek zapita...
U sjecanje.. U sjecanje na ono sto sam bio prije, ono sto se, na srecu, ne moze vise vratiti, ne vise...

Njima, tim ljudima koji su krenuli novim putem ili su sada samo proslost na mom putu (svima njima, da), tim dogadajima koji su se odvili pred mojim ocima, onome sto sam prije bio, a vise nisam... Tome posvecujem ovaj post...
U sjecanje na to sve... In memoriam.