U potrazi za samim sobom...

25.11.2006., subota

Anoreksija

Vjerojatno se, već vidjevši naslov, pitate zašto jedan šesnaestogodišnjak želi govoriti o anoreksiji... Bolest je puno češća kod žena nego muškaraca, i ne, nisam nikad imao takvih problema... Post zapravo želim posvetiti jednoj osobi koja prolazi kroz teške trenutke... Osobi koja mi je puno pomogla, kao prijatelj, da shvatim neke stvari... Nadam se da ona ovo čita... Da, ovaj post tebi je posvećen...
Posveta zbog toga što odavno namjeravam pisati o ovome... Mjesecima me obuzimala ta ideja... Još od ljeta...
Nedavno sam upoznao još jednu osobu koja je prošla kroz istu stvar... Iako nismo puno pričali o tome, znam da joj je bilo jako teško...
Prije nisam mnogo znao o ovoj bolesti, ali sam shvatio kako je to otprilike upravo zbog spomenutih osoba(pogotovo prve), a i jedne knjige...
Kakva je to bolest? Neću vam davati podrobna objašnjenja... Uslijed poprilično smanjenog unosa hrane u organizam, anoreksična osoba drastično gubi težinu, mozak se navikava na smanjenu količinu hrane, čovjek doslovno počinje "jesti sam sebe", odnosno, u nedostatku masti(lipida), potrebna energija se uzima iz bjelančevina(koje su zapravo alternativni izvor energije, ali su ujedno i gradivni dio dijela)...
Po meni, ovo bi bio jedan mogući primjer oboljele osobe...
Tinejđericu, nazovimo je npr. Ana, u školi je ponekad zezaju zbog težine... Ne mora značiti da je debela, nikako, ali ona polako počinje imati tu predodžbu o sebi...
Svakodnevno, u raznim časopisima, na televiziji, na jumbo plakatima, svugdje, promoviraju se žele s idealnim proporcijama, mršave, bez grama celulita... I, naravno, gledanje takvih uzora sigurno ne pomaže... Iako je anoreksija zapravo u našem društvu prisutna od srednjeg vijeka, mislim da to postaje rastući problem kod mladih žena...
Vratimo se mi na našu Anu... Odlučuje smršaviti, kreće na dijetu... Nabavi tablicu s kalorijskim vrijednostima hrane... Jede sve manje, pazi na svaku kaloriju... Svakodnevno se važe... Kilogrami padaju... To je divno, pravi užitak je gledati kako samo idu dolje i dolje... Tako lako, tako lijepo...
Ali, Ana još nije zadovoljna... Želi još manje kilograma... Gleda se u zrcalo svaki dan, razmišlja kako bi bilo dobro još malo..pa još malo...i još malo... Roditelji su već zabrinuti, vide da je jako smršavila... Kosa joj počinje otpadati više nego obično...
Kroz cijelo to vrijeme, polako zapada u kroničnu depresiju... Povlači se u sebe... Odbija društvo, prijatelje...
Završava u bolnici... Skoro nitko ne voli bolnice, pogotovo kada si pacijent tamo... Doktori, psihijatar... Infuzija na nekoliko dana...
Mora jesti... Zamislite kako je to... Kako bi se osjećali da morate jesti, a nemate uopće želje za jelom? Kao da nam, nakon preobilnog ručka, netko natrpava još hrane... A mi jednostavno ne možemo, nemamo više volje za jelom, počinje nam se gaditi i sama pomisao na to...
Grozan osjećaj, jelda? Raditi nešto što jednostavno mrzite, prezirete, nešto što jednostavno nikako ne želite raditi...
Ana još uvijek ima takav odnos prema sebi, još je u bolnici...
U bolnici, depresija je jako duboka... Ali, nakon nekog vremena, stanje se polako počinje poboljšavati... Kada jednom dosegnemo dno, samo možemo ići prema gore, a Ana je dosegla svoje dno... Polako se počinje oporavljati (bar fizički, za sada)... Još uvijek je jako mršava, vrlo lako gubi kilograme, ne smije se baviti nikakvim malo zahtjevnijim treningom zbog toga... Česta testiranja, vađenja krvi, problemi... Organizam je slab, podložan bolestima... Kosa joj otpada zbog gubitka kalcija, morat će se ošišati... Odlazi redovito u psihologa (na početku i u psihijatra, u bolnici)...
Povratak u školu...
Treba se naviknuti... Jedini izbor koji sada ima je – ozdraviti(i preživjeti) ili ne... Oporavak je dug i naporan, nije to lako... Potrebna je promjena u psihi... I Ana polako počinje hodati dugim i teškim putem oporavka...

Ovo je samo moje osobno viđenje jednog slučaja... Sretnog, moram primijetiti... Jer, anoreksija može biti smrtonosna bolest, ako se ne liječi...
Neki će od vas možda pomisliti: "Što on zna o tome...". Možda ste upravo vi prošli kroz ovo, a situacija je bila potpuno drugačija...
Nadam se da mi nitko neće zamjeriti na temi ovog posta, jer, ponavljam, ovo je moje osobno viđenje, razmišljanje...
Na kraju, želim vam nešto reći, poručiti... Kako se odnositi prema osobama koje pate od ove bolesti? Neki ih smatraju čudnima, izruguju im se, ne razumiju ih... (zapravo, nitko osim anoreksične osobe ne može istinski razumjeti takvu osobu... Ni j, naravno... Ali, trudio sam se razumjeti što bolje...
Nadam se da mi dotična osoba, ako ovo bude čitala, neće zamjerit na ovome što ću upravo reći(kao ni na ostatku posta)... Rekao sam na početku da ta osoba pati od anoreksije. Tako sam shvatio puno vezano uz bolest... I, još jedan detalj koji mi je pomogao u razumijevanj... Dnevnik koji je u bolnici pisala ta osoba... Možda se čini nevažno, ali neki djelovi su mi se urezali u pamćenje, iako sam obrisao taj tekst s kompjutera(bilo je preosobno, to sam učinio zbog autorice)...
Kada dobiješ na uvid nešto tako osobno(naravno, ona mi je pokazala, nisam ja pročitao bez dopuštenja – hvala ti na ukazanom povjerenju), shvatiš neke stvari, taj odnos prema svijetu, prema hrani, to shvaćanje sebe...
Ono što svima vama želim reći je da osobe koje pate od anoreksije nisu lude, čudne, ne treba ih izbjegavati... To je bolest na psihičkoj bazi, ali trebamo je prihvaćati takvu kakva je, ne izrugivati se takvim osobama, gledati ih kao neke luđake... Ako ih ne možemo razumijeti u potpunosti, možemo bar pokušati razumjeti ih koliko možemo, potruditi se da ih prihvatimo... Da im barem tako pomognemo na njihovom putu prema ozdravljenju, umjesto da ih izbjegavamo, izrugujemo im se, gledamo ih kao čudake, potcjenjujemo ih... Prihvatite ih... Pokušajte ih razumjeti... Ne traže oni sažalijevanje... Niti možemo mnogo pomoći... Ali razumijevanje nikada ne škodi...
Bar nemojte odmoći... To je ono što svatko od nas može učiniti.
- 11:39 - Tvoje mišljenje (92) - Čuvajmo šume - #

20.11.2006., ponedjeljak

Problemi s blogom...i priča iz prošlog posta

Upravo sam primijetio da je i meni nestao prošli post...Skupa sa komentarima...nažalost... Nisam prije vidio jer mi se stranica ne osvježava, nego samo u blogeditoru mogu vidit... Druga stvar, imam problema s boxevima... Ne pokazuju se(u blogeditoru) svi...
A eto, ipak nisu ni mene mimoišli... Što da vam kažem...
Svi komentari nestali sa bloga... Ostaje mi arhiva, ali ne znam... nije to isto...heh..grozno... Nadam se da će uspjet te komentare nekako vratiti na pravi blog, iz arhive...
Evo vam opet priča iz prošlog posta...

priča iz knjige "Veronica je odlučila umrijeti", koju je napisao P.Coelho...

Jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji, postojalo je kraljevstvo(grad) u kojem su svi bili sretni i zadovoljni... Sve je cvjetalo... No, zločesti čarobnjak iz drugog kraljevstva bio je ljubomoran na te zadovoljne ljude... Odlučio je upropastiti kraljevstvo. Do dugo u noć je razmišljao i mućkao svoje napitke... Idućeg dana, u glavni bunar tog grada-kraljevstva, iz kojeg su svi građani uzimali vodu, ubacio je virus ludila... Svi su ljudi postali ludi... No,kralj i njegova obitelj imali su svoj posebni bunar, te su ostali zdravi i prisebni... Kralj je činio sve da spriječi ludovanje svojih podanika, no, nitko ga nije htio slušati... Straža mu je odbila poslušnost, svi su se pobunili... Jer, u njihovim očima, on je bio lud, njegove postupke i zakone smatrali su djelom luđaka. "Što će nam takav kralj" - govorili su luđaci - "pa priča ludosti, poludio je!"
Došli su pred kraljevu palaču i tražili da napusti prijestolje, htjeli su ga protjerati, a možda bi ga i ubili u svojoj ludosti...
Kralj je bio prestravljen, mislio je da je sve gotovo.. "Što da radim?! Upropašteni smo!" - povikao je svojoj ženi, kraljici... Kraljica je rekla:"Jedini način da se izvučemo iz ovoga je da odemo na gradski bunar i napijemo se vode... Tako ćemo i mi postati ludi kao oni...". Kralj je poslušao svoju ženu... Cijela obitelj otišla je na gradski bunar gdje su se napili vode... Poludjeli su kao i drugi, kralj je počeo govoriti besmislice... Kada su ljudi to vidjeli, u čudu su međusobno govorili: "Pa naš kralj se promijenio! Postao je pametan čovjek! Pogledajte samo kako mudro govori!". Svi su bili zadovoljni i kralj je ostao na vlasti, živ i zdrav, a kraljevstvo je opstalo... Ljudi iz drugih krajeva smatrali su ih drukčijima, čudnima, ludim , ali oni su živjeli sretni u svojoj ludosti, funkcionirali su tako...

Pitanje za čitatelje:
Koju bi poruku/e izvukli iz ove priče?

- 08:03 - Tvoje mišljenje (53) - Čuvajmo šume - #

15.11.2006., srijeda

Svjetlosno zagađenje

Ako živite u nekom gradu(pogotovo većem), obasutom tisućama svjetala, pogledajte noćas prema nebu... Što vidite? Zvijezde? Ili sivo-modro nebo? Vidite li Orion, Kasiopeju, Sjeverni križ? Mintaku, Arthura, svijetlu Veneru, crveni Mars? Ili samo tamno nebo, prljavosive boje? Ja, kad navečer izađem na balkon, pred očima mi se otvori cijela gradska luka, more, otoci, kuće i ulice obasjane tisućama svjetala... A kad uzdignem pogled prema nebu, onom divnom nebu koje nas sve zaprepasti svojom ljepotom, što vidim? Tmurno, prljavosivo ništavilo... Na obzoru ružičasti odsjaj uličnih svjetiljki, a visoko gore – samo tama... Pojavi se kasnije i pokoja zvijezda, ali, od Mliječne Staze ni kapi mlijeka!
Pitate se kako zapravo svjetlost može zagaditi nešto? Nije opipljiva, nestaje kad ugasimo lampu, ne ostavlja tragove... No, svjetlost moze onečistiti okoliš, brišući pogled na zvjezdano nebo...
Iz znanstvenog pogleda, svjetlosno zagađenje označava svaku nepotrebnu, nekorisnu emisiju svjetlosti u prostor izvan zone koju je potrebno osvijetliti.
Jedan od fenomena koji uzrokuje poznat je «svjetlucanje neba»... Jeste li ikada primijetili oblake kako svjetlucaju u narančastoj, bijeloj, ili sličnoj boji? To se događa zbog onih svjetiljki(npr. svijetlece reklame) koje rasipaju svjetlo, pa dio odlazi u nebo, gdje se reflektira od čestica prašine i vode(vlaga u zraku)... Ovo se ponekad događa čak i u bistrim večerima...
Druga vrsta fenomena nastaje kada svjetlost prelazi granice u kojima je trebala ostati... Većina nas doživjela je da nam nečije osvjetljenje noću dopire kroz vrata – ovdje se radi o tome.
Na kraju, svjetlosno zagađenje nastaje i kada je na jednom mjestu koncentrirano puno svjetla(npr. u velikim gradovima), što uvelike smanjuje vizualne mogućnosti...
Poslijedica svih ovih fenomena je, ukratko, «nestajanje» zvjezdanog neba... Ovo je još jedan primjer ljudskog nemara prema prirodi, jer, korištenjem ekoloških rasvjetnih tijela, takvo zagađenje moglo bi se uvelike smanjiti. Na sreću, sve više ljudi ovo shvaća, i države diljem svijeta uvode pravila za vanjsko osvjetljenje, zbog kojih nam zvjezdano noćno nebo u gradu postalo stvarnost, a ne daleki san!
A koja je zapravo razlika između «ekoloških» i «neekoloških» rasvjetnih tijela? Ekološka svjetla su ona koja ne raspršuju svjetlost u nebo, već je usmjeravaju prema tlu, a neekološka(nezaštićena i poluzaštićena) su ona koja svjetlost bespotrebno raspršuju, prouzrokujući svjetlosno zagađenje... Kao primjer, uzmimo gradske svjetiljke. One su obično neekološke, jer su samo djelomično zaštićene(bolje od potpuno nezaštićenih, ali ne dovoljno dobro)... Snop svjetla nije dovoljno usmjeren, te se svjetlost rasipa... Zbog nemara, bezveze se troši svjetlosna energija, a ne osvjetlava dovoljno dobro ono što bi trebala... Ako niste prije znali čemu služe one «kapice» na uličnoj rasvjeti, sada znate.... Ali, u raznim hotelima zbog estetike se koriste rasvjetna tijela koja rasipaju svjetlost i skrivaju nebo pred našim očima(to su one u obliku kugli)...
Znate što mene muči? Pa dokle smo ovo mi došli? Kakav se to nemar uvukao u čovjeka? Više nam ništa nije sveto, ništa nam nije važno... To zvjezdano nebo pod kojim su ljudi odrastali, živjeli, ljubili... Ta nebeska svjetla koja od iskona nadahnjuju astronome, znanstvenike, ali i pjesnike, pisce... Što će biti s njima? Gdje su nestala, zar se ne pitate već? Tu su, ali mi ih ne vidimo... Tu negdje, zajedno s romantikom koju znaju poticati i zvijezde...
Zašto sakrivamo prirodne ljepote od pogleda? Čemu ova ironija čovječanstva? S jedne strane, uživamo u estetici, lijepom, a s druge, uništavamo ono najljepše od svega, prirodu... Jer, kao što je francuski pjesnik A. Lamartine rekao: "Ni u svojim najluđim snovima čovjek nije mogao zamisliti nešto ljepše od prirode!". Ja se slažem s time... A mi tu prirodu sustavno uništavamo, na razne načine... Pisao sam već o tome, npr. o ugroženim vrstama ili o Veneri i Zemlji... A ovo? Svjetlosno zagađenje još je jedan način na koji čovjek "uspješno" uništava prirodne ljepote... Zamislite život bez zvijezda... Zamislite da postoji osoba koja nikada u životu nije uživala u ljepotama zvjezdanog neba? Čini vam se nezamislivo? To nije budućnost jedne osobe, to je moguća budućnost idućih naraštaja... Ako mi nešto ne učinimo... Svojim znanjem puno možemo... Budite odgovorni, dajte svoj doprinost očuvanju prirode... Konkretno, u ovom slučaju, evo što možete: Nemojte koristiti nerasvjetna ekološka tijela(pogotovo na vanjskim površinama – u vrtu ili sl.)... Oboružajte se znanjem(ako ste pročitali sve do ovdje, onda ste to već učinili) i upoznajte druge o ovom problemu, upozorite ih na probleme(može i putem bloga ;)) )... I, za kraj... Jednostavno... Pogledajte katkad u nebo... Sjetite se zvijezda... Kada odete negdje u prirodu, uživajte u njenim ljepotama... Razvijajte svoju ljubav prema prirodi, nemojte pridonositi njenom uništavanju... Pridonosite njenom očuvanju...
- 10:35 - Tvoje mišljenje (27) - Čuvajmo šume - #

11.11.2006., subota

Or not... + Koliko smo blagoslovljeni

Khm...Samo da vas obavijestim... NE PREDAJEM SE JA TAKO LAKO!
Napisao sam i dolje komentar:
PAŽNJA!!!
evo da vas obavijestim da će ipak biti 2 sata dnevno interneta, tako da... To mi je u redu... Pogotovo pošto je to fleksibilno, odnosno, to znači, gleda se mjesečno, tako da, ako jedan dan ne budem toliko, drugi mogu više i obrnuto... Ajde to mi je dovoljno... Nego, meni nije bio problem samo zbog bloga i foruma, nego i zbog msn-a dosta, a zato i još uvijek je problem... Ma snaći ću se ja...

Eto ga, znači...nije gotovo... Ubrzo slijedi jedan "ekološki post", napisao sam ga... da, ja inače pišem često u wordu postove, kao taj... Ali ne uvijek... Sad nisam, jer vam se samo na brzinu javljam...
Bit će još ovog bloga, makar neću moć puno odgovarat na komentare... Pozdrav svima i hvala vam na podršci(u komentarima na prošli post)!

Dodatak:
Evo još nešto malo za dodatak... Isto onako, pps... Moj slobodan prijevod s engleskog...

Koliko smo blagoslovljeni?

Ako imate hrane u hladnjaku, odjeću na sebi, krov nad glavom i mjesto za spavanje,
bogatiji ste od 75% čovječanstva.

Ako imate novca u banci, novčaniku, ili dovoljno za kupiti negdje jelo
nalazite se među 8% čovječanstva po bogatstvu.

Ako ste se jutros probudili s više zdravlja nego bolesti,
blagoslovljeni ste više od milijuna ljudi koji neće preživjeti ovaj tjedan.

Ako nikad niste iskusili opasnost borbe, usamljenost zatočeništva, agoniju mučenja, ili bol izgladnjelosti,
nalazite se ispred 500 milijuna ljudi u svijetu.

Ako možete otići u crkvu(džamiju, sinagogu... – sakralni objekt) bez straha od zlostavljanja, uhićenja, mučenja ili smrti...
blagoslovljeni ste više od tri milijarde ljudi u svijetu

Ako su vam roditelji još uvijek živi i nisu rastavljeni...
rijedak ste slučaj!

Ako možete podići glavu s osmjehom na licu i biti istinski zahvalni...
blagoslovljeni ste jer puno ljudi može, ali većina ih ne radi to. (majority can, but most do not)

Ako možete držati nekog za ruku, zagrliti ga, ili samo potapšati po ramenu...
blagoslovljeni ste jer možete pružiti lijekoviti dodir...

Ako samo možete pročitati ovaj tekst...
blagoslovljeni ste više od dvije milijarde ljudi u svijetu koji uopće ne mogu čitati...

Neka vam dan bude ugodan, izbrojite svoje blagoslove, i podsjetite se koliko smo mi svi blagoslovljeni!

- 12:05 - Tvoje mišljenje (24) - Čuvajmo šume - #

10.11.2006., petak

Is this the beggining of the end?

Oni koji znaju možda već shvaćaju o čemu se radi... Ali mislim da će ipak vrijediti drugi dio...
Je li ovo početak kraja, pitam se... Zašto? Viša sila, ili, točnije, roditelji... Dakle... Od sutra imam ograničenje za internet od 1 sat dnevno... Možda bude 2, ali ne znam baš... U svakom slučaju, ovo vam sve govori... Da, priznajem da sam u zadnje vrijeme malo pretjerao... Ne vjerujem da je ovo kraj... Ali nije ni daleko... Mislim da će moji komentari znatno opustjeti, kao i čitava aktivnost na netu... Nažalost... A eto, tako je kako je... Žao mi je zbog svega... Ne znam što ću, pogotovo ako bude 1 sat dnevno... U tom slučaju neću moći dovoljno odgovarati na vaše komentare... A što da vam kažem, žao mi je zbog ovoga, jer ovaj blog mi je pomogao više nego što sam i mogao misliti da hoće... A sada... Sve to možda je gotovo... Moj put...izgubljen u bespućima... Ne znam kakvog smisla ima da pišem ako samo mogu napisati post i objaviti ga... Pa što mogu u sat vremena dnevno... A eto... što ćete... to vam je tako... Sam sam kriv, na jedan način... A dobro, sad tu više ništa ne mogu... Samo mogu žaliti što mi se jedan ovako divan svijet jednostavno ruši pred očima... Sat vremena u jednom danu... da... A da je bar dva, možda bi i bilo nešto... A što ćete... Stvarno mi je žao zbog ovog bloga... Zbog ovako neizvjesne budućnosti... ahh... Tko zna što donosi sutra... Možda vam se čini pretjerivanje ovo, ali meni ovaj blog zaista znači nešto... Moj svijet, toliko drugačiji od okrutne stvarnosti... mjesto gdje mogu biti ono što jesam... gdje mogu pisati ono što želim... Život je kula od karata... Ovaj blog bio je moje utočište, moja stvarnost, moj svijet, mjesto na kojem sam mogao dobiti razumijevanje, gdje ste me vi svojim prekrasnim komentarima uvjerili da nije sve onako kao što sam mislio... Ovaj blog, komentari, postovi, sve, pomogao mi je u razumijevanju nekih stvari... nekih osnovnih stvari koje shvaćao i sam dok sam pisao postove, čitao komentare, pa i dok sam čitao vaše postove i pisao vam komentare... Koje?
Da...
...ne treba vjerovati u sve što nam drugi govore, nego prvo istražiti je li to zaista tako...
...čovjek treba imati ne samo vjeru u druge, nego i u sebe...
..svi mi zapravo tražimo sebe, samo je pitanje kako, koliko intenzivno, i koliki dio sebe smo već pronašli...
...umišljenost i samopouzdanje dvije su potpuno različite stvari...
...postoje puno ljudi koji dijele moje probleme, moje snove, moje želje... i još više ljudi koji jednostavno - shvaćaju, razumiju...
...se problemi ne rješavaju bijegom od njih, nego suočavanjem...
...se stvari ne događaju tek tako, slučajno, bez razloga...(sad će se ateisti pobuniti, ali ovo sve je samo moje mišljenje)
...nema smisla očekivati da nas svi ljudi razumiju...ali postoje ljudi koji nas shvaćaju...
...godine i zrelost nisu nužno povezane...
...u svakom čovjeku leži ono nešto, nešto više...samo je pitanje pokazuje li on to... a ponekad se ljudi boje pokazati to, čak i na blogu...srame se svojih dubljih razmišljanja, svojih intimnih misli, snova, želja koje su skrivene pod krinkom, oklopom, ali u njemu postoje rupe koje nisu pokazatelj slabosti, već nam omogućuju da pronađemo takve pukotine nečijem oklopu i tako mu se približimo... a vrijedi i obrnuto...


mnogo toga naučio sam od početka ovog bloga... Čak mislim da se i moj stil pisanja promijenio... Navikao sam se na blog, na vas, dragi čitatelji... Navikao sam se na ovo mjesto gdje mogu biti ono što jesam, bez straha od omalovažavanja, izrugivanja...da, bilo je takvih komentara, ali oni meni više govore o osobi koja ih piše, nego o meni... navikao sam se da postoji mjesto gdje mogu komunicirati s drugim ljudima, bez srama, izlivši dušu u tekst...kao sad... i znate što? Želim pisati... želim to... mislim da neću prestati pisati...ali, komentiranje...tako me to žalosti...u tome je bila čar svega ovoga...bez vaših komentara ovaj blog gubi dio sebe...ja gubim dio svoje potrage...
bilo je ovdje mojih uspona i padova, ispisanih postova, onih dužih i kraćih...svega je ovdje bilo... mislim da je ovaj vjerni pokazatelj blog onog što njegov naslov i govori...možda sam u krivu, ne znam... ali, za mene, ovo je moja potraga... ne cijela, naravno, jer ne mogu pretočiti čitav život u blog... ali, bitne točke i prekretnice možete pronaći negdje tu...kao ovaj post...ne znam... moje društvo, moji "prijatelji", oni iz razreda...oni to jednostavno nisu... Meni ne... Možda nisam ni ja njima, tko zna... ali nije to to...sjećate se prošlog posta, Zagreba? E pa, 4 sata razgovora(vrlo zanimljivog), u komadu, i to bez nekih zastoja, je nešto divno... A pogotovo kada ti je ta osoba... ma dobro... ne želim o tome, jer čitat će ovo...
ionako sam previše rekao...ono što želim reći je da mi to moje društvo ne bi moglo pružiti... jednostavno mi ne odgovaraju...Ne mislim sad tu nužno na prijatelje, nego na ljude općenito... ne mora se raditi o prijateljima... Tražim razumijevanje i u stvarnom životu...zar je to tako teško?

Dosta bi bilo sada... jer skrenuo sam s teme...i ovo je sada kraj...ovog posta...bloga? Ne... Početak kraja? Možda... sam kraj? ne...ako stvarno bude kraj...reći ću vam...
hvala vam svima...na svim komentarima...da, svim...baš svim, jer kao cjelina naučili su me nečemu...a i mnogi sami za sebe su to učinili...hvala vam na čitanju ovih redaka...hvala vam na svemu...
- 12:36 - Tvoje mišljenje (15) - Čuvajmo šume - #

06.11.2006., ponedjeljak

Povratak iz Zagreba...

Pa kad sam već rekao da idem u Zagreb, moram vam malo ispričati i kako je bilo... Ukratko, super...smijeh
Grad je onako, jako lijep... Ima dosta zelenila u centru... Nekako je velik... Podsjeća me na Beč... heh... No dobro... Što da vam pričam? Mislim, bilo je dosta naporno, ali ono... isplatilo se...
Najzanimljivije što vam mogu ispričati je da sam imao vodiča po Zagrebu... Da, da, tako je... Kako da vam to objasnim... pa... Upoznao sam se tamo s jednom curom s onog foruma(iz prošlih postova)... i tako... Ma super je ona, simpatična, imamo dosta sličnosti, i zna puno toga, obrazovana je... I tako dalje, mogao bih vam puno pričati o njoj, ali neću da ne bi pomislili svašta.........
Došli smo tamo, poslije ručka sam se išao nać s njom, i mogu vam reć da mi je bilo zabavno i lijepo... Našli u tri popodne, s njom je bila jedna prijateljica(isto registrirana na forum, ali nije baš nešto aktivna tamo), ali ona je otišla nakon dvadesetak minuta, tako da... A mi smo, inače, bili0 do sedam navečer... Kad sam ja morao ići... Na taj koncert zbog kojeg sam i došao... Pa eto, pričali smo 4 sata, to vam govori da je bilo zanimljivo, ima i slika, ali to na forumu, neću baš ovdje stavljat...ako ste dovoljno uporni, naći ćete tamo(samo se treba prijavit, može kao gost, ali treba se prijavit)... A za ove ostale...pa, žao mi je... Obišli smo cijeli centar više puta, vidio sam gornji grad, ali i još puno toga... smijeh
Što mi se dopalo(osim vodiča)? Pa, ne znam kako da vam objasnim... Onako, nisam se ponašao kao ponekad... Bio sam opušteniji, otvoreniji, lijepo smo pričali i sve... Možda... Možda je to bila prilika da budem ono što jesam... Bez onog oklopa srama, nedruštvenosti... Jednostavno ja... Opušten... Mislim da sam bio ono što zaista jesam... I upravo zato mi je bilo tako lijepo... Zanimljivo mi je kako smo pronašli neke zajedničke interese(npr. glazba ili čitanje)... Pa lijepo je tako, biti u društvu nekog tko ti je sličan... Možda bi bilo previše reći «srodne duše», ali zapravo sam i imao takav dojam... (sad će neki opet svašta pomisliti...)
Ma dobro, mislim da ste shvatili bit... Bilo mi je stvarno super, zanimljivo i zabavno, pričali smo o svačemu, i tako... Drago mi je što sam je upoznao, bilo je to jedno lijepo iskustvo... I to bi vam bilo to... Neću vam sad opisivati sve u detalje, i ovako ste shvatili... I, to možda i neće biti naš poslijednji susret(nadam se da neće), jer ona možda dođe na Božić u Split... To bi isto bilo lijepo... :)
Sve u svemu, subota je bila ugodno provedena... A večernji koncert već pomalo i dosadan...;)))

- 10:43 - Tvoje mišljenje (45) - Čuvajmo šume - #

03.11.2006., petak

Departed...

Ma ne znam zašto uopće ovo pišem...nemam ništa pametnije, ponovno...ovaj... Idem sutra u Zagreb... I neću moć do ponedjeljka na net... Ili nedjelje navečer... Tako da znate... Pa eto, ne znam, želio sam se pozdravit... Hvata me nostalgija, ponovno... Za nekim boljim vremenima... Nekim boljim ljudima... Ali, s druge strane, upoznajem nove ljude ovako... I nekad se tako iznenadim... Shvatim da nisam sam u ovom svijetu... Da postoje i drugi koji prolaze kroz slične stvari...Slične potrage... Sličnih obzora... Lijepo je to... Kada uvidiš da ima ljudi koji su ti slični, koji te razumiju... A, naposlijetku, što čovjek želi od svijeta, nego razumijevanje? Nažalost, nije ga lako naći... Pogotovo ne u "stvarnom" životu, gdje smo tako ograničeni prostorom... Na internetu udaljenost ne predstavlja prepreku... A to je baš jedna od najvećih njegovih prednosti, vjerojatno i najveća...
Što se dogodi kad čovjek ostane bez razumijevanja drugih? Kako može riješavati probleme? Ne može... Bježi od svijeta u kojem je neshvaćen... Pitam se jesam li ja neshvaćen od okoline... Od društva, svojih vršnjaka... Često se tako osjećam... U razredu...hmm... A tko se nikada nije tako osjećao? Što je to u ljudima da su tako nesposobni shvatiti jedni druge... Prihvaćati jedni druge... Naravno da svaka pozitivna promjena dobra za čovjeka... To je nešto drugo... Željeti pomoći nekome i prihvatiti ga nije isto... Zar je loše pokušati pomoći? To je kao brisanje prašine s police... Ta polica ne gubi svoju vrijednost, samo postaje ljepša... ma ne znam više, gubim ovu nit...
Čovjek...ah, da...to smo mi... Tko je zapravo čovjek? Zašto smo ovakvi kakvi smo?U čemu je stvar, stvarno mi nije jasno... Ponekad mi se čini da ništa ne razumijem... Ma da...sad već pričam gluposti...
Razumijevanje je jednostavno nešto divno... I pomaže, zaista pomaže... I u prihvaćanju sebe... A mislim da je to ono što meni treba, između ostalog... Kako sam prije odbijao prihvatiti sebe kao osobu, fizičku i duševnu... Više fizički... A sad... Mijenjam se.. Sažaljenje prema samom sebi nestaje... Samopouzdanje...hmm... pa da...valjda raste...čovječe, bojim se čak to i reći... Kao da mi je kula od karata... A i je... Barem je tu... Čudno, možda, ali pomogao mi je ovaj blog... Pa pogledajte samo onaj prvi moj post...koliko toga se od tada promijenilo...Tako puno... Toliko toga sam prošao s ovim blogom... Kad bi netko išao čitati sve, od početka, vidio bi stazu kojom sam krenuo, njene zavijutke, raskršća, slijepe ulice, znakove na putu, stvari i osobe na koje sam nailazio, koje su mi pomogle da nastavim koračati svojom stazom... To je moj put, da... Moja potraga za samim sobom... Mislim da naslov bloga nije uzalud, ne... Jedna bliska osoba rekla mi je za ovaj blog: " Pa ti stvarno tražiš sebe! Pogledaj kako prelaziš s jedne teme na drugu... Kako ima svačega, svakakvih tema...". A da...to je to... Iako, ja mislim da moja potraga nikada ne prestaje, za nikoga... Svi mi tražimo sebe... Samo je pitanje kako... A ja? Pa recimo da je ovo intenzivno... zato tako prelazim s teme na temu... Ali, isto tako, postoje neke teme koje su često prisutne... Ekologija, životinje, i sl. ...A i to nešto govori... Mislim da tako više otkrivam tu svoju stranu svijetu... Ne sramim je se kao prije...

Previše sam rekao... previše riječi...a možda premalo djela... Zato ću prestati... Šaljem svim čitateljima pozdrav, prije odlaska u Zagreb... Naslov je zbog toga... A ono... Nikada prije nisam tamo bio...sigurno će biti zanimljivo...
I, još nešto... Posebno hvala svima vama koji me razumiju...koji me podržavaju...posebno nekim osobama...koje mi zapravo puno pomažu, makar toga nisu ni svjesne... A neke kažu i da ja njima pomažem... E, pa, to je obostrano...
i...pogotovo ovim osobama, ali i svima koji me vjerno čitaju i komentiraju...hvala vam što ste tu...hvala vam što postojite...
- 08:08 - Tvoje mišljenje (37) - Čuvajmo šume - #

01.11.2006., srijeda

Svašta

Ovaj put i nemam neke inspiracije, ali, evo, samo da napišem štogod, do kojeg boljeg posta...
Pa onda, malo o meni... Što da vam kažem... Sve uobičajno... znači, ne baš najbolje... I tako... Pročitao sam nedavno na jednom blogu nešto što me, onako, kosnulo... u vezi ljubavi... i prvog momka/cure...
Dotična osoba misli da je malo čudno ako nikad nisi imao/la za nekog od 15-16 godina, pa nadalje...
Pa eto...zamislio sam se malo nad tim... Ma nemam ja ništa protiv te osobe, dapače... Ma eto, samo kažem, nije da je to meni sad nešto značajno... Malo me zabolilo onda, ali ne dam se ja tako lako...smijeh
A inače... A, da...
Kao što ste već mogli primijetiti, sada imam i banner... Kako vam se čini?
Ako netko želi staviti ga na svoj blog, samo neka kopira onaj kod u kućici, i to je to...
U vezi onog foruma... Moram vas obavijestit malo da na ovoj stranici postoji nešto slično novostima na naslovnici blog.hr-a... E pa ja u zadnje vrijeme pišem tu novosti... Mislim, ne pišem doslovno, ali predlažem postove koji se onda često nađu tamo... A pošto sam dosta frustriran odabirom novosti na blog.hr-u (što znači, većinom su od cool i almoust cool blogova), onda mi je ovo odlično i za druge blogere koji ne dobiju inače priliku da prenesu svoju poruku svijetu... Mnogi od vas, koji me redovito čitate, našli su se u tim novostima(postovi)...
A sad, neću navodit...a mogao bih neke...smijeh
Ma neću... Za sada, objavili su mi 17 predloženih novosti, tako da... Možete ih tamo pronaći... Sa strane ima arhiva po kategorijama, pa, ako budete uporni, možda i pronađete svoj post među njima...
To bi bilo to... Znam da je bezveze post, ali što ću ja...bit će i onih normalnijih...sa samo jednom temom... pozdrav svima!

ISPRAVAK:
khm...
dio komentara:
To sam sad izbrisala,jer iskreno ne mislim ono što sam napisala...Naime riječ je o tome što sam nekoga pokušala malo,ne znam kako bi to rekla,al općenito onaj dio je bio namjerno napisan...
Ja mislim da sve ovisi do osobe...Nije važno s koliko godina tko prvi put ima curu/dečka jer se po tome ne procijenjuju ljudi i nemam blage kakve to veze ima ako si prvi put hodao s nekim sa 12 ili sa 20 godina?!Za sve postoji svoje vrijeme...

to je za ono što je čudno ili ne...eto, toliko od mene...
- 07:23 - Tvoje mišljenje (33) - Čuvajmo šume - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Siječanj 2012 (1)
Listopad 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (10)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (14)
Studeni 2006 (8)
Listopad 2006 (6)
Rujan 2006 (14)
Kolovoz 2006 (9)
Srpanj 2006 (25)
Lipanj 2006 (1)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se