U potrazi za samim sobom...

Radnja ove priče je izmišljena! Napisao sam je davno, a sada je preuređena(ali ne previše, to je ista priča, zapravo)... Priznajem na početku da sam mnogo sebe, svoje duše u nju unio... Oba lika sadrže jedan dio mene... I, ovo stanje u kojem se nalazi protagonist priče, u ovom nastavku... To je bilo onda... Prije oko godinu dana... Sjetite se toga pri čitanju... Vidim sada da neki misle da je priča tužna... Ne stvarajte preuranjene zaključke... Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine!
Do sada, samo su je dvije osobe pročitale, a jednu od njih ni ne poznajem(Angie)... Prepuštam se u vaše ruke... O vama ovisi hoće li svi nastavci biti objavljeni, ostavite komentar(mišljenje)... I zapamtite, ovo je djelo amatera, i ja nemam nikakve spisateljske tendencije, pa zato, nemojte biti prestrogi prema meni...
Znam da je ovaj nastavak kratak, neki su duži, a neki kraći, ali ni cijela priča nije preduga, tako da se više ne možete žaliti da previše pišem!
Ovo je priča o ljubavi, željama, snovima... Mojim snovima i željama, ali ujedno i o svima koji sanjaju i dalje, nadaju se, vjeruju i traže ono nešto, onog netkog... Posvećujem ju svima - u potrazi za ljubavi...
If you want to hear echoes from the depths of my soul, continue reading...
Počinje...

Bila je jesen. Stabla su se zaogrnula onim smeđim, tužnim ruhom. Vjetar je kidao osušene listove i odnosio ih daleko, u neke druge, nepoznate krajeve... Sve je izgledalo tužno, depresivno, ali bilo je neke ljepote u tim naizgled oronulim stablima, u lelujanju osušenih listova, koje je vjetar podizao visoko u nebo, da bi se opet spustili negdje drugdje, na neku drugu zemlju, u šuštanju vjetra koji se zaplitao u krošnje stabala, da bi se opet, u novom naletu oslobodio trgajući listove, odnoseći ih daleko... Ljepote vidljive samo budnom oku promatrača, poput njega...
Njega? Da, on je bio tu, u osamljenom parku, promatrajući beskrajnu igru vjetra... Gledajući male, osušene listove, kidane sa stabala nemilosrdnim naletima snažnog vjetra, sjedio je na staroj, zelenoj klupi, razmišljajući o svom životu. Osjećao se usamljeno, nedostajala mu je ona... «Tko je ona?», zapitat ćete se... «Tko je ona, zapravo?» - mislio je i on – «ona prava»...
U osamljenom parku, na zelenoj klupi, sjedio je razmišljajući o svim patnjama koje su mu se tako duboko urezale u srce, razočaranjima koja su mu bila neizbježan pratioc u životu, djevojkama koje su mu toliko puta slomile srce, odbijajući njegovu ljubav, ljubav zbog koje je katkad bio spreman na gotovo sve... Osjećao je takvu težinu, bol, tugu, jad u svom mladom, ispaćenom srcu... I nije imao s kime to podijeliti... Toliko tuge, toliko očaja nakupilo se u njemu... Više nije mogao izdržati, ponestalo mu je snage, i oči su mu se orosile suzama... Tiho je zajecao, proklinjući takav odvratan život, tu tužnu sudbinu koja ga je - mislio je - unesrećila... Podigao je glavu, osvrnuvši se oko sebe... –«Nema nikoga, sve je u redu» - promislio je brišući suze, pa se zagledao u daleko, plavo nebo... -«Da bar mogu odletjeti tamo negdje, daleko od svega, u neki bolji svijet.»... Odjednom, začulo se šuškanje lišća. Netko se približavao. Podigao je pogled i tada...