U potrazi za samim sobom...

One koji redovito posjećuju ovaj blog vjerojatno interesira razlog mog odnedavnog dobrog raspoloženja... Mislim, mogli ste dosad i već zaključit par stvari iz poslijednjih postova i komentara, al možda je ipak vrijeme da vam otkrijem neke stvari... No, to nije jedini razlog koji me potaknuo na pisanje ovog posta. Pa,recimo da je post hmmm....posvećen nekomu, ne trebam ni naglašavat komu, ionako ćete to saznat ako nastavite čitat! I, tako, jednog jutra,zbog razloga koje neću posebno naglašavat, probudio sam se u nevjerici, nesigurnosti u stvarnost nekih poprilično nedavnih događanja. Provjerio sam stvarnost svojih sjećanja(pomišljajući da je to bio samo san), i zbog nekih nepobitnih, materijalnih dokaza, uvjerio sam se da su moja sjećanja pripadala javi... A da... Zaboravio sam napomenuti da sam se, unatoč nevjerici, probudio sa smješkom na licu... Čak sam i napisao dva posta koja su blisko vezana uz ovu temu(pogledajte na 26.7.)... Pa, kao što vjerojatno pogađate, razlog moje odnedavne sreće je, a što drugo, nego, pa recimo... Gotovo potpuno ispunjenje jednog mog cilja s kojim sam vas upoznao već na početku bloga(prvi post), a govorio sam o njemu i kasnije... E sad više ne znam šta da pišem, jer mi stvarno postaje neugodno, i poprilično teško ovo govorit... Ako dosad niste skužili o čemu govorim, pa što uopće može biti razlog za sreću nekome poput mene? Pa jedna stvar(ustvari osoba, ne stvar) mi je posebno...hmm...nedostajala... I moglo bi se reći da je ta moja želja ostvarena. Dobro, ne baš u uobičajnom smislu, ali dovoljno da me učini sretnim! E ako još ne kužite o čemu govorim, onda nećete ni skužit(gledajte ono u zagradama i sve će vam bit jasno!)! Dakle, shvatili ste o čemu govorim...Valjda... I sad opet ne znam šta da pišem.. Ustvari, znam, ali nije to baš tako lako... I pogledajte moj pretprošli post, onda sam se malo više otvorio, tako da se iz njega dosta shvati, bar one stvari koje sada ne mogu reći... Preteško je govoriti o tome kad znam da će ovo bar nekoliko ljudi pročitat... A ne samo jedna osoba... Dobro, moglo bi i da su dvi... Ma, sad više ni ne znam o čemu govorim... Znam! Govorim o....ok...evo, ide...o....pa recimo...o...lj_ _ _ _ i... na neki način... ne znam mogu li baš to time smatrati, još... ali sve bliže je i bliže... Uh... Stvarno sam mislia da će ovo bit lakše, ali teško je... Jako teško... Evo, trenutak iskrenosti... Zbog čega sam sretan? Što mi je toliko nedostajalo? Ako mislite da je odgovor počinje na c,a može i na d, niste baš u potpunosti u pravu. To je djelomična istina, ali važniji su razlozi zbog kojih mi je nedostajala. Evo, reć ću. Nedostajalo mi je to što nisam imao kome pružiti...sve one stvari koje možeš pružit osobi na c/m(ovo drugo nije za mene, nego za čitateljice). Kako bi to drukčije reka... Nježnost... Stalno mi se u glavi nameće jedna riječ koju se bojim upotrijebiti (ona na lj)... Dobro, reć ću... Nedostajao mi je netko kome mogu pružiti ljubav, i sve ono što ide u paketu s njom. Eto, reka sam, i neću to izbrisat... Uh... Mislim, pružiti, ali ne mislim sad baš na zaljubljenost, za to...nisam siguran, ili se možda bojim priznat, unatoč svemu... Mislim da je još malo prerano... Ali ipak, imam sve simptome, ali oni vrijede i kad ti se netko samo sviđa.... A znate u čemu je ovaj put razlika? Osjećaj je obostran... Bar mislim... I toliko stvari dolazi u paketu s tom obostranošću da je to nevjerojatno... Toliko stvari koje nikad prije nisam ima priliku doživjeti, toliko stvari koje su mi uvijek tako nedostajale... Komplimenti od nekoga, nježnost, ljubav(na neki način), osjećaj da te netko smatra posebnim, vrijednim, ali ne samo to, nego ti to i govori... To je tako... Neopisivo, za mene nikad prije doživljeno... Zato, bez obzira na ishod svega ovog, nikad neću to zaboravit... Uvijek će to biti jedna prekrasna lekcija u mom životu, čak i ako stvari krenu na lošije... A nadam se da neće... Bar ne još... Bar ne što duže vremena! Da, znam, riskiram još jednu patnju... Ali dogovoria sam se s njom, pristao sam, pristali smo, reakao sam da ću se prepustiti, da se neću odupirati osjećajima, bez obzira na rizik... I sad znam da je, zbog nje, vrijedno riskirati.... Mislim, nije tako lako pronaći nekoga tko te tako razumije, s kim imaš poprilično sličnosti, nekog uz koga se možeš osjetiti zaista posebno... Nekog tko ti izmami smješak na lice, malim stvarima... Uhh... Ne mogu ni sam vjerovat da ovo pišem, odlučio sam se otvorit, ali nisam ni ja uvijek bio ovakav... Pokazivanje osjećaja je nešto što se nauči, ili zaboravi... Da tu nisu bili ljudi koji su mi pomogli, koji su me naučili da se ne treba zatvarati u sebe, nikad ne bi bio ono što sam sad... Osnovna je puno toga napravila od mene, tamo sam naučio da je bolje ne pokazivati svoje osjećaje drugima, zatvarati se u svoj neprobojni, bodljikavi oklop, u koji ne može gotovo nitko prodrijeti... Ali neki ljudi pomogli su mi da shvatim da, u nekim situacijama, pokazivanje osjećaja, otvorenost, može postati snažno oružje, a može biti i, jednostavno, dobro, prirodno, potrebno... Treba naučiti kad možeš pokazivat osjećaje. U grupi... Po mojim iskustvima, ne... Pogotovo ako se radi o ljudima koji ti nisu baš omiljeni, s kojima te ne veže čvrsto prijateljstvo. Ali, odvojite jednog od njih, i iskoristite osjećaje kao svoje najmoćnije oružje, i vidjet ćete kako će biti primoran/a pokazati svoju ranjivu stranu, otvoriti se... A tako se sazna kakav je zaista netko...
No dobro, udaljia sam se od teme.. Mislim da više nemam što govorit... Jednostavno, lijepo je kad ti netko u jedan ujutro pošalje poruku da misli na tebe, jer jednostavno znaš da govori istinu, ili kad... Bolje mi je da ušutim... Stvarno ću pretjerat, a to ne bi baš želia... Ma dobro, nema veze... Eto, takve stvari čine život ljepšim... Onaj poseban netko može vas usrećiti samo s jednom ili dvije rečenice... Samo malo, i već ste u sedmom nebu... Iako bi iz ovoga neki mogli pomislit da sam...zaljubljen, to ne znači da je to baš tako, i stvarno kažem da je malo prerano za takva priznanja... Mislim, stvarno me se dojmila, stvarno je posebna(iako ovo zvuči kao klišej, zaista nije), stvarno nisam dosad tako uronio u nečiju dušu, i otkrio da imamo dosta sličnosti, da se, ono, razumijemo... Ne govorim ja ovdje o prijateljstvu, ako imate prijatelja s kojim se dobro razumijete i slažete i imate puno sličnosti, to možda zvuči slično, ali nije... Ovdje postoji ona iskra, ona emocionalna i fizička privlačnost... Ne kao kod prijatelja... Definitivno!Vjerujte mi! Dobro, sad bi stvarno bilo dosta, sad znate zašto sam sretan... Samo šta ona živi tako daleko... A šta ćeš, ništa nije savršeno... Smatram da zaslužujem bar malo sreće u životu, makar ona bila relativna(jer apsolutno zadovoljan čovjek baš i ne može biti), mislim da sam puno sretniji nego prije, i mislim da je stvarno bilo vrijeme za malo sretnijih dana u mom životu! v., hvala ti na tomu... Hvala ti što si me učinila sretnim, ili bolje rečeno, što si mi otvorila oči i pomogla da spoznam sreću... Hvala ti na tome... Ovaj post je tebi posvećen, i ne samo on... Znaš i sama za ostalo(nije ti teško pogodit)!
Dobro, ovo je bilo malo preizravno, nema veze, kad sam već iskren, neka... To bi bilo to, do sljedećeg posta, kad me opet pukne pisat o nečemu, iako sad baš i nemam nekih ideja... Ma, vidit ću šta će se događat... Mogu malo i ovo pisat ka dnevnik, između ostalog! Pa reka sam da će bit svačeg...Dakle, evo svačeg... Od lj.... Hmmm... Od osjećaja do ekologije, od bullyinga, obrazovanja, do životinja, prirode... I sve do dnevnika... Bit će ovdje svačega... Da napomenem da sad spadam u «blogove koji proširuju vidike»(nova vizija)... Sviđa mi se to... Nadam se da je istina... Volio bih da je tako... Dobro, to bi bilo to, znate svi kome je post posvećen(posebno središnji dio posta), a ona će znat i čega još ima na ovom blogu.... Da, da.... Eto, završit ću s ponovnom tvrdnjom da napokon mogu reći da sam sretan.... Ne sjećam se kad sam zadnji put moga ovo tvrdit... Davno... Pozdrav svima do idućeg posta, a poseban pozdrav određenoj osobi....!

P.S. Šta se tiče mog prošlog posta... Ovo što sam sad pisa nema apsolutno nikakve veze s time, niti to što mogu reći da sam relativno sretan ne znači da nisam razočaran stanjem u našem društvu, i odnosom prema životinjama i prirodi. Upravo zbog toga što nešto želim promijeniti, barem kod nekoliko ljudi, al što više to bolje... Zato se nadam da će bit nešto od tog posta, i da će ga možda i objavit, a ako ne... A ništa, nadam se da će to pročitat što više ljudi i pomoći tim životinjama bojkotiranjem proizvoda s crne liste i podržavanjem onih tvrtki s bijele liste! Možda je i ovo sve(u postu,ovom) ono što me i dalje tjera da ustrajem u pisanju ovakvih i sličnih članaka! Ja znam da je sudbina tih životinja u rukama potrošača, i zato budimo oni koji će ih spasiti! Hvala unaprijed svima koji se odluče za bojkotiranje proizvoda kompanija koje vrše vivisekciju! Hvala vam što pomažete tim bespomoćnim bićima!