STEPHAN U ZEMLJI ČUDESA

Kako sam već kazala, u posljednje vrijeme ne gledam TV, odaberem pokoji dobar film, pokoji dokumentarac na Discoveryjima, film na TCM-u. Nerviraju me silni blokovi reklama, više ništa ne mo'š pogledati od početka do kraja, bez reklamnih upadica...
Prije mjesec dana, posve slučajno sam naletjela na RTL-ovu emisiju "Jezikova juha". Priznajem da me tema kuhanja privukla na prvu, kao i obično. Em volim kuhati, em sam prava izjelica...

Nakon odgledane epizode, malo sam pronjuškala po netu i pronašla osnovne podatke o Stephanu Macchiju, rođenom Francuzu talijanskog porijekla, koji je zbog ljubavi preselio u Hrvatsku. Ima licencu za distribuciju delikatesa i slastičarnicu "Le Jardin"u Zagrebu. Stephen Macchi je profesionalni kuhar, kuha od svoje sedme godine i ima najprestižnije diplome u zemlji koja je kolijevka gastronomije...
Za one koji ne znaju koncepciju emisije - vlasnici restorana kojima posao zapinje, pozivaju ga da im svojim znanjem i kritikom pomogne osvježiti ponudu u restoranu, poboljšati reklamiranje, popraviti ambijent ako je potrebno i udijeliti savjete oko onoga što ne valja.
Prvo što mi je upalo u oči je nekultura, silna "pamet" i uvredljivost vlasnika (koji su se sami prijavili), a nakon toga - uvredljivost i nesamokritičnost osoblja koje u tim restoranima radi.
Može netko reći da je Stephan pomalo bahat, no smatram da na to ima potpuno pravo zbog iskustva, znanja, diploma i renomea iza sebe. Po mom skromnom laičkom mišljenju, taj čovjek nikoga ne vrijeđa, isprobava specijalitete restorana, razgledava interijer i što je najvažnije - kuhinju. Ocjenjuje sve redom - od čistoće do međuljudskih i profesionalnih odnosa među osobljem.
Ne moraš biti veliki poznavatelj gastronomije i tajni zanata, da bi znao da nije ugodno gostu restorana - slušati svađe i dovikivanja između kuhara i konobara, svađe između glavnog i pomoćnih kuhara, svađe vlasnika i osoblja... Gledati stolove s flekavim stolnjacima po kojima plaze muhe, prljave kuhinje po kojima plaze žohari, nezatvorene frižidere, prljave i poluzatvorene plastične kutije sa ostacima hrane, neurednu odjeću, brisanje poda salvetom koja inače služi pri serviranju stolova...
Toliko toga ima za nabrajanje, da čovjeka jednostavno zaboli glava. Većina njih kaže da Stephane pretjeruje s kritikama. Osobno smatram da kritizira na kulturan način, ne kritizira osobnost nego (ne)profesionalnost.
Što je krivo ako čovjek kaže da se ne može brisati rukom nos i kuhati? Što je loše ako traži da se redovito održava higijena u kuhinji, jer ona je najvažnija? Što je loše ako kaže da je najbitnija kvaliteta namirnica? Što je loše ako kaže da si profesionalac ne smije dozvoliti da plane i viče da ga slušaju gosti? Što je loše ako kaže da svaki posao prvo zahtjeva ljubav i motivaciju, a onda dalje sve ide lakše...
Tu kreće naša hrvatska priča... Najpametniji, najsposobniji, najstručniji...
Pa kriza, pa se nema novaca za poboljšanje uvjeta, pa nema kadra, pa ljudi u stresu...

Unatoč sličnostima na prvi pogled, gledajući već četvrtu epizodu, uočila sam razlike. Nekima je stalo do promjena nabolje - frknu nosom, ali poslušaju, neki priznaju da je Stephan u pravu, neki junački tjeraju po svom i krajnje su drski...

Kao najdrskiji u sjećanju, ostao mi klinac - jedva punoljetan. Radi kao pomoćni kuhar, nema pojma o poslu u kuhinji, nema motivacije, a bogme ni odgoja. Zapovijeda šefu kuhinje koji je jedva malo stariji od njega ali ima volju i znanje, no ne dolazi do izražaja od jezičava klinca...
Jadna majka koja ga je tako odgojila...No, nije to najgori problem, za mene je najveći problem - vlasnik koji sve to dozvoljava. Tu se u potpunosti slažem sa Stephanom - šef kuhinje je bog i batina, za sve u kuhinji je najodgovorniji...

Uživajte u gastronomiji "a la Balkan"...









A da nije sve tako crno na brdovitom Balkanu, da ima ugostitelja koji svoj posao rade stručno i s ljubavlju, da i u ovoj krizi imaju pun restoran, koji se uz to nalazi "bogu iza leđa" - pisat ću u slijedećem postu, ili jednom od slijedećih...

Budite mi dobro
&