DA trčali smo pustinjom , Mihaela iako je sportašica mene je pratila...
da cili život trčin pa eto i u snu . nismo bježale od nićega , niti smo imale nekakav zadatak ,jednostavno samo trči....
dok trčiš osječas slobodu , nema puno filozofije, a u ostalom nikog nije ni briga kako si se obukao i kako izgledaš jer ionako trčiš...pustinja zanimljivo mjesto , pjesak ti ulazi u gotovo sve djelove tijela, noge ti propadaju i osječaš težinu , nije to tvoja tjelesna težina , već težina pokreta i rada mišića, teže je zakoračiti novi korak, proći kroz pjesak a uz tu vrućinu ...
stalno je kukala zašto nismo u gradu, zašto nema asfalta, zašto ovo ,zasto ono, da mi se bilo okreniti i reč joj da ušuti spasila bi se , ali nije me opterečivalo postala sam s vremenom tupava na njezine prohtjeve i zahtjeve....
približavale smo se nekakvoj oazi i ne nije nikakav prikaz od preužarenog sunca, jer meni vrućina ne smeta... i odjednom upadnem u živo blato....
ono srce je več ubrzano radilo , panika je ustupila, samo sam mislila da cu se onesvjestiti! tonila sam sve dublje i dublje ! vikala sam sve glasnije i glasnije kao da želim da me čuju u drugom gradu !
MIHAELA....MIHAELA pjesak mi je ulazio u usta, proces gušenja je nastupio ...

na to moje MIHAELA u 4.12 u sobu su uletile IVONA i moja sis ...
kad su vidjele da mjenjam boju lica i da mašem rukama sis je počela palit ,gasit svjetlo moje sobe , zna da me nesmije probudit da ne ustupi faza šoka!
Ivona je iovak i onak već bila u šoku....
da probudile su me 2-3 klikom svjetla , mrzim svjelo i mrzim čut te klikove... sis ionako već ima podosta iskustva ... Ivona se prepala , sutradan mi je prepricavala sta sam sve radila i da nikad nije vidjela to... ha ha ha za mene je to standardna procedura , sam ome nemoj dirat da te nebi napala ...
još jednom hvala sis <3