ni sam kraj, a ni početak kao takvi nemaju, ni ne tendiraju imati bilokakvog ili ikakvog smisla. Zato - bez naslova.

Čaša leda ili tako nešto je stajalo na stolu i topilo se. Za to vrijeme je zasigurno negdje u Africi kipjelo sunce, a Katija je brisala svoje orošeno čelo poput stakla na čaši jer je taman oprala pod. Ostao je samo jedan gost za stolom kojem je glava padala preko šanka ravno u sudoper. Tamo je slinio i hrkao.
Prokleta zima. Katija skuplja još par čaša sa stolova, ali ovu s ledom neće. Neka se rastapa tu do sutra. Nije njena smjena pa ne mari. Onog pijanca za sankom zalije hladnom vodom, bilo je dovoljno otvoriti pipu. On se strese i onako u bunilu ni ne gledajući ustane i izađe kroz vrata. Vidjet ćemo ga za par rečenica da je nije daleko došao, već je pao po putu pa spava na betonu. Ako do kraja priče ne ustane, smrznut će se. Katija tada uzima svoju torbicu, presvlaci se u crvenocrne salonke i krece prema izlazu. Međutim ulaze razbojnici i bum tras tras boing uzimaju novac iz kase peing pistoljem Katiji u leđa. Ona pada mrtva, oni izlaze. Jedan od njih, rastečenog nosa skida Katiji maramu s vrata i stavlja ju u džep.
Pijanac se budi s obrazom priljubljenim na beton. Ako ne ustane do kraja ove priče, smrznut će se. Uspravlja se na koljena, nos mu curi. Ruzno je sanjao, da su Katiju, konobaricu... božemeprosti ubili lopovi. Stavlja ruku u dzep, treba mu maramica, izvlaci neku tkaninu. Da, to je Katijina marama.
Čaša leda se i dalje topila na stolu.

16.01.2010. u 23:14 | 0 Komentara | Print | # | ^

U tri riječi

Ajde, skloni se od tamo, vidiš da pada kiša! Ajde, vidiš da je hladno, stavi šal, prehladit ćeš se. Ajde, pojedi nešto, tako si mršav. Ajde ovo, ajde ono.... Evo odmah, sad ću. Počelo sam brojati riječi moje majke. Toliko su dosadne bile. Svaka je rečenica počinjala sa ajde i imala je aproksimativno 10 riječi. A onda sam svima tako samo brojao riječi i više uopće ne bih slušao što mi se govori. Ona bi rekla: Umorna sam, ajmo kući, ja bih čuo četiri. I svoje sam riječi brojao pa sam vrlo često govorio meni jedan je dva tako tri dosadno četiri, s brojkama dakle osam. I tako bih krenuo dalje pa bih rekao samo : "ja" i onda naglas izgovorio jedan, a ja i jedan su već činili dva, a ja i jedan i dva su tri i razumijete kamo me to odvelo pa sam samo brojao. I šutio sam otad uglavnom, ta nulta šutnja je najbolja. I što se onda dogodilo? Ništa, kao što se na kraju ne dogodi ništa. Ne, nisam umro, i nije došao nikakav deus u bijesnoj makini i nismo odjahali sretni u sumrak. Evo, samo pričajte, ja ću vam brojati. Recite nešto u tri riječi. To mi je najdraze. Tri dva jedan.

12.09.2009. u 23:43 | 1 Komentara | Print | # | ^

Ukočilo me.

Uglavnom, glava mi je jedan dan ostala ukočena, a ostatak tijela se i dalje kretao. "Pa neka glava stoji, neće joj škoditi", rekao mi je deda Špiljo. I poslušala sam ga. Onda sljedećeg dana pogledam i ruka je ostala isto tako nepomična, nije htjela ni da piše ni da pere tanjure, jedino se dizala tu i tamo na pozdrav. Ona bi kako njoj paše, e neće tako! I onda sam demontirala ruku i spremila je u ladicu pa da vidimo! I ostali dijelovi tijela se pobune: "ako može ruka u ladici odmarati i mi ćemo!!" Pa ja lijepo njih sve jednog po jednog hop u ladicu na odmaranje. Jedino mi vjeran ostao prst jedan, s lijeve ruke i to kažiprst i cijela sam se u njega sabila. Prst i ja. Ja sam taj prst. I sada cijele dane upirem sa sobom u one neradnike u ladici i prijetim. Sve uzalud.

29.06.2009. u 22:02 | 1 Komentara | Print | # | ^

Latica prva

Mile kao nespretni baletan premeće nogu preko noge, zamahuje rukama, hoda po žici, cesta mu izmiče. Preko ogromnog trbuha bulji u svoje cipele koje mu se mute od koraka, raspadnute cipele i namočene kišom. Mara uvijek kupi najeftinije, a ove su nabavili kad su išli na svadbu pa su nekad bile i lakirane, a gle sada, imaju rupu. Sve je Mara kriva, glupačica. Sad će on njoj spremiti veselje. Podiže pogled i ugleda susjedin vrt s ružama, ubrat će jednu pa Mari svojoj odnijeti, manje će se ljutiti što opet nije došao na ručak. I evo ga već četveronoške u onom blatu, puže po vrtu i debelim prstima otkida ružu, crvenu. Sav znojav potom do kuće. Uteturao unutra. Marice, srce, vidi što ti je Mile donio.
Mara ga pogleda onako odvratnog, caklenih buljavih očiju, prljavog od blata.
–Opet si pijan, svinjo!
A Mile ti donio ružicu. Kravetina!
Jebala te ružica, imam ih 200 komada. Stoka pijana. Danas bi posao trebao dobro ići. Valentinovo je i ljudi kupuju ruže.. Milina ruža je kraća od ostalih i nekako ocvala, uvalit će je već nekome. A otpala joj je baš jedna latica dok je Mile mahao rukama. Vidjevši to opsuje i laticu nagazi nogom baš kao da se radi o žoharu ili kakvoj štetočini. Mara uzima ružu i stavlja ju u svežanj s ostalima.
- Ja idem, ručak ti je na stolu. I prestani lokati.
-Kravo! čula je taman kad je zalupila vrata. Hladno je i kiša i nema se novaca, a on po birtijama. Izrod ljudski.
-Kupite ružice, usrećite djevojku. Izvikuje Mara i nekako je čudno steže oko srca, od tuge, hladnoće, misli na Miku.

Latica druga

Marko kao spretni košarkaš trči, jer on opet kasni, a kasniti nije lijepo. Kupit ću joj ružu. Žene misle da je to romantično, a za 10 kuna se isplati, samo da gamad nije digla cijene zbog Valentinova. Baba uvaljuje Marku ružu, jedinu koja je bila kraća od ostalih i nekako ocvala. Milina prljava ruža.
Marina je već tamo. Čeka. U plavoj haljinici. Dobar je ona komad, ovako kad se gleda iz daleka, samo da nema tog nosa, ogromnog, preko cijelog lica.
–Donio sam ti ružu.
-Hvala, baš lijepo od tebe! Sjeli u neki kafić. Šute. Pa o čemu bi se uopće moglo pričati. U toj zajedničkoj šutnji odjednom ti proleti čitav život pred očima, svaka sitnica. Nešto što bi mogao iz toga života ispričati.
Marina bulji u onu ružu, takvih imaju doma, majka ih danas prodaje, sigurno će nešto i zaraditi, Valentinovo je.
-Lijepa si danas, ovaj, ono, slatka, znaš.
- Hvala. Štutjeli su tako još nekih sat vremena. Marina je gledala u nokte pa u narančasti zid, možda čitati novine, možda brojati sekunde. Neugodna, odzanjajuća šutnja. Što bi se moglo reći.
Još su se poljubili na odlasku, Marina je držala ružu u ruci i ispade joj latica dok ju je Marko grlio. Okrene se i ode. Kakav mučan susret. Ljudi uvijek previše očekuju. Par metara do kuće pogleda ružu i baci je na pločnik.

Latica treća

Matilda, 32 godine, neudana, oko 22.15 ide u šetnju. Pa ne može se zaboga cijeli dan u kući, treba uzeti zraka, pomaknuti tijelo. Tako je sve monotono pa i pločnik u kojeg gleda dok hoda, a uvijek hoda pognute glave. Digni glavu kad hodaš, gledaj kamo ideš, osvrni se. Slušala je još otkad je dijete bila, ali danas, nema interesa. Samo da je zraka. Vidi na trotoaru ruža, blatnjava, nekako ocvala i pokupi je. Možda je to nekakav znak. Kao netko će nekada možda nešto. To je iznanađenje! Stavit će je u vazu. Sutra će prijateljici reći da ju je dobila. I tako se ozarena vraća kući, gleda ocvalu ružu i čeka da zaspe.
-Koliko si prodala bijednice?? Opet slabo! Jebo ja tebe i tvoje ruže! Čuje iz susjednog stana. Samo da to deranje prestane.
I dok već tone u san, jedna crvena latica padne na stol.

18.03.2009. u 12:28 | 3 Komentara | Print | # | ^

Kondenzacija

Taj mi je događaj toliko bubnjao po glavi da sam tražio načine da ga nekako izbacim te iako nikada do sad nisam ni slovca napisao, genijalno mi pade na pamet da napišem roman. Nisam gubio vrijeme, sjeo sam i pisao, a stranice su same promicale. Nakupilo se tih papira s crnim mravima, brojao sam ih oblizujući prste, gle, već ih je šest, dovoljno za uvod. Nema što, bit će to roman i pol. Od posla sam se već izmorio pa se bacio u krevet, a s pisanjem nastavljam sutra.
Rano ujutro sljedećeg dana gedao sam u ispisane papire ponosan, neka tu malo leže pa ću ja to već nastaviti, danas je ipak radni dan, čekaju me službeni papiri, a ovima ću se zabaviti sutra, preksutra. Događaj je i dalje tu, pa neće mi pobjeći, sročit ću ga maherski. Muči me, proganja. Tjedan dana kasnije, odlučan da nastavim, shvatim da ne znam gdje mi je onaj početak romana. Mora da ga je bacila kad je čistila sobu. Uvijek sve baci i onda kaže - sad je uredno. Praznina je uvijek uredna. No, ništa za to, mogu ja to ispočetka. Na kraju krajeva, to je moj događaj. Znam točno do kud sam došao - taman protagonist prelazi ulicu negdje na sredini prvog poglavlja. I onda krenem. Ne mogu reći da mi nije išlo. Kad sam konačno došao tamo gdje sam stao, (kakvo kretanje na mjestu!) shvatih da sam sve skratio te da sada imam samo 3 stranice istog događaja. Što je to? Ne brinem, bit će roman, možda kraći.
Sutradan kad sam pročitao, ustanovio sam da to ništa ne valja pa ajmo ispočetka. I evo ga - lik prelazi ulicu na sredini prvog poglavlja već na prvoj stranici. Razmišljam o događaju, ne znam, neka ipak bude kratka priča, mora da sam se prenaglio. Romane više nitko ne čita, a i dugo bi trajalo, ja sam zaposlen čovjek. Bit će to ipak kratka priča. Zato moram još jednom započeti iznova. Gledam u papir. Kako me samo mučio onaj događaj, bubnjao je... Papir je i dalje prazan. Kemijskom o papir. Pa stavljam jednu točku. Na papiru samo točka, na to se sve svelo. Velika, sva se uzoholila, proširila preko papira, blješti na papiru. Bode u oči. Ogromna.
Sutra sam odlučio pokušati ponovo. Dok su dani prolazili, ona je bivala sve manjom. I manjom.
A ovako sada izgleda moja točka




26.01.2009. u 14:18 | 3 Komentara | Print | # | ^

Šuma u gradu

I tako dakle, reče profesor Pedala, napravili smo šumu u gradu, nakon ovolikog truda, konačno smo uspjeli djelić šume dovesti k nama. Njegovo š dok je izgovarao riječ šuma bilo je nekako vrlo šumno i odjekivalo je na sve strane.
Bravo Pedala! - vikala je uzbuđena masa.
Sjajno postignuće - pisat će sutrašnje novine.
Djevojčice i dječaci već su se prihvatili nečeg što se zove lopta, a muškarci nečeg što se zove lopata i pravac u šumu.
Profesor Pedala stoji pred vratima šume, pobjedonosno diže ruke, maše okupljenoj gomili i prikazuje gebis između tankih naboranih usnica. Pun je sebe i znoja na čelu. Ovo je njegov dan. Uzima velike škare, zlatne, i reže vrpcu koja će šumu pustiti u pogon i njegovoj slavi neće biti kraja.
I mi smo došl,i i oni su tu, pa i neki daljnjnji nešto od naših još daljnjih nekih. Sve u svemu, krasan prizor.
Mimohod kreće. Žene prve, muškarci malo iza i svi pogledima uperenim u visinu ne bi li vidjeli te divne krošnje.
Kakve boje- viče naša frizerka. Lijepo su građeni, prepotentno komentira modni dizajner. Jedan uzima kutomjer i mjeri kutove između grana te ih zapisuje u bilježnicu. Neki samo hodaju i osvrću se oko sebe začuđeni u toj gomili stabala i drvoredu ljudi.
I tako je šuma došla u naš grad.
Zapravo, ako razmislimo bolje, šuma je ovdje oduvijek i bila.

02.01.2009. u 23:23 | 1 Komentara | Print | # | ^

Na zidu pločice

1,2,3, i tako do sto. Ravno sam uletio u kupaonicu i ravnalom mjerio zidove. Bilo je jasno, ovdje će stajati pločice. Ona želi lijepe sa cvjetnim uzorkom, ružičaste. Mislim da ih mora biti sto! Dok sam mjerio, shvatio sam da bi trebalo da svaka bude drugačije boje i oblika. Ali moraju biti istog oblika kako bi upale jedna u drugu, posložile se. Ako nisu kompatibilne, ostaju rupe u zidu. To mi je jasno. Predložio sam joj da svaki dan stavimo po dvije pločice, jednu ja, jednu ona po boji koja odgovara našem raspoloženju. I tako smo krenuli 1, 2, 3, ali ne tako do sto!!! Moja 49 pločica nikako nije upadala, bila je prevelika za njenu 48 pločicu koju je jutros postavila. A i boje nikako nisu odgovarale. Kupaonica je izgledala grozno, pa smo se eto, razveli. I tako je kupaonica ostala nepopločena. Jebiga!

06.12.2008. u 20:47 | 3 Komentara | Print | # | ^

ŽIVOT,24 mg kapsule

SASTAV
jedna kapsula sadržava 24 mg života

IME I ADRESA PROIZVOĐAČA
Majka i otac, Začetnička bb

DOZIRANJE I NAČIN PRIMJENE
Preporučuje se uzeti Život svakih 24 sata, ujutro, prije obroka

PREDOZIRANJE
Predoziranje rijetko dovodi u životnu opasnost, ali može uzrokovati pojavu simptoma toksičnosti. U slučaju predoziranja, javite se liječniku.

NUSPOJAVE
Smrt.

INTERAKCIJE
Kontakt s drugim osobama koje koriste sličan proizvod mogu biti pozitivne, ali i negativne. Prije svakog kontakta provjerite osobu kako bi se izbjegao mogući antagonizam.
Istodobno uzimanje Života s alkoholom može dovesti do sedacijskog učinka ili pak agitiranog ili agresivnog ponašanja.
Uzimanje psihotropnih supstanci i opojnih droga ne preporučuje se.

ROK VALJANOSTI
Otisnut je na zvjezdanom pakiranju, korisniku nepoznat.
Lijek se ne može koristiti nakon isteka roka valjanosti.

NAČIN ČUVANJA LIJEKA
Optimalno na sobnoj temperaturi.



30.11.2008. u 21:36 | 1 Komentara | Print | # | ^

Uzgajanje snova

Kada sam imao 43 godine, odlučio sam uzgajati vrt. Oduvijek mi je to bio san, činilo mi se da me posao guši, pritišće, zatvara u malu prostoriju od samih bijelih zidova, bez prozora. Sagradio sam u dvorištu veliki staklenik i ogradio ga tako da ga skrijem od tuđih pogleda. I tamo tako skrivenog držao svoj mali svijet. Pomno sam pazio na biljke kojih je svakim danom bilo sve više. Zalijevao svoje snove vodom. Nekima je bila dovoljna jedna kapljica vode dnevno, drugima 3-4, a ponekim sam davao litre i litre vode dok ne bi pokazali da su nahranjeni i zadovoljni. Bio sam konačno sretan, tamo u svom vrtu snova i htio sam da rastu. I rasli su. Znao sam da je to najljepši i najšareniji vrt ikada posađen i uzgojen. Vrt pun snova koji su se prelijevali jedni po drugima, miješali, poskakivali, bježali i vraćali se. Vrijeme sam uglavnom provodio u stakleniku, ponekad tamo i spavao ne bi li se biljke osjećale voljeno.
Nakon par godina, odlučio sam svoj veličanstveni vrt ipak pokazati. Skupilo se tu mnogo ljudi, uglavnom poznanika. Zgroženi, gledali su, naginjali se preko lončića šarenih boja i raznih oblika, no nikakvo bilje niti zemlju nisu vidjeli. Za njih, na policama, drvenim klupicama i po podu stajali su potpuno prazni lončići. Pitali su me gdje su biljke. Ne vjerujući, razočaran, zalud sam im pokazivao biljke, visoke, šarene, prelivene po stakleniku, objašnjavao im da se kreću i da neke otpuhuju boje, pršte i sjaje se. Kad su otišli sjedio sam tako i promatrao snove, i bojao se za njih da ne bi od tuge uvenuli. Odlučio sam da, ma što oni mislili, ja ću i dalje zalijevati s jednakim žarom. Kada je već prošlo puno vremena otkad sam pustio ljude u staklenik, skupio sam hrabrosti i pitao prijatelja koji je bio tog dana u stakleniku s ostalim gostima da mi opiše moj vrt. Pričao je prvo o praznim lončićima, od kojih su samo neki bili napunjeni vodom, a potom, na moje inzistiranje, zatvori oči i opiše mi vrt točno onakvim kakvog sam imao. Šarenog i živog, prepunog snova biljaka.

24.11.2008. u 20:13 | 1 Komentara | Print | # | ^

Prva kugla

Bio u našem selu neki kuglar. Izrađivao je kugle kao lud, po cijele noći i dane. Bio je pravi majstor, naime, taj je mogao izraditi kugle sićušne poput zrna riže, a i one toliko velike da si se morao odmaknuti nekoliko tisuća kilometara da vidiš da se uopće radi o kuglama. Tako je to u životu, malenim se stvarima moraš približiti da bi ih vidio, a od velikih udaljiti. Mora se priznati posao mu je dobro kuglao, al bio je neki čudan tip i sve što je zaradio, ubrzo bi prokuglao. Pričao je da će jednog dana izraditi kuglu toliko veliku o kakvoj nitko ne može ni sanjati. Krenuo je od sasvim malene kuglice, a potom ju je nadograđivao pužući okolo naokolo. Znao je tako puzati i po tjedan dana, a da ne dođe do točke s koje je krenuo. A ponekad i nije znao odakle je započeo jer je kugla već bila toliko narasla da mu se činila poput ravne ploče. A i kad se stalno vrtiš u krug, nikamo ne možeš dospjeti. Jednog se dana kugla sama od sebe pokrenula, baš kad je kuglar odmarao na vrhu spremajući se da joj nanese novi sloj. Pregazilo ga, i to nasmrt. Kolika je kugla zapravo bila, nitko ne zna, jer se još nismo uspjeli dovoljno udaljiti, a možda se i sve se srusilo kao kugla od karata. Seljani za kuglara samo kažu - otkuglao je i taj svoje.

10.07.2008. u 16:31 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2010  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2010 (1)
Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

blog o...


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se