Kondenzacija
Taj mi je događaj toliko bubnjao po glavi da sam tražio načine da ga nekako izbacim te iako nikada do sad nisam ni slovca napisao, genijalno mi pade na pamet da napišem roman. Nisam gubio vrijeme, sjeo sam i pisao, a stranice su same promicale. Nakupilo se tih papira s crnim mravima, brojao sam ih oblizujući prste, gle, već ih je šest, dovoljno za uvod. Nema što, bit će to roman i pol. Od posla sam se već izmorio pa se bacio u krevet, a s pisanjem nastavljam sutra.
Rano ujutro sljedećeg dana gedao sam u ispisane papire ponosan, neka tu malo leže pa ću ja to već nastaviti, danas je ipak radni dan, čekaju me službeni papiri, a ovima ću se zabaviti sutra, preksutra. Događaj je i dalje tu, pa neće mi pobjeći, sročit ću ga maherski. Muči me, proganja. Tjedan dana kasnije, odlučan da nastavim, shvatim da ne znam gdje mi je onaj početak romana. Mora da ga je bacila kad je čistila sobu. Uvijek sve baci i onda kaže - sad je uredno. Praznina je uvijek uredna. No, ništa za to, mogu ja to ispočetka. Na kraju krajeva, to je moj događaj. Znam točno do kud sam došao - taman protagonist prelazi ulicu negdje na sredini prvog poglavlja. I onda krenem. Ne mogu reći da mi nije išlo. Kad sam konačno došao tamo gdje sam stao, (kakvo kretanje na mjestu!) shvatih da sam sve skratio te da sada imam samo 3 stranice istog događaja. Što je to? Ne brinem, bit će roman, možda kraći.
Sutradan kad sam pročitao, ustanovio sam da to ništa ne valja pa ajmo ispočetka. I evo ga - lik prelazi ulicu na sredini prvog poglavlja već na prvoj stranici. Razmišljam o događaju, ne znam, neka ipak bude kratka priča, mora da sam se prenaglio. Romane više nitko ne čita, a i dugo bi trajalo, ja sam zaposlen čovjek. Bit će to ipak kratka priča. Zato moram još jednom započeti iznova. Gledam u papir. Kako me samo mučio onaj događaj, bubnjao je... Papir je i dalje prazan. Kemijskom o papir. Pa stavljam jednu točku. Na papiru samo točka, na to se sve svelo. Velika, sva se uzoholila, proširila preko papira, blješti na papiru. Bode u oči. Ogromna.
Sutra sam odlučio pokušati ponovo. Dok su dani prolazili, ona je bivala sve manjom. I manjom.
A ovako sada izgleda moja točka
Šuma u gradu
I tako dakle, reče profesor Pedala, napravili smo šumu u gradu, nakon ovolikog truda, konačno smo uspjeli djelić šume dovesti k nama. Njegovo š dok je izgovarao riječ šuma bilo je nekako vrlo šumno i odjekivalo je na sve strane.
Bravo Pedala! - vikala je uzbuđena masa.
Sjajno postignuće - pisat će sutrašnje novine.
Djevojčice i dječaci već su se prihvatili nečeg što se zove lopta, a muškarci nečeg što se zove lopata i pravac u šumu.
Profesor Pedala stoji pred vratima šume, pobjedonosno diže ruke, maše okupljenoj gomili i prikazuje gebis između tankih naboranih usnica. Pun je sebe i znoja na čelu. Ovo je njegov dan. Uzima velike škare, zlatne, i reže vrpcu koja će šumu pustiti u pogon i njegovoj slavi neće biti kraja.
I mi smo došl,i i oni su tu, pa i neki daljnjnji nešto od naših još daljnjih nekih. Sve u svemu, krasan prizor.
Mimohod kreće. Žene prve, muškarci malo iza i svi pogledima uperenim u visinu ne bi li vidjeli te divne krošnje.
Kakve boje- viče naša frizerka. Lijepo su građeni, prepotentno komentira modni dizajner. Jedan uzima kutomjer i mjeri kutove između grana te ih zapisuje u bilježnicu. Neki samo hodaju i osvrću se oko sebe začuđeni u toj gomili stabala i drvoredu ljudi.
I tako je šuma došla u naš grad.
Zapravo, ako razmislimo bolje, šuma je ovdje oduvijek i bila.
