I tako dakle, reče profesor Pedala, napravili smo šumu u gradu, nakon ovolikog truda, konačno smo uspjeli djelić šume dovesti k nama. Njegovo š dok je izgovarao riječ šuma bilo je nekako vrlo šumno i odjekivalo je na sve strane.
Bravo Pedala! - vikala je uzbuđena masa.
Sjajno postignuće - pisat će sutrašnje novine.
Djevojčice i dječaci već su se prihvatili nečeg što se zove lopta, a muškarci nečeg što se zove lopata i pravac u šumu.
Profesor Pedala stoji pred vratima šume, pobjedonosno diže ruke, maše okupljenoj gomili i prikazuje gebis između tankih naboranih usnica. Pun je sebe i znoja na čelu. Ovo je njegov dan. Uzima velike škare, zlatne, i reže vrpcu koja će šumu pustiti u pogon i njegovoj slavi neće biti kraja.
I mi smo došl,i i oni su tu, pa i neki daljnjnji nešto od naših još daljnjih nekih. Sve u svemu, krasan prizor.
Mimohod kreće. Žene prve, muškarci malo iza i svi pogledima uperenim u visinu ne bi li vidjeli te divne krošnje.
Kakve boje- viče naša frizerka. Lijepo su građeni, prepotentno komentira modni dizajner. Jedan uzima kutomjer i mjeri kutove između grana te ih zapisuje u bilježnicu. Neki samo hodaju i osvrću se oko sebe začuđeni u toj gomili stabala i drvoredu ljudi.
I tako je šuma došla u naš grad.
Zapravo, ako razmislimo bolje, šuma je ovdje oduvijek i bila.
Post je objavljen 02.01.2009. u 23:23 sati.