Ajde, skloni se od tamo, vidiš da pada kiša! Ajde, vidiš da je hladno, stavi šal, prehladit ćeš se. Ajde, pojedi nešto, tako si mršav. Ajde ovo, ajde ono.... Evo odmah, sad ću. Počelo sam brojati riječi moje majke. Toliko su dosadne bile. Svaka je rečenica počinjala sa ajde i imala je aproksimativno 10 riječi. A onda sam svima tako samo brojao riječi i više uopće ne bih slušao što mi se govori. Ona bi rekla: Umorna sam, ajmo kući, ja bih čuo četiri. I svoje sam riječi brojao pa sam vrlo često govorio meni jedan je dva tako tri dosadno četiri, s brojkama dakle osam. I tako bih krenuo dalje pa bih rekao samo : "ja" i onda naglas izgovorio jedan, a ja i jedan su već činili dva, a ja i jedan i dva su tri i razumijete kamo me to odvelo pa sam samo brojao. I šutio sam otad uglavnom, ta nulta šutnja je najbolja. I što se onda dogodilo? Ništa, kao što se na kraju ne dogodi ništa. Ne, nisam umro, i nije došao nikakav deus u bijesnoj makini i nismo odjahali sretni u sumrak. Evo, samo pričajte, ja ću vam brojati. Recite nešto u tri riječi. To mi je najdraze. Tri dva jedan.
Post je objavljen 12.09.2009. u 23:43 sati.