dinajina sjećanja

četvrtak, 23.11.2017.

Nedovršene pjesme...



Fascije sjećanja kovitlaju osjećajne slike. Naše naglo ljeto blješti suncem, titra tišinom, zvuči pjevom barskih ptica, utkano u davna pisma.

Raspuknuće jesenjeg pejsaaža osmišljava vrijeme umiranja boja.
Kiša ispire tragove lišća u krošnjama pred prozorom. U njima su ptice najavljivale svitanja. U opustjelim granama vjetar. Promatram sivilo koje se uvlači u ovo jutro. Osjećam nestvarno stvarnu viziju dolazećeg. Na dlanovima sjećanja mirišu morem i zrcale krajolik sreće. Vidim nebeske arkade pod kojima zlaćana spirala sjedinjuje svaki titraj vječnosti u biverzum ljepote.

Iz pjeska i pjene izranja silueta odsanjanih privida. Bijela golubica kruži nad galijom prepunom neprocjenjivog blaga. Nebo se smiješi zlatom zenita, podne u meni odzvanja sonatom zrelosti, slijeva se u suton smiraja.

Sretna sam.

Sjećanja vriju u kaležu uspomena i pretaču se u zrele plodove sadašnjeg trenutka.
Ćutim protočnost vremena.
Svjetlost zaobljuje prostor. U misaonom režnju bljesak četvrte dimenzije. Naslućujem porinuće u sljedeći trenutak, u bezgraničje postojanja.

Slike prohujalih dana slažem u galeriju pamćenja, osjećaje u riznicu uspomena, misli u neukoričenu knjigu nedovršenih pjesama.


Dijana Jelčić

Oznake: naglo ljeto, nedovršene pjesme

- 07:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>