O sreći i ljudima...
Bila sam u svijetu sjena… u Platonovoj špilji… stvarnost mi je bila daleka… nedohvatna… iluzije su plesale na zidovima hrama… promatrala sam tu igru izmaštanih trenutaka u koje se nisam usudila ući… nisam bila sudionik vremena… na dalekom obzoru su se grlili san i zbilja… titralo je Sunce… kišilo je… vjetar se igrao s oblacima… letjele su ptice... plavilo se nebo… a u meni se nije događalo ništa… srce je tugovalo…
ne ja… mislila sam…
događale su se noći punog mjeseca… zvjezde su sjale… za nekog drugog…
ne za mene… vjerovala sam…
U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći... Platonova misao se uskovitlala u svijesti...
Predugo sam vjerovala da se ono nešto, što nazivah božansko, nalazi izvan mene, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog... to zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u meni budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za mene nedohvatljivim…
A onda osjetih da tijelo živi u svijesti… da su osjetila okna spoznaje…
zakoračih u svijet iza misli… uđoh u labirint zrcala… slijedih trag svjetlosti na njegovom putu ka osjećanju osjećaja…
Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima sjećanja ostaju slike koje pamtimo...
U riznici zrcalnih neurona se ogleda život. Zavirih unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog zamagljenog zrcala, mi se nasmiješila boginja "Fortuna".
Oči su poetski nazvane majkom rastojanja… naučih gledati kroz prizmu svijesti… razdaljine se izgubiše… osjetih da je sve ono što mi se činilo nedostižnim, pohranjeno u meni…
Osluhhnuh tišinu… začuh žubor rijeke vremena… oćutih mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi ljubavi… vidjeh sjećanja u galeriji osjećajnih slika… prepoznah oči boje sna… i svoj lik u dubini njegova pogleda…
Sreća je u meni… osmjehnuh se Fortuni… ona mi je uzvratila osmijeh… oko nas se širila bijela svjetlost… aureola svetosti… osjetih nestajanje sjena i sjaj dnevne svjetlosti… spoznah… predugo sam živjela u tmini nepostojanja… u nutarnjoj špilji iz koje sam tek nazirala ljepotu života… njegov sjaj u koji se nisam usudila uči… kojem nisam dozvoljavala da postane dio mene…
A ljubav?... i ona je čekala na vratima vremena da je prepoznam, da je oćutim u sebi da joj dozvolim da iz svijeta snovitosti zakorači u svijet zbilje…
Sreća, ljubav, život… to smo mi… mi rođenjem u ovom djeliću svemira „osuđeni“ na misaonost i osjećanje osjećaja…
Dijana Jelčić
O sreći i ljudima Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, Platonova špilja, sreća
|
