emocija

četvrtak, 30.04.2009.

Da se nismo sreli

one tople, proljetne večeri prije….37 punih godina, u Ljubijskoj ulici, u Dubravi, u Zagrebu, tvoj tata i ja, ne bi te bilo, takve kakva si bila i kakva si ostala još u meni, niti bih osjećala takav jad i bol. Na današnji dan, tvoj tata i ja potpisali smo da ćemo biti zajedno, pravno smo legalizirali tek -ljubav.

Pamtim te subotnje sate, pamtim svaku minutu toga dana, 30. travnja 1977. Ali drugačije mjesto u mom srcu i sjećanju izaziva upravo večer prvog susreta. Sada, kada zatvorim oči i prisjetim se momenta našeg prvog susreta imam tebe pred očima; pomalo drsko lice iza čije se površine ipak krije nesigurnost, a ne bahatost, fini profil sa ljupkom i mekom linijom nosa i korijena obrva, sigurnost u rečenicama prvog susreta, lagana nestrpljivost pokreta … imam te u tadašnjem njemu, prije svih tih godina. Bi li se u kasnijim godinama svojega života i dalje manifestirala kroz njega, ne znam i nikada neću saznati, tvoja mi je budućnost iskliznula iz života i stvarnosti, mogu je tek stvarati imaginacijom, prateći životni tijek tvoga tate.

Tvoj tata i ja danas ćemo možda otići u neki od restorana u okolici, možda sjesti za stol, naručiti i jesti, a ti ćeš lebdjeti između nas dvoje kao najjača spona, jača od svih naših godina „scila i haribda“. Nećemo se prisjećati tog proljeća '77., nećemo se prisjećati naših nesigurnih koraka u zajedništvu, naših udaranja u vlastite iluzije i krivih pretpostavki, zrenja, kompromisa, zajedničkih odluka, konačnog shvaćanja zajedništva. U svakoj našoj riječi, u krzmanju prije početne rečenice, osjećat će se bolno samo tvoje odsustvo, naš pravi prsten, naš jedini zavjet.

Što me baš njemu privuklo, što ga je baš k meni privuklo, jesu li se nečiji budući životi, nečije budućnosti već tada rodile, prepoznavši u meni i njemu, sebe? Ovo mi se pitanje počesto znade uvući u misli jer niti je on bio moja, a niti ja njemu, niti prva, a niti jedina ljubav? Zašto baš zaustavljanje u toj vezi kad bilo je interesantnih bljeskova sviđanja, ljubavnih iskrica prije i između naše veze. Ovo između, razdoblje je kad smo prekinuli i iako je sve ukazivalo na pametan potez (i sad bih rekla da smo karakteri koji se nikako ne slažu), nešto, NEŠTO nas je vuklo i povuklo ponovno u zajedništvo. Koliko sam samo puta u ovih 2 godine i 10 mjeseci požalila što se to tako zbilo, što smo se vratili jedno drugom, što se nismo udaljili i možda nikada više vidjeli, jer sam samu sebe uvjerila da se ovo ne bi zbilo, jer i ti ne bi bila.

Sudbina, slučaj; slučaj, sudbina….. tko je preo tanke niti budućnosti i usuda? Jer da bi ti postala i bila ti, on je morao biti i ja sam morala biti. Samo smo nas dvoje na svijetu mogli stvoriti tebe. Samo si ti na ovome svijetu mogla nastati u nama.
Onog jutra kada sam trebala otići nekom drugom i kad je dan započeo novom radošću, slučaj ili sudbina doveo je tvoga tatu ponovno i opet k meni, moja je neodlučnost prevagnula, a nisam ni znala da sam tada po prvi puta pognula glavu pred sudbinskim udarcem koji me čekao za 32 godine. Usud mi se spremao, bol me čekala, jad me zvao, a ja, ja ga nisam ni slutiti mogla. Da sam mogla, bi li odlučila drugačije?

Drevnim se Grcima sudbina javljala u vidu triju sestara:

Clotho, koja je prela ljudske sudbine;
Lachesis, koja je mjerila duljinu niti i
Atropos, najmanja ali zato najmoćnija, koja je po hiru presijecala nit

Koja je od njih tada stala uz mene i donijela (moju) odluku?


Tvoja mama u danima kad je prvi puta srela tvoga tatu



I tvoj tata.... nekad


- 16:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 11.04.2009.

Una, Una, Una…..

Je li zbog toga što se nemir uvukao u proljeće, je li zbog toga što mi je pramenje proljetne magle zastrlo pogled, tek u bijelim glavicama tratinčica, putem kojim svakodnevno hodam prema kući, sve češće vidim tvoje sretno lice, dok bila si još djevojčica. Okupana proljetnim suncem, uz more, na livadama Kanegre, s Lanom. Boli me pogled na tvoju plavu kosu, tvoj djetinji smijeh mi para mozak, glava mi postaje težom, ne usuđujem se podići pogled i susresti se s nečijim tuđim očima. Previše si u mojima, bojim se da ne nestaneš u njihovim.
Nije me briga čude li se građevinci koji privode kraju gradnju novog bloka kad me vide kako hodam mrmljajući….tek mantram da ne vidim nikoga poznatoga, tek se nadam da je tih 15 minuta samo naših, ali svaka prečica puta, svaki dio parkirališta me podsjeća na zajednički hod, bilo prema Domu zdravlja ili centru grada.
Koliko će još trajati umiranje? Koliko nestajanje? Tvoje, a sada i moje?
Istina je u riječima pisca: „A onda počinje umirati i vani, i na mjestima na kojima nikad nije bila, u glavama ljudi koje nikad nije vidjela. U glavama koje su se okretale, od srama, od straha od zaraze, od kukavičluka. U glavama u kojima je porečena i tiho ubijena. No prije svega umire u nama. Tamo gdje je zamišljena tamo mora umrijeti. No nemoguće i bit će nemoguće ne misliti je. Zbog toga na kraju više neće biti mjesta na kojem nije umrla. Tek je počelo. Ostao joj je najmanje još jedan život.“
Moj život.

Tu negdje među njima, tvoje je lice, sretno, malo, ti si......jedina moja, jedina moja ljubavi


Tratinčice

- 11:03 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 07.04.2009.

Kad bih mogla ispraviti

I još su mi se urezale u pamćenje neke Thomeséove riječi: „Htjeti ispraviti kad je već prekasno. Htjeti ispraviti zato što je prekasno“. Nešto je o tome govorila i Mirjana Krizmanić u „Tkanju života“, u smislu, kako je smrt bliske osobe strašno iskustvo i radi toga što smo zapravo shvatili da više nikada nećemo moći ispraviti pogreške u odnosu spram te osobe.
Čovjek sam. Sklona pogreškama. Lošim procjenama. Naglosti. Iako me donekle usmjeravao odgoj kojega sam dobila kao i kasnije kulturološke navike, još uvijek sam se znala zateći kako reagiram na način koji me kasnije vrijeđa. Koji me posramljuje. Koji nanosi bol drugome. Nije mi nikada bilo teško izreći riječ „Oprosti mi“ iako mi je istodobno bilo glupo tražiti oproštenje za nešto što je učinjeno s namjerom. Ne vjerujem da nema namjere. Možda malo ishitrenosti ali je bitna namjera. I kako najednom pobiti postojanje namjere? Bi li to značilo da sam u trenutku nanošenja boli i uvrede nekome, reagirala bez „pameti“, bez razmišljanja? Zar bi mi bilo lakše oprostiti sebi?
Muči me ta pomisao. Sve više i više. I kako vrijeme odmiče, kako spoznaja o tome da te nema i da te nikada neće biti biva sve istinitijom i postojanijom, muke se povećavaju. Stid me obuzima, sram me guši, a moju riječ „Oprosti mi“, ti više ne možeš čuti.
Zašto sad to? Znam, jer je prekasno, jer ne mogu ispraviti.
U mislima si mi neprestano, neprestano prevrćem po našim zajedničkim danima. Ja, tvoja mama i ti, moja kći. Ja, kao odgajateljica, ti kao dijete koje odgajam. Svojim si ponašanjem bila u granicama normale. Možda malo mirnija izvan doma, ali u svakom slučaju, složila bih se s konstatacijom da si bila uljudno dijete, a kasnije uljudna djevojka i mlada žena. Pa ipak, ponekad, uslijed životne žurbe, nerazumijevanja, nemanja sluha za nečije probleme ili pak volje da se poslušaju tuđe priče, ta uloga majke – odgojiteljice – jačega, bila je ispred drugih. Pa je ponekad „proradila“ ruka, a ponekad riječ. Teža. Kako vrijeme odmiče, ta ruka i ta riječ sve više dobivaju na težini.
Sada Una, u ovom trenutku, želim ti reći, i željela bih svom silinom svoje ljubavi da riječ prodre do tebe, ne znam kako, ne znam ništa, ali bih to voljela, želim ti reći da me svaka tvoja suza izazvana tom mojom riječju, tom mojom rukom koja ti je zadala udarac, peče i boli, razdire mi utrobu, zamućuje moje oči. Zapravo, svega toga je bilo malo, zapravo bi mi čak i mnogi dječji pedagozi sugerirali da je ponekad najučinkovitija pljuska kao kazna, kao oruđe za pamćenje, ali me to sada previše boli. Boli me sve više ona pljuska koju sam ti dala zbog neposluha da odeš u gradsku knjižnicu i vratiš lektiru kako ne bi kasnila, a kad su te sestrična i prijateljica posjetile, istoga si dana otišla u tu istu knjižnicu jer su i one išle, i pritom dobrano zakasnila na engleski. Nisam željela čuti tvoje objašnjenje zašto nisi poslušala mene već njih, zašto si dopustila kašnjenje na nastavu radi tvoje loše organizacije, već sam postupila po načelu prava jačega i pljusnula te. Okrenula si se i otrčala u školu, a ja sam, iako to nisi vidjela, ostala iza zatvorenih vrata i plakala, ljuta na sebe, ljuta što sam se dala izazvati glupošću i ljuta na svoju reakciju. Svaka me tvoja suza razdirala, još od tvoje najnježnije dobi, pa ipak, ponekad me ta moja koleričnost znala iznenaditi. Neugodno. Oprosti mi milena, oprosti mi što sam te pljusnula, tako mi je žao. Mogla sam to riješiti na drugi način, zašto je to uopće bilo važno?! Oprosti mi Una što sam te udarila kada si markirala na kraju osmog razreda (makar i danas znam da nije bilo svrhe), ti me udarci bičuju svakodnevno sve dok mi koža ne pukne i krv prsne. Iz srca, iz duše, iz uma. Zašto je to bilo važno? Oprosti mi ljubavi na svakoj riječi koju sam ti izrekla povišenim tonom, oprosti mi na svim riječima kojima sam te htjela poniziti, pokazati ti pravo mjesto, mjesto slabijega. Zašto je to bilo važno? Što mi je to značilo? Što sam time htjela pokazati ili dokazati?
Znam da me ne možeš čuti, znam da ne možeš vidjeti kako me suze i jad guše, i znam da to sve više nije važno, sada više ne, ali otpućujem svoju molbu za oprostom put svemirskih prostranstva, vičem na sav glas: „Oprosti mi Una, oprosti mi kćeri, oprosti mi moja ljubavi na svakom mom krivom potezu, na svakoj ružnoj riječi, jer ne mogu to podnijeti, jer me boli svakim danom više i jače. I jer te nema.

Oprosti mi

- 18:02 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.04.2009.

I još jedna asocijacija

Kaže u svom (antologijskom) Rječniku stranih riječi, njegov autor Klaić: asocijacija jest (i) povezanost među pojedinim odvojenim predodžbama uslijed koje jedna predodžba izaziva drugu. O da, o da! Igri asocijacija sam te počela učiti Una već zarana, kako bi bolje pamtila pojmove ali još i više, njihovo značenje; igrale bismo igrice koje su nas zabavljale, smijale bismo se ponekad čudno ili krivo posloženim predodžbama koje su jedna uz drugu budile asocijaciju na treću. A služilo je svrsi. I kao odrasla, znala bi prizvati asocijacije kako bi došla do pravoga pojma, a onda ga i upamtila. Ta igrica ti je pomagala u učenju kroz cijelo školovanje, a meni još i danas.
No ova posljednja, teža je od spomenutih, razigranih, onih koje su služile u druge svrhe.
Ove je godine nekako proljeće kasnije započelo. Nije zima bila toliko hladna, koliko se priprema proljeća odužila. Pa su prošli veljača i ožujak, a još uvijek smo palili peć i još uvijek su bile čizme na nogama. A onda jednog jutra, radnog jutra, u ušima mi je zazvonio dragi zvuk. Proljeće je stiglo. Jer lastavice su stigle. Iako sam bila u žurbi kao i svakog jutra mog radnog vijeka ( pa znaš me?) posvetila sam malo trenutaka da ih obuhvatim pogledom, da mi uđu u srce. Cvrkutale su onim svojim visokim tonovima, okretale se u zraku, jurcale…… a lepet njihovih krila, i nadasve njihov cvrkut probudio je asocijaciju na isti zvuk prije….. gotovo 27 godina.
Koper, 28. srpnja, godina 1982. Moj odlazak u koparsko rodilište u podne; misli jurcaju, u meni strepnja, u meni strah od nepoznatog, od bola, od neizvjesnosti. Kako će sve proći, kako ću podnijeti taj najveći trenutak u životu žene, kako će to biti postati mamom? Koga ću roditi, kako će izgledati poznato-nepoznati stvor, dečko, cura…? Teško i sparno poslijepodne, a onda pred večer kad je počela jenjati teška vrućina, a moje tijelo potresati iskonski bolovi, uho mi je začulo njihov cvrkut kroz prozor rađaonice. Sve je ukazivalo na njihovu radost i sreću životom, postojanjem, ljetnim predvečerjem…. mračilo se, spremalo se najvažnije, sve se spremalo na tvoj dolazak, a one su mi olakšavale stanje.
Kako sada, kako se ovih prvih i pravih proljetnih dana opet njima radovati, opet uživati u njihovoj neobuzdanosti, kad sve je mračno, kad sve je mrtvo, kad ne postojim s ove strane? Sve moje radosti, svi moji trenuci životnosti postali su zapretenima, a ovakve asocijacije bude dodatnu bol jer sve je još živo pred mojim očima, kao i strašna istina.
Kako da utišam zvuk njihovog glasanja, kako da ubijem sjećanja na lijepo i radosno jer sve se okrenulo za 180 stupnjeva? I dok sam kratka popodnevna drijemanja posve ukinula pa i pod cijenu premorenosti jer nisam se više mogla nositi s buđenjima i još jednim udarcem posred srca ( jutarnja nisam mogla izbjeći) na ovu prirodnu pojavu nemam utjecaja.
Bojim se trenutaka daljnjih asocijacija, njihove povezanosti sa srećom i ljepotom, a još više njihovog ubijanja. Na kraju; nakon trenutaka iracionalnosti, snova i zaborava ostaje stvarnost; teška, mračna, bolna. I tako neprestano, sve dok ništa ne preostane.

Kad bi mogle znati što mi um priziva dok u mojem srcu izazivaju radost

lastavice

- 18:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Srpanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Srpanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)

Opis bloga

  • Ovaj je blog isključivo posvećen mojoj kćerki UNI, koje više nema. Sve riječi, sve misli, sve boli, izrečene na ovim stranicama, rezultat su moga stanja nakon 1. srpnja 2006. Moj se život ugasio jer je jedina iskra za koju sam živjela i zbog koje sam bila ovdje, upravo Una. Nje nema, ni mene nema. Preostala je prazna ljuštura, u kojoj su još samo riječi, preostale ljuske života.

    Image and video hosting by TinyPic


    Una VARELIJA, rođena 28. srpnja 1982. u Kopru (SLO)
    Diplomirala na FF Zadar, Kultura i turizam, prosinac 2005.
    Poginula u saobraćajnoj nesreći na cesti Trieste-Duino (I) - službeni put za Polly -Ex, Umag dana 1. srpnja 2006. između 10,00 i 10,20

Linkovi

  • Blog.hr
    Forum.hr
    Monitor.hr
    Svijeće
    Coolinarika Umag-0280javascript:%20void(0);
    Sandra
    Josip Beljan
    Moj mali anđeo
    Tea
    Blog Una Blog tvoga Starog


    Novo za post

    fotografija iz indeksa







    widgeo.net




    counters

    Image and video hosting by TinyPic

    Preuzeto s web-a

    Roditeljima koji su izgubili dijete važno je jedino dati do znanja da ste uz njih
    ________________________________________
    Izgubiti dijete najstrašnije je što se može dogoditi svakom roditelju.
    Ljudi obično u takvim trenucima ne znaju kako reagirati i što reći ožalošćenom roditelju, kako mu pristupiti bez neukusnih i neprimjerenih komentara, a ipak ga pokušati utješiti.
    Roditelji koji su doživjeli ovu tragediju savjetuju: “Neke stvari je ipak bolje ostaviti neizrečene”.

    Ove komentare proglasili su najiritantnijima:

    Sve se događa s razlogom
    Za roditelja koji je izgubio dijete ne postoji razlog koji bi to objasnio, jer nitko ne bi trebao nadživjeti svoju djecu.
    Sad je na boljem mjestu
    Umjesto da ih utješi, kažu roditelji suočeni s gubitkom, ova fraza baca ih u još veću depresiju. Netko dugo želi biti roditelj i onda izgubi to dijete, a ono je na boljem mjestu? Nema boljeg mjesta od maminih ruku punih ljubavi.
    Barem imaš još jedno živo dijete
    Znači živo dijete bi trebalo u stvari biti nadomjestak za dijete koje smo izgubili, pitaju se roditelji. Svako dijete je drugačija osoba i svako od njih trebalo je izrasti u drugačijeg čovjeka. Da, roditelji s još jednim djetetom mogu biti sretni što imaju barem njega, ali bili bi potpuno sretni kada bi to dijete odrastalo igrajući se s bratom ili sestrom.
    Mlada si i možeš imati još djece
    Biološki sat nije nikakva utjeha jer neki posve mladi parovi prođu svašta kako bi uspjeli dobiti dijete. Usto, novo dijete nikako nije nadomjestak za ono koje su dobili, upoznali i potom izgubili. Također, nitko ne može roditeljima garantirati da će uspjeti dobiti još jedno dijete.
    Ne znam kako ti uspijeva ostati normalna. Ne znam što bih ja da mi se to dogodi
    Ali, tebi se to nije dogodilo i zato nema potrebe za ovakvim komentarima. Roditelji suočen is gubitkom niti sami ne znaju kako uspijevaju proživjeti dan po dan. Ovakav komentar samo je podsjetnik da njihova djeca više nisu s njima.

Pričajte mi o Uni ....

  • iz KOMENTARA na postove:

    Image and video hosting by TinyPic

    Moj susret s Unom: Una je bila jedna strašna, mlada, pametna, lijepa, simpatična, vrijedna, kćer jedinica, niska rastom ali velika, štoviše ogromna Ljudina i Djevojka, kolegica koju sam spletom tragičnih okolnosti "naslijedila" u prvoj turističko-putničkoj agenciji za koju sam radila. Upoznala sam je tek površno kad sam organizirala dolazak i boravak grupe Šveđana rukometaša u Istru sada već davne 2006.g., a zavoljela kroz priče, djela, rupe koje su uslijedile nakon tragične prometne nesreće kad je trebala preuzeti grupu i nastaviti putovanje, rupe u koje će se prelijevati Una i svukud i uvijek nositi spomen na Nju. Jednu i Jedinu. Nije mogla nositi prikladnije i ljepše ime, shvatih to prekjučer i jučer u svom prvom susretu s ovom riječnom ljepoticom istog imena. (Lara, Zadar dio komentara na post- Moje subote, 15.4.2015.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Nisam do danas znala da ovaj blog postoji. Imala sam čast upoznati Vašu Unu u studentskim danima jer sam kod Anamarije i nje prespavala par dana. Bila je zaista predivna osoba. I danas kad gledam svoju jednogodisnju kcerkicu, sjetim se Une i jos nekoliko nemilih događaja i svaki joj dan kažem da ju volim, ma koliko god Bog mi dao da uživam u njoj. (Aleksandra Medak Antolovi, komentar na post - Danas je tada, 28.07.2014.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Ne znam zašto mi je Una pala na pamet baš danas..a jučer joj je bio rođendan...Htjela sam Vam samo reći da je bila divna osoba...bile smo kolegice na fakultetu..i uvijek smo među sobom komentirali kako je nekako dobra,neiskvarena,blaga....nismo bile previše bliske tijekom fakulteta, ali ostala mi je u sjećanju kao kolegica koja će ti uvijek pomoći...eto,samo toliko od mene..drž'te se... (kolegica 30.07.2013. 11:11), komentar na post: Danas ti je 31, 28.07.2013.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Last memories 07/01/2013 dragan-jovic's dad: Anđeoska godišnjica,to je vrlo teško vrijeme u godini za naše obitelji koje vole našu izgubljene djecu. Une smo se prisjetili danas i uvijek. to: Una Varelija

    Image and video hosting by TinyPic

    Poštovana gospođo.slučajno sam naišla na vaš blog i vidjela kome je posvećen. Ja sam bila u grupi koju je vodila Una dan prije negoli je poginula. Bilo mi je strašno čuti tu vijest. Iskrena sućut.
    Da, vraćali smo s maturalca iz Španjolske, ja sam bila profesorica u pratnji i poslije sam čula što se dogodilo. Znam da se nije stigla dovoljno odmoriti jer smo se svi vratili umorni. Čula sam da je sletila s ceste kod Trsta i da je dugo trebalo da je uopće pronađu. Ne znam točno što se dogodilo. (lady flower 01.07.2011. , dio komentara na post: Nosim te, 01.07.2011.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Sačuvaj me ...
    Evoluciji je svejedno što će biti s pojedincem.
    Roditelju nije.
    Ali ni roditelji, ni majka ni otac, ni evolucija ne mogu ništa kad se ugasi život djeteta.
    Probudila me jutros kolegica pedagogica. "Slušam." - rekao sam.
    "Ti si uvijek spreman za slušanje. Znaš li što se dogodilo?" - drhtao joj je glas.
    "Ne."
    "Poginula je kćerka naše tajnice.”
    U Italiji.” ."
    "Je li bila sama?" - jedino glupo pitanje koje sam uspio izreći. .
    "Da. Išli smo ravnatelj i ja kod njih s policajcima. To je strašno." - nije više mogla govoriti.
    Malo kasnije nazvao me učitelj informatike. .
    "Znaš li?" - pitao je. .
    "Znam. I ne znam što mogu napraviti.” ."
    "Ja ću otići do njih, mada ni ja ne znam što se može napraviti."
    Una je ime djevojke koja je nedavno diplomirala. Kćerka naše tajnice. Počela je raditi u turističkoj agenciji. .
    Nedavno je diplomirala i kćerka naše pedagogice. I radi u komercijali i često se vozi, a mlada je vozačica. .
    Djeca našeg ravnatelja su student i buduća studentica. .
    Sin učitelja informatike je srednjoškolac. .
    Moje je jedna kćerka studentica, trenutno putuje po Belgiji, a mlađa je srednjoškolka i tu smo zajedno. Ne putuje trenutno.
    I ne znam što bismo mi uradili da nam se tako nešto dogodi. Smrt je dio života i treba biti spreman. Ali ne mogu nikako biti spreman za smrt djece. Majčina smrt je nešto što bi danas izgledalo logično, moja smrt od srca ili u prometu, ne bi izgledala tako strašno.
    Danas strepim. .
    Molim vas, mladi vozači i vozačice, ne prestižite me po nepreglednim zavojima, ne žurite preko pune crte, ne žurite da biste brzo stigli, čak i ako niste mlađi od mene. Budite oprezni, zbog svojih roditelja.
    Sačuvaj me kćeri od takvih iznenađenja. .
    Molim te. .
    Molim vas obje. .
    I jednu i drugu.
    Još uvijek ne znam što ću reći Uninoj majci i Uninom ocu. .
    Znam da se to ne može izmijenit.i .
    Znam da je gotovo. .
    I da se s tim mora živjeti. .


    link | objavio milansop u 2. srpanj 2006 16:12:00
    (Ovaj je tekst objavljen na blogu Milana Šopa kojem više ne znam niti naslov, a ne mogu provjeriti jer je zatvoren. Nema ni Milana, već dugo..... )

    Scan10013

    " Teško je živjeti u svijetu u kojem ti ne postojiš, Una... riječi nisu dovoljne." (V. 15.10.2016. 03:57)
    (komentar na post: „Ne plačite i ne jaučite. Bol nikada neće biti manja!“ od 01.07.2016.)

    Image and video hosting by TinyPic




Pročitane knjige ("poslije") u kojima tražim nadu i vjeru u "susret"

  • 1. Richard Dawkins: "Iluzija o bogu"
    2. Slavenka Drakulić: " Frida ili o boli"
    3. Athol Fugard "Tsotsi"
    4. Bela Hamvas: " Scientia sacra II"
    5. Anton Krajcar: "Put i krivi putovi uma"
    6. Igor Mandić "Sebi pod kožu"
    7. Lynne McTaggart: " Polje (nulte točke)"
    8.Clare Mortall: " Čudesni pljusak boje"
    9. Irene Nemirovsky : "Francuska suita
    10. Orhan Pamuk: "Snijeg"
    11.Thomas Merton: " Gora sa sedam krugova"
    12. Siba Shakib: "U Afganistan Bog dolazi još samo plakati"
    13.Josip Mlakić: " Tragom zmijske košuljice "
    14. Immaculee Ilibagiza: " Preživjela da ispriča" (otkrivanje Boga usred holokausta u Ruandi) -Moja opaska: zavidim ti na miru kao i nadi. Meni to nije uspjelo.
    15.Robert Schwartz: «Hrabre duše»
    16. Raymond Jr. Moody : "Život poslije života"
    17.Pieter Frans Thomese: "Dijete sjene"
    18. Rachel Cusk: "Arlington Park" ( Kakve deskripcije???!)
    19. Terry Eagleton: "Smisao života"
    20. Orhan Pamuk: "Tiha kuća" (naročito Selahattinovo otkriće ništavila str.285-286
    i Fatmina "vožnja kočijom" života, str. 315)
    21. Allison DuBois: " Mi smo njihov raj" (pokušat ću, pokušat ću tražiti znakove)
    22. Yasmina Khadra (pseudonim pisca Mohammeda Moulessehoula): "Kabulske lastavice"
    23. Donna Tartt : "Mali prijatelj" (topla, topla....s obitelji poginula djeteta u centru. Ništa i nitko ih više ne može spasiti.
    24. Isabelle Jarry: " Moje je ime nečujno"
    25.Joan Didion: "Godina magičnog razmišljanja"
    26. Orhan Pamuk: "Muzej Nevinosti"
    27. Elizabeth Strout: "Amy i Isabelle" (kajanje, kajanje, kajanje... zbog onog što jesmo ili još gore, nismo učinili)
    28.Alessandro D'Avenia: " Bijela kao mlijeko, crvena kao krv"
    29. Ma Jian: "Pekinška koma"
    30. Irvin D. Yalom: " Kad je Nietzsche plakao
    31. Mani Gotovac: "Fališ mi" (Zar ponašanja i proživljavanja mogu biti identična? A jesu!)
    32. Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"
    33. David Grossman: "Do kraja zemlje"
    34. Jane Shemilt: „Kći“


    PJESME - MISLI - OSJEĆAJI


    Ako prva umrem ja
    Nek' ti tuga nebo ne prekriva.
    Tugujući budi hrabra, a ipak skromna.
    Nastala je promjena, ali nisi napuštena.
    Jer kao što je smrt dio života, i mrtvi žive zauvijek u živima.
    I sva bogatstva prikupljena na našem putovanju,
    Zajednički trenuci, tajne istražene,
    Smjerno gomilane intimnosti sačuvane,
    Ono zbog čega smo se smijale, ridale ili pjevale,
    Radost zbog suncem obasjanog snijega ili prvog daška proljeća,
    Jezik dodira i pogleda bez riječi,
    Jedna drugu poznavati,
    Davati i uzimati,
    To nije cvijet koji će izbljediti,
    Niti drvo koje će se srušiti i izmrviti,
    Nije niti stijena,
    Jer čak ni stijena se vjetru i kiši oduprijeti ne može
    I strašni se planinski vrhunci s vremenom u prah pretvore.
    Što bijasmo, i sad smo.
    Što imasmo, još imamo.
    Zajednička prošlost prisutna vječno.

    Stoga kad šetaš šumom gdje nekoć smo šetale zajedno
    I uzalud pogledom na obali tražiš moju sjenu,
    Ili zastaneš na brežuljku gdje uvijek bismo zastale da se zagledaš u daljinu
    I ugledavši nešto, iz navike ruku moju potražiš,
    Ne našavši je, tugu kako te obuzima osjetiš,
    Miruj.
    Sklopi oči.
    Diši.
    Osluhni moje korake u svome srcu.
    Jer otišla nisam, samo sad u tebi hodam.


    P1030468

    To je jedna od onakvih kakve ti polažem svake subote na mjesto za koje pretpostavljam da je blizu tvojeg lica.


    Jedina moja srećo, poslušaj:

    "Sreća mi je blaga bila
    al' je sreća vječna mijena
    tužnu me je ostavila.
    Nikad više neću njena
    ugledati lice mila" (M. Cervantes)


    U n a

    Božićni je kaktus procvjetao po prvi puta nakon 20 godina u tvojoj sobi.Pogledaj ga.

    P1000457

    Ima li išta teže od riječi pjesnikinje Vesne Krmpotić, majke, koja je izgubila svoje dijete, svojeg Igora, u najtežim bolima?

    "...Sve što osta od tebe
    to miso je moja na tebe,
    miso koja ti oblači meso,
    miso koja ti daje da misliš..
    ."


    "Osveta je ipak najsigurniji način da se postigne pravda."
    (Henri Becque)


    Una za okvir

    " Vrijeme je:
    Presporo za one koji čekaju,
    Prebrzo za one koji se boje,
    Predugo za one koji tuguju,
    Prekratko za one koji se raduju.
    Ali za one koji se vole
    Vrijeme je vječnost"

    Henri van Duke

    (Hvala Ti Slavice S. što si me na ovo podsjetila)


    Moj um -
    moj neprijatelj


    Moj um

    "Ne dopusti mi niti jedan dan postojati bez tebe,
    plavetnila tvog pogleda ili sreće zbog tvog osmijeha,
    daj mi makar mrvicu. Ne mogu bez tebe živjeti. Mami."


    " Tišina u mome domu, osluškujem kao da netko dolazi.
    Koraci su mi poznati. Ti si! A onda muk, jer nisi ti.
    A bio je to prelijep trenutak sreće. Mami."


    Thomas Merton: "Gora sa sedam krugova"
    Jeremijeva tužaljka
    Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen. S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje, pred noge mrežu mi razapne i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena”



    1. srpnja 2008.

    Hvala Ti Sandra,
    sa bloga:
    Sandra

    "u mislima s još jednom majkom čija su krila slomljena.....na današnji dan

    Obljetnica sa Sandrinog bloga 2008

    ruža je za Unu....

    01.srpanj 2009.

    „ Tuga zasjenila tvoje oči u mojoj duši,
    sanjom zasjenila pa zato plaču. Ginem.
    I suton sve jače osutonio pa sjenama svojim
    želi da bol progonstva ispije.

    I da stabla jesen osjete,
    ja na njih siplem svoju dušu
    i snove im sušim. Tek sada jedva
    uspomena diše prepuna gorčine
    k'o prikaza sunčanih smiraja iza planine. „

    Melahrinos

    In loving memory

    Obljetnica sa Sandrinog bloga 2009

    Una Varelija 01.07.06. – 01.07.09.

    Obljetnica Sa sandrinog bloga 2010

    Sa Sandrinog bloga, 1. srpnja 2010.

    Obljetnica sa Sandrinog bloga 2011

    Sa Sandrinog bloga 1. srpnja 2011.

    Image and video hosting by TinyPic

    sa ENIKINOG bloga:
    ".....svijećica je za sve anđele
    koji više nisu sa nama, a cijeli
    je život bio pred njima:

    " .... slikica me podsjetila na jednu dragu djevojčicu Stelu
    koja nas je prerano napustila.
    Nadam se Stelice da te ovakvi anđeli uvijek prate i čuvaju.
    Tebe, Juricu, Josipa, Unu, Snježanu,
    i sve one mlade živote..."

    Image and video hosting by TinyPic

    Tužaljka jedne mame čije kćeri jedinice na dan 17.07.2008. nema već 4 godine:

    "Prošle su četiri godine koje nose veliku težinu u mojoj neutješnoj duši, dragocjeno blago koje sam imala to si bila samo Ti.
    Moj anđele, uvijek sam bila ponosna na Tebe, a taj ponos je bio zaslužan od srca Ti "hvala".
    Ponos i velika ljubav ostat će vječna na mojeg najdražeg anđela, moju mazicu jedinicu.
    Te riječi ne postoje, kojima se može izreći tuga i bol, a moj život je postao besmislen od kada nisi sa mnom, ali u mislima jesi.
    Bila je velika sreća živjeti s Tobom i pratiti Tvoj razvitak, bio je veliki dar od Boga.
    A krivcima se ne oprostilo nikada."


    Image and video hosting by TinyPic

    Tužaljka tate:
    "Stvorena od sna i za san
    Ti me zaustavljaš
    pred vratima jednostavne smrti
    i ja se pretvaram
    u pticu
    u rijeku
    koja se vraća izvoru"
    ( Zvonimir Golob)


    Image and video hosting by TinyPic

    Riječi mame L. upućene kao posljednji pozdrav sinu M. N.
    " Miris uvijek ostaje u ruci koja je darovala ružu"
    Ima li istinitijih i nježnijih riječi od ovih?
    17. rujna 2008.

    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže na blogu posvećenom tragično preminulom Josipu B.:
    Leptir (26.09.2008. 17:02)

    "ko će tebe mi zaminit
    ko će stat na misto tvoje
    kad još nate čeka
    ovo bolno srce moje..... "


    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže:
    titanik2
    06.10.2008. (14:13)


    "Živjeti u snu
    čini se ,meni je suđeno
    da živim sanjajući.
    Životu koji sav je od sna
    smrt ne može nauditi."


    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže
    Meša Selimović:

    Trebalo bi ubijati prošlost
    sa svakim danom što se gasi.
    Izbrisati je da ne boli.
    Lakše bi se podnosio dan
    što traje i ne bi se mjerio
    onim sto više ne postoji.
    Ovako se miješaju utvara i život,
    pa nema ni čistog sjećanja
    a ni čistog života.


    Image and video hosting by TinyPic

    ( Hvala ti Anda na podsjećanju)

    M. Antić:

    BESMRTNA
    PJESMA


    Ako ti jave ;umro sam
    a bio sam ti drag
    možda će i u tebi
    odjednom nešto posiveti.
    Na usni pepeljast trag.
    Da li ikad razmišljao
    o tome što znači živeti?
    Ko sneg na toplom dlanu
    u tebi detinjstvo kopni.
    Brige...
    Zar ima briga?
    Tuge...
    Zar ima tuga?
    Po merdevinama mašte
    u mladost hrabro se popni.
    Tamo te čeka ona
    lepa, ali lukava duga.
    I živi !
    Sasvim živi!
    Ne grickaj ko miš dane.
    Široko žvači vazduh.
    Prestiži i vetar i ptice.
    Jer svaka večnost je kratka.
    Odjednom nasmejani
    u ogledalu nekom
    dobiju zborano lice.
    Odjednom; na ponekom uglu
    vreba poneka suza.
    Nevolje na prstima stignu.
    Godine postanu sivlje.
    Odjednom svet, dok hodaš
    sve više ti je uzan
    i osmeh sve tiši
    i tiši
    i nekako iskrivljen.
    Zato živi, al sasvim!
    I ja sam živeo tako.
    Za pola veka samo
    stoleća sam obišao.
    Priznajem; pomalo luckast.
    Ponekad naopak
    Al nikad nisam stajao.
    Večno sam išao.
    Išao...
    Ispredi iz svoje aorte
    pozlaćen konac trajanja
    i zašij naprsla mesta
    iz kojih drhte čuđenja.
    I nikad ne zamišljaj život
    kao uplašen oproštaj,
    već kao stalni doček
    i stalni početak buđenja.

    A onda već jednom ozbiljno
    razmisli što znači živeti i umreti
    i gde to nestaje čovek.
    Šta ga to zauvek ište.
    Nemoj ići na groblja.
    Ništa nećeš razumeti.
    Groblja su najcrnji vašar
    i tužno pozorište.
    Igrajući se nemira
    i svojih bezobličja,
    zar nemaš ponekad potrebu
    da malo krišom zađeš
    u nove slojeve razuma?
    U susedne budućnosti?
    Objasniću ti to nekada
    ako me tamo nađeš.
    Znaš što ću ti učiniti;
    pokvariću ti igračku
    koja se zove bol,
    ako se budeš odvažio.
    Ne lažem te.
    Ja izmišljam
    ono što mora postojati,
    samo ga nisi još otkrio,
    jer ga nisi tražio.
    Upamti;stvarnost je stvarnija
    ako joj dodaš nestvarnog.
    Prepoznaćeš me po ćutanju.
    Večni ne razgovaraju.
    Da bi nadmudrio mudrost,
    odneguj veštinu slušanja.
    Veliki odgovori
    sami sebe otvaraju.
    Posle bezbroj rođenja
    i nekih sitničavih smrti,
    kad jednom budeš shvatio
    da sve to što si disao
    ne znači jedan život,
    stvarno naiđi do mene
    da te dotaknem svetlošću
    i pretvorim u misao.
    I najdalja budućnost
    ima svoju budućnost,
    koja u sebi čuje
    svoje budućnosti glas.
    I nema praznih svetova.
    To čega nismo svesni,
    nije nepostojanje,
    već postojanje bez nas.

    Ako ti jave: umro sam
    evo šta će biti.
    Hiljade šarenih riba
    lepršaće mi kroz oko.
    I zemlja će me skriti.
    I korov će me skriti.
    A ja ću za to vreme
    leteti negde visoko.
    Upamti; nema granica,
    već samo trenutnih granica.
    Jedriću nad tobom u svitanja
    niz vetar klizav ko svila.
    Razgrtaću ti obzorja,
    obrise doba u povoju
    i prizore budućnosti
    lepotom nevidljivih krila.
    I kao nečujno klatno
    zaljuljano u beskraju,
    visiću sam o sebi
    kao o zlatnom remenu.
    Prostor je brzina uma
    što sama sebe odmotava.
    Lebdeću u mestu ,a stizaću
    i nestajaću u vremenu.
    Odmoriću se od sporednog
    kao galaktička jata,
    koja su srasla pulsiranjem
    što im u nedrima traje.
    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne šume,
    koje su srasle granama
    u guste zagrljaje.
    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne ptice,
    koje su srasle krilima
    i celo nebo oplele.
    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne ljubavi,
    koje su srasle usnama
    još dok se nisu ni srele.
    Zar misliš da moja ruka,
    koleno,
    ili glava,
    mogu da postanu glina,
    koren breze
    i trava?Da neka malecka tajna ,
    il neki treperav strah
    mogu da postanu sutra
    tišina,
    tama
    i prah?
    Znaš ja sam stvarno zvezda.
    Sav sam od svetlosti stvoren.
    Ništa se u meni neće
    ugasiti ni skratiti.
    Samo ću,
    obično tako,
    jedne slučajne zore
    svom nekom dalekom suncu
    zlatnih se očiju vratiti.
    Kažnjavan za sve što pomislim,
    a kamoli što počinim,
    osumnjičen sam za nježnost
    i proglašen krivim
    što ljubav ne gasim mržnjama,
    već nečim drukčije živim.
    Posljednji rubovi beskraja
    tek su početak beskrajnijeg.
    Ko traje dalje od trajnijeg
    ne zna za kratka znanja.
    Nikad se nemoj mučiti
    pitanjem;kako preživeti
    nego;kako ne umreti
    posle svih umiranja.

    Ako ti jave;umro sam,
    ne brini.
    U svakom stoleću
    neko me slučajno pobrka
    sa umornima i starima.
    Nigde toliko ljudi
    kao u jednom čoveku.
    Nigde toliko drukčijeg
    kao u istim stvarima.
    Pročeprkaš li prostore,
    iskopaćeš me iz vetra.
    Ima me u vodi.
    U kamenju.
    U svakom sutonu i zori.
    Biti ljudski višestruk
    ne znači biti raščovečen.
    Ja jesam deljiv sa svačim
    ali ne i razoriv.
    A sva ta čudesna stanja
    i obnavljanje mene
    i nisu drugo do vrtlog
    jednolik,
    uporan,
    dug.
    Znaš što su proročanstva?
    Kalupi ranijih zbivanja
    i zadihanost istog
    što vija sebe u krug.
    Pa što bismo se opraštali?
    Čega da nam je žao?
    Ako ti jave;umro sam
    ti znaš-ja to ne umem.
    Ljubav je jedini vazduh
    koji sam udisao.
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem.
    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nešto
    kao lepršav trag.
    Nemoj da budeš tužan.
    Toliko mi je stalo
    da ostanem u tebi
    budalast,
    čudno drag.
    Noću kad gledaš u nebo
    i ti namigni meni.
    To neka bude tajna.
    Uprkos noćima sivim
    kad vidiš neku kometu
    da vidik zarumeni,
    Upamti;to ja još uvek
    šašav letim i živim.


    Image and video hosting by TinyPic

    Mirjana Krizmanić: Tkanje života
    „Bog ne može biti na svakom mjestu,
    pa je stoga stvorio majke „
    – židovska poslovica

    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže D. Koontz:
    "Tragedija je najdublja alatka za graviranje"

    Image and video hosting by TinyPic


    P.F.Thomese: "Dijete sjene"
    "Tko plače obično vlada sobom."

    "Svakoga dana plutamo sve dalje od nje,
    svaki korak koji učinimo, jedan je od nje.
    Dalje živjeti znači dalje, još dalje od nje."

    "Sreća je nešto čemu daješ ime
    tek kad je više ne možeš naći."

    "Riječ koja nedostaje:
    Žena koja pokopa svoga muža naziva se udovica,
    čovjek koji ostane bez svoje žene, udovac.
    Dijete bez roditelja je siroče.
    No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?"

    "… tako sam ja pokušavao složiti njezinu uništenu budućnost
    prema djevojčicama koje sam vidio u prolazu."

    "Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali.
    Sad kad smo je ponovno uzeli u ruke,
    ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali."


    Image and video hosting by TinyPic

    Albert Einstein:
    " Ako su ljudi dobri samo zato što se boje kazne
    i nadaju se nagradi (u religijskom smislu),
    onda smo mi uistinu bijedna družina"

    Image and video hosting by TinyPic

    Slavenka Drakulić: "Frida, ili o boli"
    "Mora da smrt dolazi kao olakšanje kad čovjek sam sebi postane nepodnošljiv."

    Image and video hosting by TinyPic

    Khalded Hosseini:"Čovjeku je dano da bude ovoliko sretan samo kad se sprema nešto što će mu to oduzeti”

    Image and video hosting by TinyPic

    Cecilia Ahern:
    "Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli."

    Image and video hosting by TinyPic

    Martin Le Franc (1410. - 1461.)

    Moje je ime nečujno.
    Krošnja bez ploda,
    oštro trnje je za me cvijeće;
    tako mnome vlada ljubav,
    a drugdje mi se ne dopušta da budem:
    dan je za me noć.


    Image and video hosting by TinyPic


    Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"

    " Ne plačite i ne jaučite. Bol nikad neće biti manja!"
    (riječi koje je neki emir uputio svome narodu nakon što mu je u ratu stradala cijela obitelj)

    Image and video hosting by TinyPic


    Elif Shafak:“ Četrdeset pravila o ljubavi“

    „S vremenom bol prelazi u tugu, tuga prelazi u šutnju, a šutnja prelazi u osamljenost, neizmjernu i beznadnu kao tamni oceani. Misliš da više ne možeš živjeti. Misliš da je svjetlo tvoje duše utrnuto i da ćeš zauvijek ostati u mraku. Ali kad te proguta tako čvrsta tama, kad oba oka zatvoriš prema svijetu, treće se oko otvori u tvom srcu. I onu voljenu osobu koju nigdje ne možeš pronaći počinješ viđati posvuda. Kako možeš reći da je (ga) nema kad je posvuda i u svemu?"

    "Duboko u sporom okretanju tuge i čežnje, ja sam s tobom svakoga dana, svake minute. Moja prsa su špilja u kojoj ti počivaš. Jednako kao što planina čuva jeku u sebi, tako i ja u sebi čuvam tvoj glas“ (Rumi o Šemsu)

    Image and video hosting by TinyPic


    Oya Baydar: „Izgubljena riječ“

    „Smrt prikuje, intenzivira i pojačava osjećaje koje bi vrijeme trebalo nagrizati ili bi barem trebali postati normalni. Moraš se nadmetati s onim što je smrt ostavila za sobom“.

    „Ne vjerujem da ćemo to moći zajednički trpjeti. Kad je patnja tako bolna, neće se ublažiti ako se o tome više razgovara.“

    „Kad bi se spomenulo njeno ime (ime poginule) nahrupile bi sve neizgovorene optužbe, patnja i žaljenje. Ili bi se sve to potisnulo, a patnja, optužbe i žaljenje bi se zakopali i potom niknuli iz njihovih srca kao ogorčenost, gnjev i neprijateljstvo."

    Image and video hosting by TinyPic


    D. Polansky: "Poljubac Oštrice"

    „ Bio je to izraz koji sam vidio u ratu na licima dječaka koji su izgubili udove, pogled nekoga tko je zadobio ranu koja je trebala biti smrtonosna, no nije bila. Takav pogled ima običaj uglaviti se poput mokre žbuke, trajno se usadi u kožu. Zaključio sam da će to biti maska koje se ova jadnica neće moći riješiti, osim ako bol ne postane prejaka i jedne hladne večeri ne položi oštricu na zapešće.“ (o majci kad je saznala da joj je dijete umrlo)


    Image and video hosting by TinyPic


    E. Newmark: „Sandalovo drvo“

    "Sve što uistinu imamo, naše su priče“.

    Image and video hosting by TinyPic


    Greg ILES: „Vječni san“

    „Posao mi pomaže da se s tim nosim.“ „ Možda ti posao pomaže da se ne nosiš s time.“ (nakon smrti voljene osobe)

    Image and video hosting by TinyPic


    Mani Gotovac: „Fališ mi“

    "Ne pamti samo tijelo, pamti i soba"

    Image and video hosting by TinyPic


    Lisa SEE „Zaljubljena Peonija“

    „Osjetila sam snagu tvojih osjećaja i znala sam da ćeš imati malo sreće u životu“ (majka kćeri)

    Image and video hosting by TinyPic


    Alessandro D'Avenia: „Bijela kao mlijeko, crvena kao krv“

    „Jednom sam u jednoj knjizi pročitao da ljubav ne postoji zato da nas usreći, nego da nam pokaže koliko boli možemo podnijeti.“

    Image and video hosting by TinyPic


    Emilio Calderon: "Židov iz Šangaja"

    „ U prirodi nema ni kazni ni nagrada,samo posljedica" (stara kineska)

    Image and video hosting by TinyPic


    Lisa SEE: "Sniježnica i tajna lepeza"

    „Posve je prihvatljivo da se udovica unakazi ili ubije kako bi spasila obraz muževoj obitelji pa zašto onda majka ne bi bila potaknuta na krajnji čin nakon gubitka djeteta ili djece? Ali niti jedna žena ne bi smjela živjeti duže od svoje djece. To je protivno zakonima prirode. Ako ih nadživi, zašto ne bi poželjela skočiti s litice, objesiti se ili progutati lužinu?“


    Image and video hosting by TinyPic



    Sebastian Barry:“ Tajno pismo“

    "Oni koje volimo, ona za nas najvažnija bića, budu nam oduzeti voljom svemogućega, ili pak voljom vragova koji ga opsjednu. Te smrti, to je kao da nam je tko na dušu položio golemu grudu olova, tako da na mjestu gdje je nekoć bila bestežinska duša, u samom srcu bića, sad počiva tajno i pogubno breme. "


    Image and video hosting by TinyPic



    Ivana Šojat-Kuči: „Unterstadt"

    “Nepovratno povezane tajnom, otajstvom kako preživjeti smrt onih koji su vas trebali nadživjeti“.

    Image and video hosting by TinyPic


    David Grossman „Do kraja zemlje“

    „Razdirao ju je iznutra, bičevao, udarao šakama o stjenke njezina tijela. Tražio ju je za sebe bezuvjetno, zahtijevao da napusti vlastito biće i posveti mu se vječno, da sve vrijeme misli o njemu, bez prestanka, da svima koje sretne priča o njemu, čak i stablima, stijenama, grmlju, da mu izgovara ime naglas i u tišini, stalno i stalno, da ga nikad ne zaboravi, čak ni na sekundu, i da ga ne napušta jer je on sad treba kako bi postojao."

    Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se