O kako mi je poznato ovo što pišeš, svakog dana se ljutim sama na sebe jer je moje djetešce u bijesu izjurilo iz doma onog stravičnog dana kada nam je čitav život istrgnut pod nogama, ne izmaknut nego doslovno istrgnut!!! Svađali smo se oko blesavih ocjena, a bila sam ljuta ali ne toliko na njega koliko me mučilo što će morati dva puta ponavljati istu stvar umjesto da se odmah riješio... Reagirala sam neadekvatno, u afektu, krenule su teške riječi i izmaknulo mi je kontroli, pljusnula sam ga... Taj pogled nikada neću zaboraviti, taj pogled će me proganjati dok živim... I pogledao me tako šokirano, tužno, razočarano, i bez riječi izjurio van, sjeo na motor, i više ga nikada nisam vidjela... Malo kasnije borio se za život u vlastitoj krvi, a mama se doma ljutila na njega, na sebe, nije znala... A trebala sam znati... Da nije onako odjurio ZBOG mene, možda bi bolje pazio i nebi stradao... O kako me to lomi, ubija me iz trena u tren sve snažnije...
A i razne djetinje svađe, ocjene, markiranja, cigarete, sve što se na ružan naćin odvilo... Ali ovo posljednje pogotovo, ubija, lomi, KRIVA SAM, zbog mog bijesa ga više nemam!!!!
07.04.2009. (18:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vaga života nas je zakinula za balans, pa nam je na uteg emocija objesila sve postojeće znane i neznane emocije. Uvijek sam se pitala ( sad to više nije važno jer ništa važno nije) kako se osjećaju ljudi koji su svoju djecu: mlatili do krvi, lomili im udove, izgladnjivali ih, kažnjavali ih hladnoćom, zatvarali na tavane, podrume i ormare, silili ih na krađe, silovali ih,........ a žive i dalje. Možda se tek radi o balansu, a možda je prevagnuo uteg neosjetljivosti, emocionalne hladnoće. Uz tešku i silovitu kaznu života bez nje ili njega, navalio nam se i teret krivnje. Koja dere, koja lomi, koja uništava......sve dok nam to krhkost tijela i uma dozvoljava.
07.04.2009. (18:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
I ja sam se nekad to pitala, ne samo roditeljima koji to rade djeci ako se roditeljima i mogu nazvat, nego općenito zločincima, kako netko može oduzeti ljudski život i nastavit svoj? A njih krivnja ne razdire, a meni, nama, odmah nakon šoka došla je krivnja zbog koje ne spavamo, ne jedemo, ja sam ovih preko 20kg od njegove smrti izgubila zbog krivnje, lijek još nekako ''zatomi'' tugu da je ne ispoljavamo na van, nervoza se ''smiri'' ali misli koje nam dokazuju da smo krivi ništa nemože maknuti... Ja ti se divim, jer iako sam ostala bez pola familije makar imam jedno djetešce a oni su ipak najvažniji, nisu li? Ne umanjuje tugu ali olakšava egzistenciju, zato se sjetim tebe i Marije dok grlim svoje živo djetešce i pitam se - pa kako vama mora biti? ZNAM da tvoja krivnja nije utemeljena, možda niti moja jer nisam mogla znati, splet je nesretnih okolnosti, nikakav prst sudbine, nikakav bog, znam negdje u mozgu da nisam kriva, ti znaš u mozgu u nekom udaljenom dijelu, ali srce nama upravlja a srce je potpuno uvjereno i predano toj krivnji jer je prihvaća kao ultimativnu istinu, kao ono što zaista je, pravo činjenićno stanje... I kako se onda oduprijeti? Postoji samo život sa time...
Grlim vas, sestre moje po boli...
07.04.2009. (19:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U mom slučaju, na žalost, nema mjesta divljenju. Možda bi bilo kad bih živjela drugačiji, smisleniji život. Slušam riječi, gotovo od početka: " Svaka ti čast, divim ti se da uspijevaš živjeti", a ja onda dodajem neizgovoreno: "...jer ja ne bih mogla/mogao" Ne mogu niti ja, zato moj život i nije vrijedan ničega doli žaljenja.Bez smisla, bez nade, bez cilja, bez natrag, bez naprijed. Ogromna praznina, ogromna bol, neizmjerna ljubav. Ništa što se može opipati, što se može okom zamijetiti, što se može ograničiti.
07.04.2009. (20:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
A znaš da mi je pojmljiva bol, da je proživljavam i doživljavam dok odlazim svome sinu na grob... Tvoja Una ga je samo 6mjeseci starija a nemaju svoju šansu, nemaju svoje snove i planove, nemaju budućnost... A mi smo ovdje da ih oplakujemo, da živimo jer moramo neznam ni zašto... Ne mislim da ti se divim jer se boriš, znam da nije tako, nego neznaš niti sama kako, guraš dan za danom... Guraš i čudiš se kako si uspjela? Odustaješ, predaješ se, ali opet ideš dalje, i ništa se ne mjenja, niti ovo što se dogodilo postaje laž, niti suze nestaju, niti tuga, niti žaljenje, niti krivnja, niti nam uspomene prestaju žariti oči, sve je isto samo su novi dani, ja to definiram kako mi je od onog dana sve kao jedno te isti dan samo što tokom dana odlazim više puta spavat, kao da je sve jedna mora iz koje se nikako probudit nego svoj odurni život živim u njemu, i trudim se strašno ali probudit se nemogu, kada pomislim da sam se probudila odlazim u njegovu sobu i shvatim da ga uistinu nema... Nisam željela reći neku lošu stvar nego da ti se divim jer eto, ja imam to još jedno dite, istina, neće vječno ostati u našem zajedničkom stanu ali makar će postojati još godinama, i zbog njega moram... Iako nije niti to lakše jer ne umanjuje bol, samo imamo opipljiviji razlog kada odlučim skončati, i imamo sve iste misli, i nekada je meni lakše jer imam njega kao neki cilj, jer već dosta mi je u glavi- moram zbog njega... Iako vegetirajuči dočekujem novo buđenje i isti pakao u krug,nimalo tuga nije umanjena samo je motivacija... A ti sa druge strane... Ma neznam, neću napisati, rastresena sam i loše bih se izrazila jer nemogu sabrat misli, ali mnogo puta sam ti ovo isto rekla pa vjerujem da znaš što ciljam...
Grlim te...
07.04.2009. (20:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
To je istina, život kao da mi sveo na san, pa čak se i osjećam tako, kao da mjesečarim, ne znam čak niti opisati to stanje. Razlika je samo u tome da se časkom osjećam budnijom časkom u dubljem snu, a buđenja predstavljaju suočavanje s istinom, koja je uvijek ista: strašna, jeziva. I opet počinjem s guranjem kamena uz brdo. Vjeruj mi D., da sam bila sigurna u što će se pretvoriti moj život, ništa od ovoga što sam živjela ne bih odabrala. Strašna je cijena sreće, strašna je cijena punine života. A zašto je samo neki plaćaju, tko će ga znati.
07.04.2009. (20:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
Razumijem te, i ja se toliko puta pitam - da sam znala da ću izgubit sina, muža, dali bih se uopće odlučila na sve ovo? Ma ne vjerujem, nebi, previše je patnje, a i lako još za moju tugu ali mi je strašno da uistinu život njemu ni krenuo nije, da je imao tolike snove, a sada je i on sam a i ja, stavljen pred gotov čin, i da nema povratka na one sretne dane... I zašto? Zbog 24 proklete godine?! Zar je njegova duša bila namjenjena za pišljive 24godine?! Naši maleni bi promjenili svijet, bili su posebni i dobri pojedinci, jedni od rijetkih onih istinski dobrih, anđela... To vidim u Stelici, Josipu, tvojoj Uni, mom djetetu... Izmijenili bi svijet nabolje a istrgnuti su iz svojih života i domova!!! I zato se pjenim na priče ljudi o božjem izboru, višem svijetu... Pa zar je njemu ovaj život i svijet bio tako loš da je jednostavno morao unesrečiti svih, izgubit šansu za duge godine ovdje, zar sam mu ja kao majka bila zla, ili zgriješila nešto da je on morao otići na bolje mjesto? Gdje je to njemu bolje nego ovdje, gdje je sa svojima, majkom i bratom, djevojkom, prijateljima, snovima? Gdje? Koji raj? Samo utopija, očajničko nadanje prestrašenih ljudi da sami sebi olakšaju smrt... Pojam koji je tabu, a neizbježan je... Strah nas je smrtnosti i našli smo kako Marx kaže ''opijum za mase'',a to je religija... Bijeg od stvarnosti u neke ljepše misli... Neke ljepše dimenzije gdje nas čekaju naše volječe srećice...
07.04.2009. (22:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MASATERA
Ne mogu ni zamisliti kakvu bol trpite. Prije tri tjedna ja sam se požderala kad sam izašla iz stana ljutita na sina, izvikala se i otišla svojim poslom, a već na pola puta mi je bilo žao što sam ga tako ostavila jer, išao je na utakmicu, a ja sam ga ružno pozdravila, umijesto moje uzrečice "skrši noge, daj tri gola" ja sam se ispjenila, bilo mi je žao.. Kad se muž vratio po zdravstvenu da ode sa njim na hitnu bila sam u šoku, tužna zbog mog ponašanja, ali srećom sve je na kraju ispalo ok. Eto morala sam ovu moju sitnu kratku muku po majci.. napisati, jer me Majka D. podsjetila na to. Teško je biti majka. Kako je tek vama, čitam i teku mi suze. Grlim vas obje i niti ne znam što vam poručiti osim da se držite koliko možete..
07.04.2009. (23:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
Nije moj blog ali samo da kažem - da je makar više ovakvih ljudi koji ne sile da napravimo nešto kao ''bijeg od boli'', mi od nje možemo pobjeći jedino ako budemo nesvjesne što se desilo a to možemo samo ako odemo sa živcima, a ni jedna od nas si to ne želi i nesmije dopustit...
Drago mi je da ti je sa sinom sve u redu... Pazi ga... Oni su uistinu najveće blago svijeta...
A gdje je moj malac sada? Zagrijalo je vani, možda ona briga da mu je hladno u grobku sada prestane... Cijelu zimu me proganjalo, dekicu sam nosila da mu grobić pokrijem, da ga zagrijem kao i nekada kada je djetešce bio... Nedostaje mi njegov glas, miris, dodir, izgled, zagrljaj, pusa... sve njegovo...
07.04.2009. (23:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ZRINKA
drage moje, kad biste samo u moru očaja kojim ste obuzete, usudile se pogledati drugačije. pogledati na križ - Onoga koji je u ime svih naših tuga, bolova, očaja - iznio sve naše križeve - kroz grob, kroz smrt - do konačne pobjede- vječnog života. i nije to tek iluzija, nije moj Bog, moj Krist utopija, nije izmišljotina, On je realnost veća od svih naših dohvatljivih realnosti. On je stvarnost jača, moćnija i bolja - po kojoj i ova sadašnja i ovdašnja ima smisla. ne govorim vam o maglama duše, ne spominjem Isusa Krista kao lažnu utjehu koja bi umrtvila trenutno ovdašnju bol. Govorim vam o živom Bogu. i nije stvarnost samo ono što svojom rukom možemo dodirnuti, okom vidjeti. Da li bi itko mogao reći da ne postoji vaša ljubav, da nema boli koju osjećate. one su vaša stvarnost - jača od bilo čega po čemu hodate, što vidite i dirate - a opet - nikome je ne možete pokazati kao vidljivu stvar. no, to je stvarnost vašeg srca za koju ne sumnjate da li jest. eto, stvarnost može biti i opipljiva i duhovna. postoji stvarnost duhovnog svijeta. i vi je osjećate jer se ustrajno obraćate svojim dragima i osjećate njihov život u jednoj drugačijoj stvarnosti. osjećate ga i svejedno ga ne priznajete. ali nije pitanje da li Bog postoji - nego što On znači za mene. A ja vam govorim- ako mu dođete s vašim slomljenim srcima - izliječit će ih - jer On jedini daje nadu, lijek, snagu i utjehu. On je jedina istina koju i naša srca prepoznaju jer u svojoj srži čeznu prema baš takvoj istini.. On u svom milosrđu prašta i spašava, On podiže - ne dopušta da se napukla slamka slomi. On je stalno naš Otac.I krivnje koje imamo prema sebi i prema drugima - svojom smrću je poništio, i oproštenje je zajamčio i milosrđe obećao a iznad svega nagrađuje nas onim što ni mi sami sebi ne bi dali - životom vječnosti - životom ispunjenim savršenom pravdom, savršenim smislom, potpunim dobrom.i naše očajavanje u Njegovom svjetlu - postaje ohrabrena nada. probajte otvorenog srca stati pred križ. ne morate ništa govoriti. neka duh u vama govori - i primit ćete. primit ćete milost - kroz suze, kroz olakšanje, kroz nadu da život dobra uvijek pobjeđuje. vrijeme je pred Uskrs - vrijeme u kojem se nalazi sav smisao moje vjere - smrt - najveći neprijatelj čovjeka - pobijeđena je životom vječnim. vaš Bog vas ustrajno čeka - da vas utješi, da vas izvuče iz mraka. ne odbacujte tu ponudu - bit ćete udomljene u Njegovom srcu koje liječi svako slomljeno, svako umorno, svako ranjeno srce. dopustite mu da zagrli vašu umornu dušu, da utisne dah života i utjehe u vaša srca, dozvolite mu da vam iskaže svoje milosrđe i bit ćete doista preporođene. ne bez osjećaja, ali svakako bez očaja - neprijatelja svakog života. božja ljubav - nadilazi sve naše smislenosti, sve naše mjere, ona je bezgranična za sve koji joj se obrate i pokušaju joj se otvoriti, priznati je i s njom živjeti.
08.04.2009. (20:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prošle sam subote, vrativši se s groblja u hodniku ispred stana ugledala dvije poznate ( Umag je malen) prilike, s knjigama u rukama. Jehovine svjedokinje. Očito da su mi željele na vrata kao i ranije, od kada su (negdje, od nekoga) saznale za moj gubitak. Uporne. Nisam imala snage ni volje čak ni riječi upotrijebiti. Pa, kao što su i same zaključile da su suvišne i otišle ( a doći će opet, znam, ali ih opet isto čeka), molim vas lijepo ZRINKA ne budite tako uporni. Podsjećate me na njih. Poštujem njihovo vjerovanje ali ne i njihovu upornost. Dosadne su.
08.04.2009. (21:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
Da li bi itko mogao reći da ne postoji vaša ljubav, da nema boli koju osjećate. one su vaša stvarnost - jača od bilo čega po čemu hodate, što vidite i dirate - a opet - nikome je ne možete pokazati kao vidljivu stvar.
- UPRAVO tako, ne postoji naša ljubav jer je mrtva...Bol se može pokazati kao opipljiva stvar jer je dovoljan pogled na nas, na prazne krevete, na suze, vriskove i jecaje koje im uz tužni dom ispuštamo...
I molim Vas da poštujete želju koju Vam je iskazala Emocija... Ovo je ipak stranica koju piše svojoj Uni, ako ona da svoj stav onda ga uvažite, nismo svi isti a ako sami ne nalazimo utjehu u tom vašem Bogu onda je to gotovo, sa niti jednom jedinom rječju to se nemože promijeniti...
08.04.2009. (22:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
O kako mi je poznato ovo što pišeš, svakog dana se ljutim sama na sebe jer je moje djetešce u bijesu izjurilo iz doma onog stravičnog dana kada nam je čitav život istrgnut pod nogama, ne izmaknut nego doslovno istrgnut!!!
Svađali smo se oko blesavih ocjena, a bila sam ljuta ali ne toliko na njega koliko me mučilo što će morati dva puta ponavljati istu stvar umjesto da se odmah riješio...
Reagirala sam neadekvatno, u afektu, krenule su teške riječi i izmaknulo mi je kontroli, pljusnula sam ga...
Taj pogled nikada neću zaboraviti, taj pogled će me proganjati dok živim... I pogledao me tako šokirano, tužno, razočarano, i bez riječi izjurio van, sjeo na motor, i više ga nikada nisam vidjela...
Malo kasnije borio se za život u vlastitoj krvi, a mama se doma ljutila na njega, na sebe, nije znala...
A trebala sam znati... Da nije onako odjurio ZBOG mene, možda bi bolje pazio i nebi stradao...
O kako me to lomi, ubija me iz trena u tren sve snažnije...
A i razne djetinje svađe, ocjene, markiranja, cigarete, sve što se na ružan naćin odvilo...
Ali ovo posljednje pogotovo, ubija, lomi, KRIVA SAM, zbog mog bijesa ga više nemam!!!!
07.04.2009. (18:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Vaga života nas je zakinula za balans, pa nam je na uteg emocija objesila sve postojeće znane i neznane emocije. Uvijek sam se pitala ( sad to više nije važno jer ništa važno nije) kako se osjećaju ljudi koji su svoju djecu: mlatili do krvi, lomili im udove, izgladnjivali ih, kažnjavali ih hladnoćom, zatvarali na tavane, podrume i ormare, silili ih na krađe, silovali ih,........ a žive i dalje. Možda se tek radi o balansu, a možda je prevagnuo uteg neosjetljivosti, emocionalne hladnoće. Uz tešku i silovitu kaznu života bez nje ili njega, navalio nam se i teret krivnje. Koja dere, koja lomi, koja uništava......sve dok nam to krhkost tijela i uma dozvoljava.
07.04.2009. (18:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
I ja sam se nekad to pitala, ne samo roditeljima koji to rade djeci ako se roditeljima i mogu nazvat, nego općenito zločincima, kako netko može oduzeti ljudski život i nastavit svoj?
A njih krivnja ne razdire, a meni, nama, odmah nakon šoka došla je krivnja zbog koje ne spavamo, ne jedemo, ja sam ovih preko 20kg od njegove smrti izgubila zbog krivnje, lijek još nekako ''zatomi'' tugu da je ne ispoljavamo na van, nervoza se ''smiri'' ali misli koje nam dokazuju da smo krivi ništa nemože maknuti...
Ja ti se divim, jer iako sam ostala bez pola familije makar imam jedno djetešce a oni su ipak najvažniji, nisu li?
Ne umanjuje tugu ali olakšava egzistenciju, zato se sjetim tebe i Marije dok grlim svoje živo djetešce i pitam se - pa kako vama mora biti?
ZNAM da tvoja krivnja nije utemeljena, možda niti moja jer nisam mogla znati, splet je nesretnih okolnosti, nikakav prst sudbine, nikakav bog, znam negdje u mozgu da nisam kriva, ti znaš u mozgu u nekom udaljenom dijelu, ali srce nama upravlja a srce je potpuno uvjereno i predano toj krivnji jer je prihvaća kao ultimativnu istinu, kao ono što zaista je, pravo činjenićno stanje...
I kako se onda oduprijeti? Postoji samo život sa time...
Grlim vas, sestre moje po boli...
07.04.2009. (19:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
U mom slučaju, na žalost, nema mjesta divljenju. Možda bi bilo kad bih živjela drugačiji, smisleniji život. Slušam riječi, gotovo od početka: " Svaka ti čast, divim ti se da uspijevaš živjeti", a ja onda dodajem neizgovoreno: "...jer ja ne bih mogla/mogao" Ne mogu niti ja, zato moj život i nije vrijedan ničega doli žaljenja.Bez smisla, bez nade, bez cilja, bez natrag, bez naprijed. Ogromna praznina, ogromna bol, neizmjerna ljubav. Ništa što se može opipati, što se može okom zamijetiti, što se može ograničiti.
07.04.2009. (20:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
A znaš da mi je pojmljiva bol, da je proživljavam i doživljavam dok odlazim svome sinu na grob... Tvoja Una ga je samo 6mjeseci starija a nemaju svoju šansu, nemaju svoje snove i planove, nemaju budućnost... A mi smo ovdje da ih oplakujemo, da živimo jer moramo neznam ni zašto...
Ne mislim da ti se divim jer se boriš, znam da nije tako, nego neznaš niti sama kako, guraš dan za danom... Guraš i čudiš se kako si uspjela? Odustaješ, predaješ se, ali opet ideš dalje, i ništa se ne mjenja, niti ovo što se dogodilo postaje laž, niti suze nestaju, niti tuga, niti žaljenje, niti krivnja, niti nam uspomene prestaju žariti oči, sve je isto samo su novi dani, ja to definiram kako mi je od onog dana sve kao jedno te isti dan samo što tokom dana odlazim više puta spavat, kao da je sve jedna mora iz koje se nikako probudit nego svoj odurni život živim u njemu, i trudim se strašno ali probudit se nemogu, kada pomislim da sam se probudila odlazim u njegovu sobu i shvatim da ga uistinu nema...
Nisam željela reći neku lošu stvar nego da ti se divim jer eto, ja imam to još jedno dite, istina, neće vječno ostati u našem zajedničkom stanu ali makar će postojati još godinama, i zbog njega moram... Iako nije niti to lakše jer ne umanjuje bol, samo imamo opipljiviji razlog kada odlučim skončati, i imamo sve iste misli, i nekada je meni lakše jer imam njega kao neki cilj, jer već dosta mi je u glavi- moram zbog njega...
Iako vegetirajuči dočekujem novo buđenje i isti pakao u krug,nimalo tuga nije umanjena samo je motivacija... A ti sa druge strane... Ma neznam, neću napisati, rastresena sam i loše bih se izrazila jer nemogu sabrat misli, ali mnogo puta sam ti ovo isto rekla pa vjerujem da znaš što ciljam...
Grlim te...
07.04.2009. (20:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
To je istina, život kao da mi sveo na san, pa čak se i osjećam tako, kao da mjesečarim, ne znam čak niti opisati to stanje. Razlika je samo u tome da se časkom osjećam budnijom časkom u dubljem snu, a buđenja predstavljaju suočavanje s istinom, koja je uvijek ista: strašna, jeziva. I opet počinjem s guranjem kamena uz brdo. Vjeruj mi D., da sam bila sigurna u što će se pretvoriti moj život, ništa od ovoga što sam živjela ne bih odabrala. Strašna je cijena sreće, strašna je cijena punine života. A zašto je samo neki plaćaju, tko će ga znati.
07.04.2009. (20:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
Razumijem te, i ja se toliko puta pitam - da sam znala da ću izgubit sina, muža, dali bih se uopće odlučila na sve ovo?
Ma ne vjerujem, nebi, previše je patnje, a i lako još za moju tugu ali mi je strašno da uistinu život njemu ni krenuo nije, da je imao tolike snove, a sada je i on sam a i ja, stavljen pred gotov čin, i da nema povratka na one sretne dane...
I zašto? Zbog 24 proklete godine?!
Zar je njegova duša bila namjenjena za pišljive 24godine?! Naši maleni bi promjenili svijet, bili su posebni i dobri pojedinci, jedni od rijetkih onih istinski dobrih, anđela...
To vidim u Stelici, Josipu, tvojoj Uni, mom djetetu...
Izmijenili bi svijet nabolje a istrgnuti su iz svojih života i domova!!!
I zato se pjenim na priče ljudi o božjem izboru, višem svijetu... Pa zar je njemu ovaj život i svijet bio tako loš da je jednostavno morao unesrečiti svih, izgubit šansu za duge godine ovdje, zar sam mu ja kao majka bila zla, ili zgriješila nešto da je on morao otići na bolje mjesto?
Gdje je to njemu bolje nego ovdje, gdje je sa svojima, majkom i bratom, djevojkom, prijateljima, snovima?
Gdje?
Koji raj? Samo utopija, očajničko nadanje prestrašenih ljudi da sami sebi olakšaju smrt...
Pojam koji je tabu, a neizbježan je... Strah nas je smrtnosti i našli smo kako Marx kaže ''opijum za mase'',a to je religija... Bijeg od stvarnosti u neke ljepše misli...
Neke ljepše dimenzije gdje nas čekaju naše volječe srećice...
07.04.2009. (22:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MASATERA
Ne mogu ni zamisliti kakvu bol trpite. Prije tri tjedna ja sam se požderala kad sam izašla iz stana ljutita na sina, izvikala se i otišla svojim poslom, a već na pola puta mi je bilo žao što sam ga tako ostavila jer, išao je na utakmicu, a ja sam ga ružno pozdravila, umijesto moje uzrečice "skrši noge, daj tri gola" ja sam se ispjenila, bilo mi je žao.. Kad se muž vratio po zdravstvenu da ode sa njim na hitnu bila sam u šoku, tužna zbog mog ponašanja, ali srećom sve je na kraju ispalo ok. Eto morala sam ovu moju sitnu kratku muku po majci.. napisati, jer me Majka D. podsjetila na to. Teško je biti majka. Kako je tek vama, čitam i teku mi suze. Grlim vas obje i niti ne znam što vam poručiti osim da se držite koliko možete..
07.04.2009. (23:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
Nije moj blog ali samo da kažem - da je makar više ovakvih ljudi koji ne sile da napravimo nešto kao ''bijeg od boli'', mi od nje možemo pobjeći jedino ako budemo nesvjesne što se desilo a to možemo samo ako odemo sa živcima, a ni jedna od nas si to ne želi i nesmije dopustit...
Drago mi je da ti je sa sinom sve u redu... Pazi ga... Oni su uistinu najveće blago svijeta...
A gdje je moj malac sada? Zagrijalo je vani, možda ona briga da mu je hladno u grobku sada prestane...
Cijelu zimu me proganjalo, dekicu sam nosila da mu grobić pokrijem, da ga zagrijem kao i nekada kada je djetešce bio...
Nedostaje mi njegov glas, miris, dodir, izgled, zagrljaj, pusa...
sve njegovo...
07.04.2009. (23:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ZRINKA
drage moje, kad biste samo u moru očaja kojim ste obuzete, usudile se pogledati drugačije. pogledati na križ - Onoga koji je u ime svih naših tuga, bolova, očaja - iznio sve naše križeve - kroz grob, kroz smrt - do konačne pobjede- vječnog života. i nije to tek iluzija, nije moj Bog, moj Krist utopija, nije izmišljotina, On je realnost veća od svih naših dohvatljivih realnosti. On je stvarnost jača, moćnija i bolja - po kojoj i ova sadašnja i ovdašnja ima smisla. ne govorim vam o maglama duše, ne spominjem Isusa Krista kao lažnu utjehu koja bi umrtvila trenutno ovdašnju bol. Govorim vam o živom Bogu. i nije stvarnost samo ono što svojom rukom možemo dodirnuti, okom vidjeti. Da li bi itko mogao reći da ne postoji vaša ljubav, da nema boli koju osjećate. one su vaša stvarnost - jača od bilo čega po čemu hodate, što vidite i dirate - a opet - nikome je ne možete pokazati kao vidljivu stvar. no, to je stvarnost vašeg srca za koju ne sumnjate da li jest. eto, stvarnost može biti i opipljiva i duhovna. postoji stvarnost duhovnog svijeta. i vi je osjećate jer se ustrajno obraćate svojim dragima i osjećate njihov život u jednoj drugačijoj stvarnosti. osjećate ga i svejedno ga ne priznajete. ali nije pitanje da li Bog postoji - nego što On znači za mene. A ja vam govorim- ako mu dođete s vašim slomljenim srcima - izliječit će ih - jer On jedini daje nadu, lijek, snagu i utjehu. On je jedina istina koju i naša srca prepoznaju jer u svojoj srži čeznu prema baš takvoj istini.. On u svom milosrđu prašta i spašava, On podiže - ne dopušta da se napukla slamka slomi. On je stalno naš Otac.I krivnje koje imamo prema sebi i prema drugima - svojom smrću je poništio, i oproštenje je zajamčio i milosrđe obećao a iznad svega nagrađuje nas onim što ni mi sami sebi ne bi dali - životom vječnosti - životom ispunjenim savršenom pravdom, savršenim smislom, potpunim dobrom.i naše očajavanje u Njegovom svjetlu - postaje ohrabrena nada. probajte otvorenog srca stati pred križ. ne morate ništa govoriti. neka duh u vama govori - i primit ćete. primit ćete milost - kroz suze, kroz olakšanje, kroz nadu da život dobra uvijek pobjeđuje. vrijeme je pred Uskrs - vrijeme u kojem se nalazi sav smisao moje vjere - smrt - najveći neprijatelj čovjeka - pobijeđena je životom vječnim. vaš Bog vas ustrajno čeka - da vas utješi, da vas izvuče iz mraka. ne odbacujte tu ponudu - bit ćete udomljene u Njegovom srcu koje liječi svako slomljeno, svako umorno, svako ranjeno srce.
dopustite mu da zagrli vašu umornu dušu, da utisne dah života i utjehe u vaša srca, dozvolite mu da vam iskaže svoje milosrđe i bit ćete doista preporođene. ne bez osjećaja, ali svakako bez očaja - neprijatelja svakog života. božja ljubav - nadilazi sve naše smislenosti, sve naše mjere, ona je bezgranična za sve koji joj se obrate i pokušaju joj se otvoriti, priznati je i s njom živjeti.
08.04.2009. (20:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Prošle sam subote, vrativši se s groblja u hodniku ispred stana ugledala dvije poznate ( Umag je malen) prilike, s knjigama u rukama. Jehovine svjedokinje. Očito da su mi željele na vrata kao i ranije, od kada su (negdje, od nekoga) saznale za moj gubitak. Uporne. Nisam imala snage ni volje čak ni riječi upotrijebiti. Pa, kao što su i same zaključile da su suvišne i otišle ( a doći će opet, znam, ali ih opet isto čeka), molim vas lijepo ZRINKA ne budite tako uporni. Podsjećate me na njih. Poštujem njihovo vjerovanje ali ne i njihovu upornost. Dosadne su.
08.04.2009. (21:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
Da li bi itko mogao reći da ne postoji vaša ljubav, da nema boli koju osjećate. one su vaša stvarnost - jača od bilo čega po čemu hodate, što vidite i dirate - a opet - nikome je ne možete pokazati kao vidljivu stvar.
- UPRAVO tako, ne postoji naša ljubav jer je mrtva...Bol se može pokazati kao opipljiva stvar jer je dovoljan pogled na nas, na prazne krevete, na suze, vriskove i jecaje koje im uz tužni dom ispuštamo...
I molim Vas da poštujete želju koju Vam je iskazala Emocija...
Ovo je ipak stranica koju piše svojoj Uni, ako ona da svoj stav onda ga uvažite, nismo svi isti a ako sami ne nalazimo utjehu u tom vašem Bogu onda je to gotovo, sa niti jednom jedinom rječju to se nemože promijeniti...
08.04.2009. (22:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...