Marketing
I još jedna asocijacija
Kaže u svom (antologijskom) Rječniku stranih riječi, njegov autor Klaić: asocijacija jest (i) povezanost među pojedinim odvojenim predodžbama uslijed koje jedna predodžba izaziva drugu. O da, o da! Igri asocijacija sam te počela učiti Una već zarana, kako bi bolje pamtila pojmove ali još i više, njihovo značenje; igrale bismo igrice koje su nas zabavljale, smijale bismo se ponekad čudno ili krivo posloženim predodžbama koje su jedna uz drugu budile asocijaciju na treću. A služilo je svrsi. I kao odrasla, znala bi prizvati asocijacije kako bi došla do pravoga pojma, a onda ga i upamtila. Ta igrica ti je pomagala u učenju kroz cijelo školovanje, a meni još i danas.
No ova posljednja, teža je od spomenutih, razigranih, onih koje su služile u druge svrhe.
Ove je godine nekako proljeće kasnije započelo. Nije zima bila toliko hladna, koliko se priprema proljeća odužila. Pa su prošli veljača i ožujak, a još uvijek smo palili peć i još uvijek su bile čizme na nogama. A onda jednog jutra, radnog jutra, u ušima mi je zazvonio dragi zvuk. Proljeće je stiglo. Jer lastavice su stigle. Iako sam bila u žurbi kao i svakog jutra mog radnog vijeka ( pa znaš me?) posvetila sam malo trenutaka da ih obuhvatim pogledom, da mi uđu u srce. Cvrkutale su onim svojim visokim tonovima, okretale se u zraku, jurcale…… a lepet njihovih krila, i nadasve njihov cvrkut probudio je asocijaciju na isti zvuk prije….. gotovo 27 godina.
Koper, 28. srpnja, godina 1982. Moj odlazak u koparsko rodilište u podne; misli jurcaju, u meni strepnja, u meni strah od nepoznatog, od bola, od neizvjesnosti. Kako će sve proći, kako ću podnijeti taj najveći trenutak u životu žene, kako će to biti postati mamom? Koga ću roditi, kako će izgledati poznato-nepoznati stvor, dečko, cura…? Teško i sparno poslijepodne, a onda pred večer kad je počela jenjati teška vrućina, a moje tijelo potresati iskonski bolovi, uho mi je začulo njihov cvrkut kroz prozor rađaonice. Sve je ukazivalo na njihovu radost i sreću životom, postojanjem, ljetnim predvečerjem…. mračilo se, spremalo se najvažnije, sve se spremalo na tvoj dolazak, a one su mi olakšavale stanje.
Kako sada, kako se ovih prvih i pravih proljetnih dana opet njima radovati, opet uživati u njihovoj neobuzdanosti, kad sve je mračno, kad sve je mrtvo, kad ne postojim s ove strane? Sve moje radosti, svi moji trenuci životnosti postali su zapretenima, a ovakve asocijacije bude dodatnu bol jer sve je još živo pred mojim očima, kao i strašna istina.
Kako da utišam zvuk njihovog glasanja, kako da ubijem sjećanja na lijepo i radosno jer sve se okrenulo za 180 stupnjeva? I dok sam kratka popodnevna drijemanja posve ukinula pa i pod cijenu premorenosti jer nisam se više mogla nositi s buđenjima i još jednim udarcem posred srca ( jutarnja nisam mogla izbjeći) na ovu prirodnu pojavu nemam utjecaja.
Bojim se trenutaka daljnjih asocijacija, njihove povezanosti sa srećom i ljepotom, a još više njihovog ubijanja. Na kraju; nakon trenutaka iracionalnosti, snova i zaborava ostaje stvarnost; teška, mračna, bolna. I tako neprestano, sve dok ništa ne preostane.
Kad bi mogle znati što mi um priziva dok u mojem srcu izazivaju radost
Post je objavljen 06.04.2009. u 18:13 sati.