Komadić raja..
Dan se rodio u sunčanoj eksploziji jutra i nježno prolio ružičastu tintu po obzoru. Zastala sam na trenutak u jutarnjem poslu da udahnem zoru, da osjetim buđenje dana u čijem ću ga sutonu zagrliti, u čijem će umiranju ponovno biti moj. Znala sam da će biti beskrajno dugačak. Kao i sve vrijeme daleko od njega provedeno u iščekivanju. Sati su se vukli poput sluzavih puževa i ostavljali tragove na mom licu. Tisuće situacija nevezanih za nas. Radosna ili izgubljena lica ljudi u crkvi. Moje misli ispunjene rijekama pitanja vješto usmjeravanim u more predodređeno za sutra. Nisam još spremna za njih. Nisam još spremna potražiti odgovore na taj dio života. Ponekad se pitam hoću li ikad biti. I znam da hoću. Nešto u meni zna.
Dnevna rutina se polako vukla i nosila me prema večeri. Sunce je vrućinom isparavalo iz mene volju za onim što sam radila. Bio je to jedan od «onih» dana u kojima nam se perle rasipaju iz kutijice i ne možemo ih sakupiti, već se poskliznemo po njima i padamo. Tisuće malih sitnica ne pođu nam za rukom i poželimo samo probaviti taj dan. Nekako. Glavu mi je uspravno držala samo činjenica da će proći tih nekoliko sati do njega, da će uskoro zasjati moje Sunce. Odbrojavala sam minute. I napokon, sunce je krenulo na put prema zapadu. Po mojoj su se koži rasule kapljice i odnosile prljavštinu dana. Leptirić u kosi. Haljina. Neizostavan medaljon oko vrata i osmijeh na usnama. Put prema najboljim kolačima u gradu. Još važnije, put prema njemu. Sjedio je na terasi sav predivan i čekao mene i majku. Ovlaš dotaknute usne, a željela sam mnogo više. Ipak, pristojnost nalaže svoje. Vrijeme provedeno u čavrljanju. Spojene ruke koje su pokušale reći koliko smo si nedostajali. Noć je obavila grad. Mama je otišla kući. I ja sam otišla kući. S njim. Jer moj je dom u njegovim grudima.
Zatvorila su se za nama drvena vrata s čudnim ključem. Otplesali smo do bijele postelje. Bio je tako dugačak dan. Beskrajno. I kao da ga cijelu vječnost nije bilo pored mene. Po tko zna koji put, pročitao mi je misli: «Želim voditi ljubav s tobom.» prošapnuo je tiho u moje uho. Prstima nježnijim od pera skidao je s mene oklope. Prve suze kliznule su iz kutova mojih očiju dok je usnama obilježavao svaki djelić mene. Raspadala sam se od miline. Vodio je ljubav sa mnom. Onako kako vođenje ljubavi treba izgledati. Pripadali smo jedno drugome. Potpuno. Savršeno. Kao da smo oduvijek jedno. Spojenih duša. Spojenih misli. Spojenih srdaca. Spojenih tijela. U iskonskom zagrljaju. I dok smo se rasplinjali u tisućama drhtaja uzeo mi je riječi iz usta: «Moj si život. Bez tebe nema života.»
Točno sam tako i ja osjećala. Sunce bez tebe nema sjaj. Noćno nebo nema zvijezde. Moj život nema smisao ako ti nisi u njemu, Najdraži. Svaki dan u kojem me kilometri odvoje od tebe je polovičan. Sve izgleda prazno. I toliko si mi nedostajao. Bez tebe svijet uopće nije lijepo mjesto, a s tobom je raj. S tobom sam napokon potpuna i znam da mogu i na kraj svijeta s tobom jer ti vjerujem i volim te više no što sam mislila da se voljeti može. Moje si sve.
Dugo smo bili čvrsto zagrljeni dok su nam se srca vraćala u normalni zajednički ritam kucanja. Moje za njega. Njegovo za mene. Šaptali smo si koliko je nedostajanja proteklo kroz nas. Koliko si značimo. Riječi nisu mogle do kraja iskazati sve što smo si željeli reći. Osjećali smo da imamo samo jedno drugo. I da se volimo više no što to razum može pojmiti. Kao da sutra neće doći, nismo se ispuštali iz ruku. Uživali smo u zagrljaju koji toliko volimo. Uživali smo u bliskosti. Blizini. Toplini ljubavi koja se izlijevala među nama.
Noć je čvršće obavila svoj plašt oko prozora. Namjestili smo budilicu. Smjestila sam guzu u njegovo krilo, priljubila leđa uz njegova prsa, a on je stavio svoju savršenu ruku oko mog struka i privukao me k sebi. Poljubio mi vrat. Šapnuo: «Volim te» i polako utonuo u san. Svijet je ponovno bio savršen. Moj je muškarac spavao pored mene. Moja je ljubav bila blizu. Mogla sam osjetiti njegovo disanje, otkucaje srca. Kilometri su se istopili i odnijeli nedostajanje. Ostala je samo sreća. Mir. Svemir prepun ljubavi za dvoje ljudi koji su prošli svoje trnje i dobili svoju bajku. Najsretnija princeza na svijetu mogla je mirno usnuti pored svog princa. Noćno nebo osvijetlile su plešuće zvjezdice. I mjesec se nasmijao. Sve je bilo na mjestu.
Hvala ti za svaki savršeni trenutak kojim mi pokazuješ što znači živjeti bajku. Hvala ti što mi pokazuješ kako izgleda raj. Neizmjerno te volim, Najdraži. Nikada to nemoj zaboraviti..
12.08.2008. u 21:53 | K | 11 | P | # | ^
