život je kako kada

< lipanj, 2013 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (10)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (14)
Lipanj 2017 (13)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

25.06.2013., utorak

Aurora musis amica

Ona
U nježnost ogrnuta
Krhka kao
Mlada veja breze
U njegovim rukama
Krijesnica

On
U stamenom haljetku
Sigurnost postojana
U njezinim rukama
Nabujala rijeka

Oni
U strast obučeni
Snaga svemira
U srazu tijela
Drhtaj trenutka
Život

25.06.2013. (4h37min)

- 11:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

24.06.2013., ponedjeljak

Stvarno je bio velik

Čekala sam ga od jutra, od buđenja. Misli sam pokušavala odvojiti, ali pomisao na veličinu, a rekli su mi da je izvanredan, nisam uspijevala. Naravno da sam bila uzbuđena kao rijetko kada. Započela sam pripreme još oko podneva jer nisam znala točno kada će doći. Bilo bi bez veze ispitivati jer informatika mi je bio posao, a google sve zna, zato sam uzbuđenje hladila ledenim čajem. Hodala sam kroz kuću pregledavajući sve sobe, terase, balkone, tražeći najpovoljniji prostor. Ni jedan mi se nije činio dovoljno dobar jer ova noć mora biti kao iz snova, više nego savršena, a dan je odmicao tako polako kao puž koji prelazi sve četiri trake autoputa. Negdje oko podneva sam čak pomislila da će me prevariti, da će se sigurno nešto dogoditi i da neće doći. Televizor je zvrndao nešto, brodogradilište-brodo-split, radnici, negdje u pozadini mozga zapisujem kako će se graditi šest brodova. Hvala Bogu ljudi će konačno raditi, ali to stvarno nema nikakve veza sa mnom i s njim. Stvarno sam napeta i želim vidjeti koliko je velik. Frendica mi kaže da je, stvarno je velik. Šećem uz Širu kroz visoku travu iako nisam sigurna ima li zmija u njoj, jednu sam jučer skoro nagazila. Bjelouške su, bezopasne, ali ne volim ih susretati. Sve radim samo da vrijeme nekako odgurnem i da se noć spusti. A onda je došao taj čas. Čekala sam ga kao najdražeg ljubavnika, uzbuđena i spremna, a on se počeo dizati, dizati do punine koja ostavlja bez daha. Noć mirna, nas dvoje i aparat na stativu. Auto okidač je radio besprijekorno, a ja sam na kraju dobila sve što sam cijeli dan čekala. Velik, okrugao, sjajan, kao da mi je namignuo. Sigurna sam da je znao kako sam ga napeto iščekivala. „Laku noć lopove mojih snova, vidimo se do godine“, pozdravila sam ga sretna.



Poslušajte još i ovo:

http://youtu.be/A42lWOfHvls

23.06.2013.
- 13:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

23.06.2013., nedjelja

Ljubav se ne može zarobiti

O Ljubavi se sve zna i ništa ne zna. Koliko smo puta tražili razloge zašto nas netko ne voli, a mi umiremo tihom patnjom za nekoga ili zbog nekoga? Koliko smo puta odbacili, čak prezreli nečiju ljubav ne pitajuć’ se hoće li naše odbacivanje boljeti, hoće li ljubav prerasti u tugu nemjerljivu? Naravno da ne možemo odgovoriti ljubavlju ako naše misli, naši osjećaji ne govore isto osjećajima koji nam se daju, koji nam se poklanjaju kao najčišći dar, ali razmišljamo li kada koliko je Ljubav složena, jedinstvena, neponovljiva, neuhvatljiva, tajanstvena. Osobno najčešće pišem o ljubavi, ali ne samo prema muškarcu, već o Ljubavi koju osjećam da u meni boravi prema svima i svemu što vidim, sa čim živim. Ne razumijem često od kuda se i kako osjećaji stvaraju, recimo prema oblacima, kao što su ovi jutros, ali jednostavno postajem slabašna i gledam ih zaljubljeno snatreći o tome kako je lijepo biti oblak. Pomislim, naravno, na trenutak da sam oblak mogla bih ljubav moju usnulu gledati kroz prozor. Mogla bih mu možda kapljicu spustiti na dlan, na usne kao poljubac. Mogla bih orostiti cvijeće u njegovom vrtu, a on bi me zagrlio snažno sretan jer ljubim ga. O Ljubavi svi sanjamo, pišemo, često plačemo kada boli, ali mislim da ne boli Ljubav već naša potreba imati, prisvajati, čvrsto stisnuti u šaku kao da je Ljubav stvar, a zaboravljamo da ona dolazi kada i kako želi i odlazi onog momenta kada ju prestanemo cijeniti, kada Ljubav zarobimo u našu škrinju vlasništva. Ta škrinja vrlo brzo postane crna rupa puna bola i muka. Iz nje se prečesto jauci čuju i potoci suza izviru, a za sve smo sami krivi jer Ljubav se nikada nije mogla niti će se moći zarobiti.

23.06.2013.



- 07:31 - Komentari (21) - Isprintaj - #

18.06.2013., utorak

Izgubih na kartama

Raširim ruke, a sa svih strana otpor na prstima osjetim snažno.
Stjenke zidova koje misli moje stvaraju odjednom postaju opako prijeteće,
a snježna bjelina u mozgu zaigra svoj ples kao pahulje pred Petrovo.
Nigdje nikoga u toj tišini što skitnicu vjetra iščekivaše sa sjevera.
Ispod pogleda bezdan zjapi i još samo začudno lebdenje održava tanku nit između mene i partije karata na koju me Bog poziva. Pitanja će postavljati o onima kojih nema, a ja što ću tada reći, što o njima znam?
Nestali su zajedno sa pjesmama jednog boema. Još samo gitara njegova na nekom tavanu u prašini stoji nijema. Ispod dlana ocrtava se križ. U bjelini njegovoj sakrila se velika rijeka. Zidovi; zidovi su preblizu, mislim, osjećam.
Ovo nije Titanik, zašto orkestar još uvijek svira? Orlušina vjetar straši me zlobno.
Od huka tog šarlatana poželjeh gluha biti. Čudna li je spodoba, taj vjetar što prepliće, slaže i raznosi život bez pitanja.
U trenutku On špil presječe, a onda zvijezde zaplešu kao balerine Labuđeg jezera. Pjesma mornara niz šank se prolila. Zar smo u luci odlaska? Ja ne uspjeh dobiti ni jedan poen da prikrijem bol. Bog je imao bolje karte.

16.06.2013.

- 21:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

16.06.2013., nedjelja

Simfonija ljepote

Za ruku me držiš nježno bez stiska. Bojiš li se njene krhkosti? Miluješ mi prste kao što slikar svoje kistove s ljubavlju drži. Pogledi su naši ispunjeni neobjašnjivim. Tiho se pretače ljubav, sanje i želje u tih nekoliko centimetara koji nas u hodu dijele. Zastaješ i ljubiš mi kapke, čelo i obraze. Na usnama tražiš mekoću što opijenost nudi kao jutarnja rosa mladoj travki, a kamenčići šušte zanimljivu pjesmu ispod naših stopala. Sve je zapravo simfonija ljepote; drveća oko nas, ptica u tihom letu, ponekog cvrkuta, plavog neba i nas u tom raju opijenih od sreće. Jedna klupa zaustavlja naš hod i postaje utočište, dom, sigurna luka naših lutanja. Razgovaramo tiho da ne remetimo ljepotu koja nas okružuje. Zagrliš me nježno, pripiješ uz svoje tijelo i šuteći udišemo još jedan susret nježnosti, želje i ljubavi.

16.06.2013.

- 10:01 - Komentari (13) - Isprintaj - #

09.06.2013., nedjelja

Ad infinitum

U ovoj predivnoj zemlji, rođena pod svodom plavim, suncem iznad tjemena, mjesecom u kosi i zvijezdama oko vrata ja bauljam kao slijepi putnik. Nigdje ruke da me povede niz ravnicu moju, niz potoke, kroz vrbike. Želje svoje više ne prepoznajem. Guram ih stalno u zakutke, prekrivam mahovinom da ne vidim, da me ne salijeću, ne gnjetu jer mogla bih te poželjeti više, drukčije, a tada bi me izgubio sasvim. Istina je da gubiš me od samog početka, ali sporost kojom odluke te donosim produžile su našu agoniju odabira na još jednu godinu. Nasmijem se toj laži koju svjesno prihvaćamo kako bi sve grijehe oprali u mulju s kojim se već godinama razbacujemo. Svjesni, do bola istinu prešamo kao cvijeće među listovima starih knjiga nadajući se da će ljepotu zadržati, ali prolaznost uništava, prahom prekriva i nestaju posljednje kapi života, samo smrt ostaje nijema kao pobjednik vremena, nas i svega što željeli smo godinama. Uzalud mi ovo ispisivanje sebe u nedogled.



09.06.2013.
- 17:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

07.06.2013., petak

Dođite uživati



kliknite na sliku da bi povećali za bolju čitljivost
- 16:25 - Komentari (16) - Isprintaj - #

05.06.2013., srijeda

Uvijek je prekratko

Između nas ness miriše. Tvoj pogled govori o zadovoljstvu viđenim. Znala sam da ćeš reagirati jer za tebe je, za tvoje zadovoljstvo i moje naravno, svaka promjena. Nakon dužeg vremena odlučih hlače zamijeniti suknjom koja jedva koljena pokriva. Čarape zanimljivog uzorka bojom odgovaraju ostaloj odjeći, ali izazivaju da se pogled na njih spusti. Sjedimo nasuprot jedno drugom, razgovaramo, ali pogled tvoj svako toliko sa mog lica silazi na prekrižene noge i dijelove iznad koljena koji su se otkrili. Iako ti je moje tijelo u potpunosti znano, svaki novi detalj odjeće koji još vidio nisi uzbuđuje tvoje misli i tvoje želje rastu. Volim kada se probude ti osjećaji i kada te još uvijek mogu zavoditi ne samo riječima, golim tijelom već i detaljima odjeće. Ispijamo ness polako, udišemo zrak između nas kao da se hranimo nekim njegovim sadržajem, kao da je ljubav u česticama zraka raspršena i mi ju skupljamo udisajem. Volimo se pogledom, mimikom i ponekim nježnim poljupcem, onako gotovo ukradenim između razgovora koji je sasvim običan. S tobom je sve lagano, jednostavno, lijepo, ispunjeno, ali uvijek prekratko.

05.06.2013.

- 13:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #

02.06.2013., nedjelja

Krhotine skupljam

Mogla bih prešutjeti, ne reći ništa i dan bi završio kao i svi prije njega, ali ako prešutim, ako ti ne kažem kako ćeš znati što mi se sve po mislima razapinje. Kao da sam zapravo iznutra raspeta na stotinu dijelova. Kao da sam raščupana, istrgana, kao da su se svi šavovi životni rašili odjednom i raspadanju ništa ne priječi tijek. Pitat ćeš kako i što mi je stvarno, ali ne onako istinski zainteresiran, nego više iz obzira. Mrzim te tvoje obzire u kojima je duboka praznina. U kojima se uvijek skriješ samo da ne bi morao podijeliti sa mnom ove dane bez lica, bez boja, dane bez postojanja. Priznajem nisam u stanju objasniti što se to nutrinom lomi, a uvijek se brineš samo neću li te prestati voljeti, neću li te ostaviti. Ne, danas neću jer ni za to nemam snage, ali tko zna, jednog dana možda me tvoja daljina i tom cilju povede. I ne spominji danas kako sam uvijek ista kada si daleko, jer nije istina. Danas sam ja tebi dalje nego si ti meni ikada bio. Ako se ne vratim na vrijeme dočekati tvoj povratak ne brini, tu sam negdje. Skupljam krhotine kako bismo još neko vrijeme trajali skriveni iza tvoje bajke od laži satkane.

02.06.2013.

- 08:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se